Papa Franjo i papinski autoritet na udaru

Protiv pape Franje vodi se gerilski rat i izriču se mnogi neodmjereni kritički napadi, kojima se ponekad dovodi u pitanje čak i njegovo pravo glede obavljanja papinske ovlasti. Papa nailazi na mnoge prepreke u Rimskoj kuriji i u redovima katoličke hijerarhije diljem svijeta, prepreke koje proizlaze iz inercije, iz odbijanja napuštanja navika iz prošlosti i iz vezanosti za krute dogmatske strukture. „Intelektualci kazuistike“, kako ih naziva papa Franjo, zbunjeni su činjenicom, da u Papinom naučavanju ne mogu potkrijepili vlastite teorije, pa ne želeći odstupiti od svog uskog intelektualnog okvira, ne pokušavaju pritom pomnije (po)slušati iznenađujuću svježinu poruka pape Franje. Ne shvaćaju da je Evanđelje drevno, ali uvijek i novo. Njima je važnije spasenje ideja (salus idearum), a ne spasenje duša (salus animarum). Pojedinci u protupapinskom taboru pokazuju sklonosti prema vrlo uskom shvaćanju primjene kanonskog prava, ropskoj odanosti liturgijskom rubricizmu i zastarjelom eurocentričnom pogledu na svijet.

Nažalost i kod nekih vjernika laika uočava se kritičnost prema papi Franji uzrokovana ponajprije njihovom slabom katehiziranošću, pa nisu u stanju samostalno i odgovorno prosuđivati o teološkim ili crkvenim stvarima i zapravo ovise o određenim „autoritetima“, odnosno podložni su čuvarima vrata, kojima bespogovorno vjeruju. Massimo Faggioli, profesor na Villanova sveučilištu (SAD) opisao je osobe, koje se ljutito suprotstavljaju Papi i njegovim nastojanjima glede obnove Crkve, kao „katoličku internetsku (kibernetičku) policiju“. Posebno je bolna činjenica da neprihvatljive kritike razvijaju i javno objavljuju visoko rangirani crkveni velikodostojnici, te da njihova stajališta poprimaju odjek paralelnog učiteljstva. Napadi na doktrinarni i moralni autoritet pape Franje posebice su ojačali nakon objavljivanja njegove postsinodalne pobudnice „Amoris laetitia“ (2016.), a nakon što je otvorio vrata potrebi pomaka prema kolegijalnijoj i sinodalnijoj Crkvi. Mnogo je primjera.

Neprimjerena reagiranja

Priča počinje u studenome 2016. kada su četvorica kardinala, Carlo Caffarra, Raymond Burke, Walter Brandmüller i Joachim Meisner, uputili papi Franji, tobože radi raščišćavanja nesporazuma, javni upit, tzv. Dubio („Traženje pojašnjenja: Molba za razvezivanje nejasnoća u svezi s „Amoris Laetitia“), a kojim zapravo, posredno, izražavaju stajalište da je Sveti Otac odstupio od moralnog nauka Crkve, te da je na rubu hereze zbog nekih stajališta izrečenih u enciklici. Pravovjernost enciklike razvidno su pokazali i dokazali mnogi ugledni teolozi, a u Hrvatskoj su to, primjerice, učinili salezijanci izdavši knjigu „Amoris laetitia: vjernost ili lom?“ U stvarnosti u enciklici „Amoris Laetitia“ nema popuštanja pred nekakvim praksizmom ili moralnim relativizmom. Nauk o nerazrješivosti braka održan je u svojoj apsolutnosti, ne dopuštajući, na primjer, mogućnosti drugog braka, kao što se to događa u Pravoslavnoj Crkvi. Novost koju „Amoris Laetitia“ unosi u tradicijski nauk leži u mogućnosti da svećenik ispovjednik, procjenjujući motive, savjest i konkretnu situaciju bračnog para, u posebnim i specifičnim slučajevima, i to nakon vrlo pažljivog razlučivanja, dopusti pristup Euharistiji. To nije kolaps prema  „etici situacije”, kako tvrde papini kritičari.

Nakon toga u rujnu 2017. skupina teologa i laika je objavila tzv. Correctio filialis („Sinovski ispravak u vezi s propagiranim krivovjerjem“), kojim ne ukazuju samo na navodno „propagiranje krivovjerja” pape Franje, koje je izvršio u Amoris laetitia, već i na njegove „druge riječi, djela i propuste“.

Nakon što je papa Franjo 1. kolovoza 2018. revidirao Katekizam Katoličke crkve glede zabrane izricanja smrtne kazne, skupina od 75 osoba sastavljena od svećenika, znanstvenika laika i istaknutih javnih intelektualaca poduzela je korak bez presedana i uputila otvoreni apel Kardinalskom zboru, pozivajući kardinale da upozore (!) papu Franju da bi trebao poučavati autentični katolički nauk o smrtnoj kazni. Upozorili su kardinale da je njihova ozbiljna i obvezujuća dužnost „pred Bogom i pred Crkvom“, ispraviti papu Franju zbog zauzimanja stajališta o smrtnoj kazni, koje je navodno „suprotno Božjoj riječi“. Međutim, očito je da ti pismoznanci ne shvaćaju i ne prihvaćaju da tumačenje Svetoga pisma podliježe sudu crkvenog učiteljstva, a ne njihovom vlastitom.

