Polisov retrovizor: Borba za narod ili biti u službi smrti

3. srpnja – „Ahiretski projekt“ nove Islamske stranke u BiH

Ovih dana u BiH registrirana je nova politička stranka pod imenom BNS VND ili Bosanska narodna stranka – Vjera, narod, država. Reklo bi se ništa novo na političkoj sceni u BiH budući da se bliži izborna godina kada, gotovo po pravilu, nastaju nove političke opcije. Međutim, ovaj put radi se o stranci čiji osnivači i pristalice navode da će svoje djelovanje temeljiti na islamskim principima. Predsjednik ove stranke i političkog pokreta Sanin Musa kaže kako je pokret „ahiretski projekt, ovo je davetski projekt, želimo preko ovoga dostaviti vjeru našem narodu, da do njih dođe Kur’an i sunnet“.

Profesor s Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu Ahmet Alibašić u razgovoru za Radio Slobodna Evropa komentirao je novoosnovanu političku stranku. “Načelno govoreći, islam ima svoju društveno-političku dimenziju koja može dati doprinos i oplemeniti svaki oblik društvenog i političkog djelovanja, unoseći etičnost, pravičnost i suosjećajnost u njih. Problem je što u ovom trenutku islamska društvena učenja nisu elaborirana za direktnu političku upotrebu u liberalnom demokratskom društvu. Onaj ko se upušta u takav projekt trebao bi biti svjestan tih nedorečenosti i nedostataka.“ Jer, nastavlja prof. Alibašić, „u islamskoj pravnoj i političkoj tradiciji postoji određen korpus političkih ideja, ali one su samo ljudska kontekstualizacija tih načela za neka davna prošla vremena ili za sredine koje nisu nalik bosanskoj. Zbog toga je po meni mnogo uputnije u BiH i sličnim sredinama islam s politikom povezivati preko univerzalnih vrijednosti koje su zaštićene i šerijatom: život, ljudsko dostojanstvo, sloboda, vjera, imovina, potomstvo.”

Izbori pred nama svakako će dati ocjenu ovom političkom pokretu, međutim zabrinjava da u jednom društvu, koje teži europskim integracijama, ovakvi pokreti mogu sudjelovati u političkoj areni. Službenom registracijom pokreta kao političke stranke u BiH vjera postaje ideologija koja „islamske principe“ želi nametnuti široj zajednici.

4. srpnja – Roman ‘Na Vrbasu tekija’

Poznati bosanskohercegovački književnik Josip Mlakić objavio je svoj novi roman ‘Na Vrbasu tekija’. Ovaj plodni pisac iz Gornjeg Vakufa – Uskoplja, mašinac po struci, autor je knjiga koje postaju nezaobilazno štivo današnjih čitatelja. U intervjuu koji je dao za zagrebački Express povodom izlaska knjige, rekao je da je ‘Na Vrbasu tekija’ „književni eksperiment“, koji svojim stilom podsjeća na Andrićev rukopis. Time Mlakić osim što, kako sam priznaje, odaje hommage nobelovcu Ivi Andriću, izlaže se „velikom riziku, jer nešto slično može ispasti ili odlično ili katastrofalno.  Tu sredine nema, zbog Andrićeva neponovljivog stila i jezika koji mi je blizak. Koliko sam u tome uspio, ne znam“, zaključuje Mlakić.

