Papa Franjo: Isusov put je put ponizne, besplatne i univerzalne ljubavi

Propovijed Pape Franje na misi u Nur-Sultanu, glavnom gradu Kazahstana
Srijeda, 14. rujna 2022. (drugi dan njegovog apostolskog putovanja u Kazahstan)

Danas slavimo blagdan Uzvišenja Svetog Križa. Križ je patibulum smrti. Na ovom je drvetu Isus na sebe uzeo naše grijehe i zlo svijeta i pobijedio ih je svojom ljubavlju. To je blagdan kojeg danas slavimo. Božja Riječ koju smo čuli o tome nam govori. Nudi nam, s jedne strane, zmije koju ugrizaju i, s druge strane, zmiju koja spašava. Zaustavimo se na ove dvije slike.

Zmije koje ugrizaju. Napadaju narod koji po tko zna koji put upada u grijeh mrmljanja. Mrmljati protiv Boga ne znači samo loše pričati i žaliti se na Njega, nego ima mnogo dublje značenje: u srcu Izraelaca smanjilo se pouzdanje u Njega, u njegovo obećanje. Božji je narod nadvladao umor na putovanju pustinjom prema obećanoj zemlji, ne podnosi više putovanje (Usp. Br 21,4). Zbog toga se obeshrabruje, gubi nadu i u određenom smislu kao da zaboravlja Gospodinovo obećanje. Ovaj narod nema više snage vjerovati da će On upravljati njihov hod prema bogatoj i plodnoj zemlji.

Nije slučajno da, nakon što im je nestale povjerenja u Boga, narod ugrizaju zmije koje ubijaju. Ove zmije podsjećaju na prvu zmiju o kojoj govori Biblija u Knjizi postanka, koja zavođenjem truje čovjekovo srce čineći da on posumnja u Boga. Ustvari đavao u obliku zmije opčarava Adama i Evu, rađa u njima sumnju koja ih uvjerava da Bog nije dobar, štoviše da je zavidan na njihovu slobodu i sreću. I onda se u pustinju vraćaju zmije „zmije otrovnice“ (r. 6); vraća se ustvari iskonski grijeh: Izraelci sumnjaju u Boga, ne pouzdaju se u Njega, bune se protiv Njega koji im je dao život i tako idu ususret smrti. Evo kamo vodi nepovjerljivo srce!

Draga braćo i sestre, ovaj prvi dio biblijskog izvještaja traži od nas da izbliže pogledamo našu osobnu i zajedničku povijest u kojoj se smanjilo povjerenje da je Gospodin među nama. Koliko puta smo, obeshrabreni i nestrpljivi, venuli u svojim pustinjama, gubeći iz vida cilj putovanja! I u ovoj velikoj zemlji postoji pustinja koja nam, osim prelijepog krajolika, govori o zamoru, o suhoću koju nosimo u srcu. Postoje trenuci umora i kušnje u kojima nemamo više snage podignuti glavu gore, prema Bogu; postoje situacije u osobnom, crkvenom i društvenom životu u kojima nas ugriza zmija nepovjerenja, ubrizgavajući u nas otrove razočaranja i beznađa, pesimizma i očaja, zatvarajući nas tako u nas same i gaseći u nama polet.

U povijesti ove zemlje nije nedostajalo i drugih otrovnih zmija, mislim na zmije ljutice nasilja, na ateistički progon, na nerijetko mučan put na kojem je bila ugrožena sloboda naroda i ranjeno njegovo dostojanstvo. Može nam biti od koristi čuvanje sjećanja na ovu patnju, nije potrebno iz sjećanja odstranjivati određene tamne trenutke. Ne bi bilo ispravno vjerovati da su oni stvar prošlosti i da je put dobra od sada zauvijek zacrtan. Ne, mir se nikada ne postiže jednom zauvijek, mir se osvaja svaki dan, kao i zajednički život različitih etnija i religijskih zajednica, kao i cjeloviti razvoj i socijalna pravednost. Kako bi Kazahstan još više rastao u „bratstvu, dijalogu i razumijevanju (…) te kako bi gradio mostove solidarnosti s drugim narodima, nacijama i kulturama“ (sv. Ivan Pavao II, Govor na svečanosti dobrodošlice, 22. rujna 2001.) potrebno je zalaganje svih. A još prije toga potrebno je obnoviti čin vjere u Gospodina, podići pogled, gledati u Njega, učiti od njegove univerzalne i raspete ljubavi.