U travnju 2018. kardinal Raymond Burke održao je u konferencijskom centru u Rimu vrlo opširno izlaganje na temu „Ograničenja papinskog autoriteta”, koje je zapravo bilo vrlo razvidni napad na papu Franju. Kardinal je kao stjegonoša katoličke ortodoksije, uporno naglašavao da papina „punina moći“’ nije autoritet nad učiteljstvom, već „nužnost vladanja“, koje treba primjenjivati „u punoj vjernosti“. Ne može, govorio je Burke, papa samo izjaviti sve što mu se sviđa i očekivati prihvaćanje. „Stoga”, zaključio je, „svaki izraz doktrine ili prakse koji nije u skladu s Božjom objavom, sadržanom u Svetom pismu i u Tradiciji Crkve, ne može se smatrati autentičnim vršenjem apostolske ili Petrove službe i vjernici ga trebaju odbaciti.”

U tekstu objavljenom 22. kolovoza 2018. na 11 stranica u nekim, Papi nesklonim portalima, nadbiskup Carlo Maria Vigano poziva papu Franju da podnese ostavku zbog svog navodnog nemara. Vigano optužuje papu Franju za prikrivanje seksualnog zlostavljanja mladih, koja je počinio kardinal Theodore McCarrick. Papa Franjo je znao, tvrdi Vigano, za sankcije, koje je, navodno, kardinalu McCarricku izrekao još papa Benedikt XVI., ali ih je ukinuo postavljajući McCarricka za nadbiskupa New Yorka. Vigano navodi „sankcije“: „Kardinal je trebao napustiti sjemenište u kojem je živio, bilo mu je zabranjeno slaviti [misu] u javnosti, sudjelovati na javnim sastancima, davati predavanja, putovati, uz obvezu posvetiti se životu molitve i pokore.“ Nema dokaza da je tako stvarno postupio papa Benedikt XVI., a da je to i točno, takve sankcije bile bi samo prikrivanje jednog vrlo teškog prijestupa. Žalosno što se i danas neki biskupi u SAD-u i dalje pozitivno izjašnjavaju o Viganovom ponašanju.

U veljači 2019. kardinal Gerhard Müller je objavio svoj doktrinarni „Manifest vjere“, koji je u biti prikriveni kvazi pokušaj ispravka navodnih pogrješaka pape Franje. Manifest vrvi citatima preuzetim iz Katekizma katoličke crkve, ili upućuje čitatelja da sam obrati pozornost na određene paragrafe. Iznosi mnoge tvrdnje, koje, dakako, svi katolici mogu samo potvrditi i koje zapravo nitko i ne osporava. Kardinal Müller žali zbog činjenice da „danas mnogi kršćani više nisu ni svjesni temeljnih nauka vjere, pa je sve veća opasnost da promaše put u vječni život.“ Ali to nepoznavanje vjere vrijedilo je oduvijek u određenim dijelovima svijeta od najranijih dana Crkve. Nedopustivo je implicirati da je to vjersko neznanje iznenada nastalo pod pontifikatom pape Franje.

Müller ukazuje na iznimnu važnost Katekizma, ali prešućuje da upravo papa Franjo od samog početka svog pontifikata poziva na proučavanje Katekizma: „U ovoj Godini vjere zapitajmo se jesmo li doista učinili neke korake da bolje upoznamo Krista i istinu vjere čitajući i meditirajući Sveto pismo, proučavajući Katekizam i redovito primajući sakramente“. Kardinal vjeruje da je sadašnja šutnja o istinama vjere cijena “otpadništva” i “prijevare Antikrista“.

Najznačajniji propust u Müllerovom manifestu je potpuno odsustvo bilo kakvog spominjanja službe Rimskog Biskupa. Müller zanemaruje činjenicu da svoju učiteljsku ovlast kao „biskupa i kardinala mora provoditi u zajedništvu s Rimskim Biskupom, jer „biskupski kolegij ili tijelo nema ovlasti osim ako se shvaća zajedno s Rimskim Biskupom, Petrovim nasljednikom kao Glavom” (Lumen gentium, 22).

Primjer napada na papu Franju jesu i reagiranja kardinala Burkea i biskupa Schneidera na dokument, koji je papa Franjo potpisao 4. veljače 2019. zajedno s velikim sunitskim imamom Al-Azhara, Ahamadom Al-Tayyibom pod naslovom „Dokument o ljudskom bratstvu za mir svijeta i zajednički život“. U dokumentu stoji: „Sloboda je pravo svake osobe: svaki pojedinac uživa slobodu vjerovanja, misli, izražavanja i djelovanja. Pluralizam i raznolikost religija, boja, spol, rase i jezik Božja su volja u Njegovoj mudrosti, kojom je stvorio ljudska bića. Ta božanska mudrost je izvor iz kojeg proizlazi pravo na slobodu vjerovanja i slobodu biti različit. Stoga, činjenica, da se ljude prisiljava da pripadaju određenoj religiji ili kulturi, mora biti odbačena, kao i nametanje kulturnog načina života koji drugi ne prihvaćaju.“ Papini kritičari, ustvari kibernetički doktrinalni policajci, tvrde da je izjava iz Abu Dabija heterodoksna (heretička), jer iz nje proizlazi da je Bog, osim kršćanske odnosno katoličke vjere, želio i postojanje drugih religija (“lažnih religija“). Time se, među ostalim, podgrijavaju duboko ukorijenjene teorije zavjere po kojima je Papa mason usredotočen na stvaranje jedne sinkretičke religije cijelog svijeta. Zanemaruje se i omalovažava činjenica da je spornim dokumentom iz Abu Dabija vodeća svjetska sunitska vlast priznala da teži vjerskom pluralizmu, i to u uvjetima u kojima se toliko kršćana bori s vjerskim progonima u mnogim muslimanskim zemljama. Čini se da stalna kršenja ljudskih prava, pa i prijetnje smrću s kojima se kršćani svakodnevno susreću, ne zabrinjavaju neke teologe na Zapadu, jer realnost promatraju iz udobne i bogate fotelje brinući o doktrinalnoj čistoći, a zapravo tražeći „dlaku u jajetu“.

