Polisov retrovizor: Brbljanje o ničemu je depresivno

11. studenoga: U Beogradu umro novinar Slaviša Lekić

Hrabar, pošten, dosljedan, inteligentan, promišljen, blag, nepotkupljiv, istinoljubiv, moralni uzor u novinarstvu. Te riječi su spontane asocijacije na život i novinarski rad Slaviše Lekića koji je, nakon teške bolesti, preminuo u Beogradu (rodio se na Kosovu). Onima koji budu imali želju biti profesionalci u novinarskom poslu, Slaviša će biti putokaz. Nije bio kalkulant, nije se plašio kazati ono što misli. Bio je dobro informiran, proučavao je i istraživao teme i osobe kojima se bavio.

Bio je kritičar nacionalizma i političara nacionalista u Srbiji. Pisao je kolumne. Autor je i nekoliko knjiga, među kojima su „Zamlaćivanje – politička „autobiografija“ Tomislava Nikolića“ i „Svaka čast Vučiću“. Također je i autor nekoliko dokumentarnih filmova: „Mediji u Srbiji: hronika propadanja“, „Pad haških begunaca“, „Zoran Đinđić: HIPOTEKA“, „Kako se dogodio narod“, „Junaci doba zlog“, „Vladalac“.

Prije šest godina je u tjedniku Vreme komentirao aktualnu političku situaciju u Srbiji. Na pitanje kada bi se sav taj jad mogao završiti, odgovorio je ovako:

Ovo je prolog komedije ili tragedije ili oboje, svakako kod nas neviđeni spektakl sa gomilom priučenih dramaturga, producenata i šminkera, glumaca, statista i suflera, rekvizitera, dekoratera i vlasuljara, dizajnera zvuka, osvetljenja i raspoloženja… Glavni glumac, režiser i pirotehničar, a sve je to u ovoj našoj podeli jedna osoba, suptilno koordinira ovim scenskim eksperimentom za koji i u inostranstvu vlada neviđeno interesovanje. O domaćoj javnosti da i ne pričam, sve karte su unapred rasprodate: biju ko neće!

Odjeknuće, odjeknuće, i mada je epilog odavno poznat – jer ne treba tu biti veliki stručnjak pa zaključiti šta nas čeka u konačnici – ima do spuštanja zavese još da nam se najebu majke!

Lekić je otišao. Epiloga još nema, ni u Srbiji niti u BiH. A što će se sve još dogoditi u ovom vremenu uzavrelog ludila do tog epiloga?

12. studenoga: Obrazovanje za osjećajnost

U talijanskim društvenim časopisima i ozbiljnim dnevnim listovima često se može čitati o nužnosti novoga pristupa obrazovanju te o kritikama postojećeg sustava. Iako talijanski obrazovni sustav važi za jedan od boljih na svijetu, često je, dakle, na meti opravdanih kritika. Ugledni talijanski filozof svjetskog glasa, Umberto Galimberti nedavno je objavio knjigu posvećenu nužnosti emocionalnog odgaja djece u školi (Knjiga o emocijama). Objavljivanje knjige bio je povod za intervju talijanskom izdanju Huffingtonposta.

Na pitanje da pojasni tezu iz svoje knjige da se škole više ograničavaju na “poučavanje” nego na “obrazovanje”, Galimberti je odgovorio:

Obrazovati znači slijediti mladu osobu na njezinom putu od nagonskoga stanja do emocionalnoga, kako bi u njezinom ponašanju do izražaja došla sposobnost osjećanja. Jedan takav primjer su i takozvani “školski delikventi”. U njihovom slučaju nedostaje ‘osjećajnosti’, zato što nikada nisu proživjeli odgojne trenutke koji bi im omogućili da osjete neposrednu sposobnost osjećanja, koju mogu doživjeti u ponašanju učitelja. Kako se prema takvima odnosi škola? Zabranjuje im da pohađaju nastavu i oduzima im posljednja mogućnost da prijeđu od nagonske na emocionalnu razinu, kako bi postali svjesni svojeg lošeg ponašanja. Kant je govorio da “razliku između dobra i zla nije potrebno definirati jer je svatko prirodno u sebi ‘osjeti'”. Ovo pak danas nije više istinito. Mladići moraju biti obrazovani da bi razumjeli i osjetili razliku koja postoji između udvaranja djevojci i nasilja nad njom, između vrijeđanja profesora i cipelarenja. Obrazovanje, dakle, znači razbuđivanje osjećajnosti.

