www.polis.ba

Phillip Yancey o Božiću: Priča o poniznom, pristupačnom, prezrenom i odvažnom Bogu

Ponizan, pristupačan, prezren, odvažan – riječi koje se baš ne čine prikladnima da se primijene na božanstvo

Činjenice o Božiću, opjevane rimama u pjesmama, recitirane u crkvenim igrokazima, ilustrirane na čestitkama, postale su tako uobičajene da je lako previdjeti poruku iza tih činjenica. Nakon još jednog čitanja ovih izvještaja o Isusovu rođenju, pitam se: Ako nam je Isus došao otkriti Boga, što me ovaj prvi Božić uči o Bogu? Iznenađuju me riječi koje mi dolaze na um dok razmišljam o ovom pitanju. Ponizan, pristupačan, prezren, odvažan – riječi koje se baš ne čine prikladnima da se primijene na božanstvo.

Ponizan

Prije Isusa gotovo nijedan poganski pisac nije upotrijebio riječ “ponizan” kao pohvalu. Međutim, događaji povezani s Božićem neizbježno ukazuju na ono što se čini proturječnim: ponizan Bog. Bog koji je došao na zemlju nije to učinio u bjesnilu vihora niti u vatri koja proždire. Nezamislivo, Tvorac svega smanjio se, smanjio, smanjio i postao malen kao jajašce, jedno i jedino oplođeno jajašce, jedva vidljivo golom oku, jajašce koje će se dijeliti i ponovno dijeliti dok fetus ne dobije oblik, povećavajući se stanicu za stanicom u nervoznoj tinejdžerici. /…/ Bog koji je hučao, koji je vojske i carstva mogao povlačiti kao figure na šahovskoj ploči, taj se Bog pojavio u Palestini kao novorođenče koje nije moglo govoriti, jesti tvrdu hranu i kontrolirati svoj mjehur, koje je za sklonište, hranu i ljubav ovisilo o tinejdžerici.

Kad sam u Londonu bacio pogled prema kraljevskoj loži u kojoj je sjedila kraljica sa svojom obitelji, načas sam primijetio tipičan način na koji se vladari kreću u svijetu: s tjelesnim čuvarima, zvukovima trube i isticanjem sjajne odjeće i blještava nakita. Kraljica Elizabeta nedavno je posjetila Sjedinjene Američke Države i novinari su s uživanjem prenosili što je sve u to bilo uključeno: tisuću osamsto kilograma prtljage s dva kompleta odjeće za svaku prigodu, žalobnu odjeću za slučaj nečije smrti, dvadeset litara krvne plazme i bijelom jarećom kožnom presvučena zahodska daska. Dovela je sa sobom svog frizera, dvije sobarice i mnoštvo drugih poslužitelja. Kratak posjet kraljevske osobe stranoj zemlji može lako koštati dvadeset milijuna dolara.

U skromnoj suprotnosti, Božji posjet zemlji odigrao se u zaklonu za životinje bez prisutnih poslužitelja; osim u jaslama nije bilo mjesta da se položi novorođenče. A događaju koji je podijelio povijest, pa i naše kalendare u dva dijela, vjerojatno je prisustvovalo više životinja nego ljudi. Mula ga je mogla pogaziti. U jednom trenutku nebo je bilo obasjano anđelima, ali tko je vidio taj prizor? Nepismeni najamnici koji su čuvali tuđa stada, beznačajni ljudi koji nam nisu ostavili ni svoja imena. Pastiri su bili na tako zlu glasu da su ih pristojni Židovi spominjali zajedno s “bezbožnicima”, pa su smjeli doći samo u vanjska predvorja hrama. A upravo je njih Bog izabrao da pomognu proslaviti rođenje onoga koji će kasnije biti poznat kao prijatelj grešnika. /…/

