Polisov retrovizor: 17. 4. – 23. 4.

17. travnja – Umiranje u BiH

Prelistavanjem vijesti na nekoliko regionalnih portala koji pokrivaju pojedine geografske jedinice u BiH, može se vidjeti da prevladavaju osmrtnice i obljetnice događaja iz zadnjeg rata. U rubrici gdje se redaju najčitanije vijesti, najviše je onih u čijem naslovu piše da je iznenada preminula neka mlada osoba. Baš u takvim slučajevima, novinari prave najviše tipkarskih grešaka dok pišu vijest. Žuri im se objaviti ekskluzivu da skupe što više klikova.

Smrti mladih ljudi, u društvu i državi koji ne vode brigu o ljudima, za većinu medija postali su mamac za podizanje posjećenosti. Ne pokazuje se obzir prema tuzi i patnji kroz koju prolaze obitelji i oni koji tuguju za pokojnima.

18. travnja – Sedam godina bez Mirka Đorđevića (1938-2014)

Bio je književnik, prevoditelj, publicist i jedan od najboljih poznavatelja prilika u Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Također je bio poznati kritičar nacionalizma, napose crkvenih struktura koje su služile nacionalizmu. Pisao je jednostavno i argumentirano. Kritički je pisao o crkvenim strukturama sa stajališta evanđelja, od kojeg se Crkva ima običaj udaljiti. Bio je dobar poznavatelj kršćanske teološke misli, kako istočne tako i zapadne.

Zadnji tekst u listu Danas (21. 4. 2014.) posvetio je Papi Franji, koji je tada bio u drugoj godini pontifikata. U njemu je vidio znak nade za katoličanstvo, ali i za kršćanstvo u cjelini. Đorđević je, među ostalim, napisao:

Papa Franja oseća dah demokratije i ljudskih prava u krilu ove naše umorne civilizacije. Više od simbolike jeste i to što se on predstavlja kao biskup rimski – a manje kao pontifex maximus – i tako famozni papski primat kao da odlazi u drugi plan. To budi nadu i pravoslavnima i protestantima na horizontu hrišćanske ekumene. Sekularna civilizacija papu Franju u analizama sve više prepoznaje kao čoveka koji budi nadu, a kada nada postane nedeljiva, ona je autentična snaga. (…) Crkva se mora demokratizovati u duhu nepotrošene poruke Isusa iz Nazareta, koji nije bio ni car ni bog, već učitelj ljubavi među ljudima. Nije Isus iz Nazareta bio ni svešteno lice niti je struktuirao nekakvu autokratsku instituciju vlasti i vladanja. Ima svetosti i u Crkvi, ali ima je i izvan crkve – to je poruka hrišćanskih personalista od Berđajeva do E. Munijea.

19. travnja – Vlast, moć i – zločin bez grižnje savjesti

Najpopularnija opozicijska političarka u Srbiji, Marinika Tepić radi ono što bi trebala raditi tužiteljstva i policija u normalnim demokratskim državama. Ona se, naime, vrlo često obraća javnosti i upoznaje građane Srbije o povezanosti struktura vlasti s kriminalom i korupcijom. Ovoga puta je pred oči javnosti iznijela zastrašujuću priču iz srbijanskog grada Jagodine, kojeg je Dragan Marković, zvani Palma, pretvorio u gotovo svoj privatni posjed. Palma, sadašnji predsjednik Skupština grada Jagodine i poslanik u parlamentu Srbije, je godinama gradio imidž da je obični čovjek iz naroda, jednostavan, spreman pomoći, uvijek na usluzi. Pokazuje se pak da je to bila samo maska iza koje se skrivalo njegovo pravo lice pedofila i razvratnika. U hotelima i restoranima oko Jagodine godinama su organizirane zabave na kojima su se okupljali „ugledni“ ljudi iz javnog života Srbije, među njima i Ivica Dačić. Kada bi u kasnim satima završio službeni program, dovodili bi, tvrdi jedan svjedok, djevojčice u dobi od 15 do 18 godina. Monstrumi bi ih tada vodili u sobe.

Marinika Tepić tvrdi, a mogu se vidjeti i izjave pojedinaca iz Jagodine, da je ovaj zločin bio odavno poznat ljudima u ovom gradu, ali su se bojali progovoriti.

Kad se monstrumi dokopaju vlasti i postanu njome opijeni, čine zločin nad slabijima i djecom. Odrasli po običaju šute. Palma im je nudio zabavu, poznate kič pjevače Đanija i Cecu, i nacionalizam.

Svakim danom postaje očitije da je nacionalizam, ili barem njegova varijanta u ex Jugoslaviji, ideologija iza koje stoji mafija.

20. travnja – Ako bude rata, poznat je barjaktar

Ni jedan problem koji su trebali, političari nisu riješili. Korona ih je dovela do zida, do neugodne situacije u kojoj je njihova nesposobnost postala toliko očita da su se našli u nelagodnoj situaciji. Da bi se skrenula pozornost sa životnih tema i reformi kojima bi trebalo poboljšavati svakodnevni život ljudi u BiH, počelo se opet s podizanjem tenzija i raspirivanjem mržnje. Priča se od odvajanjima, prekrajanjima granica, ratu… Bakir Izetbegović je kazao da će on biti prvi, ako dođe do rata.

