Polisov retrovizor: 1. 5. – 7. 5.

1. svibnja – Što je čovjeku rad?

U BiH svaki je prvi maj, Međunarodni praznik rada, tradicionalni tužni podsjetnik na ekonomsku situaciju koja je očajna. Ponekad to zasjene roštilji i narodni teferiči. Ove je godine dobrim dijelom izostalo i to jer je praznik pao u vrijeme ramazanskog posta. Ipak su u Sarajevu prosvjedovali trgovci i rudari, želeći javnost i vlasti upoznati s problemima s kojima se suočavaju. Predsjednik FBiH, Marinko Čavara,  poručio je „kako političari trebaju uložiti dodatne napore i potaknuti gospodarski rast“. Ova izjava spada u skupinu tradicionalnih izjava bh. političara, koji se s društvenim problemima, kao što je rad, „suočavaju“ ovakvim ili sličnim frazetinama.

Rad je, naime, temeljna čovjekova potreba. Osim kruha i materijalnih dobara potrebnih za život, kroz njega čovjek otkriva smisao života, očovječuje se. Najveća katastrofa jednog društva je kada ljudi nemaju mogućnost da rade. „Ljudski život bez mogućnosti rada je mrtav život, zato što gubi svaki dignitet. Samoubojstva koja su u razdoblju nedavne krize zadesila poduzetnike ozbiljno upozoravaju – kako je odlično to bio zapazio i mladi Marx – da bez mogućnost za rad, bez stvaralaštva, zanimacije, životu ostaje nedostupna sloboda, osoba se dehumanizira i počinje se osjećati suvišnom, bez smisla i uloge.“ M. Recalcati, I tabù del mondo, Einaudi, Torino 2017.

2. svibnja – Posjet „svojim“ kolonizatorima

Afrikanac s otoka Madagaskara priča kako mu se prije pandemije ostvarila želja da posjeti Francusku, bivšeg gospodara njegovog otoka (1896-1960). Kaže da na francuski kolonijalizam ne gleda crno-bijelo. Kroz francuski, kojeg priča, i obrazovanje, postala mu je bliska bogata francuska kulturna baština, te se u tom smislu osjeća dijelom toga svijeta. Imajući u glavi sliku o impresivnom duhovnom i kulturnom stvaralaštvu Francuske, zamišljao je potpuno drugačije svakodnevnih život Francuza. Ostao je zapanjen koliko je malo radosti moguće vidjeli na licima ljudi. Kretanje ljudi na ulicama najviše mu je sličilo na pogrebne povorke – zamišljenost i pogledi u prazno.

U opisu ljudi u Francuskoj, najčešće je ponavljao: „nema radosti, nema života, nema nade.“ Nije bio u pravu, zaključuje, kada je mislio da je radost njegovih seljaka s Madagaskara sastavni dio ljudskog života kao takvog.

3. svibnja – Hoće li HDZ BiH dobiti oporbu?

Pojedini mediji u Srednjoj Bosni prenijeli su vijest da je unutar hrvatskog naroda u BiH na pomolu nova politička snaga, opozicija HDZ-u. Ta bi se opcija trebala pojaviti na sljedećim općim izborima u BiH (2022). Nije precizirano koje bi se sve stranke trebale okupiti, ali je spomenuto da bi na čelu mogla biti Hrvatska republikanska stranka (HRS) i HDZ 1990.

O kakvim god strankama da se radilo, bila bi dobra vijest za Hrvate u BiH da na općim izborima 2022. mognu glasati za kakve-takve promjene. Gore od HDZ-a ne može!

4. svibnja – Tehnološki park u Posušju

Za postojanje Tehnološkog parka u hercegovačkom gradiću Posušju moglo se saznati ovih dana nakon što je objavljena vijest da ga je posjetio gradonačelnik jednog dalmatinskog grada.

Tehnološki park je otvoren prošle godine, a opremljen je s najmodernijim CNC strojevima za obradu metala i plastike, koji će se prvenstveno koristiti pri stručnoj naobrazbi za vrlo konkurentno zanimanje CNC operatera. (CNC – strojevi s računalnim numeričkim upravljanjem automatizirani su uređaji za glodanje koji izrađuju industrijske komponente bez izravne ljudske intervencije. Služe se kodiranim instrukcijama koje se šalju u unutrašnje računalo što tvornicama omogućuje preciznu i brzu izradu dijelova.)

Svrha Tehnološkog parka je educiranje srednjoškolaca o najsuvremenijim spomenutim tehnikama te otvaranja prostora za inovacije koje su preduvjet gospodarskog napretka i materijalnog prosperiteta. Tehnološki park u Posušju jedina je ustanova ovakve vrste u FBiH.

