www.polis.ba

Od homo sapiensa do homo fratera

Ne postoji više mogućnost ograničavanja jednog događaja i njegovih dobrih i loših posljedica na jedan prostor, nego se sve tiče svih.

Čovječanstvo se puno puta tijekom povijesti zadesilo u tako teškim i mračnim situacijama pred budućnošću da je postojao strah kako se radi o posljednjim vremenima. Svaki put do sada izišlo je iz takvih situacija i kasnije generacije u njima su gledale porođajne muke jednog novog obnovljenog svijeta. Mi danas upravo prolazimo kroz jedan takav povijesni trenutak. Hoćemo li ga uspjeti prebroditi, kao što se uvijek događalo, ili se pak ovoga puta ne radi o porođajnim bolovima nego o agoniji? Ivan Illich definirao je naše vrijeme kao apokaliptičko, kao epohu krize (kriza kao mogućnost novoga, op. prev.) i otkrivenja (novoga, op. prev.) u kojoj se ne mora strahovati, nego je potrebna svijest i odlučnost u djelovanju, jer povijest je najvećim dijelom u našim rukama i stoga njezin hod naprijed zacijelo ovisi od izbora pravca za koji će se ljudi opredijeliti.

Današnja situacija je puno složenija nego što je bila ikada prije, zato što je svijet postao malen i ne postoji više mjesto na kojem bi se jedan dio mogao skloniti i tražiti novi početak. Svijet je naša barka, a njezina sudbina ovisi hoćemo li njome složno upravljati u olujnim vodama ili ćemo svi zajedno potonuti. I ne znam da li bih u ovom slučaju želio biti među preživjelima. Svijet je postao malen, a čovjek je postao previše moćan. Ako toj njegovoj moći ne bude korespondirala jednako dostignuta mudrost, svi znamo do čega bi moglo doći.

Najviši i najjači glas, i u moralnom smislu, koji se digao i nastavlja se obraćati svima, ne isključujući ni jedno ljudsko biće, i pozivati na zajedničku akciju za dobro svih je glas pape Franje. Njegov proročki glas poziva suvremenike na obraćenje u izvornom smislu, na promjenu smjera – na stvaranje novog modela zajedničkog života i suradnje, na pokretanje obnovljenoga humanizma koji će se uklopiti u jednu širu sliku, onu o integralnoj ekologiji koja uzima u obzir ljudsko biće i njegove aktivnosti – ekonomske, političke i socijalne – kao dio ekološkog sustava.

Kada je magla jako gusta, potrebno se uspeti visoko da bi se nešto vidjelo. Dragocjeni instrument za shvaćanje našeg vremena je pogled daleko u povijest, što je moguće dalje. S ovakvim pogledom Mauro Ceruti, filozof znanosti i teoretičar kompleksnosti, čita encikliku Laudato si u eseju Na istoj barci. Složenost modernog svijeta ne može se shvatiti bez poimanja koje bi bilo u stanju misliti ga u povezanoj planetarnoj cjelini u kojoj danas živimo. U suprotnom mogli bismo se naći slijepi pred mogućnostima, nesvjesni pred kakvim globalnim katastrofama stojimo: ekološkim, zdravstvenim, nuklearnim; neodgovorni „zato što ćemo nastaviti u automatizmu postupanja, u modelima i paradigmama koje su omogućile značajne prekretnice u povijesti ljudske civilizacije, ali koje danas riskiraju završiti kolapsom“ (str. 13).

Oživjeti humanizam znači ponovo istaknuti njegovu izvornu instancu, a to je priznanje fundamentalne, suštinske i neotuđive vrijednosti svakoj ljudskoj osobi. Humanizam „nije više apstraktan, nije više ni eurocentričan, niti je antropocentričan… nego je integralan i integrirajući“ (str. 18). U ovoj perspektivi je jasno da se ne može više govoriti o kršćanskom humanizmu s jedne niti o laičkom s druge strane, obadva mogu biti „usmjerena prema zajedničkom cilju na do sada ne viđeni način u konkretnom univerzalizmu jednog planetarnog humanizma“ (str. 17). Jedan jasan primjer što bi ovo moglo značiti ponudio je dijalog između pape Franje i Carla Petrinia u nedavno objavljenoj knjizi Terrafutura (iz. Giunti). U njoj se pojavljuje jasna konvergencija interesa i vizija o mogućim putovima pronalaska rješenja, između utemeljitelja pokreta Slow Food, laika i ljevičara, i Pape.

