Opasni dušobrižnici

Razlikujemo duhovno i duhovničko zlostavljanje. Duhovno zlostavljanje podrazumijeva ponašanje koje ima za cilj da ljudski duh i njegove sposobnosti zloupotrijebi, indoktrinira, ograniči. Dok se duhovno zlostavljanje može odnositi na sva područja života, dotle je duhovničko zlostavljanje, zloupotreba duhovne moći primarno religijski fenomen, koji može u svojoj opakosti ići sve do instrumentaliziranja odnosa pojedine osobe s Bogom. U Njemačkoj, u Leipzigu, u studenom 2020., održano je savjetovanje na temu ”Opasni dušobrižnici? Duhovno i duhovničko nasilje”. Između ostalih govornika münsterski biskup Felix Genn, predsjednik komisije „Duhovni pozivi i crkvene službe“ Njemačke biskupske konferencije, govorio je na tom savjetovanju. Njegovo izlaganje objavio je specijalni broj Herderkorrespondenz (12. 2020.), čitav posvećen problemu zlostavljanja. (D. Pejanović)

---

Teološki aspekti „duhovničkog zlostavljanja“

Mnogopoštovane dame i gospodo, drage sestre i braćo u Kristu! Raduje me da sam danas s vama. U komisiji „Duhovni pozivi i Crkvene službe“ već se duže vremena bavimo ovom problematikom, za koju moramo razraditi kriterije. Za to nam je potrebna vaša kompetencija i savjetovanje. Stoga sam jako radostan što će i ovaj skup pridonijeti da poduzmemo ispravne korake na ovom teškom putu. Za to sam vam svima, osobno, ali i kao odgovorna osoba za nadležnu komisiju, neizmjerno zahvalan.

Na ovom mjestu mi je važno da navedem jednu prethodnu napomenu. Govorim vam kao predsjedatelj komisije „Duhovni pozivi i crkvene službe“, ne dakle kao münsterski biskup. Zadnjih nekoliko mjeseci dolazili su mi biskupi iz različitih krajeva i iznosili su brige i potrebe vezane za ovu tešku temu. Stoga su mi važne sljedeće tri točke:

1. Ničemu ne služi ako se ovom problemu ne posvetimo skroz otvoreno. U suprotnom učinili bismo je samo većom, bolnijom i težom. Otvorenost i transparentnost najprimjerenija su sredstva koja će nas u toj stvari voditi naprijed. Naravno da su otvorenost i transparentnost u pogledu ovih propusta važni, no postavlja se pitanje kolika je otvorenost i transparentnost moguća s obzirom na duhovno praćenje. Duhovno praćenje gotovo uvijek pripada forum internum [unutarnjem forumu], nužno zaštićenim obvezom šutnje i čuvanja tajne.

2. Za ovaj skup ja sam tek objavljivanjem pozivnice dobio uvid u popis sudionika. Niti moja komisija, niti ja nismo imali nikakav utjecaj na izbor izlagača. Želim stoga naglasiti da sljedeće govornike ne poznajem ili jedva osobno poznajem. Važno mi je to naglasiti jer je, kao što vas većina zna, u biskupiji Münster posrijedi vizitacija od nas službeno odobrene zajednice koja je pri kraju i gdje nisu još uvijek razriješena sva pitanja.

3. Kvintesencija iz prve dvije točke glasi da ono najteže kod svih duhovnih stvari jest međuovisnost subjektivnih i objektivnih aspekata. Boga, čovjeka i vlastito Ja možemo uvijek i samo subjektivno spoznati. To ne relativizira istinu, ali je osjećamo jedino subjektivno. Mnoge godine sam duhovno pratio ljude, činim to i danas. Čini mi se kao Božji prst da za ova teška pitanja imam duhovnog učitelja Ignacija Lojolskog. S njim želim ovdje nastaviti. Temu duhovničkog zlostavljanja imenovao sam u listopadu 2018. u dvorani na XV. općoj redovnoj biskupskoj sinodi pod temom „Mladi, vjera i razlučivanje zvanja“. U veljači prošle godine Doris Wagner i Christoph kardinal Schönborn vodili su televizijski intervju na temu „duhovničkog zlostavljanja“ na Bavarskom radiju. Knjiga, nastala iz tog intervjua, već je objavljena. U listopadu 2018. relevantne komisije Njemačke biskupske konferencije pozabavile su se također tim pitanjem na jednom simpoziju, a radna grupa „Duhovne zajednice i crkveni pokreti“ nastavila je s tom temom: prvo na nacionalnoj razini s odgovornima iz crkvenih pokreta, a zatim u razmjeni s biskupskim opunomoćenicima za pokrete iz različitih (nad)biskupija krajem 2019. Kratko zatim bio je jedan simpozij na tu temu u Grazu, na kojem se rodila ideja za ovaj skup.

