Podcijenjena opasnost s teškim posljedicama

Razlikujemo duhovno i duhovničko zlostavljanje. Duhovno zlostavljanje podrazumijeva ponašanje koje ima za cilj da ljudski duh i njegove sposobnosti zloupotrijebi, indoktrinira, ograniči. Dok se duhovno zlostavljanje može odnositi na sva područja života, dotle je duhovničko zlostavljanje, zloupotreba duhovne moći primarno religijski fenomen, koji može u svojoj opakosti ići sve do instrumentaliziranja odnosa pojedine osobe s Bogom. U Leipzigu (Njemačka), u studenom 2020., održano je savjetovanje na temu ”Opasni dušobrižnici? Duhovno i duhovničko nasilje”. Na našem portalu objavili smo izlaganje münsterskog biskupa Felix Genna «Teološki aspekti ‘duhovničkog zlostavljanja’». S istoga savjetovanja ovdje donosimo predavanje psihologinje K. A. Fuchs koja je član nekih međunarodnih crkvenih gremija zaduženih za ovu problematiku i pridružena je profesorica na Institutu za psihologiju Papinskoga sveučilišta Gregoriana u Rimu. I njezino je izlaganje objavljeno u specijalnom broj časopisa Herderkorrespondenz (12. 2020.), čitavu posvećenu problemu zlostavljanja (D. Pejanović).

---

Duhovničko zlostavljanje proteklih godina vrlo je aktualna i kontroverzna tema u mnogim Crkvama i vjerskim zajednicama. Sve se više pogođenih javlja i govori o svojim iskustvima i posljedicama zlostavljanja za njihov život i vjeru. Unatoč teškim posljedicama i njegovoj uskoj povezanosti s drugim oblicima zlostavljanja, čini se da je duhovničko zlostavljanje i dalje „marginalna tema“.

 Prvi pokušaji definiranja

Spoznaja da je duhovničko zlostavljanje još uvijek tek rubna tema zabrinjava, s jedne strane, zato što je mnogo više ljudi njime pogođeno nego što se do sada mislilo, a s druge strane, jer je teško odrediti što bi značio konstrukt „duhovničko zlostavljanje“. U nastavku će se pokušati duhovničko zlostavljanje osvijetliti s psihološkog stajališta, te opisati kakvi su njegovi utjecaji na fizičko, psihičko i duhovno zdravlje žrtava.

Na međunarodnoj i interdisciplinarnoj razini ne postoji među znanstvenicima i autorima jedinstvo o tome što konkretno stoji iza tog pojma, budući da se ovisno o kontekstu i disciplini nameću različiti naglasci. Iz toga razloga do danas ne postoji općevažeća definicija. U engleskom govornom području pojavio se pojam spiritual abuse prvi put tek 1990. godine. Na njemačkom području posljednjih se godina probio pojam „duhovničko zlostavljanje“ [geistlicher Missbrauch, što je različito od duhovnog zlostavljanja – geistiger Missbrauch, prim. prev.], iako se često koriste pojmovi spiritualno, duševno ili religiozno zlostavljanje, pri čemu se na poseban način naglašava odnos prema Crkvi ili nekoj vjerskoj zajednici. Važnije od usuglašavanja oko termina svakako je usuglasiti se u tome što taj pojam podrazumijeva, koje učinke ima na život pogođenih i njihovu okolinu kao i koje preventivne mjere treba poduzeti.

Sveobuhvatnu definiciju spiritual abuse ponudili su Lisa Oakley i Justin Humphreys koja se temelji na višegodišnjem istraživanju. Oni duhovničko zlostavljanje definiraju kao oblik emocionalnog, odnosno psihičkog zlostavljanja koje je obilježeno sistematskim obrascima zastrašivanja i kontroliranja u religijskom kontekstu, a onima koji dožive tu vrstu zlostavljanja može duboko naškoditi. Takvo ponašanje obuhvaća: manipulaciju i iskorištavanje, prisilno pozivanje na odgovornost, cenzura kod odlučivanja, zahtjev čuvanja tajnosti, prisila na prilagođavanje, kontrola upotrebom Svetog pisma i doktrinom, zahtjev poslušnosti prema počinitelju, sugestija «božanske» pozicije počinitelja, izolacija kao sredstvo kazne ali i superiornosti i elitizma. Na temelju ove definicije lako se uviđa da duhovničko zlostavljanje nije lagano pojmiti i ukazuje na mnoštvu svojih različitih karakteristika. Istovremeno objašnjava povezanost s emocionalnim i psihičkim zlostavljanjem.

