Polisov retrovizor: 20. 2. – 26. 2.

Subota, 20. veljače. – Dara iz Jasenovca

Film „Dara iz Jasenovca“ srbijanskog redatelja Predraga Antonijevića, prije i nakon što je službeno prikazan, izazvao je mnoge polemike u javnosti. Prema povjesničarki Dubravki Stojanović s Filozofskog fakulteta iz Beograda, film je „banalan falsifikat istorije“. Pojavile  su se i ozbiljne optužbe da je scenarij filma dobrim dijelom plagijat.  Kako god, ovom temom je ponovno aktualizirana činjenica da se dio društva u Hrvatskoj i BiH još uvijek nije na ozbiljan i kritički način suočio s nacističkim ustaškim režimom, te da postoji brojni pojedinci, među njima i javne osobe, koji niječu monstruoznost Jasenovca, logora smrti u kojem su brutalno pobijeni deseti tisuća nevinih Srba, Židova, Roma, Hrvata i drugih.

U tom revizionističkom pravcu krenuo je nažalost i sam redatelj spomenutog filma, gostujući nedavno  u emisiji na TV Happy. Urednik i voditelj emisije Milomir Marić žalio se kako se o Srbima stvaraju „crne legende“, posebno oko događaja iz zadnjeg rata u Bosni. Potom je spomenuo logore u okolica Prijedora, negirajući zapravo da su to bili logori, „ljudi su mogli izići kad god hoće“. Prema njemu to je sve bila protusrpska propaganda  zbog čega je „celokupna svetska javnost“ prikazala kako su Srbi „nacisti novog doba“. Popularni srbijanski novinar dodao je još da je „mršavi“ Fikret Alić tu doveden da propaganda bude uvjerljivija. Antonijević potom urednika prekida ciničnom upadicom: „To je onaj sa tuberkulozom što je kao omršavio“, misleći na poznatu snimku koja je obišla svijet o strašnim uvjetima logoraša u okolici Prijedora.

U ljeto 1992. magazin „Time“ na naslovnici objavljuje fotografiju Fikreta Alića uz logorsku žicu. Preživio je logore Keraterm i Trnopolje.  Spašava se preko Hrvatske i Slovenije. Potom odlazi u Dansku. Od 2010. s obitelji živi u Kozarcu. Na pitanje što bi mogao poručiti Mariću, Alić je odgovorio: „Poručite mu da sam živ i zdrav. I da nisam nacionalista i da ne mrzim nikoga.“

Nedjelja, 21. veljače. – Međunarodni dan materinjeg jezika

UNESCO je 1999. godine na 30. zasjedanju Glavne skupštine na prijedlog Bangladeša proglasio dan 21. veljače Međunarodnim danom materinjeg jezika. Važnost toga dana potvrđena je 2001. godine aklamacijom na 31. Glavnoj skupštini. Tada je usvojena Deklaracija o kulturnoj različitosti, gdje u 5. članu piše: „svakoj se osobi mora omogućiti izražavanje i stvaranje djela na jeziku koji izabere, posebice na materinskome jeziku“. Od tada se svake godine slavi u svijetu Međunarodni dan materinjeg jezika kao jedan od zajedničkih simbola ravnopravnosti svih naroda.

Točan broj jezika, kako navodi Leksikografski zavod Miroslav Krleža, kreće se od 3 tisuće do čak 10 tisuća, no najčešće se govori o približno 6 tisuća jezika na svijetu. U posljednjih nekoliko desetljeća broj se jezika stao dramatično smanjivati, jer pod pritiskom velikih jezika mali jezici izumiru, osobito u Sjevernoj Americi i Australiji (gdje domorodačke jezike zamjenjuje engleski), u Južnoj Americi (gdje indijanske jezike potiskuju španjolski i portugalski) i u Africi (gdje mali jezici izumiru zbog pritiska jezika bivših kolonizatora, npr. engleskoga, francuskoga, portugalskoga, i nadregionalnih afričkih jezika, npr. svahilskoga, jezika hausa, joruba i dr.). Oko 500 jezika u svijetu smatra se izumirućima (još ih govori tek nekoliko starijih govornika), a oko tisuću jezika može se smatrati ugroženima, što znači da se njihov broj govornika smanjuje i da se teško prenose na nove naraštaje. Procjenjuje se da će tijekom 21 st. izumrijeti oko polovice jezika koji se danas još govore.

