Polisov retrovizor: Bog, obitelj, domovina

22. rujan: Kakvi su to ljudi koji se nazivaju akademicima a zagovaraju mržnju?

Amir Reko je kandidat stranke Most21 za potpredsjednika Republike Srpske. Reko je inače vojni oficir JNA, ratni komandant Armije Bosne i Hercegovine i bosansko-danski poduzetnik. Široj javnosti je poznat je kao humanist i graditelj mostova među narodima. Početkom ove godine kandidiran je za Nobelovu nagradu za mir. Gotovo do zadnjeg atoma troši svoju energiju na izgradnju klime u kojoj će biti moguća prijateljska suradnja i zajednički život svih ljudi u BiH.

Upravo spomenuto je razlog da nacionalisti i mrzitelji Amira Reku vide kao neprijatelja i izdajnika. „Teško je se boriti protiv zla i nepravde koje nas okružuju, ali je časno“, kazao je Reko. U toj borbi Amir je ostao bez gotovo sve imovine, tvornica mu je uništena i opljačkana, počinitelji nisu pronađeni. Reko stalno ponavlja da se BiH ne može graditi na mržnji, jer će se srušiti zgrada izgrađena na lošim temeljima. Neki dan je upoznao javnost kako je akademik Abdulah Sidran poslao pismo intelektualcima tvrdeći da je on (Amir Reko) izdajnik. Reko je postavio retoričko pitanje: „Kakvi su to ljudi koji sebe nazivaju akademcima a zagovaraju mržnju?“

Neki dan je jedan nečasni čovjek, čije se ime ne smije spominjati uz ime Amira Reke, na pitanje jesu li za njega bili intelektualci početkom 90-ih dok je huškao na rat, odgovorio: „Važno je preuzeti vlast, intelektualci će doći sami.“ Mali je broj čestitih intelektualaca, baš kao i političara poput Amira Reke, ali upravo takvi ljudi spašavaju vjeru u ljudskost u vremenu ustalasanih mračnih strasti.

23. rujan: Droga o kojoj se šuti

Zadnjih dana i mjeseci sve češće dobivamo informacije o međusobnim likvidacijama dva mafijaška crnogorska klana. Trgovina drogom i „odrađivanje“ poslova za pojedine političare i druge moćnike njihov je primarni posao. Ova dva klana, nije potrebno spominjati im imena, najjači su na prostoru nekadašnje države, za vođu jednoga klana se priča da su mu ćevapi od ljudskog mesa omiljena hrana. Imaju ogroman uspjeh, „posao“ im dobro ide i po gradovima i po selima. Kada se priča o sveprisutnom kokainu i onima koja ga raspačavaju po manjim bh. mjestima, može se čuti: „Šuti, mogu dovesti nekoga iz Crne Gore da te ubije!“ S njima se mora „lijepo“.

U srednjobosanskim gradićima omladina u velikom broju na noćnim izlascima „šmrče“ za stolom; neka vrsta diskrecije, sklanjanja u wc, ne vidi se više kao potreba. Kokain postaje toliko sveprisutan i na prešutan način društveno prihvatljiv da ga mlađe generacije vide kao „normalan“ element socijalnog života.

Ne može se vjerovati da bi se netko mogao ozbiljnije suprotstaviti narko mafiji i zaustaviti, barem u određenoj mjeri, propadanje preostale omladine. Spomenuta mafija dobro surađuje s nekima od onih koji se ovih dana svim sredstvima bore da ostanu na vlasti.

24. rujan: Utrka pijanih tajkuna u smrt odvela obitelj iz Mostara

U prometnoj nesreći pokraj Mostara poginuli su muž i žena, Boris i Marijana Kristić, i njihov 9-godišnji sin, dok se za život njihove 3-godišnje curice liječnici bore za život. Nesreća se dogodila, pišu hercegovački mediji, kao posljedica utrke dvojice pijanih vozača; jedan je hercegovački tajkun, a drugi sin tajkuna. Jedan je poginuo, a drugi je prošao bez težih ozljeda. Preživjeli je od ranije bio poznat po brzoj vožnji.

Razina raspadnutosti bh. društva vidljiva je ponajviše u ponašanju tajkuna i njihovih sinova, zakoni za njih nisu obvezujući. Mogu što god požele, čak se utrkivati bijesnim kolima na javnoj cesti, ne mareći što bi nekoga nedužnoga mogli odvesti u smrt. Bez problema mogu ispoljiti obijest gdje god požele. U biografijama mnogih „uglednih“ građana stoji da su poznati po utajama poreza, prebrzoj vožnji, iznudama, tučama, dilanju droge… Normalnom svijetu za sada preostaje jedino da se prilagodi toj činjenici i da se čuva koliko može.

25. rujan: Književnik Nikolaidis s nacionalistima

Predizborne kampanje u BiH za opće izbore uglavnom se svode na pumpanje nacionalizma. Ove godine glavna teme aktualne vlasti u Republici Srpskoj je očuvanje Republike i njezinih ustavnih prava te upiranje prstom u opoziciju kao onu koja kolaborira sa zapadnim centrima moći i sarajevskim političarima a da bi naštetila interesima RS-a. Opozicija s druge strane predbacuje vlasti da je sluga hrvatskih interesa i čak da je Milorad Dodik instaliran od hrvatskih obavještajnih službi. I jedni i drugi traže što je moguće jače argumente da bi se dokazali kao veći nacionalisti.