Za mene je mjerodavna temeljna intencija knjige Duhovne vježbe svetog Ignacija izrečena u broju 15., koji želim navesti kao temeljnu nit razmišljanja koje slijedi: „Stoga neka vođa duhovnih vježbi ne utječe niti se priklanja ni jednoj strani, nego, stojeći poput tezulje, neka pusti da Stvoritelj neposredno komunicira sa svojim stvorenjem, a stvorenje sa svojim Stvoriteljem i Gospodinom.“

U ovim rečenicama Ignacije ističe slobodu vježbenika, ali također diskreciju duhovnog voditelja ili voditeljice. Duhovni rast i pratnja su slobodna događanja. U tom smjeru idu i brojevi 42 i 170 apostolske pobudnice Gaudete et exsultate Pape Franje. U pogledu bavljenja pitanjem duhovnog zlostavljanja moramo postaviti i pitanje koji su to kriteriji i koja je provjera za „duhovno praćenje“ i „duhovno vođenje“ u našoj Crkvi u Njemačkoj. Mnogo se toga podrazumijeva pod tim pojmovima, dok mnogo toga ne odgovara zapravo crkvenim kriterijima.

Želim stoga iznijeti neke teološke aspekte „duhovničkog zlostavljanja“.

Različiti oblici zlostavljanja

Prije nego se pobliže pozabavimo pitanjem „duhovničkog zlostavljanja“, čini mi se potrebnim napraviti nekoliko diferencijacija u ovom nepreglednom području. Zlostavljanje, nažalost, susrećemo u najrazličitijim oblicima, bilo da je seksualno, emocionalno ili psihološko zlostavljanje. Papa Franjo je u svojoj postsinodalnoj pobudnici Christus vivit u broju 98 kazao:

„Postoje različiti oblici zlouporaba moći, na području savjesti, spolna i financijska. Jasno je da se načini vršenja ovlasti koji sve to čine mogućim moraju iskorijeniti i da se valja boriti protiv neodgovornosti i nedostatka transparentnosti kojima se mnogim slučajevima pristupalo. Želja za dominacijom, izostanak dijaloga i transparentnosti, oblici dvostrukog života, duhovna praznina, kao i psihološke slabosti, tlo je na kojem buja korupcija.“ U svim tim područjima radi se o zloupotrebi moći, koja se vrši u određenom strukturalnom odnosu. Duhovnička zloupotreba moći posebno znači instrumentalizaciju duhovničkog područja čovjeka duhovničkim sredstvima, zloupotreba odnosa s Bogom neke osobe od strane počinitelja poradi ispunjenja svojih vlastitih potreba i ciljeva. Radi se, dakle, o incurvatio in seipsum u klasičnom značenju, o autoreferenciji, o savijanju u sebe sama, o iskrivljavanju čovjekove usmjerenosti s Boga na počinitelja i njegove ciljeve.

