www.polis.ba

O Uskrsu, granicama i ugodnom izolatoriju na Bosanci

Na uskrsno jutro u obližnjoj pekari, miriše na peciva i svira radio Velkaton, svi prate, kažu mi, još ništa nisu za Maloga rekli. Kad nekome ne znaš imena, a imaš osjećaj da ga nekako znaš, nazoveš ga Mali

Prošli me Uskrs dočekao na Bosanci, danas živopisnom selu, a nekad drevnom mjestu na kojem bi srednjovjekovne karavane iz Bosne i Srbije otpočinule prije silaska strmom stazom, koju i danas zovu magareća, u Dubrovnik. Ponekad i do tristotinjak konja i magaraca, natovarenih dobrima tu bi konačili, pa krenuli dalje, sve putem žutih asfodeja i divljih maslina u Grad. Za vrijeme neposredne opasnosti od kuge, oni i njihova dobra bila bi zadržana u Lazaretima, tik na ulazu u Grad, čekajući da prođe propisano vrijeme karantene. S Bosanke se vidi nadaleko, na otoke oko Cavtata, Bobaru i Supetar, nekoć prve izolatorije Dubrovačke Republike. Nesretnici bi se na njima nosili s teškim uvjetima života na izdvojenim otocima, bolešću i skorom smrću. Usamljeni usred mora.

S Bosanke se pruža pogled i na Gruž i Elafite, gdje vlastela odlazi u ljekoviti spas privatnih ljetnikovaca, daleko od kužnih gradskih zidina.

Na sve to gledam u vrijeme prošlogodišnjeg „strogog zaključavanja“, dani mi prolaze jednako vlasteoski, povlašteno, sretno sam magare, na magarećoj stazi, pratim kako priroda buja, kamen cvjeta. U vrijeme Uskrsa gledam na otoke, nisu li čudo, nastali od smrti mora. Sve je manje izletnika. Uživo razgovaram uglavnom s blavorima i guštericama. Gubim se u poljima kadulje, smilja i marulje, dok su drugi u daleko skučenijim prostorima. Imam sasvim dovoljno prilika za bijeg od sredstava društvenog priopćavanja, aplikacija, za sve sam to prestara i tankih živaca. Kada mi kažu da perem ruke toplom vodom i sapunom, pobjegnem iz tog obdaništa i brojim putem bubamare.

Magareća staza prema Dubrovniku. Foto: Roberta Nikšić

Povremeno na Bosanku, u trenucima jake bure, pristigne poruka od BH Telecoma: dobrodošli u Bosnu i Hercegovinu. Neko se vrijeme utješno zavaravam kako su granice provizorne, sve to vjetar stihijski prebriše. Ali, granice su hermetičke u tom trenutku zatvorene. Znam, u jednom trenu, otvorit će ih ekonomija, bivalo je tako i u Republici, moralo se raditi i misliti na oporavak i nakon kuge. Ugodna će izolacija u svijetu divljih trava i životinja potrajati sedamdesetidva dana. Toliko nisam vidjela svoje, ni Bosne. Oni mi tih dana pričaju – otkad su granice zatvorene, migranti ove naše iz Kladuše prevode preko granice. Potvrđuju ono što otprije svi znamo, nekim ljudima granice će ostati zatvorene, nema tog vjetra ni bure, nema te ekonomije, koja bi ih mogla pomaknuti. Ostat će izdvojeni, gubavci na vratima Europe.

Oni nisu anđeli

Ti ljudi, jer su i oni ljudi, svoje pokušaje prelaska naših granica i preplivavanje sa svojih udaljenih otoka do nekog boljeg svijeta, zovu Game. Kako to drugačije nazvati nego da podsjeća na neku virtualnu igru, u kojoj igrač ima nekoliko života, možda tri, šest, ili devet. Što više novaca, više života. Kada ih vrate s granice, kada im interventna policija prebroji kosti, ili kad im oduzmu mobitele sa slikama familije, oni znaju, imaju oni još života u toj igrici. Možda sljedećega puta preskoče taj level. Možda nađu boljeg posrednika. Kada ih popljuju na ulici, kada ih se optuži da smrde, da su uzročnici bolesti, ne, nisu to oni, ne događa se to njima, nego njihovim avatarima. Još imaju života. Možda na sljedećem levelu neće za njima govoriti kako imaju sifilis, sidu, skabies, da su besposličari, probisvijeti, lopovi, silovatelji, djeca ISIL-ovaca. Na sljedećem levelu možda neće okajavati grijehe svojih očeva. Možda neće više biti tako upadljivo crnpurasti, nego lijepi bijeli zapadnjaci. Možda će im izrasti krila, pa će im na granici reći, dobrodošli anđeli.

Nakon sedamdesetidva dana prešla sam granicu, vidjela Bosnu i svoje. Granice za migrante nisu se pomaknule.