Koliko god ovakve prijetnje bile neutemeljene u stvarnosti, ipak su opasne. Njima se u ljude unosi strah i produbljuje mržnja. Nitko od odgovornih ne brine što bi se nekada zaista moglo dogoditi ako ta mržnja eksplodira. Koliki su luđaci, oni bi i po cijenu rata čuvali svoje pozicije. Pozitivna energija, izgradnja povjerenja, suradnja i povezivanje na svim područjima su preduvjeti za normalno društvo.

21. travnja – Predrag Finci: „Estradni filozofi se udvaraju publici“

Bh. filozof i pisac s trenutnom adresom u Londonu, govorio je u intervjuu za bljesak.info o svojoj karijeri, rodnom Sarajevu, pisanju, identitetu, jeziku, mjestu filozofa u društvu. O ovom posljednjem je kazao:

„Istinski filozofi često čak nastoje živjeti na margini. To im omogućava misaonu samostalnost, slobodu promišljanja, neophodno kritičko odstojanje, koje je nužno da bi filozof mogao kazati što jest. Jedna vrsta egzistencijalnog isposništva i misaone neutralnosti odlikuju svaku veliku filozofiju. Estradni filozofi se udvaraju trenutku, modi, publici, pričaju naokolo o onome što je ‘tema dana’, nastoje biti zanimljivi, često i budu, ali to što govore i pišu uvijek bude brzo zaboravljeno, jer nema razloga da bude upamćeno. Primjera radi, Bernard-Henri Lévy je mnogo pričao i o Bosni i u Bosni, ali ne znam može li se itko sjetiti tih njegovih kazivanja. Ozbiljna filozofija i dalje nastaje daleko od ‘oka javnosti’, brine o fundamentalnim, ‘vječnim’ pitanjima. A oni filozofi koji se posvete tim pitanjima nastoje sačuvati svoju autonomnost i integritet, što je uvjet autentičnog filozofiranja. Upravo takve filozofe na kraju upamtimo, jer iza njih ostane ozbiljno djelo.“

22. travnja – Jasenovac – simbol patnje i mjesto koje opominje

Na današnji dan, 22. travnja 1945. godine, dogodio se proboj logoraša iz koncentracijskog logora Jasenovac. Sve je počelo nekoliko dana ranije, 20. travnja, kad je pala konačna odluka o bijegu iz ustaškog logora. Predvodio ih je Ante Bakotić, a preživjelo je samo 117 od 600 logoraša koji su bili zatočeni u Ciglani. Jasenovac je bio užasna „tvornica“ smrti u kojoj je dokumentirana smrt 82.073 žrtve, kako tvrde povjesničar Ivo Goldstein i njegov otac Slavko u knjizi Jasenovac i Bleiburg nisu isto (ubijeno je 46.740 Srba, 16.131 Rom, 12.999 Židova, 4.208 Hrvata, 1116 Muslimana, 236 Slovenaca i 616 ostalih nepoznatih nacionalnosti). Srbi, Židovi i Romi ubijani su na osnovu rasnog zakona, tretirani su kao niža rasa. Hrvati koji su tamo odvođeni bili su hrabri ljudi koji su se suprotstavili ustaškom teroru. U Hrvatskoj danas postoji, nažalost, nezanemariv broj ljudi koji umanjuju strahote Jasenovca i prihvaćaju simboliku ustaštva.

Jedan od otvorenih protivnika ustaštva bio je Mostarac Ilija Jakovljević, odvjetnik i predsjednik Hrvatskog društva književnika. I sam je, s ješ nekim intelektualcima, zbog toga završio u logoru (Stara Gradiška). Njegova memoarska proza Konclogor na Savi otkriva čitatelju narav zločinačkog ustaškog režima. Nakon što je pušten iz logora, priključio se partizanima. Zbog svojih je uvjerenja nedugo nakon rata ponovno završio  u zatvoru gdje je i umro (1948). U zbirci pjesama Lirika nevremena, objavljenoj 1982. godine u Sarajevu, nalazi se pjesma Spremnost:

Ako je ovo moja posljednja pjesma,

neka bude kao rijeka, duboka, teška i mračna.

Rijeka je putnik mudri, širine i padove pozna.

I kada se ustavi tamna, rijeka je uvijek zračna.

Ako je ovo moja posljednja noć,

neka bude bez zvijezda, crna ko ikona stara.

Velike, srebrne zvijezde u mojim očima gore,

na mome dlanu treperi sunčana zlatna para.

Ako je ovo početak nekoga teškog puta,

neka bude maglovit i oštro staklinje skrije

– jer moja je ponosna duša samo u patnjama jaka

– jer cvijet mojega duha samo na kamenju zrije!

 

23. travnja – Mini hidroelektrane, maksi razaranje

U povodu Dana planeta Zemlje, koji se obilježio jučer, u Višegradu je otvorena izložba karikatura „Mini hidroelektrane, maksi razaranje“. Jedna od nagrađenih karikatura prikazuje cijevi iz kojih ulazi voda iz prirodnog toka rijeke u obliku mrtvačkih sanduka. Veliki broj rijeka u BiH upravo su sahranile mini hidroelektrane (više ih je od stotinu!), osobiti u Srednjoj Bosni.

Šumarski fakultet u Beogradu prije četiri godine napravio je studiju o štetnosti mini hidroelektrana na okoliš. Zbog štetnog utjecaja na životnu sredinu i uništavanje prirode, u Europi je srušeno oko 400 malih hidroelektrana dok je u Sjedinjenim Američkim Državama od 1993. do 2017. godine srušeno više od 1.000 takvih objekata.

Polis.ba, J.Š.

---