Polisov retrovizor: 24. 4. – 30. 4.

24. travnja – Obljetnica prvog sustavnog istrjebljenja jednog naroda u 20. stoljeću

Kao početak genocida službeno se uzima 24/25. travnja 1915. kada je u Istanbulu uhićeno 235 vodećih ljudi armenske zajednice. Kasnije su svi pobijeni. Planskom uništenju Armenaca od 1915. do1917. prethodile su opsežne pripreme od 1914. godine.

Kako navodi turski povjesničar Taner Akçam, Komitet za jedinstvo i napredak želio je „očistiti“ Anadoliju od kršćanskih grupa stanovništva. S tom je svrhom Komitet 2. kolovoza održao sastanak „na kojem je donesen opsežan zaključak koji je u najskorijoj budućnosti trebalo sprovesti“. Osnovni zaključak Komiteta je da se pristupi osnivanju ‘Specijalne organizacije’, koja će, između ostaloga, biti aktivna u istočnoj Anadoliji. Kako navodi Akçam, vlada je pomogla stvaranje oružanih odreda u istočnoj Anadoliji koji su bili sastavljeni od kurdskih plemena, zatvorenika te izbjeglica s Balkana i Kavkaza. Odredi su formirani kako bi „poštedjeli“ regularnu vojsku od provođenja genocida te kako bi vlada prikrila svoj genocidni plan, iako Akçam donosi brojne dokaze o upletenosti vlade i vojske. Vlada je ustvari sustavno i temeljito razradila genocidni plan i stvorila mehanizme kako ga realizirati. Kao središnju figuru u osmišljavanju i provođenju genocida, Akçam navodi Talaat-pašu, koji je bio Ministar unutrašnjih poslova. Neke od Talaatovih naredbi u prefekturi Aleppo:

Daje se na znanje, da je Vlada po naređenju Komiteta odlučila potpuno iskorijeniti sve Armence koji se nalaze u Turskoj. Oni koji se ovom naređenju ili odluci suprotstave, izgubit će svoje državljanstvo. Ne obazirući se na žene, djecu i bolesne te bez osjećaja i grižnje savjesti treba skončati njihov život, ma koliko sredstva istrebljenja bila tragična. (15. rujna 1915.)

Neupadljivo istrijebite svakog Armenca u istočnim pokrajinama, kojeg biste našli u svojoj oblasti. (23. studenoga 1915.)

Političko vodstvo Turske do danas ne želi priznati da se dogodio genocid, sustavno i plansko istrjebljenje armenskog naroda. Izgleda, nažalost, da narodima na Balkanu (Turska je djelomićno balkanska zemlja) teško ide suočavanje s vlastitom zlom prošlošću. Genocid nad Armencima ove je godine bio u posebnoj pozornosti jer je prvi put u povijesti jedan američki predsjednik taj masovni zločin nazvao pravim imenom.

25. travnja – Bespotrebno potpaljivanje vatre

Policija je prošle noći, nakon što je započeo policijski sat, u Kreševu zaustavila hodžu koji je krenuo na molitvu u džamiju i pritom ga primorali da napravi alkotest. Hodža Adnan Bašić je imao dozvolu za kretanje. Nakon što je upoznao policajce o naravi posla kojim se bavi, ovi su ipak tražili od njega da puše „balon“, pravdajući se da moraju jer je takvo naređenje nadređenih. Međutim, hodža tvrdi da dok je on „puhao“ da je prošlo nekoliko vozila koja nitko nije zaustavljao. Ostalo je nejasno da li su samo zaustavljeni morali raditi alkotest ili su svi morali biti zaustavljeni i alkotestirani.

Događaj je uglavnom opisan kao incident, a ponašanje policije kao bahato i neosjetljivo. Uvrijeđeni hodža ih je prijavio Unutarnjoj kontroli MUP-a u Travniku. Nemoguće je proniknuti u motive policajaca koji su od hodže tražili da napravi alkotest, ali je ipak činjenica da se nisu ogriješili o zakon. I nitko, pa ni hodža, ne bi trebao biti iznad zakona. Ako društvo ovaj događaj tretira kao incident ili skandal onda je pitanje koliko je BiH ustvari laička država. Štetno je također i to što je hodža ovim događajem, možda i nesvjesno, dao svoj doprinos dodatnom raspirivanju međunacionalne i međuvjerske mržnje. Što ćemo kada požar poduhvati?

26. travnja – „Aida“ nažalost bez Oscara

Bh. film „Quo vadis, Aida?“, redateljice Jasmile Žbanić, ostao je bez nagrade Oscar.  Najboljim međunarodnom filmom na 93. dodjeli ove nagrade proglašen je danski film “Još jedna runda” redatelja Thomasa Vinterberga.