Bitna poruka u dokumentu iz Abu Dabija glasi: „Stoga osuđujemo sve postupke koji ugrožavaju život poput genocida, terorističkih čina, prisilnog preseljavanja, trgovine ljudskim organima, pobačaja i eutanazije. Na isti način osuđujemo politike koje promoviraju takva djelovanja. … odlučno izjavljujemo da religije nikada ne smiju poticati rat, mržnje, stavove, neprijateljstvo i ekstremizam, niti smiju poticati nasilje ili prolijevanje krvi“. To je potpisao vodeći sunitski imam. Na to se Burke i Schneider i društvo ne osvrću. Zar je izjava iz Abu Dabija, nakon niza izjava koje su izrekli prethodnici pape Franje glede katoličko – muslimanskih odnosa, zaista vrlo „opasna“? Zar će sad tisuće i tisuće vjernika (po)sumnjati u ispravnost svoje katoličke vjere? Dokument ne ulazi u doktrinalna pitanja glede islama i katolicizma. Naglasak je na miru, slobodi i međusobnom uvažavanju. Na neki se način kaže zapravo da je Bog dopustio postojanje različitih religija.

Kardinal Raymond Burke i nadbiskup Athanasius Schneider objavili su 13. rujna 2019. poziv na „Kampanju molitve i posta da bi se od Boga izmolilo da hereze i griješke ne zavedu predstojeću biskupsku sinodu za Amazoniju“. Zbog, u biti iskonstruirane i izmišljene  „opasnosti“, pozvali su vjernike na četrdeset dnevnu molitvu i post. U pripremnom sinodalnom dokumentu „Instrumentum Laboris“ pronašli su čak šest „opasnih“ krivovjernih (heretičkih) sadržaja, koje je papa Franjo propustio, a koji ne bi smjeli ući i u zaključni dokument. U pitanju je, tvrde, prešutan panteizam, poganska praznovjerja kao izvori Božanske Objave i postojanje alternativnih puteva spasenja, interkulturalni dijalog umjesto evangelizacije, pogrješna koncepcija sakramentalnog ređenja, kojom se predviđaju svećenici oba spola za izvedbu čak i šamanskih rituala i „cjelovita ekologija“, koja umanjuje ljudsko dostojanstvo.

Kardinal Raymond Burke je i autor „Deklaracije o istinama glede nekih od najčešćih pogrješaka u životu Crkve našeg vremena objavljene 2019., u kojoj se iznose pojašnjenja glede određenih katoličkih naučavanja, a koja su, kako autori tvrde, na udaru pojedinih teologa i svećenika unutar Crkve, uključujući tu i papu Franju. Deklaracija, koju je potpisalo stotinjak osoba, počinje stravičnom tvrdnjom: „U naše vrijeme Crkva proživljava jednu od najvećih duhovnih epidemija, odnosno gotovo sveopću doktrinarnu zbrku i dezorijentiranost, što je ozbiljna zarazna opasnost za duhovno zdravlje i vječno spasenje mnogih duša. U isto vrijeme treba prepoznati raširenu letargiju u vršenju Učiteljstva na različitim razinama hijerarhije Crkve u naše dane.”

A u intervjuu, koji je 9. studenoga 2019. dao New York Timesu, kardinal kaže: „Došlo je do raspada središnjeg učiteljskog autoriteta rimskog pape. Nasljednik svetog Petra obnaša bitnu službu poučavanja i stege, a papa Franjo je u mnogim aspektima odbio obnašati tu službu“. U jednom ranijem intervjuu je rekao: „Mnogi su mi izrazili svoju zabrinutost. U ovom vrlo kritičnom trenutku, postoji snažan osjećaj da je Crkva poput broda bez kormilara. Vjernici osjećaju pomalo morsku mučninu, jer vide da je brod Crkve izgubio svoj kompas … Sada je važnije nego ikad preispitati svoju vjeru, imati zdravog duhovnog vođu i dati snažno svjedočanstvo vjere.“ Sve u svemu: ispada da bi trebalo čuvati istinski nauk Crkve od osobe kojoj je Bog, djelovanjem Duha Svetoga,  povjerio njegovu zaštitu? Burke je u mnogo prilika nastavio gunđati i govoriti da crkveni autoritet „postoji samo u službi tradicije“, implicirajući, da je on jedini valjani tumač te tradicije.

Nakon iznenadne smrti kardinala Georgea Pella objavljen je u časopisu Spectator njegov tekst pod naslovom „Katolička crkva mora se osloboditi ove »otrovne (!) noćne more«“ u kojem na vrlo neprimjeren i tendenciozan način napada sinodalni pristup pape Franje. Njegova smrt razotkrila je još jedno, za kardinala, nedopustivo ponašanje: izašlo je na vidjelo da je kardinal Pell autor anonimnog (sic!) memoranduma iz ožujka 2022., a kojeg je potpisivao pod pseudonimom „Demos”. Memorandum, koji je slao na sve moguće adrese, započinje tvrdnjom: „Komentatori svih škola, iako iz različitih razloga … slažu se da je ovaj pontifikat nevolja u mnogim, ili većini pogleda, katastrofa. Za kardinala Pella, svrha pape i biskupa je djelovanje poput granične policije, čuvajući Crkvu od kontaminacije putem oštre osude i ispravljanja. Kaže: „Umjesto uzrečice „Rim je rekao. Stvar je završena” („Roma locuta. Causa Finita est”), danas vrijedi „Rim je kazao. Zabuna raste’” („Roma loquitur. Confusio augetur“). Otuda i najzanimljivija tvrdnja u memorandumu, da se pod ovim papom „Krist pomiče iz središta”.