Nova paradigma koja nam treba za stvaranje budućnosti ne može biti drukčije sačinjena nego od starih i novih stvari, da se ne bi sve svelo na ruševine za popravak. Naši stari su koristili isto kamenje i opeku za izgradnju novih zgrada, baš kako mi činimo danas kada spašavamo ono što je staro, lijepo i dobro, i to obnavljamo. Danas smo pozvani dovršiti Francusku revoluciju, „poslije slobode i jednakosti, protagonista u osamnaestom i devetnaestom stoljeću, bratstvo može postati protagonist dvadeset prvog stoljeća i biti cilj koji ne prestaje biti sredstvo“ (str. 16). U to je uvjeren papa Franjo čija zadnja enciklika, značajnog naziva Fratelli tutti, želi zamijetiti „tendencije današnjeg svijeta koje sprječavaju razvoj univerzalnog bratstva“. Bratstvo je nužno za budućnost ljudskog roda, budućnost koja, kako pokazuju stalne svjetske krize svih vrsta – financijska, ekološka i zdravstvena –, ne čini se da se više može suočiti sa hitnim reakcijama. Ako se globalizacija reducira na ekonomsku i kulturnu homogenizaciju, pogled se zasljepljuje. Put izlaska nije u općem ujednačavanju, jer ne bi postojalo mjesto da se raspoznaju nove stvari. Stvarnost koju moramo graditi nije kugla, primjećuje Franjo više puta u enciklici i u Terrafutura, nego je poliedar koji „predstavlja društvo u kojem razlike žive zajedno u integraciji, obogaćujući se međusobno i osvjetljujući, iako to uključuje rasprave i razlike“ (Fratelli tutti, 215).

U ovakvoj optici dijalog „nije jedna moralna opcija… nego istinita i stvarna metoda“ (Terrafutura) a ljubav je politička vrijednost (Fratelli tutti). To je koncept koji se približava Illichevoj ideji prijateljstva kao metodi uspoređivanja i oblikovanja. Illich je jedan od katolika koji su bili zanemareni kao „svi velikani i veliki proroci“ koji sada na sreću, kaže papa, „postaju aktualni“. Politika mora povratiti svoju nadmoć nad ekonomijom i financijama zato što je na njoj odgovornost da harmonizira i vodi društvo prema zajedničkim dobrima. Zbog toga su potrebni političari velike duše, temeljite pripremljenosti, koju politika zahtjeva po svojoj naravi, za „najviše zvanje… za jedan od oblika najdragocjenije ljubavi koji traži zajedničko dobro“ (Fratelli tutti, 180). Ljubav je politička vrednota kada se pretvara u socijalnu ljubav, „to je jedna snaga koja je kadra stvoriti nove putove za suočavanje s problemima današnjeg svijeta i za temeljitu obnovu unutrašnje strukture društvene organizacije i pravnog poretka“ (Fratelli tutti, 183).

Bratstvo danas treba biti jedna nužna politička vrijednost koja će biti neophodna za modele budućega svijeta u svim njegovim aspektima; u tržišnoj ekonomija i društvenoj organizaciji, kako to dobro objašnjava Mauro Ceruti. Da bi došao do ove točke, on baca pogled daleko u povijest, idući do početaka ljudskog roda i predlaže da povijest sapiensa podijelimo u četiri velika perioda.

Ljudska moć je prerasla vlastite mjere na štetu bilo čega što bi joj moglo predstavljati prepreku.

Prvi period obuhvaća lovce i skupljače čiji su odnosi sa ekosustavnom bili još uravnoteženi. Drugi period ljudskog roda su zemljoradnici. Oni radikalno mijenjaju ovaj odnos dajući začetak progresivnoj supremaciji čovjeka nad okolišem. Međutim čovječanstvo još nije bilo previše brojno i moć mu je bila ograničena, zbog čega je sve funkcioniralo te dopuštalo ljudskom rodu stalan brojčani rast. Treća epoha ljudskog roda započinje otkrićem Amerike i razvojem tehnologije; ljudski utjecaj nad prirodom postaje sve snažniji s industrijskom revolucijom, dok se napokon nije stiglo do takozvanog velikog ubrzanja koje se naposljetku dogodilo poslije zadnjeg rata. Ljudska moć je prerasla vlastite mjere na štetu bilo čega što bi joj moglo predstavljati prepreku.

