Polisov retrovizor: 15. 5. – 21. 5.

15 svibnja– Ugrožena većina

Indonežanin koji se školovao u Rimu i već duže vrijeme živi izvan svoje domovine pričao je o trenutnoj društveno-političkoj situaciji u Indoneziji i glavnom gradu Džakarti gdje je rođen. Moglo se čuti da broj stanovnika raste brzo, sam glavni grad službeno je prešao 10 milijuna, ali ih ima puno više. Što se tiče društvenog života, veliki utjecaj imaju pojedine bogate arapske zemlje koje kroz obrazovanje i druge institucije, poglavito vjerske, šire znatan utjecaj. Društvo se radikalizira.

Sugovornik je kazao da ima dojam kao da mase panično tragaju za izgubljenim identitetom. Kršćanima i drugim manjinama se predbacuje osjećaj krivnje za ugroženost većine. Suživot će biti moguć još koju godinu dok su žive starije generacije muslimana, koje su živjele islam kao vjeru, a ne kao ideologiju kako ga doživljava veliki broj današnjih mladih u Indoneziji. Da bi potkrijepio ove riječi, Indonežanin je ispričao vlastiti primjer. Njegova šira obitelj živi u četvrti gdje su većina muslimani. Razlika u vjeri nikada nije bila ni najmanji problem sve do zadnjih godina. Nekoliko puta su se suočili s teškim situacijama kada su ih mlađi susjedi htjeli otjerati. Stariji iz četvrti su po cijenu svojih života stali u njihovu obranu. Što će biti kada ne bude starijih?

Priča o ugroženoj većini dobro je poznata i u nas, na našem govornom području, možda na poseban način u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Sve je manji broj mladih ljudi koji su nositelji ideja zajedničkog života, rijetki se ističu u borbi protiv zlih ideologija koje razvrstavaju i dijele ljude.

Biti slijepi sljedbenik ideologije znači preuzeti rizik da se cijeli život provede u agoniji bez identiteta, jer je ljudski identitet dinamički proces koji se otkriva i stječe u otvorenim odnosima s drugim ljudima. Ideologija izolira ljude, udaljava od života.

16. svibnja – Lokalni izbori u Hrvatskoj

U Republici Hrvatskoj održani su lokalni izbori. Pobjednička stranka i ovih izbora bila HDZ, osobito u Slavoniji i Dalmaciji, odakle se zadnjih godina iselio veliki broj obrazovanih mladih ljudi. Izgleda da je ondje ostalo tek staro biračko tijelo HDZ-a. Gdje god nema života, tu je HDZ neuništiv.

Sasvim druga stvar dogodila se u Zagrebu gdje je u prvom krugu pobijedio kandidat lijeve stranke Možemo! Tomislav Tomašević, a njegova stranka dobila je najveći broj mandata u Gradskoj skupštini. Dok je gradom upravljao pokojni Milan Bandić, Zagreb je postao mjesto korupcije i različitih vrsta kriminala. Dobri poznavatelji prilika kažu da se stvorila korupcijska hobotnica od čijih zagrljaja neće se lako biti osloboditi. A upravo je to glavni zadatak nove vlasti!

Bilo bi dobro da i u drugim gradovima i državama počnu pobjeđivati oni koji su izbornu kampanju temeljili na strategiji borbe protiv korupcije i kriminala.

17. svibnja – Sirijski narod u beznadnoj agoniji pod okupacijom

Teške životne priče postaju još teže kada ih se nema kome ispričati. Takav se dojam stekao kada je Sirijac, rođen i odrastao u jednom selo blizu turske granice, pričao o svojim roditeljima koji su još ondje, a već je prošlo deset godina kako žive pod jezivom okupacijom ISIL-a i turske vojske. U tom razdoblju nije mu bilo moguće posjetiti rodnu kuću i roditelje, a kako sada stvari stoje dugo se ništa neće promijeniti na bolje.

Ogorčen je na međunarodnu zajednicu i svijet koji tako bešćutno promatra patnju Sirijaca. Muka mu je pričati o patnjama koje su prošli i prolaze članovi njegove obitelji i poznanici. Po cijeloj dužini granice, Turska je okupirala oko 100 kilometara u dubinu sirijskog teritorija. Ne sjeća se da je ijedna organizacija u Europi i svijetu pokrenula značajnije prosvjede protiv ove turske okupacije. Očito je jako važno tko je okupator. Možda je od svega još čudnije da patnja Sirijaca pod terorom islamista i Turske nije ganula gotovo nikoga u našoj regiji, unatoč iskustvu patnje u nedavnoj prošlosti. Lokalne ideologije ne vide nikakav interes u patnji Sirijaca.

