OBRAĆENJE SV. PAVLA | Pavlova poslanica nama

Obraćenje svetoga Pavla (apostola), blagdan je u Katoličkoj Crkvi koji se slavi 25. siječnja. Njime se obilježava Pavlovo obraćenje na putu za Damask, kojim je od progonitelja kršćana i sam postao kršćaninom, apostolom i navjestiteljem Evanđelja. Blagdanom završava Molitvena osmina za jedinstvo kršćana.

Dj 22,3-16: Reče Pavao narodu: »Ja sam Židov, rođen u Tarzu cilicijskom, ali odrastao u ovom gradu, do nogu Gamalielovih odgojen točno po otačkom Zakonu; bijah revnitelj Božji kao što ste svi vi još danas. Ovaj sam Put na smrt progonio, u okove bacao i predavao u tamnice muževe i žene, kako mi to može posvjedočiti i veliki svećenik i sve starješinstvo. Od njih sam i pisma dobio za braću u Damasku pa se zaputio da i one ondje okovane dovedem u Jeruzalem da se kazne.«
»Dok sam tako putovao i približavao se Damasku, s neba me oko podneva iznenada obasja svjetlost velika. Sruših se na tlo i začuh glas što mi govoraše: ‘Savle, Savle, zašto me progoniš?’ Ja odgovorih: ‘Tko si, Gospodine?’ Reče mi: ‘Ja sam Isus Nazarećanin koga ti progoniš.’ Oni koji bijahu sa mnom svjetlost doduše primijetiše, ali ne čuše glasa Onoga koji mi govoraše. Rekoh nato: ‘Što mi je činiti, Gospodine?’ Gospodin će mi: ‘Ustani, pođi u Damask i ondje će ti se reći što ti je određeno učiniti.’ Kako od sjaja one svjetlosti obnevidjeh, pratioci me povedoše za ruku te stigoh u Damask.«
»Neki Ananija, čovjek po Zakonu pobožan i na dobru glasu u Židova ondje nastanjenih, dođe k meni, pristupi mi i reče: ‘Savle, brate, pogledaj!’ I ja se u taj čas zagledah u nj. A on će: ‘Bog otaca naših predodredi te da upoznaš volju njegovu, da vidiš Pravednika i čuješ glas iz usta njegovih jer bit ćeš mu pred svim ljudima svjedokom onoga što si vidio i čuo. I što sad oklijevaš? Ustani, krsti se i operi grijehe svoje prizivajući ime njegovo!’«

Sv. Pavao je svetac konkretnoga, sveti pragmatik, ili, rekli bismo danas, autentični kontekstualni teolog. U poslanicama je nastojao riješiti konkretne probleme, odgovoriti na aktualna pitanja koja mu mučila kršćane njegova vremena. Korinćani su npr. bili prilično problematična zajednica. Došlo je do svađa, formiranja klika, bogatiji nisu htjeli imati zajedništva sa siromašnima, a duhovni darovi pretvarani su u oružja za samohvalu. Galaćane je pak mučilo pitanje jesu li obrezanje i pridržavanje Mojsijeva zakona nužni za spasenje. Solunjane je trebalo ohrabriti u vjeri i pozvati na budnost u iščekivanju Krista. Filemona je valjalo uvjeriti da oprosti Onezimu i primi ga kao brata, a ne više kao roba. Pavao je, dakle, dobro poznavao zajednice i osobe koje je pohodio. Trudio ih se saslušati, razumjeti, te razlučiti najbolje savjete. Budući da “Sveto pismo treba čitati i tumačiti u istom Duhu u kojem je napisano” (Dogmatska konstitucija Dei Verbum, 12), ne možemo ne postaviti pitanje što bi Pavao rekao nama danas. Pri tome nam je upravo njegovo obraćenje sjajna početna točka. Taj temeljni događaj njegova života daje nam prozor u njegov svijet, mentalitet, usmjerenost. Što, dakle, nama danas poručuje njegovo obraćenje? Čini mi se, najmanje tri stvari: razvijati mentalitet sinodalnosti, pouzdavati se u Boga, temeljiti vjeru na Kristu. Ili, isto troje drugim riječima: čuvati se antagonizma, malodušnosti i magijskog mentaliteta.

