Papini kritičari unutar Crkve nastupaju poput Martina Luthera

Papa Franjo je optužen od nekih „pismoznanaca”, iako nije izrekao ništa što bi bilo u suprotno važećim dogmama, među ostalim, i za krivovjerje vezano uz njegova stajališta o Martinu Lutheru. Tako se, primjerice, Taylor Marshall u pretencioznoj knjizi „Infiltration – the plot to destroy the church from within“ („Infiltracija – zavjera za uništenje Crkve iznutra”) zgraža nad činjenicom što papa Franjo svojim stajalištem o Lutheru obezvrijeđuje neke svoje davne prethodnike, među kojima je i papa Lav X., koji je oštro osudio Martina Luthera. Taj je papa 1520. godine, tri godine (!) nakon objave Lutherovih 95 teza, objavio bulu „Exurge Domine” („Ustani Gospodine“) u kojoj je opovrgnuo i osudio kao heretičke 43 Lutherove različitih teza.

Luther je zauzvrat javno spalio i primjerak te papinske bule i primjerak Crkvenog kanonskog prava. Njegovo ponašanje, te djela i naučavanja dovela su do Lutherove ekskomunikacije iz Crkve 1521. godine. Taj događaj bio je značajan preokret u povijesti Crkve, jer su Lutherove ideje dovele do osnivanja Protestantizma, pokreta koji je rezultirao stvaranjem različitih protestantskih denominacija. Pogled pape Franje na slučaj „Martin Luther“, ističe Marshall, predstavlja jedan od dokaza za postojanje očitog razmimolaženja između naučavanja nekih prethodnih papa i pape Franje. No, riječ je o manipulaciji i u pitanju je iskonstruirana tvrdnja, jer Marshall prešućuje neke bitne činjenice.

Novo ozračje u tumačenju djelovanja Martina Luthera počelo je još 1970. godine, kad je predsjednik tadašnjeg Tajništva za promicanje kršćanskog jedinstva, kardinal Johannes Willebrands, iznio pozitivno mišljenje o Martinu Lutheru. U svom govoru na petoj Općoj skupštini Luteranske svjetske federacije u Evian-les-Bainsu, on je istaknuo da je „pravednija procjena osobe i djela Martina Luthera” s katoličke strane bila neophodna „prema obnavljanju izgubljenog jedinstva“. Kardinal Willebrands priznao  je Reformatora kao „učitelja vjere“: „On nam može biti zajednički učitelj u činjenici da Bog mora uvijek biti Gospodin i da naš najvažniji ljudski odgovor mora ostati apsolutno povjerenje i poštovanje Boga.“ To stajalište glede Martina Luthera kasnije su prihvatili i poslijekoncilske pape, pa i papa Franjo.

U svojoj poruci upućenoj kardinalu Johannesu Willebrandsu povodom 500. obljetnice Lutherova rođenja, papa Ivan Pavao II. spominje znanstvena istraživanja luteranskih i katoličkih istraživača u kojima je „uvjerljivo dokazana Lutherova duboka pobožnost, vođena gorućim strastvenim zanimanjem za pitanje vječnog spasenja.” Pritom je naglasio da bi „500. obljetnica rođenja Martina Luthera trebala biti prilika da s istinitošću i kršćanskom ljubavlju promišljamo o povijesnim događajima razdoblja reformacije. Povijesni događaji često se mogu bolje razumjeti i prikazati s vremenske distance.“ Sve u svemu, papa Ivan Pavao II. je nazvao Luthera teologom koji je „značajno doprinio radikalnim promjenama u crkvenoj i svjetovnoj stvarnosti na Zapadu. … Naš svijet i danas osjeća njegov veliki utjecaj na povijest.” A povodom 450. obljetnice Lutherove smrti posebno je pohvalio Lutherovu „pažnju prema Božjoj riječi i visoku vrijednost njegove težnje za teološkim temeljenjem na Svetom pismu i za duhovnu obnovu Crkve.” Zaključio je da je „vrijeme da se distancira od povijesnih događaja i osigura da ih se češće bolje razumije i evocira“.