 Dimenzije duhovničkog zlostavljanja

Da bismo mogli razumjeti duhovničko zlostavljanje u svoj njegovoj kompleksnosti i utjecajima na život i vjeru pogođenih, potrebno je najprije razumjeti glavnu značajku koja leži u temelju iskustva zlostavljanja. Primarni cilj duhovničkog zlostavljanja, na primjer u međuljudskim odnosima, sastoji se u pridobivanju povjerenja od strane žrtve i istodobno u oslabljivanju osjećaja njezine vlastite vrijednosti i umanjivanju njezina povjerenja u druge. To malo po malo dovodi žrtvu u odnos potpune ovisnosti. Zarad toga se koriste, kako navodi Nicola Madge, razne taktike kao što su ponižavanje, zastrašivanje i stalna kritika žrtve kako bi se zadobila potpuna mentalna kontrola nad njom.

O tome svjedoči sistemski obrazac ponašanja u duhovničkom, ali i u drugim oblicima zlostavljanja. U svojoj osnovnoj dinamici duhovničko zlostavljanje sliči seksualnom zlostavljanju, jer se u oba slučaja radi o zloupotrebi moći i povjerenja. Za nasilničke veze tipični asimetrični odnos između zlostavljane osobe i zlostavljača pojavljuje se i kod duhovničkog zlostavljanja, kao što i pojedine strukture pogoduju zlostavljanju (npr. patrijarhalne strukture, hijerarhija, i sl.).

Zlostavljani trpe veliku bol i patnju ako duhovne osobe ili dušobrižnici, radi zadobivanja moći i autoriteta kojima bi ovladali, stavili pod kontrolu i pod nadzor svoje žrtve, koriste Boga, Sveto pismo ili druge duhovne tekstove. Naročitu opasnost skriva prisvajanje božanske moći, što je jedan od središnjih elemenata duhovničkog zlostavljanja, jer osoba koja se obraća duhovniku u njemu vidi osobu od Boga odabranu i sljedbeno tome Božjeg glasnogovornika koji u vjerskim i životnim pitanjima zna uvijek pravi odgovor i kojem se treba s poslušnošću podvrgnuti kako bi se zadobio spas.

Kao središnji elementi koriste se uobičajeno manipulacija i kontrola kako bi se spriječilo samostalno mišljenje i propitivanje, te kako bi se izazvao strah i osjećaj krivnje koji vode k slijepoj poslušnosti i lojalnosti. Tako npr. žene koje kod kuće doživljavaju fizičko i seksualno nasilje od duhovnika dobivaju savjet da oproste partneru, da ustrajno mole za njegovu promjenu i da ne raskidaju vezu. Na prihvaćanju i mirenju vezano djelovanje klasična je oznaka duhovničkoga zlostavljanja. Pri tome se tu radi o kontroli utemeljenoj na djelotvornosti, gdje se vlastita vrijednost mjeri isključivo uspjehom. Mnoge osobe koje dožive ovakvu vrstu zlostavljanja bit će pokorne i trudit će se svim silama da bi bile prihvaćene.

Ovdje ću kratko samo spomenuti dva oblika zlostavljanja koja su usko vezana uz duhovničko zapostavljanje: duhovničko/duhovni bullying (spiritual bullying) i duhovničko/duhovno zapostavljanje. Duhovnički ili duhovni bullying očituje se kroz šikaniranje, tiraniziranje ili mobing od strane odgovorne osobe u duhovnoj pratnji. Praćena osoba nema pravo ni slobodu donositi vlastite odluke, te joj se oduzima njezina emocionalna sloboda i mogućnost razvoja.

Duhovničko ili duhovno zapostavljanje od strane odgovorne osobe podrazumijeva da se u duhovnoj pratnji na odgovarajući način ne reagira na duhovne odnosno emocionalne potrebe osobe koju se savjetuje i prati. Kao primjeri mogu se navesti uskraćivanje sakramenata bez valjanog i održivog razloga ili pak puki zahtjev da se doživljena bol iznese pred Boga bez daljnje pratnje i brige oko zdravlja dotične osobe. Takve reakcije prije će uzrokovati produbljivanje boli, nego što će ih ublažiti.