Dolazimo tako do druge slike: zmija koja spašava. Dok narod umire zbog zmija otrovnica, Bod sluša Mojsijevu posredničku molitvu i kaže mu: „Napravi zmiju i stavi je na stup: tko god bude ujeden, ostat će na životu ako je pogleda“ (Br 21,8). Doista, „koga bi god ujela ljutica, ako bi pogledao mjedenu zmiju, ozdravljao bi“ (r. 9). Možemo se upitati: zašto Bog nije jednostavno uništio zmije otrovnice umjesto da Mojsiju daje upute koje nisu lagane? Ovdje se otkriva način na koji Bog djeluje prema zlu, grijehu i nepovjerenju čovječanstva. Tada, kao i sada, u velikoj duhovnoj borbi koja je imanentna povijesti sve do njezinog kraja, Bog ne uništava opakost koju čovjek slobodno slijedi: zmije otrovnice ne nestaju, postoje još uvijek, vrebaju, svakog trenutka mogu ugristi. Što se onda promijenilo? Što Bog čini?

Isus nam to objašnjava u Evanđelju: „I kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji tako ima biti podignut Sin Čovječji da svaki koji vjeruje, u njemu ima život vječni“ (Iv 3,14-15). Evo zaokreta: među nas je stigla zmija koja spašava: Isus koji je uzdignut na stup križa ne dopušta otrovnim zmijama da nasrću na nas i vode nas u smrt. Suočavajući se s našom niskoćom, Bog nam daruje novu visinu: ako držimo pogled usmjeren na Isusa, ujedi zla ne mogu više ovladati nama, jer je On na križu na sebe uzeo otrov grijeha i smrti i uništio im razornu moć. Eto to je Otac učinio pred bujanjem zla u svijetu! Dao nam je Isusa koji nam je postao blizak onako kako ne možemo ni zamisliti: „Onoga koji ne okusi grijeha, Bog za nas grijehom učini“ (2Kor 5,21). Ovo je bezgranična veličina božanskog milosrđa: Isus koji je „učinjen grijehom“ za nas, Isus koji je na križu – možemo kazati – „postao zmija“ da bismo gledajući ga mogli se oduprijeti otrovnim ugrizima zloćudnih zmija koje nasrću na nas.

Braćo i sestre, gledati u Isusa raspetoga je put, put našeg spasenja, novog rođenja i uskrsnuća. S te visine možemo vidjeti svoj život i povijest naših naroda na novi način. Kristov nas križ uči ljubavi, a ne mržnji; uči na suosjećanju, a ne ravnodušnosti; uči nas praštanju, a ne osveti. Isusove raširene ruke su zagrljaj nježnosti kojom nas Bog želi primiti. Pokazuju nam bratstvo koje smo pozvani živjeti među sobom i sa svima. Upućuju nas na put koji je kršćanski: ne onaj nametanja i prisile, moći i nasilja, nikada onaj koji postavlja Kristov križ protiv druge braće i sestara za koje je On dao život! Isusov je put drukčiji, to je put spasenja: put ponizne, besplatne i univerzalne ljubavi, bez „ako“ i „ali“.

Budući da je Isus na križu oduzeo otrov zmiji zla, biti kršćani znači živjeti bez otrovâ: ne ujedati se među sobom, ne mrmljati, ne optuživati, ne tračati, ne širiti zla djela, ne kaljati svijet grijehom i nepovjerenjem koje dolazi od Zloga. Braćo, sestre, mi smo nanovo rođeni iz Isusovih otvorenih prsa na križu, neka u nama stoga ne bude smrtnog otrova (usp. Mud 1,14). Molimo za milost Božju kako bismo uvijek više postajali kršćani, radosni svjedoci novog života, ljubavi i mira.

Izvor: vatican.va 
Prijevod: polis.ba, J.Š.