Ova ogromna destruktivna moć stvorila je situaciju potpuno nepoznatu u povijesti planete prouzrokujući „jednu novu činjenicu: zajednica dijeli sudbinu cijelog ljudskog roda“, tvrdi Ceruti (str. 26). Ne postoji više mogućnost ograničavanja jednog događaja i njegovih dobrih i loših posljedica na jedan prostor, nego se sve tiče svih (posljednja pandemija je to tako jasno pokazala da ne treba više ništa spominjati). „Moralna svijest mora zadobiti jednu novu univerzalnost… traganje za dobrim ne može više biti ograničeno na područje odnosa među pojedinim osobama“ (str. 38-39).

Mogli bismo se naći na pragu četvrtog razdoblja povijesti sapiensa a to će morati biti solidarno čovječanstvo da bi preživjelo. I neće više biti mjesta za ideju progresa u kojoj se danas nalazimo, a koja se temelji na vjeri u nezaustavljivi rast i na proizvodnoj tehnologiji te je isključivo mjerena u terminima kvantitativnog dohotka i potrošnje. Ovom konceptu blagostanja papa, u razgovoru s Petrinijem i u različitim dokumentima, poziva suprotstaviti ideju izvornih amazonskih naroda buen vivir, živjeti dobro „što podrazumijeva harmoniju na osobnoj i obiteljskoj razini, na razini zajednice i kozmosa i očituje se u njihovom načinu zajedničkog shvaćanja egzistencije, u sposobnosti da pronađu radosti i puninu u skromnom i jednostavnom životu, kao i u odgovornoj brizi za prirodu koja čuva resurse za buduće generacije. Aboridžinski narodi mogli bi nam pomoći otkriti što je sretna uravnoteženost u ovom svijetu“ (Terrafutura, str. 79). Naš je zapadni svijet žrtva hiperspecijalizacije potrebne za tehnološki razvoj koja oslabljuje i koja je, kako tvrdi Ceruti, stvorila jedan ekonomski model koji više ne mari za stvarnost ljudskog bića i njegove nematerijalne potrebe, čovjeka čini nesposobnim za „ljubav, emocije, radosti, tuge, uvjerenja, oskudice, strahove i nade, koji su sámo tijelo ljudske egzistencije“ (str. 53). Ne radi se o tome da se zaustavi progres nego da se redefinira njegov koncept imajući na umu da su društvena pravda i dobar život suštinski potrebni elementi. Što smatramo pod progresom? Papa predlaže da ga ne mislimo samo u materijalnim i kvantitativnim terminima, nego prije svega kao integralni razvoj ljudskog bića. Ljuski duh ima mnoge potrebe puno stvarnije od svoga tijela.

U jednom svijetu koji se razvija tako radikalno, ljudsko biće se mora mijenjati da bi preživjelo. Pozivajući se na evolucijske mehanizme, Ceruti naglašava kako smo mi određenom smislu žrtve u jedne evolutivne značajke koja nam je dopustila preživjeti u potpuno različitom ambijentu. Ta značajka je agresivnost. Danas, on objašnjava, imamo jednaku agresivnost koju smo imali onda kada je ubiti plijen bilo nužno za preživljavanje. Ali naš današnji ambijent nije više takav, agresivnost je mana na ovom evolutivnom stupnju. On dalje citira Teilharda Chardina: „stigli smo do odlučujuće točke evolucije ljudskog bića iz koje se jedini put izlaska nalazi u pravcu zajedničke strasti i ‘zavjere’“. Zavjeriti se značilo bi ovdje djelovati u harmoniji, složno. Ovo je potrebno naučiti te onda primjenjivati kroz neumorni dijalog, prijateljstvo i međusobno povjerenje (to je među ostalim i temeljni element tržišne ekonomije!)

Poslije stoljećâ koje  je obilježio homo oeconomicus, tvrdi Carlo Petrini, „došao je trenutak za uvođenje nove paradigme s kojom poistovjećujemo sami sebe: homo communitarius“ (Terrafutura, str. 91). Vratiti se ideji zajedničkih dobara kojima bi rukovodili građani koji živi na mjestu gdje se dobra nalaze, zatim proširiti koncept zajedničkog na dobra koja moraju pripadati svima i kojima treba upravljati za dobro svih. To je način shvaćanja ekonomije i, u isto vrijeme, političkog odgoja. Danas pak postoji potreba za stvarnim i istinskim evolutivnim skokom, potreba za dubokom, temeljitom i duhovnom promjenom. Ovaj četvrti period povijesti ljudskog roda mora biti homo frater (čovjek brat).


Autor: Michela Dall’Aglio, Izvor: doppiozero.com

Prijevod s talijanskog Jozo Šarčević