www.polis.ba

Ogledalo

Naša potreba za ogledalom jest potreba za ogledanjem u onome što je naspram nas. U ogledalu više nisam ja kakav jesam, već drugo mene samog. A s druge strane mene je jedan meni nikada do kraja poznati Ja

Ali koje? Narcisovo jezero, u kome je sam sebe otkrio kao Drugog? Ili ono u kome je čovjek prvi put ugledao sebe i možda pomislio da je susreo vječnost, da je u svom multipliciranom liku (“liku svom”) otkrio tajnu besmrtnosti? Ili Lacanovo? Ili naprosto Drugi kao odraz, odsjaj, čak praslika mene samog? Ili ja sam, ja koji nikada neću ugledati sebe onakvim kakav uistinu jesam?

U srednjem vijeku se smatralo da je sav prirodni svijet ogledalo. I Priroda i Biblija, i Živa i Pisana Knjiga bile su “istinska mistična ogledala najviše mudrosti”, ona ogledala koja su odražavala savršenstvo sabrano u bezdanom Božjem biću. Svi oblici, figure, sve pisane riječi – sve su to bila ogledala života i prirode. Dürer tvrdi da “svaki oblik koji dospije pred naš vid pada na njega kao na ogledalo”, a Leonardo da Vinci u svom Traktatu o slikarstvu bilježi da “slikarev duh mora biti kao ogledalo… koje istinski odražava svaki predmet pred sobom” (§ 47 i 350). Metafora ogledala i ideal ogledanja utkani su u svu zapadnoevropsku duhovnost. O tome svjedoči i čuveno djelo Richarda Rortya. Poimanje po kojem je podrobno zrcaljenje univerzuma glavni čovjekov zadatak, odgovara po ovom autoru i Demokritovom i Descartesovom shvaćanju, budući da su obojica smatrali da je univerzum sačinjen od najprostijih, jasno i razgovijetno spoznatljivih stvari, tako da saznanje njihovih suština osigurava rječnik ovladavanja, koje dopušta samjeravanje svih diskursa. Rorty veli da je Sartreovo razumijevanje vizuelne slikovitosti (koja se uvijek pokušava transcendirati) još obuhvatnije: “Poimanje nezamućenog Ogledala prirode jest poimanje ogledala koje bi bilo nerazlučivo od onoga što se u njemu ogleda i time uopće prestalo da bude ogledalo. Poimanje ljudskog bića, čiji duh predstavlja ovako nezamućeno ogledalo, kao biće koje uz to posjeduje svijest o tome, predstavlja, kako kaže Sartre, obličje Boga. Takva se bića ne susreću sa nečim stranim što ih nagoni da, u odnosu na njega, odabere neki stav ili opis” (Filozofija i ogledalo prirode, str. 343. i 360.). Iako je Rortyjev stav da nijedan istiniti iskaz ne oslikava svijet – da je oslikavanje “samo slika” koja služi da se proizvede još zakučastiji Sprachstreit – ipak je legitimno upitati nije li posezanje za Ogledalom prirode iskaz čovjekove potrebe za mitološkim jedinstvom, za iskonskom “istinom” koja je evidentno prisutna, a nepredstavljiva. Njen razvoj je moguće slijediti od Platonovih Ideja do Heideggerovog Iskona. Ona je jedna od temeljnih odrednica filozofske priče koja se zove Historija filozofije.

U kršćanstvu postoji uvjerenje da će jednoga dana svi pravovjerni otkriti onoga koga su poznavali samo “u ogledalu”, da će se s njim suočiti “licem u lice”, da će spoznati kao što su spoznati (1 Kor 13,12)

U ovoj prilici osnovno pitanje jest: čega sam ogledalo? I u čemu se ogledam? Religijsko mišljenje pruža nedvosmislen odgovor: stvoren sam po liku Gospodnjem, koji je moje idealno ogledalo. U kršćanstvu postoji uvjerenje da će jednoga dana svi pravovjerni otkriti onoga koga su poznavali samo “u ogledalu”, da će se s njim suočiti “licem u lice”, da će spoznati kao što su spoznati (1 Kor 13, 12) i da će “Boga gledati” (Mt 5, 8). Sva mudrost je odsjev vječne svjetlosti, ogledalo djela božjeg i slika njegove dobrote (Mudr 7, 25). Potpuno ostvarenje čovjeka moguće je tek kada se on sjedini s onim čiji je odsjaj, kada Bog koga je razabirao u ogledalu postane njegova vlastita stvarnost. Metafora ogledala je na unekoliko sličan način prisutna i kod Plotina. Predstava bića je sklona, poput ogledala koje može uhvatiti neki oblik, prihvatiti utjecaj obrasca, što čini da čovjek, jednako kao i ogledalo, odražava ljepotu ili ružnoću. Kada duša, koja po svom položaju luta, postane savršeno ogledalo, ona i sama postaje lijepa (Eneade, IV), što će reći da postaje participant u onome što bi teologija nazvala Bogom, a Plotin Jednim. Na još raskošniju predstavu o ogledalima nailazimo kod sufista, za koje je “cijeli univerzum skup zrcala u kojima se ogleda beskonačna mnogolika Esencija ili koja na različitim razinama odražava značenje jedinstvenog Bića. Zrcala simboliziraju mogućnosti Esencije da sama sebe određuje, mogućnosti koja ona neprijeporno ima zbog svoje beskonačnosti. U tome je načelno značenje zrcala. Ona imaju i kozmološko značenje receptivinih supstancija s obzirom na čisti čin” (citirano prema: Rječnik simbola, str. 811.).