Pristupačan

/…/ Činjenica je da je u većini tradicionalnih religija strah primarni osjećaj kad netko pristupa Bogu. Nema sumnje da su Židovi povezivali strah s bogoštovljem. Gorući Mojsijev grm, Izaijina žerava, nezemaljska Ezekijina viđenja – osoba “blagoslovljena” izravnim susretom s Bogom očekivala je da će ostati samo opržena ili će zračiti svjetlom ili možda biti obogaljena kao Jakov. Takvi su još bili sretnici: židovska djeca čula su priče o svetoj gori u pustinji koja je bila smrtonosna za svakoga tko bi je dotaknuo. Pogrešno postupi s kovčegom saveza i umireš. Uđi u Svetinju nad svetinjama i nikad više nećeš živ izići. Među narodom koji je u hramu odvojio posebno svetište za Boga i ustezao se izgovoriti njegovo ime, Bog se iznenada pojavio kao djetešce u jaslama. U Isusu je Bog našao način da se javi ljudskim bićima na način koji ne izaziva strah. Zapravo, strah nije nikad valjano djelovao. U Starom zavjetu nalazimo više slabih nego uzvišenih trenutaka. Bio je potreban novi pristup, novi Savez, da se poslužimo riječima Biblije, koji neće isticati veliki ponor između Boga i čovječanstva već će ga, naprotiv, premostiti.

Moja prijateljica Kathy koristila se igrom “Pogodi tko je?” da pomogne svom šestogodišnjaku da upozna različite životinje. On je bio na redu: “Mislim na sisavca. Velik je i vrši čarolije.” Kathy je neko vrijeme razmišljala, a onda odustala: “Ne znam.” “To ti je Isus!”, rekao je njezin sin pobjedonosno. U tom trenutku je ovaj odgovor izgledao bez poštovanja, rekla mi je Kathy, ali kasnije, kad je o njemu razmišljala, shvatila je da je njezin sin pokazao uznemirujući uvid u dubinu utjelovljenja: Isus je bio sisavac.

Utjelovljenje sam upoznao kad sam imao akvarij s morskom vodom. Otkrio sam da održavanje takvog akvarija nije jednostavno. Morao sam imati prijenosni kemijski laboratorij za praćenje razine dušikovih soli (nitrata) i količinu amonijaka. Unosio sam vitamine i antibiotike, sulfa lijekove i dovoljno enzima da od njih kamen počne rasti. Filtrirao sam vodu kroz staklena vlakna i ugljen i izlagao je ultraljubičastom svjetlu. Pomislili biste da će moje ribe, s obzirom na svu energiju koju sam utrošio za njih, pokazati bar zahvalnost. Nije točno. Svaki put kad bi se nad akvarijem pojavila koja sjena, one bi zaronile da se sakriju u najbližu školjku. Prema meni su pokazivale samo jednu “emociju” – strah. Premda sam otvarao poklopac i redovno davao hranu, triput dnevno, na svaki moj posjet reagirali su kao na siguran znak moje namjere da ih izložim mučenju. Nisam ih mogao uvjeriti u svoje dobre namjere. Za moje ribe bio sam božanstvo. Bio sam za njih suviše velik, a moji postupci suviše neshvatljivi. Moja milosrdna djela smatrali su okrutnošću, moje pokušaje ozdravljenja kao uništenje. Da bih promijenio njihovo shvaćanje, počeo sam uviđati, bio bi potreban neki oblik utjelovljenja. Morao bih postati riba i “govoriti” im jezikom koji bi mogli razumjeti. Da ljudsko biće postane ribom, to nije ništa u usporedbi s onim što je Bog postao beba. A prema evanđeljima, upravo se to dogodilo u Betlehemu. Bog koji je stvorio materiju oblikovao se unutar nje, kao da umjetnik postane točkica na platnu ili da dramski pisac postane neki lik u svojoj vlastitoj drami. Bog je napisao priču, koristeći se stvarnim licima, na stranici stvarne povijesti. Riječ je postala tijelom. 

Prezren

Trzam se dok pišem ovu riječ, posebno u vezi s Isusom. Gruba je to riječ koja opisuje ljude za koje se očekuje da budu neuspješni i žrtve nepravde. Ali čitajući izvještaje o Isusovu rođenju ne mogu a da ne zaključim, premda je svijet više naklonjen bogatima i moćnima, da je Bog naklonjen prezrenima. “Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne. Gladne napuni dobrima, a bogate otpusti prazne”, rekla je Marija u svojem hvalospjevu.

