Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
29. svibnja – U natjecateljskom duhu se gubi duša
Natjecateljski duh kapitalizma garancija je tehnološkog napretka i usavršavanja. Uvijek novo i ažurirano je bolje od onoga što se jučer činilo nenadmašnim. Možda za razvoj tehnologije natjecateljstvo ima pozitivnih učinaka, ali svakako ne za čovjekovu dušu, kako je u jednom razgovoru pripovijedao Židov, po imenu David, rodom iz Buenos Airesa, koji sada živi u Tel Avivu. Njegova obitelj vuče porijeklo iz centra rabinizma – Tiberijade, grada na Galilejskom jezeru.
Pričao je da su mnogi njegovi preci bili rabini. To je bio razlog da se iscrpnije upozna i zavoli tradiciju i svete tekstove. Dobro poznaje i druge monoteističke religije. Smatra da je kršćanstvo jedna grana židovstva, okrenuto više prema slobodi i autonomiji pojedinca, dok je islam druga grana židovstva, bliska strujama koje promiču poštivanje striktnih zakona i propisa u svakodnevnom životu.
David smatra da je takozvani moderni čovjek reducirao svoj život na znanje, tjelesno uživanje i zgrtanje bogatstva. Nije problem u znanju, poželjno je i potrebno, nego u motivaciji zbog koje se stječe. Ne uči se iz ljubavi prema znanju, zbog spoznaje i mudrosti, nego da se pomoću znanja bude iznad drugih, da se bude uspješniji od drugih. Biti iznad drugih je temeljni osjećaj zadovoljstva suvremenog čovjeka. Čisti darvinizam. Ljubav, osjećaji, srce, duša, darivanje izgledaju staromodnima suvremenom čovjeku čiji je duhovni zavičaj egoizam i osjećaj ugroženosti od drugih ljudi.
30. svibnja – Tko je moj brat?
Zadnjih se godina vrlo često može čuti od Pape Franje da u različitim prigodama i na različite načine govori o nužnosti stvaranja bratstva među svim ljudima na Zemlji. Dva osnova razloga za to su: 1. zato što je to po sebi dobro i što je to uvjerenje koje proizlazi iz duboke vjere u jednog Boga; 2. bratstvo je jedini način da čovječanstvo preživi u ovom suvremenom globaliziranom svijetu („ili ćemo biti braća ili nas neće biti“, ponavlja Papa).
U jednoj kantonalnoj bolnici u FBiH bratstvo o kojem govori Papa Franjo našlo se na ispitu. U odjeljenju za plućne bolesnike, u jednoj su sobi bila dvojica muškaraca, katolik i musliman. Ovaj prvi je bio u nešto boljoj poziciji u smislu da je imao više prijatelja u gradu koji su mu svaki dan donosili hranu. On je tu hranu ravnopravno dijelio sa svojim kolegom. Nakon određenog vremena, u njihovu sobu je došao jedan migrant. Kako vlada percepcija u našem društvu da su svi migranti muslimani jer dolaze iz tzv. muslimanskih zemalja, tako je pacijent iz sobe mislio da je njihov novi „kolega“ musliman. Obratio mu se riječima: „Kako si, brate moj?“ Migrant, možda već navikao na takvo pitanje je odgovorio: „Ja nisam tvoj brat, ja nisam musliman!“
Razgovor je krenuo dalje i migrant je pitao nesuđenog brata je li mu brat pacijent koji leži na krevetu do njega. S osjećajem stida zbog nespretnog oslovljavanja, odgovorio je da jest. Migrant je imao potrebu da zaključi: „Brat nam je onaj s kim živimo, s kim dijelimo vrijeme u ovom kratkom životu! Dobro je za nas da sada u ovoj bolesničkoj sobi budemo braća.“
31. svibnja – O dosegu dosadanjih pokušaja u oprostu, pamćenju i pomirenju
U intervjuu za hrvatski tjednik Nacional, fra Ivan Šarčević odgovarao je i na pitanje o dosegu dosadašnjih pokušaja oprosta, pamćenju i pomirenju u našem društvu. Kazao je:
Nikada nas nisu sustavno učili o opraštanju i pomirenju, niti odgajali da se znamo ispričati, pokajati, možda nešto malo u obitelji, u porodičnom moralu i na vjeronauku, najviše prema svojima u vjeri. Religijske zajednice, pisao je najveći naš mirotvorac, religiolog Željko Mardešić, institucije su najdužega pamćenja, i nažalost, i onog zlopamtilačkoga. Religijske zajednice su zajednice komemoracije svojih temeljnih događaja spasenja od Boga, ali često se izokreću u “fabrike” reprodukcije mitova stradanja i nekrofilsko-folklornih podsjećanja na zlo “povijesnih neprijatelja”. Pa i kada bi politika oprostila ili oprašta, kada političari kreću prvi u opraštanje, zadnji koji to hoće, odnosno najčešće prvi koji priječe ili koče proces pomirenja, vjerski su poglavari, svećenici i imami. Uz to ne treba zaboraviti da su mnogi odgajani na đavolskoj i blasfemičnoj paroli: “Tko se ne osveti, taj se ne posveti!”. Mnogi od nas su odgajani u duhu i tekovinama revolucije, a sve revolucije – i ona francuska, i ona partizansko-komunistička – smatraju osvetu pravednim djelom, ponovnim povratkom pravde, kao da se išta, osobito pravda i mir, uspostavljaju ikakvim nasiljem. Strašna je zabluda da je osveta, odmazda neprijateljima, primjerice Bleiburg, pravedan odgovor, a ne pravedno suđenje i ispravljanje nanesenih nepravdi.