No, bez obzira na izostanak ove najprestižnije filmske nagrade, „Aida“ je film s neupitnom umjetničkom vrijednošću, nije napravljen za dnevnopolitičku upotrebu, nego u gledateljima pobuđuje empatiju prema majci koja pokušava spasiti svoju obitelj te emociju odbojnosti prema zlu zbog kojeg nevini pate. Film „Quo vadis, Aida?“ ima katarzičan efekt na gledatelja.

27. travnja – Nova škola u Ugandi zahvaljujući Travničanki Martini Fišić

Martina je nakon završenog fakulteta u BiH posao pronašla u Irskoj. Odatle je prije 5 godina otišla na godišnji u Ruandu. „Posjetili smo“, priča Martina za Dnevni avaz, „jedno malo selo Karundi, koje se nalazi na vrhu jedne planine. Selo je odsječeno od ostatka svijeta. Bez struje, vode, osnovnih životnih uvjeta, na neki način shvatili smo da će upravo to selo postati naša misija. Odlučili smo započeti projekt izgradnje škole za više od 200 djece u tom selu. Škola kakvu su oni imali bila je doslovno sačinjena od nekoliko dasaka na vrhu planine koje bi nakon jake i olujne kiše bile uništene.”

Martina je predvodila akciju u kojoj je skupljeno 40.000 eura što je bilo dovoljno da se izgradi nova škola, a najviše donatora bilo je iz BiH i Hrvatske.

28. travnja – Političari nezainteresirani za migrante

Caritas Internationalis na svojim je stranicama ukazao na nezainteresiranost i nedostatak političke volje što je dovelo do smrti više od 130 migranata kod libijske obale 21. i 22. travnja.

Caritas je pozvao na uspostavljanje mehanizama za zaštitu prava i dostojanstva migranata na njihovu putovanju, za osiguravanje sigurnih i legalnih migrantskih ruta i za pojačanu podršku mjesnim zajednicama u njihovim zemljama da ne bi bili prisiljeni iseliti se, prenosi IKA.

„Nakon vremena srama, kako ga je nazvao papa Franjo, mora uslijediti vrijeme političke volje, dobrodošlice, zakonitosti i djelovanja. Ne možemo i dalje gledati na drugu stranu ili svjedočiti tužnom i nečasnom scenariju u kojem vlade prebacuju odgovornost jedna na drugu na račun ljudskih života koji, izgleda, danas nemaju vrijednost. Moramo osjetiti odgovornost i ne zaboraviti da su ovi migranti otišli iz svojih zemalja zbog posljedica našega nepravednog društva koje im ne dozvoljava da dostojanstveno žive u njihovim domovinama“, poručio je generalni tajnik Caritasa Internationalis Aloysius John.

29. travnja – Imamo status „hibridnog režima“

Bosna i Hercegovina zadržala je status hibridnog režima – odnosno vlada u tranziciji, zaključak je izvještaja “Zemlje u tranziciji – Antidemokratski zaokret” nevladine organizacije Freedom House za 2021. godinu – u dijelu koji se odnosi na područje zapadnog Balkana. To znači da ne spadamo u kategoriju demokratskih država, već među zemlje u kojima je vlast zasnovana na autoritarizmu kao posljedici nepotpune demokratske promjene, prenio je Glas Amerike.

Takva vlast, u jednoj državi, istovremeno može provoditi političku represiju i raspisivati izbore. Prema istraživanju koje su sproveli, većina od sedam zapadnobalkanskih zemalja (Albanija, Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Kosovo, Crna Gora, Sjeverna Makedonija, Srbija) svrstana je u kategoriju hibridnih režima ili vlada u tranziciji, osim Hrvatske, koja je označena kao polukonsolidirana demokracija.

U izvještaju se još dodaje da je BiH opterećena korupcijom.

30. travnja – „Analitičar“ Komšić

„Politički život postaje poprilično besmislen. Svodi se na svađe, uvrede, golu borbu za moć i vlast.“ Ovo su riječi Željka Komšića, člana Predsjedništva BiH izgovorene na Federalnoj televiziji. Ovako ogoljene, izvan konteksta u kojem ih je Komšić izgovorio, one savršeno opisuju bh. političku scenu. Uvrede, svađe, gola borba za moć i vlast su doista lišile smisla politički život u BiH.

Veliki doprinos u tome ima i „analitičar“ Komšić, koji je ovaj put, bez svjesne namjere, progovorio iz perspektive običnog građanina.

Polis.ba, J.Š.

---