Polisov retrovizor: 27. 2. – 5. 3.

27. veljače – Umro Milan Bandić

Dugogodišnji gradonačelnik Zagreba Milan Bandić iznenada je preminuo u 66. godini života. Ostat će zapamćen kao čovjek koji je upravljao glavnim gradom Hrvatske 21 godinu. Rodio se u Grudama; početkom 80-ih dolazi u Zagreb. Karijeru započinje u Savezu komunista Hrvatske, zatim u SDP-u, potom, kad mu nije pošlo za rukom postati predsjednik te stranke, krenuo je vlastitim putom sve do osnutka stranke u čijem će imenu stajati njegovo ime i prezime.

U Bandiću se mogao vidjeti izraženi nagon za vladanjem i moći. Promjena stranaka i političkih pravaca prilagođavala se tomu nagonu. Umjesto rečenice: „Živio je za Zagreb“, koja se ovih dana mogla često čuti, možda bi bilo primjerenije kazati: „Bio je rob vlastite tragične želje za vlašću.“ O tome kako je upravljao gradom trebale bi govoriti nadležne institucije a ne oni kojima je na bilo koji način pogodovao. Možda su samo vlastohlepljiviji i srebroljubiviji od Bandića oni koji su mu se ulagivali, iskorištavali ga i ucjenjivali ga!

Hrvatska država i društvo su daleko od besprijekornog da bi se mogli izgovarati hvalospjevi o političarima koji su toliko dugo imali vlast u rukama, makar oni bili i pokojni.

28. veljače – Prije osam godina papa Benedikt XVI. odstupio sa službe

„U današnjem svijetu, koji je podvrgnut brzim promjenama i uzburkan pitanjima koja su veoma važna za život vjere, da bi se upravljalo Petrovom lađom i naviještalo evanđelje, potrebna je i snaga, kako tijela, tako i duha, snaga koja se posljednjih mjeseci u meni umanjila, tako da moram priznati svoju neprikladnost da dobro obavljam službu koja mi je povjerena. Stoga, dobro svjestan težine toga čina, s punom slobodom, izjavljujem da se odričem službe rimskoga biskupa, nasljednika sv. Petra.“ Ovim riječima Benedikt XVI je 11. 2. 2013. obznanio odluku da se od 28. 2. 2013. u 20 h se odriče papinske službe.

S pontifikatom njegovog nasljednika, Pape Franje, postalo je jasno da je Crkvi trebao netko tko će se na autentičan i izazovima vremena prikladan način Crkvu otvoriti svijetu i, povrh svega, tko će imati snage početi provoditi reforme unutar crkvenih struktura opterećenih različitim malverzacijama i prikrivanjima zločina nad djecom. „Vrijeme karnevala je prošlo“, bile su riječi novoga pape Franje nakon što su mu ponudili raskošnu papinsku odjeću.

Papa Crkvu otvara siromašnima, vjerna je Koncilu, otvoren za dijalog, ima empatiju prema onima koji trpe, bori se protiv malverzacija…

1. ožujka – Dan neovisnosti BiH

Na referendumu 29. 2. i 1. 3. 1992. građani BiH su izglasali neovisnost. Za neovisnost su bili gotovo svi Hrvati i Bošnjaci te dio Srba. Nekoliko dana pred referendum, tadašnji provincijal Bosne Srebrene fra Petar Anđelović u svojoj poruci članovima franjevačke zajednice Bosne Srebrene je kazao: „A kad je danas u pitanju Bosna i kad nas pitaju, onda smo mi – s onu stranu politikantstva i strančarenja – zajedno sa svojim pukom, za suverenu, samostalnu, slobodnu i nedjeljivu Bosnu i Hercegovinu. Nećemo se ustručavati ovo i javno kazati. Svjesni smo, naime, da je Bosna nama takva dosuđena, a očito i mi njoj.“

Nakon toga, uslijedio je rat koji se formalno završio tri godine nakon proglašenja neovisnosti, a koji drugim sredstvima traje sve do danas. Korumpirane političke oligarhije održavaju se na besperspektivnosti i društvenom beznađu, dok građani u kolonama odlaze u druge zemlje u nadi da će naći mjesto gdje će moći normalno živjeti.