Pellov razbacani pamflet, prepun konzervativnog govora, vrlo je dobro ocijenio kardinal Porras: „Memorandum kardinala Pella pokazatelj je da oni vjeruju da su nositelji istine, iznad dobra i zla, ne prihvaćajući bilo kakve argumente protiv onoga što misle. To je loš primjer i u ovom slučaju pisanje pod pseudonimom nema nikakvu drugu svrhu osim da osobu o kojoj se govori učini lošom.“

U rabotu protiv pape Franje uključio se je u siječnju 2023. i nadbiskup Georg Gänswein privatni tajnik pape Benedikta XVI., koji je, u trenutku kad je papa emeritus napustio ovu zemlju, imao već spreman materijal za objavu jedne memoarske knjige pod naslovom. „Ništa osim istine: Moj život uz papu Benedikta XVI.”. Gänsweinovi opsežni memoari otkrili su mnoge povjerljive podatke, koje papa emeritus sigurno ne bi objavo. Ponudio je niz pričica proturujući informaciju da je papa emeritus zapravo imao dosta zadrški prema nekim učenjima i potezima pape Franje. Primjerice: odluka pape Franje da ograniči dopuštenje za slavljenje stare latinske mise, navodno je, tvrdi Gänswein, „slomila srce” bivšem papi. Svojim je ponašanjem pokazao zapanjujuću dvostruku nelojalnost: i prema Papi i prema papi emeritusu. Kardinal Christoph Schönborn nazvao je to „nedoličnom indiskrecijom“. Venecualski kardinal Baltazar Porras bio je još detaljniji: „Najavljivati izdavanje ove knjige usred planiranja pogreba označava nedostatak, prvo, uljudnosti; drugo, neispunjavanje tajničke funkcije, koja je, kao što joj i samo ime kaže, obvezna biti diskretna i čuvati povjerljivost; treće, u drugom kontekstu, razlike koje su istaknute između dvojice Papa mogu se protumačiti na odgovarajući način, razumno je da postoje razlike, koje ne moraju nužno značiti sukob; četvrto, postoji apsolutni nedostatak najosnovnijeg razlučivanja, budući da je on službenik Crkve, a ne službenik neke određene osobe.“

Vrhunac neprimjerenog ponašanja prema papi Franji je, po svemu sudeći, dosegnuo kontroverzni američki biskup Joseph Strickland iz Tylera u Texasu: „Vjerujem da je papa Franjo papa, ali vrijeme je da kažem da odbacujem njegov program podrivanja (!) pologa vjere. Slijedim Isusa!” Objavio je, na svom Twitteru bez kritičkog osvrta, i jedan video prilog u kojem je, među ostalim, Papa opisan kao „đavolski poremećeni klaun“.

Nepoštivanje dokumenta „Donum veritatis“

Papa Franjo u pobudnici „Evangelium gaudium“ izvrsno uočava: „Kod nekih ljudi primjećujemo razmetljivu brigu za bogoslužje, učenje i ugled Crkve, ali ne pokazuju nikakvu brigu za stvarno ucjepljivanje evanđelja u Božji narod i u konkretne potrebe sadašnjeg trenutka. […] ne čine se nikakvi napori u traženju onih koji su se udaljili od Crkve ili golemog mnoštva onih koji žeđaju za Kristom“. Izvrsno u tom pogledu zaključuje Fabrice Hadjadj u knjizi „Kad se sve ionako ima raspasti“: „Odakle dolaze to nepostojanje »evanđeoskog žara«, nebriga za «ucjepljivanje evanđelja u Božji narod», «sebična samodopadnost»?“ Sve se to može svesti, kaže on, „Na odvojivost poruke i nositelja poruke“.

Čini se da je pokojni teolog Hans Küng bio u pravu kad je, ubrzo nakon izbora pape Franje, napisao da će „nesumnjivo probuditi snažnu opoziciju, prije svega u moćnoj rimskoj kuriji, opoziciju kojoj je teško odolijevati. Oni koji su na vlasti u Vatikanu vjerojatno neće napustiti moć, koja je akumulirana od srednjeg vijeka.“ U svemu tome vrlo je zabrinjavajuća činjenica da nema dovoljno reagiranja u katoličkim medijima glede obrane pape Franje.