U Federaciji BiH kampanja se odvija na dvije scene, uvjetno rečeno bošnjačkoj i hrvatskoj. Unutar prve borba je između SDA, s jedne strane, i najvećeg broja drugih stranaka, s druge strane. Svi se trude uvjeriti birače da su baš oni ti koji će najbolje zaštiti državu BiH od vanjskih i unutarnjih neprijatelja. Na bošnjačkoj političkoj sceni nalazi se i stranka Željka Komšića (DF), satelit stranka Izetbegovićeve SDA. Izbornim inženjeringom nastoji ga se izabrati po četvrti put za člana Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda. On svoju kampanju i dosadašnje političko djelovanje gradi na animozitetu, a njegovi savjetnici i na otvorenoj mržnji prema Hrvatima. Jedino Naša stranka, ako je suditi po njihovom predsjedniku Edinu Forti, ima ljudsko i normalno lice i zanimaju je stvarni životni problemi građana.

Na hrvatskoj političkoj sceni u BiH dominira Hrvatska Demokratska zajednica (HDZ), jer već ima dobro izgrađenu infrastrukturu i dio potkupljenog, na ovaj ili onaj način, biračkog tijela. Ta stranka je najveći krivac za egzodus hrvatskog naroda iz BiH i sukrivac za cjelokupno stanje u državi. Glavna tema njihove kampanje je borba za političku ravnopravnost Hrvata u Federaciji BiH. Njihovi sateliti, poput HDZ-a 1900, imaju sličnu kampanju. U Livanjskom kantonu postoji još jedna stranka (Hrvatski nacionalni pomak), nastala odvajanjem od HDZ-a BiH koja bi mogla nešto osvojiti. Ako izlaznost na izbore među Hrvatima bude veća, najviše bi mogla profitirati Hrvatska republikanska stranka (HRS). To je jedna krajnje desna opcija sa jasnim stavovima i nekorumpiranim ljudima. Koliko bi njihov značajniji prodor na bh. političku scenu bio dobar, teško je prognozirati. Primjetno je da ovoga puta stranke s hrvatskim predznakom se nisu koristile zapaljivim mrzilačkim govorom. Sigurno ne zato što su na višem civilizacijskom stupnju od drugih, nego se to samo od sebe godinama ispuhalo, a ne bi imali nikakvog interesa ni smisla s takvom retorikom nastupati po polupustim mjestima gdje su obitavali Hrvati, a koji su njihovom krivicom sada u drugim zemljama.

No, u svemu ovome zanimljivi i tragikomični su pokušaju nekih intelektualaca koji se dodvoravaju pojedinim političarima, vjerojatno u nadi da će ovi poslije izbora, kada se budu dijelile diplomatske ili neke druge funkcije, biti adekvatno nagrađeni. Ako se netko sjeća prošlih izbora i nekih javnih „intelektualaca“ kako su čvrsto stali uz Željka Komšića i koncept „građanske“ države pa se poslije razočarali kad im ništa nije moglo zapasti (naprimjer Slavo Kukić), bit će jasno o kakvim se moralnim ništavilima radi.

U ovoj se izbornoj kampanji ističe ime crnogorsko-bosanskog književnika Andreja Nikolaidisa koji je politiku radikalnog bošnjačkog nacionaliste Željka Komšića „prepoznao kao onoga ko tvrdo stoji na pozicijama građanske BiH“, dodajući da se ovaj i riječima i djelom za to bori.

Parafrazirajući Amira Reku, možemo se upitati kakav je to književnik i čovjek koji podržava nacionaliste i mrzitelje?

26. rujan: Patrijarh Kiril o svetoj dužnosti žrtvovanja života

Propovijed ruskog patrijarha Kirila koju je održao na kraju liturgije u hramu sv. Aleksandra Nevskog u blizini Peredelnikina, postala je ubrzo planetarna vijest. U naslovima je uglavnom stajalo da Kiril svim ruskim vojnicima koji poginu u Ukrajini obećava brisanje grijeha na onom svijetu. Mnoge je odmah asociralo na kršćansku srednjovjekovnu epizodu te na svete muslimanske ratove.