Prvo, sama mogućnost obraćenja okorjelog grešnika, progonitelja i kamenovatelja kršćana, kritika je našeg mentaliteta polarizacije i antagonizma. Ako je drugi iskonski zao, bez mogućnosti promjene i popravka, onda ga imam pravo ignorirati, pa čak i mrziti. Trebam se na sve načine štititi od njega jer je njegovo postojanje usmjereno protiv mojeg i dovijeka će biti tako. Ali, ako je otvoren barem mali prostor za njegovo obraćenje, tada nemam pravo odbacivati dijalog. Ako u zlotvoru postoji bar zrnce dobra, tada on nije esencijalno zao, i ja sam dužan to dobro u njemu tražiti i potencirati. Ne mogu apriorno odbacivati sve što od njega dolazi, ne mogu ga automatski anatemizirati, smatrati ga nedostojnim moga vremena i pažnje. Isto tako, ne mogu svijet promatrati crno-bijelo, dijeliti ga na podupiratelje i neprijatelje, odbacivati put pomirenja i suživota. “Blagoslivljajte svoje progonitelje, blagoslivljajte, a ne proklinjite!”, veli Pavao (Rim 12,14). Mnogi vjernici danas žive viktimizaciju kao kršćanski modus operandi. Biti kršćanin za njih znači biti prezren od drugih, ali i pasivno agresivno prezirati druge. Što je taj prezir jači, to misle da je njihova vjera jača. Zato se neće ustručavati niti potencirati taj prezir, provocirati ga. No, to je možda vjera esena, sli sigurno ne sv. Pavla. Zajedništvo je za njega temelj, nikada autoreferentnost. On stvara kršćanske zajednice i brine se o njima. Odmah nakon obraćenja poslan je prvo Ananiji, a onda učenicima u Damasku. Održava veze i s judeokršćanima, premda su najrigorozniji među njima proklamirali teologiju koja je gotovo suprotna njegovoj. Konflikte nastoji riješiti mirno, sinodalno, i to mu glede temeljnih polazi za rukom na Apostolskome saboru u Jeruzalemu 50. godine. Upornost, kreativnost, i napose vjera, omogućili su mu da bude čovjek mostova, ne zidova.

Drugo, Pavlovo obraćenje nije izvršeno velikim apologetskim pothvatom, nije ga se uvjerilo argumentima, nije isprosilo mnogobrojnim žrtvama i molitvama, niti je postignuto bilo kakvom silom. Bila je to izravna Božja intervencija. “Milošću Božjom jesam što jesam i njegova milost prema meni ne bijaše zaludna” (1Kor 15,10). Vjera je dar, milosni i nezasluženi. Vjernik stoga mora ostaviti prostor za Boga, za njegovu volju. Pavao ni kad je bio najgori zločinac od Boga nije bio zaboravljen ni prezren. “Dok mi još bijasmo nemoćni, Krist je, već u to vrijeme, za nas bezbožnike umro” (Rim 5,6). Bog ima svoje planove, svoje putove, nama misteriozne i neshvatljive. Zašto želimo da bude drukčije, zašto želimo kontrolirati njegove naume? Stvorio nas je različite, rastemo različitim tempom, svakoga njegova povijest i sadašnjost individualno oblikuje, različiti su nam interesi, talenti i naravi. Nije li stoga preuzetno željeti druge svesti na moju mjeru, učiniti ih kopijama, limitirati ih mojim idejama i željama? Katkada će Božji putovi ići suprotno od naših najplemenitijih želja. “Prođoše Frigiju i galacijski kraj jer ih je Duh Sveti spriječio propovijedati riječ u Aziji. Kad su došli do Mizije, htjedoše u Bitiniju, ali im ne dopusti Duh Isusov” (Dj 16,6-7). Imamo li snage i u našim današnjim teškoćama vjerovati da Bog drži svijet i njegovu budućnost u svojim rukama? Možda ta budućnost neće biti u skladu s našim promislom, i zapravo je sreća što neće. “Ako je Bog za nas, tko će protiv nas?” (Rim 8,31), bilo je jasno Pavlu. Nažalost, mi današnji kršćani kao da živimo čekajući vlastitu smrt, prestravljeni nad sekularizacijom i vremenom u kojem više ne igramo stare uloge. Poput čangrizavih smo umirovljenika kojima se ne sviđa način kako svijet danas funkcionira, i stalno se vraćaju na ono što je nepovratno prošlo. No, Bog ne stari. Pouzdati se u njega znači iščitavati znakove vremena po kojima djeluje danas i angažirati se spram njih. I Pavao je imao stotine razloga za malodušnost gledajući dekadenciju mladih zajednica, koji unatoč obraćenju prečesto nisu donosili zdrave plodove. No, pouzdao se u Boga, dao se potaknuti i postao najveći misionar u povijesti.

