Osvrt na slučaj hrvatskog kršćanluka

Ovim kratkim osvrtom želio bih povezati aktualnu medijsku epizodu sa saborskim zastupnikom Stephenom Nikolom Bartulicom u glavnoj ulozi te puno dublji i važniji fenomen čiji je ovaj slučaj samo najnovija instancija, a koji prigodno možemo nazvati „hrvatskim kršćanlukom”. Ovo „hrvatski” znači samo da toga o čemu se ovdje govori ima i onkraj Hrvatske i Hrvata. A „kršćanluk”, pa, jednostavno mi je trebala riječ za pojavu koja zvuči ili hoće zvučati kao da je kršćanska, u najširem smislu te riječi, ali koja je ustvari jedna prizemna, banalna, neukusna, sirova i ozbiljno nekršćanska. Nota bene, ovo pišem kao netko tko osobno simpatizira kršćanstvo, opet, u najširem smislu te riječi, ali tko ga ipak promatra izvana. Mislim da mi to daje donekle privilegiran i dovoljno nezainteresiran položaj s kojeg vjerojatno mogu uočiti stvari koje se iznutra možda baš i ne primjećuju. Čitatelju prepuštam da sam za sebe procijeni je li tomu tako.

Kao što je poznato, Bartulica je prije nekoliko dana postao predmetom medijskih napisa na temu njegovih financija, imovine, porezne kartice itd. Priča je krenula s pitanjem od čega Bartulica živi ako mu nakon kredita ostane 30-ak eura mjesečno – zapravo je to pitanje više-manje cijela priča sažeta u nekoliko riječi – a završila je tako što je Bartulica osvojio mandat u Europskom parlamentu i na proslavu se dovezao u Ferrariju. To je dosadna verzija priče. Između tih po sebi dovoljno neobičnih krajeva, bila je to kratka priča o mučnoj borbi kršćanskog političara i krvoločnih lijevih struktura koji su u svojem linču neviđenih razmjera išli toliko daleko da su krenuli ugrožavati i zlostavljati njegovu obitelj. To je, barem, priča iz perspektive našeg kršćanskog političara-mučenika. U stvarnosti, radilo se doista o svega nekoliko tekstova od kojih je supstancijalno bitan samo onaj prvi koji je iznio podatak o Bartuličinoj novoj neprijavljenoj imovini i postavio pitanje od čega saborski zastupnik živi. Ostalo su bile varijacije na temu. Međutim, prije i nakon što je odgovorio na upite medija, koji su legitimni samim time što se radi o njemu kao javnoj osobi odnosno saborskom zastupniku, Bartulica je sve to uspio protumačiti i prikazati kao medijski linč neviđenih razmjera koji protiv njega vode lijeve strukture i to samo zato što ne dijele njegove kršćanske vrijednosti.

Nije potrebno znati previše o kršćanstvu, a možda čak i pomaže ako se stoji izvan, da bi se primijetilo da Bartulica ima neobično nizak prag tolerancije spram svojih „neprijatelja” za jednog samoprozvanog predstavnika kršćanskih vrijednosti i ponosnog sljedbenika Isusa Krista koji je bio izdan od svojih i raspet, a opet molio za one koji su mu sve to učinili. Zapravo, ako se dobro sjećam od zadnji put kad sam čitao onu malu knjižicu koja se zove Novi zavjet, za koju je i Bartulica možda čuo, taj Isus je čak najavio svojim sljedbenicima da ih čeka ista sudbina i zapovjedio im da čine isto što i on: da vole svoje neprijatelje i mole za one koji ih progone. No, nešto mi govori da kad Bartulica kaže da je znao da će postati meta, da baš i ne misli na to Isusovo obećanje i da po svemu sudeći nije baš poslušan Isusovim zapovijedima o tome kako treba tretirati svoje neprijatelje.

Nije potrebno znati previše o kršćanstvu, a možda čak i pomaže ako se stoji izvan, da bi se primijetilo da Bartulica ima neobično nizak prag tolerancije spram svojih „neprijatelja” za jednog samoprozvanog predstavnika kršćanskih vrijednosti i ponosnog sljedbenika Isusa Krista koji je bio izdan od svojih i raspet, a opet molio za one koji su mu sve to učinili.

