Otajstvo Božića

Božićem se svake godine slavi događaj rođenja Isusa Krista. Vreva i kupovanje u tjednima koji mu prethode, koje iz godine u godinu postaje sve bučnije i nepodnošljivije, čini se da prikriva misterij koji ovaj događaj u sebi sadrži. U biblijskoj tradiciji to je misterij utjelovljenja, misterij Boga koji dolazi na svijet u obličju čovjeka.

U povijesti religija ništa nije bilo tako revolucionarno: bezgranična Božja moć preuzima siromašnu krhkost djeteta i rađa se izvan gradskog života, izvan zajednice, utopljuju ga životinje u jaslama. Ovo rođenje u biblijskom izvještaju, koje se događa u noći i u teškim uvjetima, sadrži u sebi moćno svjetlo. Nije li uvijek tako? Čitajući na laički način misterij Kristova rođenja, otkriva li se u njemu nešto bitno o stanju ljudskog bića? Ništa, primjerice, nije bliže iskustvu smrti od rodilišta. Majke dobro znaju da vrijeme događaja rođenja sa sobom uvijek nosi sablasne opasnosti, mračne prijetnje, sjenu od strašnog i groznog. Priča jedne babice uvijek mi je pred očima. U mrkloj božićnoj noći ona je se morala suočiti s jednim teškim rođenjem. Hitnost je nalagala da se na brzinu pripremi prostorija za rađanje. U susjednoj operacijskoj dvorani drugi se život hrvao sa smrću, nakon teške prometne nezgode. Granica između života i smrti je tanka, pretanka. S jedne strane život koji se bori da bude porođen, dijete koje hoće život, a s druge strane život koji se bori da nastavi živjeti.

Bolnička praksa poznaje, jer joj je to dio svakodnevice, rascjep koji dijeli i koji približava život smrti. U ovoj je bolnici, u božićnoj noći, u jednoj dvorani jedno srce prestalo kucati i pacijent je umro, dok se u drugoj život potvrdio osloboditeljskim krikom: dijete se rodilo! U jednom je slučaju smrt uzela život, a u drugom je slučaju život nadvladao smrt. Nismo li možda svi stvoreni na takav način? Nije li ljudski život upravo taj rascjep koji dijeli i spaja apsolut života i smrti?

Koliko puta se može uskrsnuti iz vlastitog pepela? Koliko smo se puta osjetili izguranima, izbačenima vani? Upravo je zbog te kontinuirane mogućnosti rađanja Hannah Arendt, proturječeći svojem učitelju Martinu Heideggeru, tvrdila da ljudska bića nisu stvorena da umru nego da se rađaju

Na blagdan Kristova rođenja, koji kršćanska tradicija uzdiže na dostojanstvo misterija, i laički možemo pronaći čudo života koji dolazi na svijet uklanjajući se svaki put riziku – uvijek opasnom – smrti. Svjetlo štale koje okružuje malenog i bespomoćnog Isusa blagdan je pobjede života nad smrću. To svjetlo anticipira temeljno poslanje ovog malenog i bespomoćnog kralja: osloboditi život straha od smrti. Ne pomoću narcisoidne iluzije volje za moć, potvrđivanja koje ne poznaje granice, antropocentrične arogancije, nego posredstvom bespomoćnosti djeteta, u nedostatnim uvjetima u kojima se ono našlo, u njegovoj napuštenosti, u apsolutnoj ovisnosti o Drugom. Jedino približavajući se ponoru smrti, bez da ju se fobično izbjegava, život može pobijediti njezinu užasnost.

U Božiću je blagdan životnoga svjetla koje pobjeđuje tamu propasti. Početak (Božić) i kraj (Uskrs) podudaraju se u evanđeoskom izvještaju. Rođenjem svakog djeteta ovaj se misterij neprestano obnavlja, kontinuirani povratak života s onu stranu smrti. Upravo zbog toga ne postoji ništa strašnije od asistiranja porođajima iz kojih ne dolazi život nego bolest ili smrt. Okrutna kontradikcija kojoj psihoanalitičari ponekad svjedoče: dijete je mrtvo ili je rođeno s poteškoćama, čudo rađanja nije se dogodilo. Za majku je to uvijek dvostruko i dramatično žalovanje: za izgubljenim djetetom i za vlastitom sposobnošću rađanja koja nije dosegla svoj cilj. To je oplakivanje bez riječi i bez utjehe, tuga u kojoj se vidi uska veza između života i smrti koju svaka majka dobro poznaje.

U porodu uvijek postoji trenutak u kojem majka ima osjećaj da ako, na vrhuncu trudova, ne potisne dijele izvan tijela, da bi mogla riskirati da ga uguši. Ovo sam čuo više puta od svojih pacijentica: zadnji potisak vani spašava dijete od gušenja, ali ga otvara životu i novim uvjetima u kojima može izgubiti taj život, istiskuje ga vani, baca ga u svijet. I ovdje se također granica između života i smrti čini preuskom. Radi se najvećem daru materinstva: dopustiti da se odijeli dijete koje joj je naraslo u utrobi, da iziđe vani, da postane vlastiti život.

Marija je to znala jako dobro – mlada majka koja je nosila u utrobi, kao i sve majke, dijete od Drugoga, dijete koje nije njezino vlasništvo, čija će sudbina morati biti da umre na križu, i, laički kazano, da bude izgubljen.

Događa se to svakoj majci. Donose djecu na svijet, dopuštaju im da otiđu, promatraju tajnu života svoje djece bez želje da budu njihovi gospodari. Čudo rađanja svaki put sadrži upravo to. Ali, koliko se puta može roditi čovjek? Koliko puta može pasti i ponovno se podići? Koliko puta može uskrsnuti iz vlastitog pepela? Koliko smo se puta osjetili izguranima, izbačenima vani? Upravo je zbog te kontinuirane mogućnosti rađanja Hannah Arendt, proturječeći svojem učitelju Martinu Heideggeru, tvrdila da ljudska bića nisu stvorena da umru nego da se rađaju.

Autor: Massimo Recalcati. Izvor: La Repubblica.
Prijevod: Jozo Šarčević, polis.ba
Naslovne slike: Antonio Allegri (1489 ca.-1534), poznat kao Correggio, Poklon pastira novorođenom Isusu; Federico Fiori, poznat kao Barocci (1535-1612), Isusovo rođenje.