Vrlo malo se u nas radilo i radi na opraštanju, ponajprije u vlastitim zajednicama, bilo u obitelji, župskim i crkvenim zajednicama, a onda i na širem društvenom planu. Zato opraštajuće i pomirujuće inicijative nailaze su na osudu, i od strane tobožnjih vjernika. Traženje opraštanje i opraštanje u nas znači gubitak glasova na izborima, nemogućnost da u Crkvi ili religijskoj zajednici ostvariš i prava, nailazi se na društveno šikaniranje i proglašenje izdajnikom naroda i vjere. Rad na miru među konfesijama i religijama, rad na društvenom pomirenju različitih ljudi, taj tako nasušni posao ostao je pojedincima i pokojoj udruzi, ali koja to ne radi plaćenički.
1. lipnja – Gospa odjevena u traperice
Od kad je umjetnik Thomas Jessen postavio svoje umjetničko djelo iznad oltara u crkvi St. Clemens u Drolshageni (okrug Olpe, Sauerland) u Sjevernoj Rajni-Vestfaliji, u Njemačkoj vjernici ne prestaju iskazivati svoje nezadovoljstvo, a svećenik Markus Leber ne prestaje dobivati poruke šokiranih vjernika.
Thomas Jessen je u crkvi postavio sliku koja prikazuje Marijino Uznesenje, a na kojoj je Majka Božja odjevena u traperice i dolčevitu i stoji na ljestvama. Iza nje je sveta Veronika, a ispred nevjerni apostol Toma kojemu ona daje pojas kao dokaz svog uzdizanja na nebo.
„Umjetnik je prikazao Marijino Uznesenje u modernoj verziji. Stalno traže da Katolička crkva postane modernija. Sad smo to učinili“ – rekao je svećenik Markus Leber i dodao da „Marija nije trčala uokolo po Nazaretu s krunom na glavi. Uvijek je bila normalna žena iz naroda.“
„Napokon ponovno raspravljamo o svojoj vjeri“, zaključio je.
Ljutnja i razočaranje mnogih su razumljivi jer je velikom broju ljudi više stalo da sačuvaju vlastitu predodžbu o osobama i događajima iz prošlosti, misleći da je upravo u toj predodžbi sadržana istina.
2. lipnja – Virus se povlači. Što ostaje?
Bosna i Hercegovina je na samome europskom vrhu po broju umrlih od korone, do sada je prema službenim podacima umrlo preko 9.200 osoba. Zadnjih dana situacija se znatno poboljšava, zaraženih je sve manje, a i umrlih. Prijatelj koji rijetko prati vijesti i živi u „svom filmu“, primjećuje nakon „upada“ na nekoliko news portala u BiH da je nacionalizam doista jak, da su oboljeli i novinari koji postavljaju vijesti i čitatelji koji komentiraju.
I ovakvom društvu doista je najmoralnije osjećati se strancem, odoljeti nagonu za pripadanjem grupi koju okuplja mržnja prema drugima. Srpsko-mađarski pisac Laslo Vegel pisao je ovih dana kako otvoreni identitet s naših prostora sve više potiskuje zatvoreni, oprezni, sumnjičavi i isključivosti skloni, homogeni nacionalni identitet.
Razapet je Veliki Većinski Nacionalni Šator, i oko njega paradiraju nagizdani Mali Manjinski Šatori, svaki sa svojim poglavicom. Između šatora stražare komesari identiteta, i budno motre da se neposlušni pripadnici raznih plemena ne susreću, da se ne druže, budući da je to isključiva privilegija poglavica koji, s vremena na vreme sednu i ritualno popuše lulu mira. Iz šatora je teško pobeći: teško, ali ne i nemoguće.
3. lipnja – Po vakcinu u Srbiju
Predsjednik Republike Srbije Aleksandar Vučić i vlada te zemlje donijeli su odluku da omoguće građanima BiH da prime vakcinu u Srbiji. S obzirom da je postotak cijepljenih u BiH izrazito malen, nema sumnje da će mnogi iskoristiti ovu priliku, jer je u pitanju zdravlje i život.
Na ovaj će se način spasiti životi brojnih ljudi i zbog toga na odluku srbijanskog političkog vrha treba gledati sa zahvalnošću, iako gorak okus stvara činjenica da je taj isti vrh upleten u teške mafijaške afere koje zadnjih mjeseci potresaju Srbiju, a Vučić i srbijanska vlada nemaju iskrene, dobronamjerne i jasne politike prema susjednim narodima i državama.
4. lipnja – Kardinal Marx ponudio ostavku
Čelnik Njemačke biskupske konferencije kardinal Reinhard Marx ponudio je svoju ostavku na položaju nadbiskupa Münchena, kazavši da mora preuzeti odgovornost za „katastrofu“ seksualnog zlostavljanja u redovima klera.
Njegova ostavka, koju Papa Franjo tek treba prihvatiti, dolazi u vrijeme sve većeg bijesa Nijemaca zbog seksualnog zlostavljanja koje je provodilo svećenstvo, piše agencija Reuters.
Papa je prošli tjedan poslao dva inozemna biskupa u kelnsku nadbiskupiju, najveću u Njemačkoj, kako bi istražili kako je reagirala na slučajeve zlostavljanja.
„Moram podijeliti odgovornost za katastrofu seksualnog zlostavljanja u redovima klera proteklih godina“, napisao je Marx, dodavši kako se nada da će njegov odlazak otvoriti prostor za novi početak.
Marx je priopćio i kako ga je Franjo uputio da ostane na funkciji dok on ne odluči hoće li prihvatiti ostavku.
Kardinal Marx i mnogi biskupi i vjernici u Njemačkoj kroz „sinodalni put“ traže nove putove i reforme unutar Crkve. Postoji, nažalost, veliki otpor reformama unutar same Crkve.
Polis.ba, J.Š.