Papa Benedikt XVI. je naglasio da Luther nije tražio bilo kojeg Boga, već je vjerovao u Boga koji je ljudima pokazao svoje lice u Isusu iz Nazareta, te da je stoga izrazio svoju konkretnu i duboku strastvenu potragu za Bogom u kristocentričnosti svoje duhovnosti i teologije.

Tijekom pontifikata svetog Ivana Pavla II. Luteranska svjetska federacija i Katolička crkva objavili su Zajedničku deklaraciju o nauku o opravdanju u kojoj se kaže:

„U vjeri zajedno smatramo da je opravdanje djelo Trojedinog Boga. Otac je poslao Sina svojeg na svijet da spasi grješnike. Temelj i pretpostavka opravdanja je utjelovljenje, smrt i uskrsnuće Krista. Opravdanje znači da je sam Krist naša pravednost, u kojoj sudjelujemo putem Duha Svetoga u skladu s voljom Oca. Zajedno ispovijedamo: Samo milošću, u vjeri u Kristovo spasiteljsko djelo, a ne zbog bilo kakvog zasluga s naše strane, prihvaćeni smo od Boga i primamo Duha Svetoga, koji obnavlja naša srca dok nas oprema i poziva na dobra djela.“

Vidljivo je da je već prije izjava Pape Franje o Martinu Luteru Katolička crkva već jasno potvrdila zajedničku osnovu između luteranske i katoličke teologije u vezi s naukom o opravdanju.

Papa Benedikt XVI. je tijekom posjeta bivšem augustinijanskom samostanu u Erfurtu, gdje je Luther studirao teologiju, i gdje je bio zaređen za svećenika, otišao čak korak dalje naglašavajući strastvenu potragu za Bogom u životu i djelu Martina Luthera: „Ono što ga je neprestano zaokupljalo bilo je pitanje o Bogu, duboka strast i pokretačka snaga njegova cijelog životnog putovanja.” Naglasio je da Luther nije tražio bilo kojeg Boga, već je vjerovao u Boga koji je ljudima pokazao svoje lice u Isusu iz Nazareta, te da je stoga izrazio svoju konkretnu i duboku strastvenu potragu za Bogom u kristocentričnosti svoje duhovnosti i teologije. Lutherovo razmišljanje, njegova cijela duhovnost, bila je potpuno kristocentrična: „Ono što promiče Kristovu stvar bilo je za Luthera odlučujući hermeneutički kriterij za egzegezu Svetog pisma. To, međutim, pretpostavlja da je Krist u srcu naše duhovnosti i da je ljubav prema njemu, življenje u zajedništvu s njim, ono što vodi naš život.“

U govoru na Općoj audijenciji 19. studenoga 2008. Papa Benedikt XVI. je kazao: „Lutherov izričaj „samo vjera“ (sola fide!) je istinita, ako nije protivna vjeri u milosrđe, u ljubav. Vjera je gledanje na Krista, povjeravanje sebe Kristu, sjedinjenje s Kristom, prilagođavanje Kristu, Njegovom životu. A oblik, život Krista, je ljubav; stoga vjerovati znači biti oblikovan prema Kristu i ući u Njegovu ljubav. Tako je u Poslanici Galaćanima, u kojoj je uglavnom razvio svoju nauku o opravdanju, sveti Pavao govorio o vjeri koja djeluje ljubavlju.” Još kao kardinal Joseph Ratzinger je govorio o kompleksnosti Luthera i razlikovao Luthera katehetu, pjesnika i reformatora liturgije i Luthera radikalnog i revolucionarnog polemičara protiv Rima. „Bilo bi poželjno,” rekao je, „imati na umu Lutherovu pobožnost kada čitamo njegova polemička djela, i revolucionarnu pozadinu kada se bavimo pitanjima koja se odnose na Crkvu.” Drugim riječima, Ratzinger se uvijek zanimao za cijelog Luthera, a ne samo za jednu dimenziju ili aspekt njegove velike i složene osobnosti. Za one koji smatraju da su “katoličkiji” od pape Benedikta XVI., njegov pristup Lutheru i ekumenskom djelovanju općenito može biti nezadovoljavajući.

