Polisov retrovizor: 22. 5. – 28. 5.

22. svibanj – Kako opravdati rat roditeljima preminule djece?

U Banjaluci je danas obilježena tužna 29. godišnjica stradanja 12 beba u Kliničkom centru Banjaluka zbog nedostatka kisika. Odlukom Vijeća sigurnosti UN u maju i junu 1992. godine bili su zabranjeni međunarodni letovi, čak i oni s bocama kisika iz Beograda za Banjaluku, zbog čega je preminulo 12 tek rođenih beba koje su bile u inkubatorima.

Kao datum obilježavanja ovog događaja uzima se 22. svibanj, jer je na taj dan 1992. godine, zbog nedostatka kisika, umrla prva od 12 beba, a ostale su preminule do 19. juna te godine.

Trinaesta beba Slađana Kobaš bitku za život izgubila je s 14 godina, a 14. bebi Marku Medakoviću nedostatak kisika ostavio je posljedice za cijeli život.

23. svibanj – Italija pobjednik Eurosonga

Talijanski glam rock bend „Maneskin“ ovogodišnji je pobjednik Eurosonga. Prema glasovima stručnog žirija najviše glasova odnijela je Švicarska. No, nakon prebrojanih glasova publike postalo je jasno da je talijanski bend Maneskin ovogodišnji pobjednik Eurosonga. Ovo je treći put u povijesti da je Italija osvojila titulu najbolje pjesme.

Nakon dvije polufinalne noći, Eurosong je održan uživo u areni u Rotterdamu pred 3.500 ljudi. Ovo je među prvim velikim takmičenjima koje se održava uživo u sjeni pandemije COVID-19.

Kako su javnost, ali i glazbenici poprilično podijeljena oko ovoga festivala glede kvalitete glazbe koja se može čuti, činjenica je da Eurosong privlači publiku od 200 milijuna ljudi iz Europe i svijeta.

24. svibanj – Podignuta optužnica u slučaju Doma za djecu u Pazariću

Prije dvije godine bh. javnost imala je priliku vidjeti strašne snimke koje je objavila zastupnica u Federalnom parlamentu Sabina Čudić u kojima se vide kako su djeca ovoga Zavoda vezana za krevete i radijatore. Snimka je izazvala velik broj reakcija javnosti koja je osudila ovakav odnos zaposlenika prema djeci.

„Općinski sud u Sarajevu potvrdio je u ponedeljak, 24. svibnja, optužnicu Tužilaštva Kantona Sarajevo protiv tri bivša direktora Zavoda za zbrinjavanje mentalno invalidne djece i omladine “Pazarić”. Optužnica je potvrđena protiv Jasmina Ćerimagića, Senade Muharemović i Redžepa Salića zbog krivičnih djela nesavjestan rad u službi i sprečavanje i neizvršavanje mjera za zaštitu maloljetnika,” navodi se u priopćenju Suda.

Zavod u Pazariću došao je u žižu bosanskohercegovačke javnosti kada je bivši direktor ove institucije Redžep Salić u Parlamentu Federacije BiH ispričao da uposlenici rade, a štićenici borave u nemogućim uvjetima, te da postoje sumnje da su se u ovoj instituciji događale nezakonitosti koje trenutno utvrđuje Tužiteljstvo Kantona Sarajevo.

Nakon što je zastupnica Ćudić objavila fotografije djece, uslijedili su protesti građana i smjena kompletne uprave Zavoda.

25. svibanj – Još jedno tužno sjećanje zločina na tuzlanskoj Kapiji

U Aleji mladosti na Slanoj Banji u Tuzli i Kapiji, dijelu grada gdje je 25. maja 1995. godine granata ispaljena s položaja VRS, po naredbi generala Novaka Đukića, ubila 71 osobu, a više od stotinu teže ili lakše ranjeno, održana je komemoracija i tužno sjećanje na djevojke i mladiće koji su tog dana stradali, javlja agencija Anadolija. Ovaj tužni dan nikad neće nestati iz sjećanja preživjelih žrtvama, ali i roditelja ubijene mladosti.