Zanimljivo je da spomenuti kardinali i biskupi, te ostali kritički raspoloženi svećenici, koji su jako „zabrinuti“ za stanje u Crkvi, u svojem ponašanju ne slijede uputstva iz dokumenta „Donum veritatis“, koji je još 1990. godine, u doba pape Ivana pavla II., objavila Kongregacija za nauk vjere, uz potpis kardinala Josepha Ratzingera kako bi razjasnila mjesto i ulogu teologa unutar Crkve, a posebno u odnosu na Učiteljstvo. U tom se dokumentu uviđa mogućnost da pojedini teolog može imati problema s prihvaćanjem ili shvaćanjem određenog naučavanja Učiteljstva, pa stoga, ako su oni trajni, njegova je dužnost „da s problemima upozna učiteljske vlasti, bilo da oni proizlaze iz samog nauka, iz razloga kojim je obrazložen ili iz načina na koji je iznesen“ (6). Ali tada trebaju „to učiniti u duhu Evanđelja s dubokom željom da se razriješe poteškoće“ (7). „Donum veritatis“ opominje teologe da poštuju, ne samo „načelo jedinstva istine“, već i „zajedništvo ljubavi“ (26). „Također treba imati na umu da sva djela Učiteljstva potječu iz istog izvora, to jest od Krista koji želi da njegov narod hodi u cijeloj istini. Iz tog istog razloga, odluke učiteljstva u pitanjima stege, čak i ako nisu zajamčene karizmom nepogrešivosti, nisu bez božanske pomoći i zahtijevaju pristajanje vjernika.” (17). Međutim, uočava se da su kritičari pape Franje više nego razvidni u nastojanju da izreknu najgora moguća tumačenja glede njegovih izjava i postupaka. A „Donum veritatis“ upozorava: „Teolog neće iznositi svoje drukčije mišljenje ili postavke kao da se radi o neprijepornim zaključcima” (27). Posebno je važna činjenica da dokument upozorava da se teolozi ne smiju obraćati masovnim medijima: „Iz tih razloga oni će se odreći preuranjenih javnih izjava“ (27). Umjesto toga, trebali bi se obraćati nadležnom tijelu, „jer pokušaj stvaranja pritiska javnog mišljenja ne pridonosi razjašnjenju doktrinarnih pitanja i ne služi istini” (17). Usto, postoji opasnost stvaranja „usporednog učiteljstva“ od skupina teologa, što može „uzrokovati veliku duhovnu štetu suprotstavljanjem prema Učiteljstvu. Kada, naime, neslaganje uspije proširiti svoj utjecaj do te mjere da nadahnjuje javno mnijenje i teži da postane pravilo djelovanja, to samo može nanijeti teške štete Božjem narodu i dovesti do prezira prave vlasti” (39). To se, na žalost, danas upravo događa.

Doista, „Donum veritatis“ donosi upozorenje onima koji promiču “ispitivanje javnog mnijenja da bi utvrdili pravu stvar za razmišljanje ili činjenje.“ Upozorenje je jasno: „Pozivati se na mišljenje većine s obzirom na ono što treba misliti i činiti, raditi protiv učiteljstva, utječući se pritiscima javnog mnijenja, navoditi kao glavno mjerilo svojevrsno „slaganje“ teologa, držati da je teolog proročki glasnogovornik određene „baze“ ili samostalne zajednice koja bi kao takva bila jedini izvor istine, sve to pokazuje veliki gubitak osjećaja za istinu i osjećaja za Crkvu“ (39). Neslaganje s Učiteljstvom „ne može opravdati ako bi se ono temeljilo jedino na činjenici da vrijednost određenog naučavanja nije očita ili pak na mišljenju da je suprotni stav vjerojatniji. Isto tako, nije dostatna prosudba subjektivne savjesti teologa, jer ona nije samostalna i isključiva instanca za prosuđivanje istine određenog nauka“ (28). Kritičari često tvrde da oni samo izražavaju svoje poteškoće u pomirivanju nekih izjava pape Franje s prethodnim crkvenim Učiteljstvom. „Teolog će se zbog truditi da shvati ovaj nauk u njegovom sadržaju, njegovim razlozima i motivima. To znači intenzivno i strpljivo preispitivanje primjedbama upućenih mu od strane kolega” (29).

Postoje li ograničenja papinskog autoriteta?

Postavlja se pitanje: Postoje li uopće ikakva ograničenja papinskog autoriteta? Cijela priča počinje od jednog malog, ali vrlo značajnog odlomka u Svetom pismu na kojem se zapravo temelji karizma svakog pape. Rekavši Petru: „Ali ja sam molio za tebe da ne malakše tvoja vjera” (Lk 22,32). Isus je jasno ukazao na jedinstvenost poslanja, koje se ne odnosi samo na Petra, već i na sve pape koje su iza njega vladali. Zanimljivo je, da mnogi pape, prethodnici pape Franje, svojim razmišljanjem zapravo „staju“ u njegovu obranu.

Blaženi papa Pio IX. u svom pismu „Tuas Libenter“ (1863.) potvrdio je važnost redovnog učiteljstva kao odgovor određenim teolozima, koji su smatrali da je prianjanje uz papinsko naučavanje potrebno samo uz svečano proglašene istine vjere:

„Čak i kada se radi samo o podložnosti božanskoj vjeri, to se ne može ograničiti samo na točke definirane izričitim dekretima ekumenskih sabora ili rimskih prvosvećenika i ove Apostolske Stolice; to se pokoravanje također mora proširiti na sve što je predano kao božanski objavljeno od strane običnog učiteljskog autoriteta čitave Crkve raširene po cijelom svijetu …”

Prvi vatikanski koncil u dogmatskoj konstituciji „Pastor Aeternus“ (1870.) izriče:

„Stoga, tko god naslijedi Petrovu stolicu, stječe institucijom samoga Krista, Petrovo prvenstvo nad cijelom Crkvom. … I svećenstvo i vjernici, bez obzira na obred i dostojanstvo, pojedinačno ili kolektivno, dužni su podložiti ovoj vlasti dužnost hijerarhijske podređenosti i istinske poslušnosti, i to ne samo u stvarima koje se tiču vjere i morala, nego također i u onima koje se tiču stege i upravljanja Crkvom u cijelom svijetu. Na taj način, po jedinstvu s rimskim prvosvećenikom u zajedništvu i ispovijedanju iste vjere, Crkva Kristova postaje jedno stado pod jednim vrhovnim pastirom. To je nauk katoličke istine, od kojega nitko ne može odstupiti, a da ne ugrozi svoju vjeru i spasenje.“

U enciklici „Sapientiae christianae“ papa Lav XIII. (1890.) poručuje:

„Stoga Papi pripada autoritativno prosuditi što Sveto pismo sadrži, kao i koje su doktrine u skladu, a koje u neskladu s njime. Također, iz istog razloga, pripada mu da pokaže koje stvari treba prihvatiti kao ispravne, a koje odbaciti kao bezvrijedne; što je potrebno činiti, a što izbjegavati činiti, a kako bismo postigli vječno spasenje. Jer, inače, ne bi postojao siguran tumač Božjih zapovijedi, niti bi bilo sigurnog vodiča koji bi čovjeku pokazao način na koji treba živjeti.”