„Katolici bi trebali činiti pokoru zbog postavljanja temelja za tu podjelu“, izjavio je biskup Denis Madden iz Baltimora, voditelj Odbora za ekumenizam i međureligijske odnose na konferenciji katoličkih biskupa Sjedinjenih Američkih Država. „To Lutherovo protivljenje nije došlo iznenada. Društvo, Crkva, način na koji su stvari bile tada, tražili su reformu, i postojao je vrlo mali broj institucija gdje je ta reforma mogla početi.”

Vraćajući se iz posjeta Armeniji papa Franjo je u zrakoplovu u razgovoru s novinarima dao za neke skandaloznu izjavu: „Mislim da Martin Lutherove namjere nisu bile pogrešne; bio je reformator. Možda neki od njegovih načina nisu bili ispravni, iako, ako pročitate povijest poput Pastorove – Pastor je bio njemački luteranski svećenik koji je doživio obraćenje kada je proučavao činjenice tog razdoblja; postao je katolik – vidimo da Crkva tada nije bila baš uzor za oponašanje. U Crkvi je postojala korupcija i svjetovnost; postojala je privrženost novcu i moći. To je bila osnova njegova prosvjeda. Također je bio inteligentan i išao je naprijed, opravdavajući svoje razloge za to.“ Ako potpuno kršćansko jedinstvo na Zapadu ikada bude obnovljeno prije Eshatona, sigurno će doći putem kojim su krenuli spomenute pape ne razvodnjavajući specifično katoličke obveze, ali isto tako ne koristeći povratne korake kako bi se vratili putu optuživanja i kršćanskog odvajanja.

U svojoj knjizi Taylor Marshall preskočio je povijesno razdoblje od 16. stoljeća do 21. stoljeća, ne uzimajući u obzir promjene i stajališta, koja su se razvila tijekom tog vremenskog razdoblja. To postavlja pitanje zašto Marshall nije uzimao u obzir stajališta pape Ivan Pavla II. i Benedikta XVI., koji su također pridonijeli pozitivnijem tumačenju Martina Luthera, i zašto se nije bavio pitanjem njihovog „obezvrijeđivanja“ pape Lava X.? Mnogo je primjera u kojima se napadaju stajališta pape Franje, a koja su bila prisutna također i kod nekih njegovih prethodnika. No, tada su mnogi ostajali nijemi i nije bilo reagiranja kakva se danas tendenciozno usmjeravaju na papu Franju. Šutjelo se je! Danas, međutim, čini se da su se neki ohrabrili izraziti svoje kritike.

Bez obzira je li neka kritika pape Franje ukorijenjena u krivovjerju temeljenom na tome kako neki kritičar čita Sveto Pismo, ili je li u pitanju jednostavno raskol temeljen na različitoj interpretaciji crkvene discipline, ostaje činjenica da kritičari Pape učinkovito postaju „papa”, inzistirajući na vlastitom viđenju Crkve odbacujući autoritet stvarnog Pape. Rezultat tog nedopustivog ponašanjaje je da su osobe, koje ponavljaju iste pogrješke iznova i iznova, uvjerene da su njihove neistine istina. To je ponavljajuća tragedija koja se je događala tijekom povijesti Crkve, a posebno je aktualna tijekom pontifikata pape Franje.