Da se radi o sjajnoj knjizi svjedoči nam Miljenko Jergović u svome eseju o Mlakićevom romanu. „Mlakić je tako napisao ‘Na Vrbasu tekiju’, ‘rukopis romana nepoznatog autora’, koji se sastoji iz dva dijela, ‘Na Vrbasu tekije’ i ‘Jajačke hronike’. U prvom dijelu teče priča o vremenu tanzimata u Bosni, kada su vjere izjednačene pred zakonom, a kršćanima dopušteno da podižu bogomolje, o fra Anti Kneževiću, franjevačkim sukobima i prijeporima, te o inicijativi za izgradnju samostana u Jajcu. U drugom se dijelu, stotinjak ili manje godina kasnije, fra Josip Markušić, kroz somnabulne susrete sa suvremenicima, oprašta od života. Obojica su, i fra Antun, i fra Josip, velike ličnosti u povijesti Bosne i nestajućeg bosansko-hrvatskog svijeta. Ni jedan ni drugi nisu bili veliki Hrvati, obojica su, svaki u svom vremenu, svjedočili današnjem vremenu nestajanja, i tražili za sebe, za kršćane i za sav svoj rod, a sa svojim rodom i za sve one s kojima se živi, načine da se preživi i opstane. Fra Anto Knežević je, zahvaljujući Ivanu Lovrenoviću i nekolicini pismenih i dobronamjernih onovremenika i suvremenika, dobro opisan i ukotvljen u povijest zemlje i ljudi, a fra Josipu Markušiću nedavno je objavljen, uz važan i instruktivan pogovor Ivana Lovrenovića, dnevnik-kronika, ‘Ratne zabilješke 1941.-1945’. Njih dvojica stoje na dvije važne tačke (da, da, to su za tebe, dragi pitče, točke i točkovi; da budemo i rodno korektni Hrvati!) povijesti svoga svijeta. Jedan ga je, nakon stoljeća pod Turcima, podizao iz pepela i zaborava, a drugi ga je spašavao pred komunistima i pred odmazdom nad bosanskim Hrvatima i katolicima, kojom se u Bosni trebao riješiti kolektivni kompleks ustašluka i hitlerovanja. Obojica su sve to činili uz savršenu pasivnost Zagreba, te katoličkih središnjica u Hrvatskoj.“

Roman je izašao u nakladi Frakture i Franjevačkog samostana sv. Luke iz Jajca, a riječi Miljenka Jergovića odlična su preporuka za buduće čitatelje ovog romana.

5. srpnja – Djeca vojnici

Posljednje informacije, koje prenose mediji, a koje su nedavno stigle iz afričke države Burkine Faso još jednom su pokazale kako se djeca i pored brojnih deklaracija i odluka koje su donesene na svjetskom nivou i dalje koriste kao sredstvo ratovanja te se s njihovim životima i dalje postupa na najgori mogući način. Naime, u napadu na jedan od gradova na sjeveroistoku Burkine Faso ubijeno je više od 130 stanovnika. Ono što je potreslo svjetsku javnost jest podatak da su građane ovog mjesta ubila djeca vojnici dobi između 12 i 14 godina, saopćili su iz UN-a.

Brojne svjetske organizacije, uključujući i UNICEF, u sklopu obilježavanja Dana borbe protiv regrutiranja djece u vojne formacije, kroz brojne sadržaje nastoje ukazati na problem koji je i dalje prisutan na tlu Afrike i Azije.

Širenje terorističkih organizacija u centralnom području Afrike, koje se naročito aktualiziralo gubitkom teritorija Islamske države na Bliskom Istoku, ponovo je pokrenulo pitanje regrutacije djece vojnika koja su tako postala primarna meta terorista u sukobima širom Afrike. Zbog ovakvog postupanja brojni mališani širom Afrike i Azije i dalje su prepušteni na milost i nemilost lidera terorističkih organizacija uz čije “mentorstvo” puške, bombe i ostalo naoružanje postaju realnost od koje je jako teško pobjeći.

6. srpnja – Borba za narod ili biti u službi smrti

Naviknuti smo od političara čuti kako se svako malo pozivaju na narod. Te se brinu za narod, te štite narod, te potiču narod, te ohrabruju narod… Taj diskurs nije stran ni religijskim službenicima, pa kad ih slušaš, da se pojavno ne razlikuju, teško bi mogli reći tko je političar a tko svećenik. Ono što je cilj i jednima i drugima je pridobiti što veću masu i govoriti mu ono što želi čuti. Zato se iznova treba podsjetiti na riječi teologa Tomislava Šagija – Bunića o narodu, naciji, državi, osobi.

„Narod i nacija nisu metafizički entiteti, nego su to povijesne kategorije. Govoreći strogo skolastički, narod nije neka supstancija, već je to osobit sklop povijesno nastalih akcidentalnosti. Molim, neka nitko ne plane! (…) Ali, recimo to jasnim kršćanskim jezikom: narod i nacija, to nisu eshatološke veličine, to su povijesne veličine, koje se ostvaruju u ovom povijesnom proticanju, koje ovdje u povijesti moraju odigrati svoju ulogu, ali koje neće ostati u vječnosti. Crkva je eshatološka stvarnost, ona će ostati vječno, i u pravom će se smislu ostvariti tek u eshatonu, na kraju vremena, kad se pojavi Krist u slavi.