Slično je govorio i papa Pio X. u govoru pred Apostolskom zajednicom svećenika u studenom 1912.:

„Kad volimo Papu, nema rasprave o tome što on naređuje ili zahtijeva, ili do koje točke poslušnost mora ići, te u kojim stvarima ga se treba slušati. Kad volimo Papu, ne kažemo da nije govorio dovoljno jasno… ne ograničavamo polje u kojem bi on mogao i morao koristiti svoju vlast, ne stavljamo iznad papinog autoriteta, koliko god bile učene, druge osobe koje se ne slažu s papom. Iako su učene, nisu svete, jer tko god je svet, ne može se odvajati od pape”.

Papa Pio XII. (1940.) je u obraćanju tek oženjenim parovima vrlo jasno govorio o vrhunskoj važnosti papinstva:

„Kakvo god bilo ime, lik, ljudsko podrijetlo bilo kojeg pape, uvijek je Petar taj koji živi u njemu; Petar je taj koji vlada i upravlja. Iznad svega to je  Petar je, koji uči i širi svijetom svjetlo oslobađajuće istine”.

Sveti Ivan Pavao II. opisao je papinsko poslanje kao karizmu koja „nije ograničena  [samo] na iznimne slučajeve, nego obuhvaća u različitoj mjeri cjelokupno obavljanje učiteljstva“, te dodao:

„Uz tu nepogrješivost definicija ex cathedra, postoji i karizma pomoći Duha Svetoga, darovana Petru i njegovim nasljednicima da ne bi pogriješili u pitanjima vjere i morala, već štoviše prolili velike svjetlo kršćanskom narodu. Ova karizma nije ograničena samo na iznimne slučajeve.”

Na jednoj općoj audijenciji je rekao:

„Petrov nasljednik ispunjava doktrinarno poslanje u neprekidnom nizu usmenih i pisanih intervencija, koje predstavljaju redovito djelovanje Učiteljstva kao naučavanje istina u koje treba vjerovati i provoditi ih u praksi (fidem et mores). Čini koji izražava Učiteljstvo mogu biti češći ili rjeđi i imati različite oblike prema potrebama vremena, zahtjevima konkretnih situacija, mogućnostima i raspoloživim sredstvima te metodama i sustavima komunikacije. Međutim, s obzirom na to da proizlaze iz izričite ili podrazumijevajuće namjere da bi se izreklo izjašnjavanje o pitanjima vjere i morala, ti su čini povezani s mandatom, koji je primio Petar i uživaju autoritet koji mu je dodijelio Krist”.

A u jednoj ranijoj općoj audijenciji citirao je čak papu Inocenta III., koji je u svom pismu „Apostolicae Sedis Primatus“ (1199.!) izjavio: „Gospodin jasno nagovještava da Petrovi nasljednici nikad, i ni u jednom trenutku, neće odstupiti od katoličke vjere, već će se umjesto toga prisjetiti ostalih i ojačati kolebljive.“

Papa Benedikt XVI. je 2006. u propovijedi na svetkovinu svetog Petra i Pavla u potpunosti potvrdio motrišta svojih prethodnika :

„Isusova molitva [Lk 22,32!] je istodobno obećanje i dužnost. Isusova molitva čuva Petrovu vjeru, onu vjeru koju je on ispovjedio u Cezareji Filipovoj: Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga’ (Mt 16,16). I zato, neka ta vjera nikada ne bude ušutkana; jača uvijek iznova i iznova, čak i u susretu pred križem i svim proturječjima svijeta: to je Petrov zadatak. Dakle, stvar je u tome da Gospodin ne moli samo za Petrovu osobnu vjeru, nego za njegovu vjeru kao služenje drugima. Upravo to misli riječima: ‘Kad k sebi dođeš, učvrsti svoju braću (Lk 22,32).“

Pitanjem mogućnosti papinskog naučavanja krivovjerja bavio se i sveti Robert Bellarmine (1542.-1621.) u svom djelu „De Romano Pontifico“, te isključuje tu mogućnost temeljeći svoje gledište upravo na Isusovoj molitvi za Petra. Objašnjava da je Isus isprosio preko Petra dvije povlastice za svakog papu: da nikad ne izgubi vjeru kolikogod ga đavao bude kušao, te da kao vrhovni pastir nikad ne naučava protiv prave vjere. „Prva od tih povlastica“, veli Bellarmino, „valjda je prešla i na nasljednike Petrove, a druga je sigurno na njih prešla“. Na prigovor, da sva Crkva ima slušati papu samo onda, ako pravo uči, Bellarmino se pita: „Tko će autentički suditi, da li papa pravo ili krivo uči osobito u prijepornim pitanjima? Ovce nemaju većega učitelja ili suca, kojemu bi se utekle. Iz sve Crkve mogu se prizvati na papu, kako autor dokazuje. Ali od pape nema priziva na višega“.