Te strahote koje nas tu susreću, u svojoj ogavnosti dospijevaju i u obrednu zloupotrebu i stoga imaju ozbiljne učinke na emocionalno i psihološko raspoloženje čovjeka. Takva zloupotreba duhovničke moći s duhovničkom manipulacijom nerijetko prethodi seksualnom zlostavljanju. Povezanosti različitih oblika zloupotrebe raznovrsne su i moraju se stoga zajedno promatrati, budući da je i čovjek jedna cjelina. Kada ovdje izolirano govorim o „duhovničkom zlostavljanju“ i decidno o teološkim aspektima, činim to ne zbog zanemarivanja drugih oblika zlostavljanja, nego zbog svijesti o višestrukim slojevima i s nastojanjem oko jasnoće na teološkom području. Uz pomoć drugih disciplina, koje se blagotvorno sreću na ovom skupu, možemo na jedno mjesto sabrati različita pojašnjenja iz mnogih specijalnih područja, kako bi dobili sveobuhvatnu kriteriologiju.

„Duhovnička moć“

„Moć je sposobnost pokretanja realnosti.“ Tako definira moć Romano Guardini u svojoj istoimenoj knjižici (Die Macht. Versuch einer Wegweisug, Würzburg 1957, 17). U Crkvi primjerice moć je prisutna u službi, pravilnicima ili u asimetričnom odnosu praćenja. Ona je neizbježna, često dovodi do hijerarhije, ali sama od sebe nije ni dobra ni loša, niti je sama od sebe korisna ni beskorisna. Moć u sebi ujedno sadrži i mogućnost za dobro i pozitivno, kao i opasnost za zlo i razaranje. Moć se može koristiti naširoko, no tek njezinom uporabom od strane onoga koji vrši moć, a ne njezinom prirodom, ona zadobiva svoj smisao.

Moć znači djelovati i za to djelovanje preuzeti odgovornost. Preuzeti odgovornost za ciljeve koje se slijedi, za sredstva koja se koriste, i najzad za konzekvence koje iz tog djelovanja proizlaze. Čovjek je moćniji što mu je na raspolaganju više mogućnosti izbora i djelovanja. Data moć dobiva svoje određenje tek nakon što je čovjek pretoči u djelo, odatle i čovjekova odgovornost za nju. Ne postoji ljudska moć bez odgovornosti.

S pitanjem moći pridolazi u našem kontekstu i pitanje o duhovničkoj moći. To se odnosi na mogućnosti izbora i oblikovanja unutarnjeg prostora, „duhovne intimne sfere“ druge osobe, koja se svjesno ili nesvjesno stavlja na raspolaganje nekoj osobi ili otvara za manipulaciju i tada biva napadnuta. U to spada i sve što se odnosi na osobni odnos čovjeka prema Bogu, na primjer slika Božja, molitveno ponašanje, kršćanski način života, odgoj djece, vlastito obrazovanje, itd. Možemo dakako reći s Pavlom: „Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist.“ (Gal 2,20), to jest da čitav čovjek, svojom unutrašnjom isprepletenošću Kristom, biva preobražen. Pri tome uočavamo kolika je moć tu posrijedi. Ona prosto može pogoditi cjelokupnu egzistenciju, koja ex-sistira iz odnosa prema Kristu, stojeći izvan nje. U veličini čudesnih mogućnosti praćenja, u tom odnosu ogleda se i mogući ponor korumpiranosti i razaranja. To je ono sotonsko u tom praćenju.

Dopustite mi stoga da ukažem na nekoliko iskušenja u ophođenju s „duhovničkom moći“.

1. Anonimizirana upotreba moći

Vidjeli smo da po pitanju moći uvijek postoji odgovornost. Ne postoji ljudska moć bez odgovornosti. No njezina se upotreba uvijek ostvaruje u određenom kontekstu, sistemu i u danoj kulturi. Postoji opasnost da u nekoj organizaciji ili sistemu iza moći naizgled ne stoji nikakva odgovorna osoba, tj. da netransparentni i kaotični sistem anonimizira upotrebu moći, čini je bezimenom. Bude li pojedinac makar i naizgled otrgnut od odgovornosti, onaj tko primjenjuje vrlo veliku moć, ostaje anoniman, i to stvara vrlo čudan prazni prostor. O kući očišćenoj od subjekta odgovornosti a urešenoj raznolikim mogućnostima moći, snažno upozorava Isus u Lukinom evanđelju:

„Kad nečisti duh iziđe iz čovjeka, luta bezvodnim mjestima tražeći spokoja. Kad ga ne nađe, rekne: `Vratit ću se u kuću odakle iziđoh.` Došavši, nađe je pometenu i uređenu. Tada ode i uzme sa sobom sedam drugih duhova, gorih od sebe, te uđu i nastane se ondje. Na kraju bude onomu čovjeku gore nego na početku“ (Lk 11,24-26).