Kritičari Pape slični su, dakle, Lutheru: ne zato što imaju istu teologiju, već zato što dijele isti stav prema autoritetu Crkve. Luther je pogrešno citirao crkvene koncile i svetog Augustina kako bi dokazao „prekid” između nauka prošlog i nauka svog vremena. Često se čuje od kritičare pape Franje da oštro osuđuju sve što im se ne „sviđa“ u Crkvi kao „protestantsko”. Stoga je ironično što zapravo ponavljaju Lutherov pristup. Isto tako, kao što je to bilo vidljivo tijekom Sinode o obitelji i tijekom Sinode o Amazoniji, kritičari prikazuju riječi i djela tih sinoda u vrlo negativnom svjetlu. Uspoređujući svoje kritičke prikaze sa stajalištem Pape, koriste vlastita tumačenja prošlih koncila i crkvenog nauka. Inzistiraju na tome da su njihova tumačenja događaja nedvojbeno točna i temeljena na činjenicama, iako velik broj katolika osporava njihove tvrdnje. Nažalost, čini se da mnogi, uključujući i neke biskupe i kardinale, postaju sami sebi pape, donoseći privatne prosudbe na način koji podsjeća na Lutherovu i Calvinovu pobunu protiv Crkve. Budući da ti kritičari inzistiraju da su oni, a ne Papa, vjerni katolici, izmišljaju krivotvorenu teologiju na temelju koje dokazuju da su oslobođeni poslušnosti ovom Papi ili prema Koncilu. Martin Luther je imao obvezu poslušnosti prema Papi, prema svom biskupu i prema svojim redovničkim poglavarima. Vjerovao je da svi oni griješe, pa zaključio da nije obvezan pokoravati im se. Ako Papa može pogriješiti, i ako je opravdano suprotstaviti mu se, jer navodno griješi u naučavanju, onda se ne može opravdati niti tvrdnja da je Luther bio u krivu što je odbio poslušnost Papi.

Postoji opravdana zabrinutost zbog široko rasprostranjenog neslaganja s Papom, koje pokazuju ljudi, koji sebe nazivaju podržavateljima tradicije. Takvo neslaganje može dovesti do još većeg raskola unutar Crkve od onog koji već postoji. Važno je priznati da raskol već postoji, s obzirom na činjenicu da su takozvani tradicionalisti, iz različitih razloga, napustili praktički zajedništvo s papom Franjom.

Katolički laik Francis X. Maier, dugogodišnji savjetnik američkog kardinala Charlesa J. Chaputa, inače „zagovaratelj“ (!) kritike „pune poštovanja“ prema papi Franji u jednom svom nevjerojatno ružnom osvrtu govori o Papi kao da je u pitanju neki novi Luther: „Njegove anti-intelektualna nezadovoljstva i izgledno umanjivanje katoličke misli; njegovo podrivanje zdrave kršćanske antropologije; njegovo nenaumljeno poticanje razdora i zbunjenosti; njegovo ignoriranje legitimnih izraza zabrinutosti ili kritike; i njegovo umanjivanje jedinstvene i posebne prirode kršćanske objave. Također, prema tvrdnjama kritičara, ovaj pontifikat olako se odnosi prema pojmu istine, čime se milosrđe spaja s popustljivošću, tretirajući milosrđe kao svojevrsni novi, zaštićeni proizvod ovog papinstva i odvajanje milosrđa od pravde, vrline neraskidivo vezane uz istinu“ („National Review“, 20. ožujka 2020., istaknuo KC). Ako je to ono što Maier klasificira kao kritiku „punu poštovanja“, bilo bi onda zanimljivo vidjeti što on smatra kritikom bez poštovanja.

Postoji opravdana zabrinutost zbog široko rasprostranjenog neslaganja s Papom, koje pokazuju ljudi, koji sebe nazivaju podržavateljima tradicije. Takvo neslaganje može dovesti do još većeg raskola unutar Crkve od onog koji već postoji. Važno je priznati da raskol već postoji, s obzirom na činjenicu da su takozvani tradicionalisti, iz različitih razloga, napustili praktički zajedništvo s papom Franjom. Što više vjernika (?) bude poticalo na slijeđenje takvih stavova, uz upotrebu različitih obmana, to će više ljudi krenuti tim putem i mogu se pridružiti i ući u raskol. Slično kao što je Luther sebe smatrao vrstom proroka, može se primijetiti da neki “reakcionari” slijede taj primjer i preuzimaju ulogu proroka koji se bore za obnovu i promjene unutar Crkve.