Osjećaji su fenomeni kulture, a ne prirodni fenomeni. Zato ih je potrebno naučiti. Dovoljno je prisjetiti se Starih Grka koji su preko bogova na Olimpu izražavali svoje ljudske osjećaje, strasti i vrline. Danas se, doduše, ne koristimo više mitovima, ali imamo književnost koja nam govori o ljubavi u svim njezinim oblicima, govori nam o boli, radosti, strahu, dosadi, potištenosti… Škola nažalost još nije u stanju obrazovati na ovakav način.  

U poslijeratnoj BiH osnovna tema reforme školskog sustava je ukidanje takozvanih dviju škola pod jednim krovom ili omogućavanje učenicima da pohađaju nastavu na jeziku svoga naroda.

13. studenoga: Brbljanje o ničemu je depresivno

Jedan drugi talijanski filozof, Gianni Vattimo, na istom je mjestu pisao o pokretima koji nastaju iz neslaganja s novim epidemiološkim mjerama. Zbog besplodne polemike i tzv. filozofskih rasprava koje su prisutne po medijima o ovoj temi kaže da je ostao bez riječi i s nevjericom se pita zar smo doista došli do te točke. Kaže da “filozofska misao može biti u središtu javne rasprave, ali ne o green passu.

Osjećam se tupo i ogorčeno. Otvoriti novine ujutro i čitati mišljenja, koja se smatraju briljantnima, a koja su ustvari brbljanju o ničemu, jest depresivno. Podaci nam govore da se većina ljudi još uvijek dobro drži zahvaljujući cjepivu. Kontrole su nužne zato što Država ne može dozvoliti da nečija divlja i opasna sloboda ugrožava slobodu i, što je još važnije, živote drugih. Ako ovo ne shvaćamo, o čemu onda pričamo? O kojoj filozofiji govorimo? Jadna je takva filozofija! 

14. studenoga: Beogradski murali

U središtu Beograda naslikan je mural Ratka Mladića, osuđenog ratnog zločinca i jednog od izvršitelja genocida nad Bošnjacima u Srebrenici. Brojni građani Beograda i mirovni aktivisti ne uspijevaju uništiti ovaj sramotni “lik” ratnog zločinca jer ga štite mladići u crnoj odjeći za koje se ne zna jesu li dio režimskog represivnog aparata ili crni “aktivisti” koji imaju prešutnu potporu državnih institucija.

Jedan drugi mural u Beogradu, s likom književnika Borislava Pekića, išaran je uvredljivim porukama. Ovaj književnik i disident borio se za slobodu tijekom komunističke vladavine da bi se odmah poslije pada ovog režima vratio u Srbiju misleći da je došlo vrijeme za demokraciju. Politički se bio angažirao u Demokratskoj stranci. Godine 1991. na izborima za načelnika beogradske općine Rakovica pobijedio ga je Vojislav Šešelj.

Crna nacionalistička sjena je nad Srbijom, ali ne samo nad Srbijom, može se vidjeti i u drugim državama bivše Jugoslavije. I u Zagrebu je osvanuo mural osuđenom ratnom zločincu Slobodanu Praljku. Tragovi mržnje i zla iz prošlih vremena vidljivi su posvuda. Simboli nacionalističkog fanatizma postaju normalnost.

Branislav Pekić je napisao: ” Kad se sve žrtve prirodnih i neprirodnih nesreća saberu, još uvek ih je manje od žrtava ljudskog fanatizma. Tako se fanatizam, kao radikalan oblik nerazumevanja, nepoznavanja i nepriznavanja drugih, javlja istovremeno i kao moćan inspirator istorije i kao njena najteža prirodna katastrofa.”

15. studenoga: Otišao Abdulah Šarčević (1929-2021)

Stigla je vijest da je preminuo bosanskohercegovački filozof Abdulah Šarčević. Desetljećima je bio jedan od vodećih imena filozofije u našoj zemlji. Objavio je brojne knjige i članke s područja filozofije, posebno egzistencijalne. Njegov život i djelo bit će nadahnuće budućim generacijama studenata filozofskih fakulteta u BiH, a njegova mirotvorna dimenzija svakome tko iskreno bude želio dobro sebi i društvu.