Treće, pri Pavlovom obraćenju ključnu ulogu ima sam Gospodin. On mu se ukazuje i potiče ga da promijeni svoj životni smjer. Iako nije susreo Isusa prije uskrsnuća, Pavao će se kasnije uvijek iznova pozivati na događaj obraćenja i sebe ubrajati među Kristove najbliže učenike. “Nisam li apostol? Nisam li vidio Isusa, Gospodina našega?” (1Kor 9,1). U temelju njegove vjere je Krist, povijesni i živi. Kršćanska vjera ne zna za prečace, ona mora ići preko Krista, ona podrazumijeva sve dublje poznavanje Krista, prijateljevanje s Gospodinom, ljubav prema svome Bogu. Božje djelovanje ne uzrokuje sveta voda ni egzorcizirana sol, nikakva tajna formula, molitva koja je djelotvornija od drugih, niti svetac koji je brži i uslužniji od drugih. Božje djelovanje uzrokuje srce nadahnuto evanđeljem, ono koje je upoznalo Isusa i povjerovalo mu. “Dozivljem vam, braćo, u pamet evanđelje koje vam navijestih, koje primiste, u kome stojite, po kojem se spašavate, ako držite što sam vam navijestio; osim ako uzalud povjerovaste. Doista, predadoh vam ponajprije što i primih: Krist umrije za grijehe naše po Pismima; bî pokopan i uskrišen treći dan po Pismima” (1 Kor 15,1-4). Potrebno je, dakle, uputiti se k Pismima, upoznavati ih sve dublje i dati se oblikovati njima. Ne može se odbaciti teologija i egzegeza zato jer navodno postoji brži i lakši put do vjere. Svaka prečica je zapravo magija koja parazitira na kršćanstvu. “Nema drugog imena dana ljudima po kojem se možemo spasiti”, potvrditi će i Petar (Dj 4, 12). Krist je referentna točka naše vjere, našega kršćanstva. Mnogima je, ne treba ni to skrivati, najveća životna potreba da Bog čuva njihovu djecu i unuke i od religije ne traže više od toga. No, križ, kao simbol kršćanstva, zapravo izruguje svaku amajliju. Isus ne obećava sreću unutar starog sustava vrijednosti, već poziva da usvojimo novi u kojem je sreća neotuđiva. Zato je kršćanstvo bez poznavanja Krista apsurdno. Pavao nam se pritom nudi kao snažni svjetionik, kao svjedok i uzor Kristove milosti. “Isus Krist dođe na svijet spasiti grešnike, od kojih sam prvi ja. A pomilovan sam zato da na meni prvome Isus Krist pokaže svu strpljivost i pruži primjer svima koji će povjerovati u njega za život vječni” (1 Tim 1,15-16).

Stanko Perica, polis.ba