2. ožujka – Srbijanski predsjednik donio vakcine

Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić uručio je Federaciji BiH 10.000 doza vakcina protiv korone. Osobno ih je donio na aerodrom u Sarajevu, a dočekao ga je najviši državni vrh – troglavo Predsjedništvo. I gost i domaćini govorili su o svojoj sreći što na ovaj način spašavaju ljudske živote. Možda će vakcine doista spasiti nekoliko života. Ali što ćemo sa svima onim životima koje je na različite načine uništila nacionalistička i opaka politika Vučića, Dodika, Džaferovića, Komšića…

Pred povratak, Vučić je pojeo porciju ćevapa i hvalio se kako je odslužio vojni rok u Lukavici kod Sarajeva. Nije spominjao da je navraćao oko Sarajeva dok je grad bio pod opsadom.

3. ožujka – Ministar – predmet sprdnje

Arnel Isak, ministar u Vladi Zeničko-dobojskog kantona, i čovjek koji je već obnašao važne javne službe, nastupio je u jednoj TV emisiji. Nesuvisle izjave, „originale“ poštapalice (kao npr.: „onaj ze“), izmišljanje novih riječi („olahkoća“). Dok se gleda mladog ministra kako priča o svome uspješnom životu i najnovijim telefonima i kompjuterima koji su mu zanimljivi, pojavljuje se osjećaj stida i duboke nelagode.

Sposobni mladi iz BiH već su postali ministri u nekim najuspješnijim zemljama svijeta gdje se pozicije dodjeljuju po stručnosti i znanju. Da su ostali u BiH, možda bi i oni, nakon napornog dana za kasom nekog tržnog centra, opuštajući se gledali „uspješnog“ ministra kako ne umije sastaviti jednu smislenu rečenicu.

4. ožujka. – Sastanak Izetbegovića, Dodika i Čovića

Sastanak je održan u Sarajevu u nazočnosti veleposlanikā EU i SAD-a.  Izetbegović je kazao kako „dva veleposlanika pokušavaju pomoći da se napravi jedna bolja atmosfera“. Nadajmo se da će se ta atmosfera nekada napraviti pa da se ozbiljno krenu rješavati državni problemi. Da je barem započeti pa se možda sve nekako i privede kraju.

Šta je na kraju?

Na kraju neba, na kraju mora, na kraju puta?

Šta je na kraju deca bi htela da znaju?

Zato jedu, zato spavaju,

Zato rastu brže od kaputa.

Šta je na kraju srede? Četvrtak.

A šta na kraju četvrtka? Petak.

Na kraju svih krajeva?

Uvek po jedan novi početak.

Krajevi se potroše,

počeci uvek traju.

Početak – eto šta je na kraju!

Dušan Duško Radović (1922-1984)

5. ožujka – Papa Franjo stigao u povijesni posjet Iraku

Irak je zemlja čija zadnjih desetljeća turbulentna i krvava. Različiti narodi, konfesije, režimi, maligni utjecaji susjeda, vojna intervencija SAD-a, sve je to od države napravilo kaos u kojem život postaje nepodnošljiv. Jedna Iračanka iz Bagdada, koja je do sada preživjela četiri rata, kazala je: „Ne postoji osoba ili obitelj – među kršćanima, muslimanima, Kurdima – koja nije patila. Imati priliku da budemo zadovoljni, da zajedno radimo, to je ono čemu se nadamo. Konačno je došlo vrijeme kada moramo živjeti zajedno i pripremiti državu za generacije koje dolaze.“

Čini se da narod Iraka u Papi vidi simbol nade i onoga što je njima najviše potrebno za normalan i dostojanstven život – bratstva. Zbog toga je s oduševljenjem dočekan. Ovo je prvi put da jedan papa posjećuje Mezopotamiju, odakle se, prema Bibliji, Abraham (kojeg časte Židovi, kršćani i muslimani) zaputio prema obećanoj zemlji u Kanaanu, kasnije Izraelu. Krajem dana Papa se susreo s kršćanskom zajednicom u Bagdadu. U Iraku ostaje do 8. ožujka. Programom su predviđeni posjeti brojnim mjestima na kojima će se susresti s različitim grupama i pojedincima.

Geslo Papinog pohoda je: „Svi ste vi braća.“ Prije polaska na put Papa je uputio poruku iračkom narodu kazavši: “Draga braćo i sestre, mnogo sam mislio na vas ovih godina, na vas koji ste mnogo trpjeli, ali niste klonuli duhom. Na vas, kršćani, muslimani; na vas narodi, kao što je narod jezida koji je mnogo trpio. Svi ste vi braća! ”

Polis.ba, J.Š.

---