Međutim, ta poruka nije točan navod iz Patrijarhove propovijedi, nego je zaključak iz dijela u kojem je govorio o žrtvi iz dužnosti u kontekstu rata. Kazao je: „Znamo da danas mnogi ginu na poljima međusobne borbe. Crkva moli da ovo ratovanje što prije prestane, da se što manje braće ubijaju u ovom bratoubilačkom ratu. A pritom je Crkva svjesna da ako netko, vođen osjećajem dužnosti, potrebom ispunjenja prisege, ostane vjeran svome pozivu i pogine vršeći vojnu dužnost, tada nedvojbeno čini djelo koje je jednako žrtvi. Žrtvuje se za druge. I zato vjerujemo da ova žrtva pere sve grijehe koje je čovjek počinio.“

Iako u zapadnom medijskom prostoru nisu korektno prenesene Patrijarhove riječi, ne umanjuje činjenicu grozne manipulacije koja stoji iza citiranog pasusa. Podtekst ovih riječi jest da je rat pravedan i da je žrtva u koju su upućeni vojnici bila neizbježna te da je ravna žrtvi iz ljubavi prema bližnjemu. Prešućuje se da su vojnici tamo upućeni po odluci ruskog režima da izvrši agresiju na susjednu državu. Patrijarh ne vidi ništa sporno u takvoj odluci, iako mu je, prema stavovima iz drugog dijela propovijedi, žao što je došlo do bratoubilačkog rata u kojem ginu i ukrajinsko vojnici. Nada se brzom završetku rata i podsjeća na poslanje Ruske pravoslavne crkve na teritoriju Ukrajine, Bjelorusije i Rusije. Za Patrijarha izgleda da je rat nužno sudbinsko zlo, bez konkretnih krivaca i odgovornih režima. Uzvišene riječi iz Evanđelja, to patrijarh Kiril često radi, služe da se uz njih lakše proda određena ideologija i politički interes i tako se njima manipulira i baca ih se u blato zlih zakulisnih planova.

27. rujan: Svijetli primjeri iz prošlosti

Poglavar Islamske zajednice u BiH, reis Husein Kavazović govorio je na susretu Udruženja ilmija (imami, mualimi, muderisi) IZ-a. Među nekoliko uzora koje ilmije trebaju slijediti, reis je ubrojio Husein efendiju Đozu te Aliju Izetbegovića. Efendija Đozo je bio islamski teolog te predsjednik Udruženja ilmija u doba socijalističke Jugoslavije. Ali je također u Drugom svjetskom ratu bio imam 28. Regimente 13. SS Waffen Handžar divizije sa činom Haupsturmfuehrera odnosno kapetana. Nakon rata odležao pet godina zatvora zbog saradnje s neprijateljem i “jer je svojim radom podigao moral u neprijateljskim jedinicama”. Zapovjedniku ondašnjeg SS-a, Henrichu Himmleru je pisao da njegova Hanžar divizija „spremna položiti živote u borbi za velikog vođu Adolfa Hitlera“.

Drugi uzor kojeg Reis stavlja pred duhovne „radnike“ je političar Alija Izetbegović. Ideologija stranke koju je osnovao (SDA) danas je glavni i normirani narativ među Bošnjacima, i među političkim strankama koje za sebe tvrde da su lijevo orijentirane. Zbog toga nije jasno što bi moglo značiti Reisovo upozorenje da bi ostaci starog režima, „prepakovani u demokratske odore, voljeli da nas ušutkaju i izoliraju“. Stvarnoj moći, izgleda, korespondira osjećaj ugroženosti i straha od gubitka te moći.

28. rujan: Bog, obitelj, domovina

U Italiji su održani parlamentarni izbori. Pobjedu je odnio desni blok stranaka, a najviše glasova dobio je pokret Braća Italije na čelu s mladom političarkom Giorgiom Meloni. Tijekom kampanje i dosadašnjeg političkog života u centru njezinih govora dominirale su riječi Bog, domovina i obitelj. U pobjedničkom obraćanju citirala je divne riječi koje se pripisuju sv. Franji: „Prvo učini ono što je nužno, potom ono što je moguće, a na koncu ćeš moći uraditi i ono što je nemoguće.“

O uzvikivanju riječi Bog, obitelj, domovina na ulicama i trgovima, bivši prior monaške zajednice u Boseu Enzo Bianchi za La Republicu je napisao (prijevod: fratellanzaumana.com): Znakovito je da danas opet na ulicama možemo čuti riječi: “Bog, Domovina, Obitelj!” To je slogan koji me uznemiruje. Te tri riječi, izrečene jedne za drugom, postaju zastavom i stijegom ljudi koji se zbog toga smatraju snažnijima. No za mene to nisu prikladne riječi, dapače čine mi se bogohulnim. To su riječi povijesnog razdoblja i kulture u kojima ne bih htio živjeti. Kao kršćanin uvjeren sam da je riječ “Bog” eminentan ali nedovoljan pojam, iza kojeg se kriju ljudske emocije i projekcije. Najveći broj slika koje stvaramo o Bogu su pogrešne. Kao kršćanin uvjeren sam da je samo Isus izrekao i pokazao pravo lice Boga.

Isusov Bog ne voli da ga se proklamira, niti da ga se zaziva protiv bilo koga, već želi da ga razumijevamo kao “S nama Bog”. On ne treba da ga mi branimo niti da ga namećemo društvu u kojem živimo. Vrijeđamo ga onda kada, uvlačeći ga u političku arenu, instrumentaliziramo kao element identiteta.   

Barem pola političke kampanje u BiH i ovoga puta se svelo na posjetu župnim uredima, samostanima, džematima, hramovima, manastirima… Samo što kod nas rijetko tko ima snage govoriti i pisati o instrumentalizaciji vjere i bogohuljenju.

---

polis.ba, J.Š.

---