Takvo je mišljenje dijelio španjolski isusovac Francisco de Suarez (1548.-1617.). Poput Bellarmina, nije smatrao da papa ima izravnu vremensku moć nad cijelim svijetom, ali je vjerovao da papa ima vrhovnu duhovnu moć nad cijelim svijetom, jer je Krist Petru dao ključeve kraljevstva nebeskog, koje označava „vrhovnu duhovnu moć” (potestatem spiritualem supremam) i „duhovnu nadležnost u svim stvarima” (de jurisdictione spirituali ab omnibus).

Papa Franjo upozorava:

„Javlja se najveća prijetnja, a to je »bezlični pragmatizam svakodnevnog života Crkve, u kojem sve naizgled teče uobičajenim tijekom, a zapravo vjera sve više slabi i zapada u sve jadnije stanje«. Razvija se psihologija groba, koja malo-pomalo pretvara kršćane u mumije iz muzeja.“ (Evangeli Gaudium, 83)

Njegovo je motrište kristalno jasno:

„Na putu vjere treba se čuvati dvije opasnosti. Kada se vjera usredotoči isključivo na izričaje nauka, u opasnosti je da govori samo pameti ne dotičući srce. Kada se usredotočuje samo na djelovanje, u opasnosti je da postane moraliziranje i da se svede na društveno djelovanje. Vjera je, međutim, život; ona znači živjeti ljubav Boga koji nam je promijenio život.“

Oporba papi Franji je u značajnoj mjeri izazvana protivljenjem Drugom vatikanskom saboru i evanđeoskoj reformi crkve, koju je papa Ivan XXIII. želio promicati. Napadi na papu Franju u Crkvi danas su borba između onih koji žele Crkvu o kojoj je sanjao Drugi vatikanski sabor i onih koji to ne žele. Šutilo se je za vrijeme prethodnih papa, a sada su se kritičari odjednom ohrabrili. Papa Franjo pripada liniji svih proroka, koji su željeli reformirati crkvu, pridruživši se tako Franji Asiškom, Ignaciju Lojolskom, Katarini Sijenskoj i Tereziji Isusovoj, Angelu Roncalliju, Domu Hélderu Câmari, Dorothy Stang, Pedru Arrupeu, Ignaciju Ellacuríji i nesretnom brazilskom biskupu Pedro Casaldáligi. Napadi na Papu sr zakođer pokušaji i način da se utječe na izbor sljedećeg pape.

Papa Franjo ukazuje na mnoge probleme, koji su dosad bili potisnuti u sjenu, ali pritom ne mijenja doktrinu Crkve. To što on čini, a što je i papa Benedikt XVI. pokušao učiniti, jest pozvati Crkvu da ispita odnos svoje doktrine prema stvarnom životu Crkve. Papa Benedikt XVI. bio je duboko zabrinut da se vjeru ne svede samo na etiku i upozoravao je da se treba susretati Krista, te iz tog susreta izvući pouke za moralni život. Papa Franjo nadovezuje se na tu Benediktovu ideju, ali također poziva uočljivije na povlašteni put do susreta s Kristom: živjeti sa siromasima i za njih i tada, i samo tada, na temelju tog susreta, uključiti se u moralna učenja katoličke vjere, shvaćajući da su ukorijenjena u ljubavi, a ne u samoopravdavanju, te da je Crkva više od njezinih doktrina, koliko god one bile važne. Zato i nastavlja s nastojanjem za izgradnjom skromnije i otvorenije Crkve.

Slika i oznaka Petra kao Stijene govori o nečemu i nekome nepokretnom; nepokolebljivom u vjeri po posebnom Gospodnjem daru. Podsjeća na Abrahama, izvornog Oca u vjeri, za kojeg je Izaija rekao: „pogledajte stijenu iz koje ste isječeni … pogledajte  oca svoga Abrahama,” (Iz, 51,1-2). Petar i njegovi nasljednici su čuvari prave vjere, ne samo u deklaracijama ex cathedra nego u svim svojim uobičajenim učenjima, koja se tiču vjere i morala, jer ta područja konačno određuju hoće li netko živjeti u društvu Gospodina i ovdje i u vječnosti.

Pontifikat pape Franje u svojoj srži je pokušaj provedbe reforme Crkve utemeljene na Evanđelju primjenom temelja kršćanske vjere. Ukorijenjen je u dubokom povjerenju u djelovanje Duha Svetoga glede osvježavanja i obnove Crkve, uključujući i njezine strukture.

Iz učenja papa kroz povijest, može se zaključiti da papa Franjo nikako ne može biti u zabludi u svom redovnom učiteljstvu u vezi s pitanjima vjere i morala. Doći do bilo kakvog drugog zaključka znači dovesti u pitanje učiteljski autoritet prethodnih papa i posljedično cijelo tkivo katoličanstva. Kad bi se zaštita od Gospodina odnosila samo na rijetke izjave ex cathedra, kako bi se uopće mogli rješavati svi prijepori u vjeri?

Papa Ivan Pavao II. (10.03.1993) je, znajući da će različite povijesne situacije zahtijevati različite odgovore od pojedinih papa, objasnio: „U svom izražajnom obliku [naučavanje Petrovih nasljednika] može varirati prema ljudima koji ga vrše, njihovim tumačenjima potreba vremena, njihovim stilovima mišljenja i komunikacije“. Bez sumnje, papa Franjo, vođen Duhom Svetim, potpuno je svjestan da u današnje vrijeme Crkva treba dublje ulaziti u pitanja života, koja su složena, a ne samo izricati oštre osude na temelju subjektivne krivnje, nego naprosto na objektivnoj ozbiljnosti.