 Posebno ugrožene skupine

Gore opisane osobine duhovničkoga zlostavljanja mogu se ticati pojedinačnih osoba, ali i skupina (npr. redovničke zajednice). Često su ugrožene mlade osobe koje su nove u vjeri, te su posebno izložene duhovničkom zlostavljanju, budući da im pored životnoga iskustva nedostaje psihička i emocionalna zrelost u odnosu spram vjere. Ali u velikom su riziku da budu zlostavljani i psihički nestabilni ili „slomljeni“ ljudi, koji su u prošlosti već doživjeli neki oblik zlostavljanja, kao i osobe u teškim životnim situacijama. S obzirom na skupine to su prije svega jako karizmatske, svježe pozvane ili obraćeničke skupine ili zajednice koje su izložene visokom riziku duhovničkog zlostavljanja. Razlog tomu je prije svega u nedostatku ili u nedovoljno provjerenim načelima za život zajednice, u ekstremnom idealizmu i jako izraženoj motivaciji članova, posebno novakinja i novaka. To znači da duhovničko zlostavljanje može, primarno i sekundarno, pogoditi sve katolike i skupine vjernika, bilo na individualnoj razini kao laikinje i laike, novakinje i novake, redovnice i redovnike, sjemeništarce i svećenike. Nevažno o kojoj se skupini, redu i zajednici ili duhovnom pokretu radilo.

 Posljedice za pogođene

Na temelju prethodnih spoznaja postavlja se pitanje: koje su posljedice na (vjernički) život, ali i fizičko, psihičko i duhovno zdravlje pogođenih duhovničkim nasiljem?

Kao i kod svakog oblika zlostavljanja duhovničko zlostavljanje ostavlja za sobom teške posljedice kako na žrtve, tako i na njihovu okolinu. Posljedice duhovničkog zlostavljanja očituju se na pet različitih razina:

• Na duhovnoj/spiritualnoj razini duhovničko zlostavljanje djeluje na odnos prema Bogu, na sliku Boga i na molitvu. Očituje se kroz nesigurnost u vjeri i u duhovnom životu, ali i velikim strahom za spasom vlastite duše te strahom da bi se pritom mogla učiniti pogreška odnosno neoprostivi grijeh.
• Na emocionalnoj razini vlada osjećaj srama i krivnje odnosno osjećaj nemoći i nedostojnosti. Pored toga unesrećeni također bivaju zahvaćeni osjećajem tuge, difuznog straha, bijesa ili srdžbe.
• Na psihičkoj razini povećan je rizik raznih psihičkih oboljenja, kao što su npr. depresija, burnout, anksioznost, poremećaj spavanja, seksualni poremećaji, problemi ovisnosti, PTSP, pa sve do suicidnih misli i pokušaja.
• Na fizičkoj razini znakovi duhovničkog zlostavljanja mogu biti opetovane, snažne tjelesne reakcije kao što su drhtanje, znojenje, napetost u mišićima, povećana mogućnost srčanog udara ili različiti bolovi bez organskih uzroka. Ovi znakovi su uglavnom u korelaciji s gore navedenim emocionalnim i psihičkim posljedicama.
• Na (psiho-)socijalnoj razini duhovničko zlostavljanje ogleda se u gubitku povjerenja i sumnjičavost, ali i odvajanje i izoliranje od drugih. Često nastupaju problemi u obitelji ili u krugu prijatelja, u intimnim vezama kao i u obrazovanju/studiranju te na poslu.

Koraci za prevenciju duhovničkog zlostavljanja

Koje će konkretne posljedice duhovničkoga nasilja nastati i u kojoj mjeri, ovisi od osobe do osobe, odnosno od zajednice do zajednice. Glavnu ulogu pri tome igraju spol i dob pogođenih, njihova osobnost i odnos prema počinitelju, ali i kontekst, kultura, trajanje i težina zlostavljanja. Socijalno okruženje pogođene osobe ili zajednice može pozitivno utjecati na tijek i obim posljedica ako se primjerice ponudi pomoć.

Ljudi koji su doživjeli duhovničko zlostavljanje često se pitaju postoji li izlaz iz njihove osobne patnje i nevolje. Većina pogođenih smatra da šutnja omogućuje nastavak duhovničkog zlostavljanja. Iz tog razloga je nužan rad na prevenciji i intervenciji, veća svijest i pozornost na duhovničko zlostavljanje i njegove posljedice za osobe i zajednice kako se to prije mnogo godina dogodilo sa seksualnim zlostavljanjem i drugim oblicima zlostavljanja. Na prvom mjestu to znači žrtvama omogućiti stručnu pomoć te ih štiti od svakog oblika reviktimizacije.

Šutnju je moguće prekinuti tako što se sve više ljudi senzibilizira i obrazuje o temi duhovničkog zlostavljanja, tako što stručnjaci iz različitih disciplina interkulturalno i interreligijski aktivno istražuju i surađuju, tako što će nositelji odgovornosti zauzeti jasan stav i preuzeti odgovornost. Tek tada će duhovničko zlostavljanje biti razotkriveno i prekinuto.

Piše: Katharina Anna Fuchs. S njemačkog za Polis.ba: Darko Pejanović

---