Govoreći o svome odrastanju, obrazovanju, o svojim profesorima i filozofima koji su mu obilježili život i misao, te o osobnom shvaćanju filozofije, Šarčević je prije 18 godina na kraju razgovora za Radio Federacije BiH kazao:

Vjerujem ne samo metafizički, vjerujem u metafiziku svjetla. Vjerujem u metafiziku dobra. Vjerujem da je svjetlo jače od mraka. Vjerujem da svaka svjetska religija nosi u sebi tu metafiziku svjetla. Vjerujem u Camusovu filozofiju koja je minima moralia, a to znači da ako ne mogu umanjiti zlo u svijetu, ne moram ga ni uvećavati. Već je to napredak. Filozofija bez etike, filozofski izraz bez moralne dimenzije, bez moralnog logosa, ne može uspjeti.

16. studenoga: Naopaka zastava

Nogometna reprezentacija BiH nije imala sreće u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo. I u posljednjoj utakmici kvalifikacija je na domećem terenu, u Zenici,  izgubila od Ukrajine. Jedan naoko bizaran detalj s tribina izazvano je posebnu pažnju.

Malobrojni ukrajinski navijači ponijeli su zastavu institucije predsjednika Ruske Federacije i okrenuli je naopako kako bi na taj način uvrijedili aktualnog ruskog predsjednika Vladimira Putina. Domaći navijači, tzv. BH Fanatikosi, pomislili su zbog rasporeda boja da se radi o zastavi Republike Srbije pa su nasrnuli na ukrajinske navijače. Policija je bila u blizini, i sukob je spriječen. Ukrajinski navijači su htjeli pokazati što misle o Rusiji, a BH Fanatikosi su “zabunom” pokazali da je mržnja iracionalna i lako zapaljiva sila koju određene osobe, posebno kada su u grupi, nisu u stanju kontrolirati.

17. studenoga: O spomeniku ubijenim “građanima” na Kazanima

Gradonačelnica Sarajeva Benjamina Karić, potpredsjednik FBiH Milan Dunović i visoki predstavnik za BiH Christian Schmidt otkrili su prije dva dana spomen obilježje ubijenim “sugrađanima” Sarajeva na Kazanima, iznad glavnog grada BiH. Na spomeniku ne piše koje su nacionalnosti “sugrađani” niti tko ih je ubio i bacio u jamu. Pripadnici Armije BiH, pod zapovjedništvom Mušana Topalovića Cace, hodali su od stana do stana po Sarajevu i izvlačili osobe koje su kasnije mučili i ubijali samo zato što su bili građani, a ne zato što su bili Srbi ili Hrvati. Takva je poruka sa spomenika.

Književnik Ivan Lovrenović je ovom događaju, na stranici ivanlovrenovic.com, napisao nekoliko rečenica.

Spomenik je tekstom opremila gradonačelnica lično. Tu se poimence nabrojanim „našim ubijenim sugrađanima“ izražava „tuga i poštovanje“, obećava vječno sjećanje. O okolnostima pogibije, o tome da su ljudi divljački ubijani ne zbog krivice nego zato što je ubojicama smetalo njihovo ime i porijeklo, različito od njihova, te o tome da su ubojice bili također „naši sugrađani“, organizirani pripadnici Armije RBiH – nema ni riječi. Gradonačelnica svoj tekst i koncept na kojemu on počiva obrazlaže i brani fanatično i pravolinijski, bez truna sumnje. Kakav je to koncept? Lice mu je praznorječivost tanko zašećerena jeftinom patetikom, a naličje – prešućivanje golih, neotklonjivih činjenica, koje bi, istinoljubivo upisane na ovakvom memorijalu, mogle imati ljekovit učinak poštenog suočavanja sa zločinom i zločincima iz „naših redova“. Ništa tačnije i bolje ne otkriva ideološki profil gradonačelnice (i njezinih anonimnih savjetodavaca) kao ova volja za prešućivanjem činjenica. Profil je to banalnoga nacionalizma, i uvredljivoga licemjerja: evo, podignut ćemo taj prokleti spomenik, da to već jednom skinemo s vrata, a da nas ništa ne košta!

---

Jozo Š., polis.ba

---