Ondje gdje u našim crkvenim strukturama i kontekstima duhovnog praćenja i vođenja nije imenovana jasna odgovornost duhovničkog autoriteta i moći, ondje je u najmanju ruku otvorena mogućnost napasti njezine zloupotrebe. Ovo obuhvaća i pitanje nužnog razdvajanja forum internum od forum externum. Nije to razdvajanje tek poželjno, nego mora i kanonski biti propisano! Osobe koje su ovlaštene autoritetom dužne su pažljivo ispitati odgovornosti u korištenju „duhovničke moći“. U tom smislu želim predložiti dva pitanja:

Jesu li odgovornosti u strukturama duhovnog vođenja i praćenja jednoznačno imenovane i je li vođenje u svom provođenju transparentno za to zaduženom crkvenom autoritetu? Tko je točno taj autoritet?

Postoji li unutar crkvenih organizacija i ustanova jasan i od internog vodstva neovisan put žalbe za vjernike koji su doživjeli zlostavljačko postupanje? Je su li forum internum i forum externum jasno razdvojeni?

2. Razaranje čovjekove neposrednosti s Bogom

Čovjek je stvoren kao slika Božja i samim time je neizravni naslovnik njegove potvrđujuće i oslobađajuće ljubavi. Pastoralna konstitucija II. vatikanskog koncila Gaudim et spes u broju 16 kaže: „Savjest je najskrovitija jezgra i svetište čovjeka, gdje je on sam s Bogom, čiji glas odzvanja u njegovoj nutrini.“ Papa Franjo se na to nadovezao u svojoj pobudnici Amoris laetitia u broj 37, govoreći da je Crkva pozvana odgajati savjest, no nikada se ne smije stavljati na mjesto savjesti [”Pozvani smo odgajati savjesti, a ne težiti tome da ih zamijenimo.”] U svojoj postsinodalnoj pobudnici Christus vivit Papa Franjo smješta odgoj savjesti u okvir uvježbavanja razlikovanja duhova (usp. br. 281-283). Razlikovanje duhova je „povezano sa smislom moga života pred Ocem koji me poznaje i ljubi, s pravim smislom moga života, koji nitko ne zna bolje od njega“ (br. 280). Razlikovanje duhova je temeljni egzistencijal za duhovnu pratnju.

Jasno je da Crkva najnutarnjiji dijalog čovjeka i Boga smatra zaštićenim područjem koji je izuzet svakom vanjskom utjecaju. U toj nutrini može čovjek osjetiti tihi poziv Stvoritelja, te u njegovom pozivu rasti. Na putu rasta u duhovnom životu, ali i u vlastitom pozivu, Crkva od starina je pozvana da bude pomoćno sredstvo duhovne pratnje. Jedno biblijsko utemeljenje slobodnog duhovnog praćenja predstavlja pripovijest o pozivu Samuela (usp. 1 Sam 3,1-21). Nakon što je Bog Samuela zvao tri puta, Eli je shvatio da Gospodin poziva dječaka. Začuđujuće je kako se Eli drži potpuno po strani kada je u pitanju odnos između NJEGA i Samuela, i najzad se podvrgava Božjoj riječi danoj Samuelu, iako ona nije bila pozitivna za Elija. Izravni odnos između Boga i Samuela za Elija ima najviši stupanj prioriteta: viši nego njegovo mišljenje, viši nego njegova uloga proroka, viši nego njegova moć.

