Polisov retrovizor: Društvo u predratnoj agoniji

16. listopada: Film o sudbini jednog pjevača i o kraju jedne epohe

Film “Toma” Dragana Bjelogrlića posvećen je životu pjevača narodne glazbe Tomi Zdravkoviću. On je prikazan kao čovjek čija se glazbena umjetnost, ako se to tako može nazvati, stvarala kroz duševnu patnju i duboku senzibilnost. Svoju je patnju znao pretvoriti u tu vrstu umjetnosti kao malo tko, zbog čega je postao originalan i prepoznatljiv. Nije mario za vlastito tijelo i zdravlje. Živio je punim životom do zadnjega daha, do časa rane smrti.

S Tominim umiranjem podudarilo se i umiranje jedne države i jednoga društva sa specifičnim socijalnim životom, pa i onim kafanskim, kojeg je simbol postao on sam. Kraj jugoslavenske epohe gurnuo je jugoslavenske narode u ponor iz kojega još uvijek ne pronalaze izlaz. Zapravo, svakim se danom tone sve dublje. Gledajući film “Toma” može se uživjeti u sudbinu jednog duševnog čovjeka, ali se i podsjetiti na vrijeme i društvo kojih više nema.

17. listopada: Žive u šumi, a poklon – drva – im došao iz grada

Novinar Srećko Stipović na svom je youtube kanalu napravio priču o preostalim mještanima planinskog sela Sebešić kod Novog Travnika. Dvije starice, Jelena i Kate, ispričale su mu kako im je anonimni donator kupio drva u jednoj firmi u Vitezu. Palete ogrijeva su im odatle dovezene na kućnu adresu.

Starice su zahvalne donatoru i na drugim stvarima koje im je poklonio, moći će mirno ući u zimu koja je, u pravilu, u ovom planinskom mjestu teška. Postoje, nažalost, tisuće sličnih priča o ostavljenim i zaboravljenim starim osobama po našim selima i gradovima, ali u ovoj priči sa Sebešića jedan detalj posebno iskače. Kata i Jelena, naime, žive u šumi i nisu uspjele dobiti dozvolu za uplatu drva od Šumarije. Da nije bilo donacije, mogli bi se tako usred šume smrznuti zbog “nedostatka” ogrijeva.

Šume u BiH su nemilosrdno devastirane, milijarde maraka su završile po privatnim džepovima, priroda nepovratno uništena, a stare bake koje žive u šumama ostavljene su da skapavaju od hladnoće, osim ako im neka dobra duša iz grada ne pošalje drva.

18. listopada: Društvo u predratnoj agoniji

Osim svega zla koje su u tri desetljeća učinile kroz korupciju i loše upravljanje državom, političke elite u BiH i njihovi trabanti svim se silama trude držati u društvu napetu predratnu atmosferu. Kako vrijeme odmiče, sve se više otvoreno priča o ratu, u Sarajevu su čak lijepljeni oglasi po javnim površinama koji pozivaju na pripravnost. Zapaljivi govor može se čuti i s najviših razina vlasti.

Veliki dio političkih elita i njihovih operativaca u medijima i po različitim udrugama djeluju tako da bi krajnji ishod njihovog vođenja politike mogao biti neki sukob. Atmosfera se zaoštrava, mržnje se produbljuje, ne stvara se klima za unutarnji dijalog i dogovore. Od svega toga korist će imati jednino oni koji sve to generiraju, a narod će još više tonuti u materijalnu i duhovnu bijedu. Bosni i Hercegovini je potrebna potpuno nova paradigma, ali je još nema na vidiku.

19. listopada: Čuvajmo zdravlje, opasnost vreba iz susjedstva

Zadnjih više od mjesec dana u BiH, prema službenoj statistici, svakodnevno umire oko 30 osoba od koronavirusa. U javnosti i u većini najutjecajnijih medija se ne raspravlja niti se postavljaju pitanja o zaštiti ljudi i zdravlja ili o osvještavanju za vakcinaciju. Vijesti o svakodnevnim smrtima desetina ljudi postale su normalne, na razini hladnog neobvezujućeg statističkog podatka. Tako najčitaniji portal radije objavljuje vijest o razbuktavanju korone u susjedstvu i na istoku Europe, nego što piše o alarmantnom stanju u BiH.