Ponedjeljak, 22. veljače. – Džamija Alija Izetbegović

Ovog ljeta na Rostovu, između Bugojna i Novog Travnika, počinje izgradnja džamije koja će nositi ime po prvom predsjedniku BiH Aliji Izetbegoviću, objavio je portal Radio Sarajeva. Investitori projekta su Izudin i Arijana Herceg iz Novog Travnika, koji su, kako je potvrđeno, dobili sve potrebne dozvole za izgradnju džamije, koja bi trebala biti izgrađena na imanju bračnog para, a koje se nalazi u blizini Sportsko-rekreativnog centra “Biser Rostovo”, na prostorima bugojanske općine.

Investitor Izudin Herceg, koji živi i radi u Austriji, objasnio je svoje i motive svoje obitelji da uđu ovaj projekt. “Zadovoljan sam svim što imam u životu, bio sam zadovoljan i kad nisam imao. Sve je to život i naša kušnja. Džamiju ću, ako Bog da, nazvati po skromnom čovjeku, koji je bio pun vjere u Milostivog, što mu je dalo snagu da pobjedi svaku kušnju. Mislim na predsjednika, Aliju Izetbegovića, iz čijeg života sam naučio da vrijedi biti skroman, pobožan i hrabar u Istini”, kazao je Herceg.

Nacionale vođe u našem društvu odavno su postali neupitna božanstva u panteonu nacionalizma kao religije. Mnogi su se previše navikli na to tako da u ovakvim i sličnim pojavama ne vide ništa sporno.

Utorak, 23. veljače. – Zenička sinagoga vraćena Židovskoj zajednici u BiH

Gradsko vijeće Zenice usvojilo je u odluku kojom se zgrada zeničke Sinagoge vraća na korištenje židovskoj zajednici u Bosni i Hercegovini. „Povrat ovog objekta u vlasništvo Židovske zajednice BiH zasigurno predstavlja znak podrške i multietničkog opredjeljenja gradskih struktura, ali i cjelokupnog stanovništva grada,“ navedeno je u odluci.

Predsjednik Židovske zajednice u BiH Jakob Finci pozdravio je ovakvu odluku. „Čini mi se da je ovo dobar potez u pravom smjeru jer pokazuje da se može uraditi nešto na restituciji i bez čekanja zakona, jer svi ostali su dobili neke svoje prostorije na korištenje. Onda pošto ne smije biti besplatno moraju plaćati jednu marku po kvadratu, ali barem imaju nešto,“ kazao je Finci za Radio Slobodna Evropa.

Židovi su počeli naseljavati Zenicu u prvoj polovici 18. stoljeća. Živjeli su pokraj zeničke čaršije. Prema popisu stanovništva iz 1879. godine u Bosni i Hercegovini je živjelo 10 204 Židova, od čega u Zenici 294. Prema broju židovskog stanovništva, Zenica se nalazila na šestom mjestu u BiH, poslije Sarajeva, Travnika, Bijeljine, Banja Luke i Tuzle. Zenički Židovi su periodu Drugog svjetskog rata teško stradali. Od 196, koliko ih se zateklo u vrijeme nastanka NDH, od ustaša ih je stradalo 172. Danas na području Židovske općine Zenica živi oko 40 ljudi, a tu spadaju Židovi iz Kaknja, Travnika i Jajca, dok su 23 Zeničani.

Srijeda, 24. veljače. – Potrošačka košara u BiH 2000 KM!

Potrošačka košara u siječnju iznosila je nešto više od 2000 KM, što je za oko 180 KM više nego u posljednjem mjesecu prošle godine. “Tihi” rast cijena osnovnih životnih namirnica vrlo izvjesno će se i nastaviti, a prosječna plaća nije dovoljna da pokrije ni osnovne životne potrebe prosječnog kućanstva.

Cijene osnovnih životnih namirnica neprekidno rastu već nekoliko desetljeća. No, to i ne bi bio takav problem da takav rast cijena prate i mjesečni prihodi, odnosno da rastu sukladno poskupljenju. Cijene hrane i kemijskih preparata neprekidno rastu, ne smo kada se promatra 2020. i početak ove godine otkako traje korona kriza, nego su poskupljenja prisutna odranije, ocjena je ekonomskih analitičara.