Interesantno je da većina napada na „papu heretika“ dolazi iz SAD. Administracija predsjednika Donalda Trumpa pokazala je interes za oblikovanje  „katoličkog” katolicizma iskorištavajući nezadovoljstva, koja integralistički tradicionalisti osjećaju prema papi Franji. Ta administracija često je podržavala neodgovorne i izopačene izjave nadbiskupa Carla Maria Viganòa: „Temeljitim promatranjem postaje jasno da je upravo radi obrane hijerarhijske zajednice s Rimskim Pontifikom potrebno suprotstaviti se njemu neposlušnošću, osuditi njegove pogreške i zatražiti njegovu ostavku. I moliti da ga Bog što prije (!) pozove k Sebi, ako to može donijeti dobro Crkvi.“ Nažalost, i danas postoje, gotovo je za nevjerovati, neki biskupi, koji i dalje podržavaju Viganova stajališta.

Papa Franjo i papa Lav X. predstavljaju dva različita razdoblja u povijesti Katoličke Crkve s različitim stilovima vođenja, prioritetima i izazovima. Stoga ih je teško izravno uspoređivati, jer se nalaze u različitim povijesnim kontekstima. Papa Lav X. usmjeren je na političke i kulturne teme, dok je papa Franjo poznat po naglasku na socijalnu pravdu, poniznost i suočavanje sa suvremenim izazovima. Jedno stvar je sigurna: kod pape Franje primjećuje se iznimno strpljiv pristup u različitim aspektima njegovog pontifikata, a posebno u odnosu na reakcije na vrlo neugodne napade, pa čak i kritike iz samih redova Crkve. Taj strpljiv pristup prožet je naglaskom na poniznost, suosjećanje i iskrenu brigu za dobrobit ljudi. Njegova djela i pouke pokazuju posvećenost izgradnji pravednijeg i suosjećajnijeg svijeta dok se nosi s kompleksnostima suvremenih izazova.

Papa Franjo odlučno se je posvetio potpunom ostvarenju vizije Drugog vatikanskog koncila. Prvi puta, nakon mnogo desetljeća, počelo se je sve više pozitivno, konstruktivno i s nadom spominjati Crkvu, ne samo među katolicima već i nekatolicima. Papa Franjo ima razumijevanja za svoje kritičare i poručuje da vjernici trebaju biti strpljivi, ne samo s osobama drugih vjeroispovijesti, već i s onima unutar Crkve, koji se ponašaju kao pismoznanci uvjereni da su pozvani ispravljati Papu: „Te konzervativne skupine… prema njima moramo postupatii s poštovanjem i ne smijemo se umoriti od objašnjavanja, katehiziranja i raspravljanja, a da ih pritom ne vrijeđamo, ogovaramo ili klevećemo. Jer ne može se nekoga odbaciti govoreći da je on konzervativan. Ne! On je dijete Božje jednako kao i ja. Ali dođite i razgovarat ćemo. Ako ne želi razgovarati, to je njegov problem, ali ja sam pun poštovanja. Strpljenje, krotkost i dijalog“ (2014., za vrijeme putovanja u Tursku).

Konzervativni katolici, koji se protive papi Franji, ironično, upravo su oni koji najviše sliče Lutheru. Protivljenje Papi, koji doprinosi kršćanstvu, osuvremenjuje kršćansko učenje i dotjeruje tradicionalnu ortodoksiju, a što je zapravo, suštinski gledano, ono što je papinska služba radila stoljećima, je upravo ono što je i Luther radio! A nije dobro završilo po Katoličku crkvu.

---

Krešimir Cerovac, polis.ba

---