“Neki dan kada sam došla cvijeće da zalijem, tuga mi je neka došla da bih legla ovdje da je zagrlim i spavam i noćila bih. Srce se napelo da pukne jedan dan. Šta da radim“, kazala je Nedžiba Memić, majka Edise Memić.

“Sada mi je sve teže i teže kako koji dan prolazi. Pomislim na njene drugarice, djecu vode, dovode, prolaze, a nje nema da meni dođe. Imam ja dva sina i unuku, sestrića, bratića. Ali to nije to. Meni fali moje dijete. Šta da radim? Ništa. Stisni se i trpi“, dodala je Memić.

“Sam je izašao, pošto je kćerka koja neće uopšte da priča bila i on je otišao za njom. Rekao je da ode vidjeti Murisa Fatušića, kolegu. Otišao je i rukovali su se. U tom je pala granata i moj si ne bio mrtav na licu mjesta, a ovome je ruka otišla kako su se pozdravljali. Svake godine nam je isto“, rekla je Zekija Mahmutović Beganović, majka Adnana Beganovića.

“Uspio je preživjeti Srebrenicu, prešao je. Ovdje bio u Tuzli, borio se od prvog dana. Izašao a drugovima i sa curom, bio je zaručen. I pogine. Šta ćeš…“, rekla je Bahra Hasanović, majka Senada Hasanovića.

“Pet drugova pored mene je poginulo. Nas pet teško ranjeno. Evakuisan sam na Gradinu. Bio sam na liječenju. Bio sam na liječenju van BiH kao rehabilitacija. Teško. Imao sam dva posttraumatska stresa poslije te granate jer sam tada imao 18 godina. Dijete puno života, sportista, perspektivan. Međutim, sve mi je prekinuto“, ispričao je Admir Ikinić, koji je preživio granatiranje.

“Eto vidi političara, niko ništa ne odgovara, pustili su Đukića. Ko ga je pustio? Da se njima ovako desi, oni bi ganjali. Mi tolike godine… Koliko još treba da čekamo? 20 godina. Mi smo ostarili, pola roditelja nema“, komentarila je majka Adnana Beganovića.

Za zločin na Kapiji odgovarao je i pravomoćno osuđen general Vojske RS Novak Đukić, koji je potom prebjegao u Beograd gdje uživa u slobodi.

26. svibanj – Godišnjica formiranja logora Trnopolje kod Prijedora

“Danas, 26. maja 2021. godine, navršava se punih 29 godina od formiranja jednog od najpoznatijih, najzloglasnijih i najmasovnijih logora na prijedorskoj regiji, logora Trnopolje, čije je formiranje bilo uvod u strašne zločine koji su potom počinjeni nad građanima prijedorske regije nesrpske nacionalnosti, prvenstveno u logorima Keraterm i Omarska te na Korićanskim stijenama, ali i protjerivanje cjelokupnog nesrpskog stanovništva prijedorske regije”, naveli su iz Saveza logoraša BiH.

Logor Trnopolje poznat po “slikama sa žice” preživjelog logoraša-svjedoka Fikreta Alića, ali i po činjenici da je kroz ovaj logor prošlo oko 23.000 logoraša, Bošnjaka i Hrvata, po čemu je najmasovniji logor za civile od Drugog svjetskog rata. Ranije smo pisali o tome kako je poznati srbijanski novinar Milomir Marić, koji redovito u svojim emisijama ugošćuje srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića, izjavio kako je „mršavi“ Fikret Alić tu doveden u svrhu širenja protusrpske propagande.