Na žalost i ovo je jedan od razloga odlaska stanovništva u zemlje zapadne Europe gdje mogu sebi osigurati potrošačku korpu. No, ovim se kod nas bave samo statističari.

Četvrtak, 25. veljače. – Godinu dana od korona virusa u svijetu

Ovih dana svijet „obilježava“ godišnjicu korona krize. Brojke pokazuju da je u svijetu bolovalo preko 110 milijuna ljudi. Od toga umrlo je preko 2,5 milijuna, dok je oporavljenih oko 90 milijuna. Najveći broj zaraženih je u SAD-u oko 30 milijuna, dok je umrlih preko pola milijuna. To znači da je broj umrlih u Americi veći od broja američkih žrtava u Prvom svjetskom ratu, Drugom svjetskom ratu i Vijetnamskom ratu zajedno. Ne relativizira ova činjenica ratne žrtve niti opravdava ratove, nego govori o ljudima koji prerano umiru i svijetu koji se mijenja zbog koronavirusa.

U BiH je zabilježeno preko 130 tisuća zaraženih, 115 tisuća oporavljenih i preko 5 tisuća umrlih, čime smo na 78 od 221 mjesta na ljestvici država koju svakodnevno objavljuje stranica worldometers.info.

Petak, 26. veljače. – Godišnjica smrti fra Josipa Markušića. „Teško je gledati da je idiotizam, ravnopravno sa vrlinama, i po samostanima“.

Fra Josip Markušić rodio se u mjestu Čepak kod Kotor Varoša 23. 1. 1880., a umro na današnji dan u Jajcu 1968. godine. Jedan je od najznačajnijih franjevaca u cjelokupnoj povijesti Bosne Srebrene. Osnovnu školu završio je u Kotor Varošu, gimnaziju u Gučoj Gori, studij teologije u Kraljevoj Sutjesci i Budimpešti. Za svećenika je zaređen 1904. godine. Od mnogobrojnih službi koje je obnašao u zajednici ovdje ćemo navesti samo da je biran za kustosa (1934. – 1937.) i tri puta za provincijala Franjevačke provincije Bosne Srebrene (1928. – 1931.; 1949. – 1952.; 1952 – 1955.). Kao umirovljenik  živio je i djelovao u samostanu u Jajcu (1955. – 1968.). Cijeli život bavio se spisateljskom djelatnošću. Napisao je zbirku pjesama. Objavio je djela: „Kmetovsko pitanje u Bosni i Hercegovini“, „Krvavi behari“, „Život i rad Ivana Frane Jukića.“

Književnik Ivan Lovrenović u svome tekstu „Pa, tko je bio taj sporni i strašni fra Jozo Markušić!?“ piše: „U Drugome svjetskom ratu, živeći u jajačkome samostanu i promatrajući sa živom inteligencijom i osjećajem za povijesnost događaja, te s istinskim ljudskim ogorčenjem zločinačku stvarnost Endehazije i okupacije, ni na trenutak ne pada Markušić u iskušenje nacionalnoga idolopoklonstva, nego se priklanja ideji i praksi spašavanja vlastitoga i narodnog obraza zalaganjem za progonjene i za antiokupatorski pokret.

Tada će, u studenome 1943. godine, zapisati u svoj dnevnik one opore i uznemirujuće riječi: ‘Teško je gledati da je idiotizam, ravnopravno sa vrlinama, i po samostanima. Stotinu godina trpjet ćemo od toga da je hrvatstvo i katoličanstvo sinonim za nesvojinu. Poštujem strah od komunizma, ali je u drugome stvar: mi smo za ono što mora nestati. Opažam, ima već dvije godine, da mi ni seljaci ne smiju doći jer su čuli da sam svoj.’

Poslije rata, u uvjetima u kojima su se oslobodioci ubrzo pokazali kao brutalni zatornici neistomišljenika svake vrste, između ostaloga i Crkve i franjevaca, kao i svih drugih vjerskih ustanova i službenika, Markušić zauzima stajalište drukčije od onoga što su ga zauzeli Stepinac i hrvatski katolički biskupat: sav u franjevačkoj tradiciji i u ljubavi za svoj narod, onkraj patetike mučeništva, on nastoji pronaći, i pronalazi, modus opstanka bez štete po vjerski i narodni identitet.”

I.T., polis.ba

---