18. svibnja – Međunarodni dan muzeja u obnovljenom Franjevačkom muzeju u Jajcu

U povodu Međunarodnog dana muzeja, kustos Franjevačkog muzeja u Jajcu, arheolog Franjo Leovac govorio je u intervjuu za Hrvatski glasnik o važnosti naslijeđa za društvo, stanju u njegovom muzeju te o položaju arheologije i arheologa u BiH. Leovac je kazao da „Bosna i Hercegovina je prebogata povijesnim i prirodnim naslijeđem. Međutim, arheologija kao znanost izgubila je u ovoj zemlji jednu generaciju vrsnih arheologa, Alojza Benca, Borivoja Čovića, Pavla Anđelića i mnoge druge koji su radili sjajne stvari u bivšoj Jugoslaviji. Danas nema nove generacije koja bi po uzoru na njih mogla nastaviti raditi i istraživati.“

Govoreći o odnosu obrazovnog sustava prema muzejima i arheološkom naslijeđu, Leovac je kazao: „Znanstvenici u svijetu imaju priliku kroz muzeje dati veliki doprinos kulturi i povijesti. Međutim, mislim da mi u BiH nedovoljno kroz obrazovni sustav govorimo o muzejima, odnosno nedovoljno posjećujemo muzeje. Ja sam iz Jajca, ovdje sam završio i osnovnu i srednju školu. Toliko smo toga imali priliku vidjeti kada je u pitanju povijest našeg grada, ali kroz obrazovni sustav malo smo toga upoznali, jer to nije uopće bilo u planu i programu škole. Jedino smo kao znatiželjni pojedinci posjećivali neke znamenitosti.“

19. svibnja – Konture grada

Predsjednik HDZ-a Dragan Čović i potpredsjednica te stranke Borjana Krišto posjetili grad Livno. Tom su prilikom novoizabranom gradonačelniku čestitali na „služben i oficijelan način“, kazala je gospođa Krišto, dodavši da će novi načelnik imati svu njihovu „podršku i suport“.

Nije se gospođa Krišta propustila pohvaliti svime što je HDZ učnio za Livno. Grad zahvaljujući HDZ-u ima „sve konture grada, od infrastrukturnih koje grad čine gradom“. Postoji želja, postoji vizija, postoji program, isticala je Krišto više puta tijekom svog obraćanja pred preostalim Livnjacima koji se nisu još iselili. Njezino je obraćanje podsjećalo na dželata koji se ruga žrtvama. I to u svom zavičaju!

20. svibnja – ‘Amen’

Talijanski psihoanalitičar Massimo Recalcati debitirao je s predstavom Amen na daskama teatra u Spoletu. Tom prigodom za dnevni list Corriere della sera govorio je o svom prvom dramskom komadu. Na pitanje zašto je baš uzeo naslov Amen, odgovorio je: „Amen je biblijska riječ. Nevjerojatna, bolna, zadivljujuća biblijska riječ. U njoj je sadržan cijeli svijet: veličanstvenost i užas. Amen, tako neka bude, da bude tako. To je riječ kojom se blagoslivlja cijeli svijet, riječ kojom završava molitva. Amen je riječ otpuštanja, rastajanja. Amen dođe na kraju života. Ondje gdje su susreću život i smrt stoji amen. Nisu u mojem tekstu slučajno prisutne biblijske teme, kao što je recimo Job. Kako se život može održati pred oštricom zla, nasilja i nepravde? Kako je se moguće održati na životu bez sudjelovanja u spirali zla, bez proklinjanja života?“

Na pitanje o čemu govorio njegovo djelo Amen, odgovara: „Govori o životu i smrti, o tajni uskrsnuća, o tome kako je uopće moguće živjeti sa sviješću da se mora umrijeti. Na koji se način život može osmisliti ako je već sam po sebi lišen smisla, ako je samo trčanje prema razornoj smrti, prema koncu svega? Završava li na kraju sve u ništavilu? Što preostaje od onoga što dođe do konca? O tim pitanjima govori tekst, kao i o ljepoti koraka i srca: dva pokreta koji uvijek prate život. Ritam koraka i ritam srca se međusobno usklađuju. Tekst govori o mojem životu, o onome što me je oblikovalo, o susretima i knjigama koji su dali oblik mojem postojanju, o ustrajnoj želji moje majke koja nikada nije prestala vjerovati u moj život, koja je vjerovala da je život puno jači od smrti. Slikar Rothko je tvrdio da umjetničko djelo, ako ne bi obrađivalo teme života i smrti, ne bi bilo dostojno ni da postoji.“

21. svibnja – Prekid vatre u Svetoj Zemlji

Točno 11 dana trajao je sukob između izraelske države i palestinske političke i vojne organizacije Hamasa. Do prekida vatre i primirja došla u ranim jutarnjim satima. Posrednik između dvije strane bila je, kao i ranije, egipatska vlada. Stotine mrtvih, uglavnom Palestinaca u Gazi, razorene zgrade i kuće, bilanca su ovog kratkog ali vrlo intenzivnog sukoba u kojem je izraelska strana koristila granate velike razorne moći. Na kraju se potvrdilo da je ovaj sukob samo jedna u nizu epizoda rata koji je započeo u prvoj polovici prošlog stoljeća i još nije završio.

Simpatizeri Hamasa prekid vatre su doživjeli kao pobjedu pa se slavilo na ulicama Gaze i Jeruzalema te u Jordanu. Tisuće ljudi u Tel Avivu su izišli na ulice pozdraviti primirje noseći transparente s kojih natpisi pozivaju na suživot između Palestinaca i Židova. Najveća žrtva ovog sukoba ponovno je bila palestinska sirotinja u Gazi, koju Iran preko Hamasa koristi da bi se obračunavao s Izraelom, a Izrael ih nemilosrdno granatira da bi oslabio Hamas i iranski utjecaj. Iz prvog plana se, nažalost, odmiče priča o borbi Palestinaca za državu i slobodu.

Iako je teško u to vjerovati, ipak ostaje nada da će se poslije ovoga sukoba probuditi snage na obje strane koje će se ozbiljno angažirati na izgradnji mira, suživota i pravednog društva u kojem će svaki pojedinac imati jednake mogućnosti.

Polis.ba, J.Š.

---