5. svibnja – Država važnija od pojedinca?!

U Turbetu kod Travnika je odgođen tradicionalni đurđevdanski dernek, važni društveni događaj za Srednju Bosnu. Posjećuju ga tisuće ljudi, prodaju se i kupuju životinje, hrana, strojevi, odjeća… Ljudi se susreću, upoznaju, produbljuju poznanstva.

Nažalost, dernek se nije održao pa nam je pažnju privukla vijest novoizabrane gradonačelnice Sarajeva Benjamine Karić. Ona je, naime, podržala ideju SDP-ovog Denisa Bećirovića – političara koji je po zanimanju državotvorni nacionalist – za osnivanjem nekakvog patriotskog pokreta koji bi štitio državu BiH. U pismu podrške, gradonačelnica je, između ostalog, napisala: „Država Bosna i Hercegovina je važnija od bilo koje pojedinca i stranke.“ Da je važnija od stranke, to bi trebalo biti jasno, a ako je važnija od pojedinca to bi već moglo biti zabrinjavajuće za one koji ljudsku osobu smatraju subjektom, a ljudski život najvećom vrijednošću, individualna ljudska prava temelj svake građanske države, dok državu i društveno uređenje vide kao važan okvir unutar kojega se taj subjekt može kvalitetno ostvariti.

Za izjavu, poput ove Benjamine Karić, već odavno postoji pojam kojim bi se mogla opisati. A budući da se taj pojam danas toliko koristi, nećemo ga ovdje spominjati. Gradonačelnica je pak presretna jer zadobiva podršku širokih masa, što joj je izgleda najvažnije. Nerijetko se pojavi i u televizijskim studijima te na mediokritetskoj razini (govor bez ikakvog društvenog značenja) razglaba uglavnom o podvizima u vlastitom životu. Njoj se čini da je dosegnula vrh, a netko bi mogao pomisliti da je šteta što bar malo ne posumnja u sebe.

6. svibnja – Šta bi od Trećeg?

„Siguran sam da će se hrvatski entitet dogoditi, kad-tad. Hoću li ja to dočekati, to ne znam“, izjava je Dragana Čovića od prije deset godina. Na takvim je mantrama dobio tko zna koliko izbora i pritom sa svojom strankom nanio veliku štetu i Hrvatima i bh. društvu u cjelini, poglavito zbog korupcije i nesposobnosti.

„Vjerujem da danas samo hrvatski narod želi Bosnu i Hercegovinu jer obje druge politike, bila ona unitaristička pod plaštem građanstva ili ona druga separatistička, isto govore o nestanku BiH.“ Ovo je Čovićeva današnja izjava koja se u bitnome razlikuje od one od prije deset godina.

Dragan Čović će, kao i ostali vodeći političari u BiH, zastupati stavove od kojih će imati najviše osobne koristi, dok će ti isti „stavovi“ narodima biti kao kost oko koje će režati po društvenim mrežama.

7. svibanj – Lakoća laganja

Jutros je osvanula vijest da je izraelska policija napala vjernike u džamiji al-Aksi u Jeruzalemu. Do sukoba jest došlo, ali ne u džamiji nego na platou ispred džamije i na još nekoliko mjesta u blizini platoa. Nije policija napala vjernike, nego su vjernici napali policiju. To je velika razlika. Koji su motivi napada na policajce i je li ih moguće „opravdati“, o tome bi se eventualno moglo raspravljati, kao i o načinu na koji policijaci odgovaraju na napade.

Od ove manipulacije je još mizernije podlo zaobilaženje istine (tako su pisali N1, klix i drugi) koje su plasirali ovi mediji u istoj vijesti tvrdeći da „Jevreji smatraju [!] kako su na tom mjestu nekada postojala dva jevrejska hrama“, misleći na sadašnji prostor al-Akse. Povijest tih hramova, kao i povijest židovstva je jako dobro dokumentirana i neizmjerno je važna za kršćane i muslimane, jer su kao dvije grane iznikli iz židovstva kojemu je fizički centar oko tisuću godina bio jeruzalemski hram, a kasnije, kada je u prvom stoljeću srušen, sve do danas je ostao dio njihovih svakodnevnih molitava i čežnji. Jedan Židov iz Sarajeva je pričao da je i kod njih u kući bio običaj da kada se kreči kući da se ostavi neokrečen jedan mali dio kako bi stalno podsjećao na Hram.

Ne bi trebalo biti ništa sporno što je džamija izgrađena na židovskom najsvetijem mjestu, stvari treba gledati u njihovom povijesnom kontekstu, ali je žalosno kada se bezočno šire neistine i manipulira da bi se produbljivala mržnja prema „plemenu Izraelovu“.

Polis.ba, J.Š.

---