Laszlo Tokes, rumunjski pastor, čije je zlostavljanje izazvalo gnjev i potaknulo pobunu protiv komunističkog diktatora Ceausescua, priča kako je pripremao božićnu propovijed za malu planinsku crkvu u koju su ga prognali. Policija je zatvarala disidente i u čitavoj zemlji je izbilo nasilje. Bojeći se za život, Tokes je zaključao vrata, sjeo i još jednom pročitao izvještaje u Lukinu i Matejevu evanđelju. Nasuprot većini pastora koji će propovijedati na Božić, izabrao je za svoj uvodni tekst retke koji opisuju Herodov masakr nevinih. Bio je to tekst koji je najizravnije govorio njegovoj pastvi. Oni su dobro razumjeli što je ugnjetavanje, strah, nasilje i svakodnevna sudbina gubitnika. Sljedeći dan, na Božić, pročulo se da je Ceausescu uhićen. Zazvonila su crkvena zvona i radost je preplavila Rumunjsku. Pao je još jedan kralj Herod. Tokes se prisjeća: “Svi događaji božićnog izvještaja sada su za nas poprimili novu, sjajnu dimenziju, dimenziju povijesti ukorijenjene u stvarnosti našeg života… Za one od nas koji su ih doživjeli, božićni dani 1989. godine predstavljali su bogati zvučni vez Božićne priče, vrijeme kad je bilo lako shvatiti Božju providnost i ludost ljudske zloće, kao što je lako shvatiti sunce i mjesec iznad vječnih transilvanskih brežuljaka.” Prvi put u četiri desetljeća Rumunjska je slavila Božić.

Možda je najbolji način da shvatimo “prezrenu” narav utjelovljenja tako da je izrazimo pojmovima koje danas razumijemo. Neudana majka, bez doma, bila je prisiljena potražiti zaklon dok je putovala da udovolji teškim zahtjevima kolonijalnih vlasti u vezi s porezom. Živjela je u zemlji koja se oporavljala od nasilnoga građanskog rata i još uvijek nemirnoj – situacija slična onoj u suvremenoj Bosni, Ruandi ili Somaliji. Kao polovica svih majki koje se danas porađaju, ona je rodila u Aziji, u njenom najudaljenijem zapadnom uglu, u dijelu svijeta koji će pokazati da uopće ne mari za sina kojega je rodila. Taj je sin postao izbjeglica u Africi, na kontinentu na kojem se i danas nalazi najveći broj izbjeglica. Pitam se što je Marija mislila o svojem militantnom hvalospjevu tijekom potresnih godina provedenih u Egiptu. Kod Židova je Egipat izazivao prekrasne uspomene na moćnoga Boga koji je uništio faraonovu vojsku i donio oslobođenje; sada je Marija tamo pobjegla, očajna, tuđinka u tuđoj zemlji, koja se skriva od svoje vlasti. Može li njezino dijete, proganjano, bespomoćno, u bijegu, ikako ispuniti pretjerane nade svojeg naroda?

Čak je i jezik majčine obitelji podsjećao na njihov prezren položaj: Isus je govorio aramejski, trgovačkim jezikom bliskom arapskom, bolnim podsjetnikom na podjarmljenost Židova tuđinskim carstvima. Neki su strani astrolozi (vjerojatno iz područja današnjeg Iraka) došli u posjet Isusu, ali su Židovi onog vremena te ljude smatrali “nečistima”. Naravno, kao svi dostojanstvenici oni su prvo posjetili vladajućeg kralja u Jeruzalemu, koji nije imao pojma o djetetu u Betlehemu. Nakon što su vidjeli dijete i shvatili tko je, ovi su posjetitelji pokazali građanski neposluh: da zaštite dijete prevarili su Heroda i otišli kući drugim putem. Odlučili su se za Isusovu stranu, protiv moćnika. Kad je odrastao, Isus je postao posebno osjetljiv prema siromasima, bespomoćnima i ugnjetavanima – ukratko, prema prezrenima. Danas teolozi raspravljaju o prikladnosti fraze “Božje davanje prednosti siromasima” kao načina da opišu Božju brigu za prezrene. Budući da je Bog pripremio okolnosti u kojima će se roditi na ovom planetu – bez moći ili bogatstva, bez prava, bez pravde – njegov izbor o tome kome daje prednost govori sam za sebe.