Većina ljudi, institucija, medija, izgleda, sebe i društvo u kojem žive smatraju već mrtvima pa im je gotovo svejedno kada će se održati formalni čin sahrane. Odatle i ravnodušnost prema koronavirusu, ali i prema svemu drugom što je od stvarnog životnog značenja.

20. listopada: Ubio rođake iz koristoljublja i došao im na sahranu

Nepojmljivo jezivi događaj koji se dogodio u Srbiji prije mjesec dana kada je ubijena tročlana obitelj Đurić iz Aleksinca, a čija su tijela spaljena i sakrivena, ovih dana dobiva svoj epilog. Naime, rođak ubijene obitelji Đokić, Goran Džonić je gotovo sigurno ubio ovu obitelj da bi se dokopao veće svote novaca koji se nalazio u njihovom automobilu.

Džinić je ubojstvo svojih rođaka pomno isplanirao i izveo tako da prikrije što više materijalnih dokaza, ali su na ukradenom novcu pronađeni njegovi DNK tragovi. I to nisu jedini dokazi koji upućuju na njega. Izvori iz policije Republike Srbije navode da ne pokazuje nikakve znakove kajanja. Pojavio je i snimak sa sahrane pokojnih Đokića i na njemu se vidi i ubojica kako mirno stoji nekoliko metara od grobnice i sudjeluje u obredu ukapanja.

Ovaj jezivi zločin izazvao je zgražanje ljudi u cijeloj regiji. Nelagodan je osjećaj čuti da jedan od nas – ljudsko biće – može nositi u sebi takvu ideju, dok naizgled vodi normalan društveni život, i na koncu je ostvariti. Ali mnogi koji se zgražaju zaboravljaju da podržavaju slične monstrume koji su tijekom rata ubijali nedužne ljude i koji su im sada “heroji”.

21. listopada: Odlazak Angele Merkel

Angela Merkel bila je čelu Njemačke šesnaest godina. Za to je vrijeme postala jedna od prepoznatljivijih političkih osoba, ne samo u Europi nego i u svijetu. U tih šesnaest godina suočila se s dvije velike krize, gospodarskom i migrantskom. Mnogi njezin način vođenja politike i države vide kao paradigmatski, neki joj zamjeraju nedostatak vizije na međunarodnom planu. Teško je razumjeti i njezinu podršku pojedinim korumpiranim režimima, kao što je onaj Aleksandra Vučića u Srbiji. Deutsche Welle je snimio dokumentarni film o odlazećoj njemačkoj kancelarki. Od tri različita sugovornika izabrali smo po jednu rečenicu:

– Suosjećajna osoba, pristojno ljudsko biće koje nemilosrdno kroči putem koji smatra ispravnim.
– Snažna i hrabra žena koja svoju snagu koristi kako bi nadahnula ljude, a ne da bi ih zastrašila.
– Sposobnost saopćavanja istine svome narodu je njezino najveće dostignuće.

22. listopada: Umro Anđelko Vuletić

Vijest o smrti Anđelka Vuletića objavio je na svojoj web stranici književnik Ivan Lovrenović. O pjesniku Anđelku napisao je nekoliko riječi i objavio jednu njegovu pjesmu.

U predratnom Sarajevu i u predratnoj bosanskoj poeziji imao je kraljevsko mjesto.

U pjesničkoj je četvorci kojoj Midhat Begić, najveći i najsuptilniji bosanski književni kritičar i esejist, knjigu posvećuje: Četiri bosanskohercegovačka pjesnika. Skender Kulenović, Mak Dizdar, Dara Sekulić, Anđelko Vuletić (Sarajevo, 1981).

Sarajevu pjevao je kao malo tko, kao nitko.

U ratnom prevratu (vrijednosti) i u poslijeratnoj preraspodjeli (mjêstā i dobara) iz toga grada nestalo ga, i iz te književnosti nestalo ga. Zatajen, zaboravljen, kao da ga nikada ni bilo nije.

U poslijeratnom Zagrebu, kamo ga je vuklo srce (što li?), i u poslijeratnoj hrvatskoj poeziji nije ni primijećen. Kao ni u predratnom Zagrebu, kao ni u predratnoj hrvatskoj poeziji, uostalom.

Sada ga više nema, sada je sav – poezija. Sigurno je: vratit će se u te književnosti, i jednu i drugu, ako ikada same o sebi počnu misliti ozbiljno i zahvalno.

---

Polis.ba, Jozo Š.

---