„Katekizam katoličke crkve“ jasno upozorava:

„Božja je asistencija također dana nasljednicima apostola, kad naučavaju u jedinstvu s Petrovim nasljednikom, te na osobit način rimskom biskupu (!), pastiru cijele Crkve, kad oni u vršenju redovitog učiteljstva (!), te kad ne idu za nezabludivom definicijom niti se izjašnjavaju »na konačan način«, predlažu nauk koji vodi boljemu shvaćanju objave u pitanjima vjere i morala. Uz to redovito (!) učenje vjernici treba da »pristaju s religioznim posluhom duha« koji, iako se razlikuje od posluha vjere, ipak ga produžuje.“ (KKC, 892)

Biskup mora osigurati pravovjerje, odnosno ispravno vjerovanje u svojoj biskupiji. Ali nijedan biskup ili kardinal nema moć ispravljati ili nalagati ono u što bi se u Katoličkoj crkvi trebalo vjerovati. Niti drugi, osim Pape, ili univerzalnog biskupskog tijela u jedinstvu s Papom, nema ovlast definirati to uvjerenje. Kardinal Burke i družina bez sumnje bi se s time složili načelno, ali spomenuti dokument, te mnoga druga njihova reagiranja, ostavljaju itekako dojam onoga što se može nazvati paralelno učiteljstvo. To bi bio zaseban sustav istina za koji družina vjeruje da bolje objašnjava katoličku dogmu i nauk. Brinu se da trenutna situacija zbunjuje laike, ali tiskaju dokument za koji bi katolici lako mogli vjerovati da zamjenjuje, pojašnjava ili poboljšava Katehizam Katoličke Crkve i papino učenje. Kardinal Burke  dobro zna da nitko osim Pape to ne može, ali je ipak veći papa od Pape. Papinska služba je pod posebnom zaštitom Duha Svetoga – ne može i neće zapravo nikada odstupiti od vjere i podučavati obvezujuću zabludu, te stoga papa ne može biti suđen ili “preglasan” od strane bilo kojeg čovjeka (ili, što se toga tiče, čak ni od ekumenskog koncila).

Mnoge su kritike izrečene na račun pape Franje zapravo, i to je stravično, neizravne kritike koje se odnose i na njegove prethodnike, jer papa Franjo vrlo često govori, samo možda drugim riječima i na drugačiji način, isto što su činili i njegovi prethodnici. No tada se je šutilo. Neki, možda, ne znaju što su prethodnici pape Franje govorili, ali njegovi kritičari s najviših crkvenih razina to dobro znaju, i to je i licemjerstvo. Ne može se papu Franju, primjerice, optuživati da zastupa marksistički pristup privatnom vlasništvu, a on, doslovno, ponavlja ono što su kazali papa Ivan Pavao II. i papa Benedikt XVI.

Zaključak

Vrlo je lijepu sliku svega rečenog dao Eric R. Barr, svećenik biskupije Rockford u Illinoisu, koji je u svojih 35 godina svećeništva bio župnik, ravnatelj, učitelj, sveučilišni profesor, vikar za svećenstvo, kancelar i generalni vikar:

„Kardinal Burke odlučio je jahati apokaliptičnog konja relativizma u utrci s Papom kako bi osvojio srca i umove vjernika. U utrci Preakness (konjička trka u SAD!) prije nekoliko tjedana, konj je bacio svog džokeja i sam trčao dalje utrku, prelazeći ciljnu liniju bez jahača. Kardinal Burke se može naći u istom položaju kao i taj džokej, ostavljen u prašini dok njegov konj – njegov pogled na istinu – odlazi bez jahača u javnu sferu, uzrokujući više zbunjenosti i duhovne bolesti od koje se, kako tvrdi, gnuša.“

Tužno je vidjeti ogromno nepoštivanje Svetog Oca. Ti koji to čine, niti da su u pravu, a nisu, ne bi mogli nastupati kako postupaju. A u podučavanju pape Franje ne može se pronaći niti jedan heretički pogled. „Papa je“, ističe I. vatikanski sabor, „vrhovni učitelj i vrhovni zakonodavac Crkve. … Presuda (odluka) Apostolske Stolice najviši je autoritet i ne podliježe bilo čijoj reviziji, niti itko o njoj smije zakonito suditi. Oni koji govore drugačije skrenuli su s istinskog puta istine.” Kardinal Burke i ostali ne mogu ispravljati i nadopunjavati Papu, a posebice ne kroz medije!

Kardinal Raymond Burke, pa i kardinal George Pell, te biskupi Athanasius Schneider i Carlo Maria Vigano, a ponekad im se po nekim pitanjima pridružuju i neki drugi uglednici, preuzeli su na sebe ulogu papinskih korektora i inkvizitora glede onog što oni označavaju zlom u Katoličkoj crkvi. U posljednje vrijeme kližu prema raskolu u svojim javnim izričajima. U svojoj mržnji prema papi Franji nude bez radosti iskustvo kršćanstva uplašenog smjerom kojim svijet ide. Treba samo obratiti pozornost na njihova apokaliptična upozorenja kako bi se prepoznao strah prisutan u njihovom predstavljanju kršćanske vjere.

„Treba se čuvati onih koji, i danas, Isusove riječi tumače glavom, a ne srcem: ideologa koji ono što Gospodin kazuje pokušavaju tumačiti prema vladajućoj ideologiji i na koncu iskrivljuju evanđelje“, rekao je u jednoj jutarnjoj propovijedi na misi u domu „Svete Marte“ papa Franjo.

---

Krešimir Cerovac, polis.ba

---