Nadovezujući se na isusovca Klausa Mertesa želim nastaviti sa sljedećim trijadom: duhovno praćenje i vođenje mogu zacijelo biti zloupotrijebljeni kako od počinitelja tako i od žrtve. Duhovničko zlostavljanje s jedne strane treba se tražiti u predodžbi koju o sebi ima počinitelj. Počinitelj sebe može smatrati pozvanim učiteljem i tumačem vjere, pripisati jedino sebi kompetenciju u sadržajima vjere i preko te, samo od njega tumačene vjere, vršiti moć nad drugima. On preuzima pravo raspolagati odnosom praćene osobe i Boga, te time sebe uzdiže na božansku poziciju. U počinitelju je tada na djelu razorni titanizam, koji teži uspeti se na Olimp i ujedno traži molitve i žrtvu.

Na strani (kasnije) žrtve stoji često osobna nesigurnost koja zahtijeva veću jasnoću života po vjeri. Ljudi često čeznu za spasiteljima i zbog toga ne primjećuju kako ih samoprozvani spasitelji iskorištavaju i kako se njihova vjera mijenja. Počinitelj presavija savjest žrtve prema svojim nazorima i usmjeruje je na sebe a udaljuje od Boga. Udaljava žrtvu od drugih odnosa zbog čega žrtva počinje osjećati nemoć i izručenost, i koje djeluju tako da se žrtva ne može osloboditi ovisnosti o počinitelju. Ako je duhovnik uljudan, senzibilan i diskretan te poštuje svoje granice, onda se to žrtvi uopće ne može dogoditi.

Svi današnji samoproglašeni spasitelji, kao i antički mitski spasitelji, ostaju u granicama prirodnog. Oduzimaju osobi i njezinoj jedincatosti prostor slobodnog razvoja i prepuštaju je kao malenu figuru velikoj oluji života. Samo je Krist istinski spasitelj koji može osloboditi konteksta prirode i naglasiti jedincatost pojedinca, jer on dolazi „odozgo“, iz visina koje su oslobođene spona prirode. Svaki od sebe samoga prozvani spasitelj umanjit će ljudskost onih koji ga slijede.

Do kojih razmjera tjelesne i duhovne razornosti može dovesti ako se neki čovjek stavi na mjesto Boga i ako se intronizira kao spasitelj, ne pokazuju samo zlostavljani pojedinci ili grupe, nego još više cijele nacije. Samo je jedan istinski spasitelj, i zdravo duhovno praćenje i vođenje će se po tome prepoznati, jer će u susretu pojedincu otvarati put slobode kako smo vidjeli na biblijskom primjeru Elija i Samuela.

Da bismo mogli nastaviti sagledavati fenomen duhovničkog zlostavljanja, želim u pogledu te napasti – korumpiranja čovjekova neizravnog odnosa s Bogom – predložiti sljedeća dva pitanja:

Jesu li prepoznatljivi znakovi zamjene vodstva s Božjim glasom?

Jesu li prepoznatljivi znakovi pripisivanja božanskog autoriteta pojedincima vodstva ili čitavim grupama?

3. Pelagijanski nesporazum: zloupotreba teoloških kreposti vjere, nade i ljubavi

Mnogi mladi su danas obilježeni visokim stupnjem dezorijentiranosti uslijed mnoštva opcija koje im se nude. Uz to još od malih nogu doživljavaju pritisak učinkovitosti i uspjeha, naobrazbe, pritisak vremena i promjenjivosti. Mladi ljudi su danas primorani donositi mnoštvo odluka u mnoštvu opcija koje im se nude. Na temelju visoke individualizacije neuspjeh se automatski svodi na krivu odluku. U području religije iz toga slijede dva pravca: s jedne strane potraga za sigurnijim osloncem, slikom Boga koji ljubi i zatim, također, prodor u religiju mišljenja o učinkovitosti i uspjehu.

U svojoj apostolskoj pobudnici Gaudete et exultate Papa Franjo nas upozorava na dvije suptilne napasti, iskušenja na putu svetosti: na gnosticizam i pelagijanstvo. Dok prva kušnja, gnosticizam, vjeru svodi na subjektivnu spoznaju, druga pak sužava zahtjeve spasenja samo na vlastito djelo. Na pelagijanizam prije svega želim usmjeriti pozornost. Čini mi se da međusobna ovisnost visokog zahtjeva za učinkovitošću i uspjehom mladih ljudi, kao i njihova potraga za sigurnošću, s jedne strane, i visokog ideala snažnog kršćanskog života u svakodnevici, na drugoj strani, sadržava napast pelagijanskog nesporazuma.