Inače, područje Prijedora od 1992. – 1995. godine potpuno je očišćeno od nesrpskog stanovništva, 50 tisuća Bošnjaka i Hrvata bilo je protjerano, a preko 3 tisuće bilo je ubijeno, od čega oko 100 djece. Na području Prijedora nalazi se i Briševo, selo naseljeno Hrvatima u kojem je u samo jednom danu ubijeno 67 civila. Onako kako su u ratu Hrvati koji su se nalazili izvan tzv. Herceg – Bosne od službene hrvatske politike bili otpisani, tako ih se ni dan – danas ta ista politika ne može sjećati.

27. svibanj – Sarajevo i Goran Čengić

Danas je na sjednici Općinskog vijeća Novo Sarajevo usvojena odluka da se sportska dvorana na Grbavici nazove po Goranu Čengiću.

Od 2013. političku borbu za sjećanje na Gorana Čengića predvodila je Naša stranka iz koje su se ovim povodom i oglasili: “Goran Čengić je bio uspješni rukometaš koji je igrao za sarajevski rukometni klub Bosna, beogradsku Crvenu zvezdu te rukometnu reprezentaciju Jugoslavije. U ratu je ostao u sarajevskom naselju Grbavica koje je bilo pod kontrolom srpskih snaga koje su sijale teror nad civilnim stanovništvom nesrpske nacionalnosti. Najzloglasniji zločinac s Grbavice bio je Veselin Vlahović Batko koji je poslije rata osuđen na 42 godine zatvora. Maltretirao je Goranovog komšiju Husniju Ćerimagića. Goran ga je pokušao spasiti, ali ih je Batko obojicu odveo i ubio na obroncima Trebevića. Čengić je posthumno zbog tog svog čina dobio nagradu za građansku hrabrost Duško Kondor“.

Ovim je završena duga procedura, koja je trajala od 2008. godine kada je grupa građana tražila da se dvorana na Grbavici imenuje po ovom velikom čovjeku. Na žalost, dugotrajnost procesa govori nam mnogo o nacionalnoj podijeljenosti našega društva, koje teško uspijeva osobe druge nacionalnosti, a koje su pri tom žrtvovale vlastiti život za druge, vrednovati na dostojanstven način.

28. svibanj – Djeca, žrtve ratnog silovanja

Prema procjenama Ujedinjenih naroda u Bosni i Hercegovini je tokom rata silovano najmanje 20 tisuća žena i djevojaka. Točan broj djece rođene nakon ratnog silovanja, niti djece koje su majke rodile nakon veza sa stranim vojnicima i humanitarcima, ne postoji. Jelena Čajić, koja je pristala na intervju za Radio Slobodna Evropa, dijete je rođeno poslije ratnog silovanja. Ona je članica udruženja „Zaboravljena djeca rata“ u kojem se nastoji pružiti pomoć i zaštita djeci u njihovim svakodnevnim izazovima. Ovo Udruženje pokrenulo je prije dvije godinu inicijativu „Ime jednog roditelja“, kojom se traži od svih lokalnih zajednica u FBiH da prilagode administrativne obrasce na ovakav način, jer se u većini formulara i dokumenata upisuje ime oca.

“Svaki put kad se nađete na nekom šalteru izloženi ste podsjećanju, pogledima i pitanjima nekih osoba kojima niste dužni ništa da objašnjavate. Nije nimalo ugodno. U više slučajeva me ljutilo. ‘Zašto me to pitate, šta se to vas tiče?’”, objašnjava Jelena.

Na ovu inicijativu do sad je odgovorila jedino općina Stari Grad u Sarajevu u kojoj će od 31. svibnja svi formulari i obrasci biti prilagođeni na način da se od korisnika neće zahtijevati ime oca, nego ime jednog roditelja. Druge općine, nada se Jelena, također bi mogli pozitivno odgovoriti na ovu inicijativu. Time se barem osobama, djeci žrtvama ratnog silovanja, olakšava da neproživljavaju muku vlastitog života pred državnim službenicima u društvu u kojem se još nije spremno suočiti s ovom teškom problematikom.

Polis.ba, I.T.

---