Odvažan

Godine 1993. čitao sam novinski izvještaj o “Mesijinu javljanju” u Crown Heightsu, dijelu Brooklyna, u New Yorku. Dvadeset tisuća Lubavitcherovih hasidijskih Židova živi u Crown Heightsu i 1993. mnogi od njih vjerovali su da Mesija obitava među njima u osobi rabina Menachema Mendela Schneersona. /…/ Rabin je imao devedeset i jednu godinu. Prošle godine doživio je moždani udar i otad nije mogao govoriti. /…/ Kad sam prvi put čitao ovaj novinski izvještaj, zamalo sam se glasno nasmijao. Koga ti ljudi pokušavaju prevariti – devedesetogodišnji nijemi Mesija u Brooklynu? A onda sam iznenada shvatio: reagirao sam na rabina Schneersona upravo kao što su ljudi u prvom stoljeću reagirali na Isusa. Mesija iz Galileje? Tesarov sin? Svašta.

Prezir koji sam osjećao čitajući o rabinu i njegovim fanatičnim sljedbenicima omogućio mi je da bolje razumijem reakcije s kojima se Isus suočavao tijekom svog života. Njegovi su susjedi pitali: “Nije li mu majka Marija, a braća Jakov, i Josip, i Šimun, i Juda?” “Odakle ovomu ta mudrost i te čudesne sile?” Drugi su se sunarodnjaci rugali: “Iz Nazareta da može biti što dobro?” Njegova vlastita obitelj pokušala ga je ukloniti, uvjerena da je poludio. Vjerski stručnjaci nastojali su ga ubiti. Što se tiče prevrtljivih običnih ljudi, u jednom su trenutku tvrdili: “Zloduha ima pa mahnita!” da bi ga već u sljedećem pokušali silom okruniti za kralja.

Trebalo je hrabrosti, vjerujem, da Bog odloži svoju silu i slavu i zauzme mjesto među ljudskim bićima koja će ga pozdraviti istom mješavinom bahatosti i sumnjičavosti koju sam osjetio kad sam prvi put čuo za rabina Schneersona u Brooklynu. Trebalo je hrabrosti da siđe na planet poznat po nemilosrdnom nasilju, među narod poznat po odbacivanju proroka. Koju je još luđu stvar mogao Bog učiniti? /…/ “Od svih kreda, kršćanstvo je dodalo hrabrost Stvoriteljevim vrlinama”, rekao je G. K. Chesterton. Potreba za tom hrabrošću počela je s Isusovom prvom noći i nije završila do njegove posljednje noći. /…/

Bog, koji ne zna za prije ili poslije, ušao je u vrijeme i prostor. Bog, koji ne poznaje granica, preuzeo je šokantnu sputanost kožom novorođenčeta, zloslutno ograničenje koje pruža smrtnost. Kasnije će jedan apostol pisati: “On je slika Boga nevidljivoga, Prvorođenac svakog stvorenja… on je prije svega i sve stoji u njemu.” Ali ono malo očevidaca te božićne noći nije ništa od toga vidjelo. Vidjeli su novorođenče kako se upinje da upotrijebi nikad dotad korištena pluća. Može li ova betlehemska priča o Stvoritelju, koji je sišao da se rodi na jednom malom planetu, biti istinita? Ako jest, to je priča bez premca. Nikad više ne moramo se pitati znači li ono što se dogodilo na ovoj prljavoj maloj teniskoj lopti išta za ostali svemir. Nije nikakvo čudo da je anđeoski zbor snažno spontano zapjevao i uznemirio ne samo nekoliko pastira već čitav svemir.


(Iz knjige „Isus kakvog nisam poznavao“ protestantskog autora Phillipa Yanceya)