Tri teološke kreposti

Dopustite mi da ovaj oblik duhovničkog zlostavljanja pokažem na primjeru triju teoloških kreposti: vjere, nade i ljubavi. One se naspram kardinalnih kreposti [razboritosti, pravednosti, jakosti i umjerenosti] nazivaju „božanskim“ krepostima, jer ih čovjek ne može sam iz sebe proizvesti nego su dar Božji. Pelagijanizam, nasuprot tome, naglašava važnost i svetost vlastitog djelovanja u postizanju najvišeg cilja putem ekstremnih djela i odricanja. Božji dar se zloupotrebljava.

Vjera, od Boga dana, u pelagijanskoj autoreferencijalnosti i izopačenosti služi počinitelju kao sredstvo za uvećanje vlastite moći. Ako se vjera svodi na učinkovitost, a povjerenje se zamijeni pukom poslušnošću, ispražnjuje se vjera i ona postaje naposljetku samo izvanjski oblik zakona. Osjećaj ovisnosti drugih o njemu pojačava počinitelju potvrdu njega samoga, i slika Boga koji sudi i zahtijeva ne odnosi se samo na žrtvu nego se svodi i na počinitelja.

Na mjesto nade u vječni život i nade u spasenje od strane Krista u pelagijanskom obliku duhovničkog zlostavljanja nastupa povjerenje u moć samospasenja. Nada u bezuvjetnu pouzdanost u Boga zamjenjuje se samootkupljenjem. Najzad, čovjek time postaje obeshrabren i rezigniran, jer shvaća da se sam iz sebe ne može spasiti.

Božja ljubav se pelagijanski zamjenjuje afektivnom ovisnošću preko koje počinitelj vrši dodatni pritisak. Izjavama poput ovih: „Mislim ti samo dobro i zbog toga je važno da to i to učiniš“, ili: „Isus je za nas toliko toga dao i sad mu možeš ovo ili ono uzvratiti“, počinitelj od žrtve zahtijeva uvijek i uvijek neko djelovanje, a da sam nije spreman na predanje koje bi značilo puštanje drugoga da bude slobodan. Ljubav se degradira na zahtjev tako da na njezino mjesto stupa prazna nemilosrdnost.

Ovim moćnim napastima, da se teološke kreposti mogu postići vlastitim nastojanjem i djelovanjem, treba se oduprijeti stavom Pape Franje:

„Samo ukoliko kao polazište imamo Božji dar, koji smo slobodno i ponizno prihvatili, moći ćemo surađivati vlastitim snagama dopuštajući da nas sve više preobražava. Na prvom mjestu treba pripadati Bogu“ (Gaudete et exultate, br. 56).

Razumljivo je da put nasljedovanja Krista, pokazuju to mnogi duhovni učitelji, nije ni širok ni jednostavan, ali svijest o opasnosti pelagijanizma, religiozne opterećenosti učinkom i uspjehom, moramo imati pri svijesti u našem poslu s mladim ljudima. Cilj duhovnog života je rast u vjeri, nadi i ljubavi, a ne njihovo iznakaženje. Stoga je prikladno i u ovom području postaviti kritičko pitanje poradi provjeravanja naše crkvene prakse u ‘duhovnim’ pokretima:

Koliko prostora je ostavljeno zastranjenju i zdvajanju pojedinca u našim mnogobrojnim crkvenim ponudama? (Zalog tih mogućnosti može ukazivati na pretjeranu opterećenost djelovanjem i uspjehom.) Na ovom mjestu bi trebalo slijediti istraživanje gnostičkog nesporazuma, budući da se u njemu prepoznaju važne oznake ideologije i populizma. No, zbog ograničenog vremena morao sam to izostaviti.

4. Daljnji aspekti „duhovničkog zlostavljanja“

Pored pobliže obrađenih triju teoloških pitanja ovdje ćemo ostale samo kratko skicirati.