Kako je to povezano s onim što sam na početku nazvao hrvatskim kršćanlukom? Krajem prošle godine udruga U ime obitelji objavila je „Izvješća o netrpeljivosti i napadima na Katoličku Crkvu i katoličke vjernike u Hrvatskoj”. Predstavljanje izvješća u Hrvatskom saboru organizirao je nitko drugi nego Bartulica. Da se prisjetimo, evo nekoliko primjera „napada” na kršćane iz tog našeg pseudo-martirologija:

•  Index: „WTF Markotić govorila na masovnom okupljanju na misi u Zagrebu”
•  Željko Porobija biskupu Košiću: „Milijardica kunića godišnje pa se, kako vele ljudi iz tvog rodnoga kraja, ne bi šteli zamerati. Ništa, onda uživaj u novcima, Vlado. Ali nas nemoj gnjaviti Evanđeljem u koje ni sam ne vjeruješ.”
• Drago Pilsel: „Velika Gospa nije svekršćanski nego rimokatolički marijanski blagdan najvjerojatnije poganskog podrijetla.”
• Zoran Šprajc kardinala Josipa Bozanića nazvao „porculanskim” kardinalom
• portal Tris: Crkva je „najbogatija institucija u državi”
• Vedrana Rudan: „Pop me zamolio da kupim novo zvono za Crkvu i rekao da smo time riješili sakramente.”
• Marko Repecki govori da mu je gradnja kapelice „iritantna”
• studija slučaja: „Prikazivanje netočnog broja katolika prema rezultatima Popisa stanovništva 2021.”

Ponavljam se, ali ništa za to: ne samo da je taj Isus Krist, po kojem se nazivaju svi kršćani, sȃm bio raspet, nego je uporno ponavljao svojim sljedbenicima da će doživjeti sudbinu sličnu njegovoj, ali da se moraju držati dostojanstveno, nipošto ne uzvraćati, nego čak ljubiti svoje neprijatelje i moliti za njih. Ta ideja me uvijek nekako privlačila kršćanstvu i mislim da je to nešto najmoćnije u povijesti ideja. Ali otkud onda našim kršćanima u 21. stoljeću ideja da trebaju izrađivati i javno na velikim platformama objavljivati neke kronike mikroagresija na svoj račun? I kako su spomenute evanđeoske ideje povezane s ovom verzijom kršćanstva, nazovimo je ponovno kršćanlukom, kakvu očigledno predstavljaju Bartulica i društvo? Ili jesu, pa je moje čitanje Novog zavjeta potpuno promašeno, ili nisu, pa su ovi opasno promašili. Ali ako ovo drugo, zašto ih nitko ne upozorava? Gdje je javna reakcija kršćanskih intelektualaca, Crkve, bilo koga, na takvu zloupotrebu kršćanstva?

Ne samo da je taj Isus Krist, po kojem se nazivaju svi kršćani, sȃm bio raspet, nego je uporno ponavljao svojim sljedbenicima da će doživjeti sudbinu sličnu njegovoj, ali da se moraju držati dostojanstveno, nipošto ne uzvraćati, nego čak ljubiti svoje neprijatelje i moliti za njih. Ta ideja me uvijek nekako privlačila kršćanstvu i mislim da je to nešto najmoćnije u povijesti ideja.

Koje su to uostalom kršćanske vrijednosti koje lijeve strukture ne dijele s Bartulicom, a koje će on ponosno braniti u Bruxellesu? Naglašavanje da ćeš, kao od naroda izabran izaslanik u parlament, prvo služiti svojoj obitelji a onda tom istom narodu koji te šalje? Prilično sam siguran da u evanđeljima ima pregršt ideja koje se izravno protive takvoj hijerarhiji stvari. Protivljenje rodnoj ideologiji? Toga se može naći i u radikalnim islamskim pokretima na Zapadu koji zagovaraju uspostavu šerijata. Slobodno tržište? Za to je dovoljna Ayn Rand. Zaštita državnih granica? Gledano u kontekstu povijesti ljudskih civilizacija, pa i dvije tisuće godina kršćanske civilizacije, ideja državnih granica kako ih danas razumijemo pojavila se relativno govoreći jučer. To ne znači da ona ne može biti spojiva s kršćanstvom, ali u njoj nema ničega specifično kršćanskog. Možda je Bartulica u pravu kad misli da su ga lijeve strukture uzele na zub zato što se protive njegovim vrijednostima – ali osobno ne vidim da su njegove vrijednosti i u čemu specifično kršćanske. One su svojevrsni amalgam nekih tradicionalno desnih političkih ideja s prigodničarskim pozivanjem na Boga i vjeru. Ergo, kršćanluk.

Da se razumijemo, ovo nije ad hominem. Ništa od spomenutog ne tiče se Bartulice kao osobe, još manje bilo kojih njegovih karakteristika koje ne bi bile u domeni njegove slobode i njegovih postupaka. Bartulica je samo efemerna instancija hrvatske inačice onoga što sam ovdje nazvao kršćanlukom i kao takav u ovoj analizi služi samo kao ogledni primjerak za studiranje tog temeljnog fenomena, čemu je ovaj tekst samo kratak uvodni prilog. Puno važnija od njega samoga jest prevalencija tog fenomena u našem društvu, koja je i meni koji stvari promatram izvana, a nadam se i mnogima koji promatraju iznutra, duboko zabrinjavajuća. No o tome nekom drugom prilikom.

Eugen Klarić, polis.ba