(…)

Prava osoba starija su i važnija od prava naroda, kao i od prava države. (…) Postaviti narod za konačnu svrhu osoba, učiniti pojam naroda idolom kojemu se mora sve žrtvovati, znači: ono što po naravi stvari treba biti osobit instrument slobode učiniti instrumentom neslobode, pritiska, gušenja; znači ukratko: službu smrti. (…) Svaka pojedinačna osoba temeljnija je od naroda: zato se ne može opravdano sprovoditi borba za slobodu naroda ako bi to bilo skopčano s odsustvom brige za slobodu svakog čovjeka. To je jedno od fundamentalnih načela kršćanstva: Crkva je po nauci Koncila dužna da se bori za transcendentalnu vrijednost svake ljudske osobe, a očito se ne može boriti za transcendentalnu vrijednost naroda, kada narodi imaju svoju povijesnu i ovozemnu vrijednost.“

7. srpnja – Politike rata u vremenu mira

Ovih dana opet smo svjedoci pokušaja međunarodnih zvaničnika, prije svega predstavnika SAD-a i EU-e, da političke elite u BiH natjeraju na dogovor oko nekih ključnih političkih pitanja, u javnosti pojednostavljeno svedenih na promjenu Izbornog zakona ili slučaj Komšić. Iako se radi o tehničkim pitanjima koja bi se u svakoj normalnoj državi mogla riješiti za par minuta, kod nas su dovela do, od rata, nikad većeg animoziteta hrvatskog i bošnjačkog naroda.

Naravno da nije dovoljno u par rečenica opisati kompleksnost političke situacije u BiH, ali kako Dayton stari, tako smo sve svjesniji da politike koje su vodile rat nisu u stanju u vremenu mira stvarati uvijete boljeg života.

8. srpnja – Žal za propuštenim prilikama

Budući da se bliži 26. godišnjica genocida u Srebrenici, osim što je prilika da se još jednom prisjetimo nevinih žrtava, ne može a da se ne užasavamo nad izjavama srbijanskih i srpskih čelnika s ove i s one strane Drine, koji na svaki način nastoje danas negirati i omalovažiti ovaj strašan zločin. Ako je Haaški sud u ičemu dobru stvar učinio, na stranu presude zločincima, onda je to prikupljena dokumentarna građa i materijalni dokazi koji će ostati dio povijesti i nepobitno svjedočiti karakter ratnog užasa u Srebrenici, ali i na cijelom području BiH. Bez obzira na negiranja i omalovažavanja.

Nataša Kadić, osnivačica Fonda za humanitarno pravo iz Srbije, tokom konferencije u Memorijalnom centru u Srebrenici kazala je kako je Srbija imala priliku biti na strani žrtava, ali je to propustila. Naime, prilikom suđenja Slobodanu Miloševiću 2005. sudac je pustio poznati snimak strijeljanja šest svezanih Bošnjaka u leđa, a kasnije taj isti snimak prikazan je na televiziji u Beogradu. U tom trenutku, tvrdi Kadić, Srbija je bila na strani žrtava, ali taj trenutak je ispušten „najvećim dijelom zbog vlasti koja nije imala sluha da to podrži, već uzvratila stavom da je zločin počinila grupa koja nema veze sa državom. Otada, do danas, mi u Srbiji imamo negiranje i stalno uslovljavanje na druge žrtve ako postoji sjećanje na srpske žrtve“.

9. srpnja – 20 godina od najpoznatijeg finala u Wimbledonu

Ovotjedni retrovizor završavamo jednim lijepim sjećanjem. Vjerujem da svi ljubitelji sporta pamte gdje su bili u ponedjeljak 9. srpnja 2001. dok su finale Wimbledona igrali Goran Ivanišević i Patrick Rafter. S odmakom imam dojam da smo gledali taj meč kao da smo svi znali da će ga Goran Ivanišević osvojiti.

U legendarnom finalu Goran – koji je na turnir stigao s pozivnicom kao 125. igrač svijeta – nadigrao je Australca Patricka Raftera 6:3, 3:6, 6:3, 2:6, 9:7 uz dodatak kako je posebno dramatičan bio posljednji set u kojem hrvatski tenisač nije iskoristio četiri meč lopte.

„Ne znam je li ovo samo san, nadam se da me sutra netko neće probuditi i reći nije se dogodilo, nisi osvojio. Zahvaljujem organizatorima na pozivnici, zahvaljujem svima koji su prije Wimbledona još uvijek vjerovali u mene“, rekao je Goran nakon meča.

---

Polis.ba, Ivan T.

---