Teološki bi se ovom tematskom području trebalo u daljnjem postaviti pitanje slike Boga, posebno s obzirom na povezanost slobode i poslušnosti. Tako se unutar neke grupe oblik života mora odabrati slobodno, a odricanje od autonomije ne smije predstavljati sam svoj smisao, nego treba biti usmjereno na jasni viši cilj, sukladno čemu je moguća kritika i korektura metodologije. Poslušnost mora omogućiti slobodu na jednoj dubljoj razini.

Daljnja pitanja tiču se odnosa spasenjskog ekskluzivizma i zlostavljanja, što podrazumijevaju primjenu deklaracije II. vatikanskog sabora Nostra aetate, ili pak odnosa emocija i religioznosti. Gdje se nalazi osjećaj istinske duhovnosti, a gdje se religiozne emocije povezuju s manipulativnim hipnotičkim procesima i dinamikom grupe? Jedan od daljnjih aspekata je i religiozni jezik koji se koristi u našim skupinama. Je li on npr. postao manipulativni insajderski žargon koji ostale jezike isključuje, koji ograničuje kritičko razmišljanje i koji je pridržan samo upućenima?

Naposljetku postavlja se pitanje granice između grupe i konkretnog pojedinca: Je li sistem principijelno otvoren i za one koji su izvan grupe? Jesu li dopuštene kritičke povratne informacije? Moraju li osobe biti slijepo poslušne vodstvu odgovarajuće doktrine?

I druga pitanja bi se dala postaviti na ovu temu. Moraju se otvoriti u suradnji s vašim prilozima iz različitih disciplina i izgraditi katalog kriterija. Trenutno se želim zaustaviti na ovome i za kraj ponuditi jedno razmišljanje o postupanju pri duhovničkom zlostavljanju.

Duhovno razlučivanje: prijedlog za daljnje postupanje

Papa Franjo je na XV. općoj biskupskoj sinodi, pod temom „Mladi, vjera i razlučivanje zvanja“, govorio o duhovnom razlučivanju u tri koraka: „uočavanje – tumačenje (u svjetlu evanđelja) – izabiranje“, što može biti od koristi za postupanje u području zloupotrebe moći. Sveti Ignacije i isusovci s pravom se vežu uz ovaj postupak. Želim međutim citirati pustinjskog oca iz 4. stoljeća, Ivana Kasijana, kako bih pokazao da je dragocjena metoda razlučivanja odvajkada prisutna u Crkvi poradi procesa zdravog duhovnog rasta. Kasijan označava duhovno razlučivanje od Boga danim darom za koji trebamo moliti, te nastavlja: „Ako monah ne teži [duhovnom razlučivanju] svom svojom snagom i revnošću i ako ne stekne siguran sud razlikovanja duhova, taj će pasti kao netko tko po noći luta uokolo, past će ne samo u najzlokobnije jame opačina, nego će padati i po ravnom putu“ (Johannes Cassian, Über die heiligen Väter in der asketischen Wüste, u Philokalie der heiligen Väter der Nüchternheit, svezak I, Beuron 2016, 142s).

Kao primjer duhovnog razlučivanja rečena sinoda o mladima upućuje nas iznova na emausku pripovijest, na koju se želim osvrnuti kroz spomenuta tri koraka.

Uočavanje

U emauskoj pripovijesti Isus prati dvojicu učenika, sluša ih i uočava na širokoj stazi njihove uobičajene poslove i svakodnevnosti. Evanđelist Luka posvećuje čitavih šest redaka Kristu koji pomno sluša (Lk 24,17. 19-24), a tek tri Kristu koji govori (Lk 24,25-27). Naša je zadaća također u teškim slučajevima kakvi su duhovno zlostavljanje najprije uočiti što ono u nama izaziva: otvoreno ili indiferentno držanje. U procesu slušanja, sukladno principu prve Crkve, potrebno je dijeliti sve ono s čime se pogođeni suočavaju: „Quod omnes tangit ab omnibus tractari debet!“ (Što pogađa sve, mora od svih biti i raspravljano!) (usp. Papa Franjo, Nagovor u povodu 50. jubileja uspostave biskupske sinode, 27). Taj princip potječe iz Rimskog Carstva, iz Justinijanova zakona iz 531. godine, koji je u kanonsko pravo preuzeo Papa Inocent III. (1161-1216) a doradio i objavio Papa Bonifacije VIII. (1230-1303).