U drugom značenju ogledalo u sufizmu simbolizira uzajamnost svijesti: vjernik je ogledalo vjernika, jednako kao što se i bit pojedinca odražava u božjem Biću, a božje Biće u biti pojedinca (Ibn Arabi). Ove lijepe slike otkrivaju metaforičku snagu ogledala, snagu koja svoju istinitost potvrđuje upravo time što ne može i nema potrebu da bude dokazivana. Uostalom, nije li čovjekov stvarni lik u Bogu baš zato što se u njemu ne vidi, što se u njemu ne ogleda, ili, naprotiv, baš zato što jedan u drugom gledaju idealitet?

Veo između mene i ogledala, između onog kakav jesam i mog ugledanog lika jest Drugi kao moj istinski svjedok. Otuda je i borba s narcisoidnošću borba protiv uobrazilje o vlastitom Ja i ogledalom kao vlastitim Drugim

Bog je idealno ogledalo. Čovjek – ogledalo stvarnosti. Ali, šta sam ja sam u ogledalu? Nije riječ o “ogledalnom Ja”, odnosno o onom dijelu ili kvalitetu ljudske samopredstave što se formira na osnovu stanovišta Drugog, već o mogućnosti da u ogledalu budem sam sebi objekt, da budem promatrač vlastitog Ja. Prema narodskom vjerovanju, vampir sebe ne može vidjeti u ogledalu. To je jedan od dokaza njegove sablasnosti, ali i potvrda da ne pripada svijetu živih. Čovjek, pak, u ogledalu gleda sebe samog. Oči koje sve vide osim sebe samih, ugledaju sebe u ogledalu. U njemu je moj stvarni lik, njegova iskrivljavanja, njegova umnožavanja. Ono što je moje, što ja jesam, najednom biva preda mnom, postaje predmet moga promatranja, moje objektivacije – ja postajem sam sebi vlastiti predmet opažanja. Ogledalo je za mene subjektivizirani objekt, objekt koji je lik mene samog. U ogledalu se, međutim, ne otuđujem od sebe, nego prepoznajem u predmetu, ukoliko svaki objekt – pa i ogledalo – kao lik mene samog nije ipak znak rascjepa sa vlastitim bićem. Ovakvo prepoznavanje nije u znaku podudarnosti, nego diferencijacije. Ja i moj lik nismo Isto. Najprije zato što ogledalo može da bude i obrnuta slika stvarnosti, ali još više zato što je u ogledalu moguća moja predstava o meni kao o Drugom. Veo između mene i ogledala, između onog kakav jesam i mog ugledanog lika jest Drugi kao moj istinski svjedok. Otuda je i borba s narcisoidnošću borba protiv uobrazilje o vlastitom Ja i ogledalom kao vlastitim Drugim. Znam da nisam onaj koji sebe vidi u ogledalu: moje stvarno ogledalo je Drugi, a ogledalo stvar na čijem pragu započinje fantaziranje.

U ogledalu više nisam ja kakav jesam, već drugo mene samog. A s druge strane mene je jedan meni nikada do kraja poznati Ja

Svako ogledalo može biti “ogledalo čudesnog”. Otuda je ogledalo tako čest element bajke. “Ogledalo, ogledalce, kaži meni…” U Snježani i sedam patuljaka ogledalo je sugovornik koji zna da se udvara, ali i da kaže istinu. Alisa kroz ogledalo ulazi u svijet čudesa. U ogledalu čovjek ne gleda samo svoj oblik, nego traži i sliku o sebi samom. U njegovom zrcaljenju zasvijetli mnoga iluzija, projekcija, san… U njemu kopni razlika između predstave i predstavljenog. Ono mami subjektivnost da se sunovrati u svijet privida, ali i da razabere šta uistinu jest. Naša potreba za ogledalom jest potreba za ogledanjem u onome što je naspram nas. U ogledalu više nisam ja kakav jesam, već drugo mene samog. A s druge strane mene je jedan meni nikada do kraja poznati Ja. Sjaj ogledala zna da zabljesne, a oko, taj simbol intelektualnog opažanja, da otvori vidike u imaginarno. Schauen! Ali, ti umnoženi likovi privida otvaraju pogled i u onu tamnu stranu, koju katkada nazivamo svojom unutrašnjošću. I jedno i drugo jesu slike ljudske prirode, one prirode koju nazivamo cjelinom bića. I jedno i drugo se ogledaju u onom ogledalu koje katkada nazivamo životom. Samo što prečesto one tamne likove nastojimo i pred sobom utajiti. Sve dok speculum ne nagna na spekulaciju, na onu djetinju znatiželju koja hoće da vidi, da sazna šta se krije iza ogledala; da oslobodi svoje Ja s onu stranu reprezentnosti. I da sazna šta jest Ja koga nema u odsjaju. I šta jesam kao vlastiti Drugi?


Predrag Finci, polis.ba


Predrag Finci rođen je 1946. u Sarajevu. Kratko vrijeme bavio se glumom. Završio je Dramski studio 1969. Filozofiju je studirao u Sarajevu i Parizu (kod Mikela Dufrennea). Studijski je boravio u Freiburgu (kod Wernera Marxa). Magistrirao je 1977., a doktorirao 1981. Bio je profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu do 1992. Od 1993. živi u Londonu, gdje je do odlaska u mirovinu 2011. radio kao slobodni pisac i gostujući istraživač na UCL-u (University College London). Član je Društva pisaca BiH, P.E.N.-a BiH (Sarajevo), organizacije Exile Writers Ink (London) i Hrvatskoga filozofskog društva (Zagreb). Knjige i tekstovi prevođeni su mu i nagrađivani. Objavio je dvadeset pet knjiga. /Izvor biografije: fraktura.hr/