Danas se taj princip, kojim se intenzivno bavio koncilski teolog Yves Congar, nalazi u Crkvenom zakoniku (CIC) u Kan. 119. (usp. Yves Congar, Quod omnes tangit ab omnibus tractari et approbari debet, u: Revue historique du droit français et étranger [RHD] 36 [1958] 210-259; njem. prijevod: Heinz Rausch [ur.], Die geschichtlichen Grundlagen der modernen Volksvertretung: Die Entwicklung von den mittelalterichen Korporationen zu den modernen Parlamenten, svezak I: Allgemeine Fragen und europäischer Überblick, Darmstadt 1980, 115-183). Papa Franjo je sukus toga naveo u svom nagovoru povodom 50 godina uspostave biskupske sinode 2015. Stoga najveći sluh trebamo imati za siromašne, isključene i žrtve duhovničkog zlostavljanja, koji ni u kojem slučaju nisu samo primatelji našeg „milosrđa“, nego poznaju trpećeg Krista i, kako naglašava Papa Franjo, nužno je „da svi mi budemo od njih evangelizirani“ (Evangelii gaudium br. 198). Istinsko slušanje znači dopustiti se drugima da nas evangeliziraju.

Tumačenje

Na slušanje u duhovnom procesu razlučivanja nadovezuje se drugo slušanje: slušanje Svetoga pisma i vjere sveopće Crkve. U događaju Emausa Isus se poziva na proroke. Drugi korak je tumačenje uočenih životnih situacija u svjetlu vjere i tradicije Crkve, koji služi razlikovanju svoje vlastite volje od volje Božje. U emauskoj pripovijesti učenici su očito prispjeli koncu svojih riječi i jadanja, kada je nastupio trenutak u kojem su zašutjeli a Isus je preuzeo riječ i, tumačeći Pismo i lomeći kruh, u većoj mjeri otkrio svoju osobu. Istinski fokus je veća spoznaja osobe Isusa Krista i time spasa duša (kan. 1752 CIC).

U slučajevima duhovničkog zlostavljanja, s kojim ćemo se suočavati, u nadolazećim teškim trenucima razlikovanja duhova, nužno nam je uzimati u obzir duhovnu tradiciju sveopće Crkve da bismo razlučili jesu li ti procesi tek nešto strano ili zlostavljačko, dolaze li od dobrog ili zlog duha, mogu li se uključiti u vjeru cijele Crkve ili joj se suprotstavljaju. To i od nas samih zahtijeva spremnost da i mi krenemo putem nasljedovanja Krista, da se prepustimo duhovnom praćenju, da u njemu rastemo te iskusimo kretanje Duha. Često duhovno zlostavljanje ne počinje glasnim vikanjem nego šuljajućim i laganim pseudosom, obmanom, koje ponekad nisu svjesni ni počinitelj ni žrtva. Ovdje je potrebna velika pozornost i dar razlikovanja duhova kako bi se tendencije zlostavljanja prepoznale u začetku i kako bi se djelovalo protiv njih.

Izabiranje

Odmah nakon što su prepoznali Isusa i nakon što im je srce gorjelo, učenici su otrčali natrag u Jeruzalem (Lk 24,33), nagnani od doživljenog iskustva, da o tome izvijeste druge (Lk 24,35). Unatoč očekivanim opasnostima i preprekama donijeli su odluku i napustili udobnost kuće. Naša je dužnost, kada prepoznamo duhovničko zlostavljanje, na odgovarajući način djelovati.

Moramo kao Crkva u Njemačkoj zajedno izabrati put da spriječimo duhovničko zlostavljanje kroz tečajeve o dobrom duhovnom praćenju i vođenju, provjeravajući pravilnike i prije svega dubljim uvidom u fenomen zlostavljanja i izradom kriteriologije za njega.

Autor: Felix Genn, biskup Münstera. S njemačkog za Polis.ba: Darko Pejanović

---