O korizmi ove godine

Ove godine nadoknađujem sve što sam prošle godine u Bosni propustila. Granica za migrante ostala je jednako neprohodna. Nekako pred korizmu, jedanaestog februara, u pokušaju prelaska državne granice, rijeke Gline, tijelo jednoga migranta nestaje u riječnoj bujici. Našli su ga, mladog turskog državljanina, četrnaestog februara na hrvatskoj strani. U smrti je doplovio do „europske unije“. Njih sedam, te noći kada snijeg od žestine pada, vjeruje da može, ili zna da mora prijeći Glinu. Ljeti je ona gotovo plitka, zimi se naguta snjegova i postaje bujica. Što se stvarno dogodilo, mi to ne znamo. Kad bismo amo mogli naslutiti što tjera čovjeka na skok u hladnu rijeku, a nitko ga ne čeka na drugoj strani obale, srce bi nam se smrzlo. Tko bi s takvim srcem mogao svijetom hodati. Daleko je lakše i komotnije disati plitko i površno. Radije ćemo reći, što ih je tjeralo, u njih rata nema. Samo muški dolaze, gdje su im djeca i žene, i oprat ćemo od njih svoje ruke. Svi imaju mobitele, otkud im pare, što će našoj djeci ostati, kad nas oni preplave, sve go lopov …. peremo svoje ruke temeljito, toplom vodom i sapunom. Kada ih vidimo kako prose, pa svoj novac nekom trećem predaju, nećemo se pitati zašto i kako se tijekom puta zaduže, niti kako svoju slobodu otkupljuju. Reći ćemo, drogoši, troše pare na prostitutke, i oprat ćemo svoje nevine ruke.

Sami smo rubni, ušli smo u kategoriju Trećih zemalja, a da se zagledamo preko njihova ruba, otkrili bismo rub još rubniji, strmoglavili se u nigdinu.

O Uskrsu i jednom zalutalom metku

Vijest o utopljenom migrantu posve je izblijedjela, sasvim tiho i beznačajno, kao da je nikada nije ni bilo. Prošla je korizma, uronili smo u Veliki Tjedan. Na Veliku Subotu ušli smo u mračnu crkvu, svijeća nam je put osvijetlila, svjetlo se umnažalo sve dok nam se nije razdanilo. Bog nam je nadugo i naširoko o sebi govorio, zvona gromoglasno objavila kako je dokinuta posljednja granica, više nismo jednom nogom u grobu, nego u vječnosti. Lijepo nam je kao i svake godine. Na povratku s bdijenja, u Polju, na ulazu u Kladušu, policijska rotirka sablasno plavo noć osvjetljava. Najavljuje, dogodilo se nešto što nije trebalo. Šture vijesti na lokalnom radiju potvrđuju – jedan zalutali metak zaustavio se u prsima dječaka iz Iraka. Bilo je veče, sunce još nije bilo zašlo. Šetali otac i sin. U teškom je stanju. Toliko znamo. To je u vijesti na drugom mjestu, na prvom je mjestu sukob migranata. Da je netko drugi umjesto dječaka iz Iraka metak pokupio, nastao bi linč. Ovako, to dijete mnoge je spasilo.

Pogled na Stari grad i naselje Zagrad u Velikoj Kladuši. Foto: Roberta Nikšić

Razmišljam koliko treba vremena od Kladuše do Bihaća, sve poprečnim, sve kraćim putevima do kantonalne bolnice. Uz put je sve procvjetalo, glog zabijelio, polja preorana, usitnjena, maslačak sunce na zemlju spustio. Hitna juri kroz krajolike pune nade. Uz najbolju volju i optimalne uvjete na cesti, treba proći pedeset minuta. A vrijeme ima svoju vječnost.

Jedna aureola i micanje kamena s granice

Na uskrsno jutro u obližnjoj pekari, miriše na peciva i svira radio Velkaton, svi prate, kažu mi, još ništa nisu za Maloga rekli. Kad nekome ne znaš imena, a imaš osjećaj da ga nekako znaš, nazoveš ga Mali.
Na uskrsno jutro ispred robne kuće, centra kladuškog svemira, nema uobičajenih malih pokretnih migrantskih trgovina, nema roditelja s djecom što prodaju grožđice iranske sultanije, datulje i lješnjake. Kakva je to sudbina doći do grada koji zbog protočnosti granice sav živi od trgovine, sam tu trgovati i čekati prilike da ti se granica otvori. Na licima roditelja migranata vidi se kako su svjesno izbrisali svoje biografije, sve što su bili, sve što su u životu postigli, svega će se odreći, kada dospiju do te obećane Njemačke. I početi sve iznova, sve ispočetka. Ovo je vrijeme nevažnih, prebrisanih biografija. Djeca migranti ispred njihovih „dječjih kolica trgovina“ su crnpurasta, vesela, nasmijana, igraju se trgovine. Djetinjstvo pronađe svoj razlog za sreću. Na uskrsno jutro nema od njih nikoga.

Samo jedan od roditelja prodaje na drugoj kladuškoj lokaciji, trgu menđuši, ali on ne zna ništa. Njegova je femili okej.

Na uskrsnoj misi je lijepo, kao i svake godine. Nahranili se Njegovim tijelom, rasjekli ga sjekutićima, pregrizli, usitnili do posljednjega atoma, protoni su plovili oko jezgre i tvorili savršenu aureolu. Aureola je ta preteška za naše glave, pa je ponekad skidamo pred određenim ljudima i određenim situacijama, jer bi nam inače još dodatno otežala. Ima i ona svoje granice. U neke prostore ne zalazi. Aureola naša se skida svaki puta kada nije komotna. Kada ugleda migranta, odluta do ormara. U najdubljem kutu se sakrije, jer biti s gubavcima, može te samo ogubati.

Na radiju, tijekom dana, javljaju Mali je stabilan. U nekoj filmskoj završnici putanja tog metka učinila bi od njega velikog čovjeka, a njegovu familiju odvela u zemlju obećanu.

Zamišljam tko je u njegovoj bolničkoj sobi, tko tješi njegove roditelje, postoji li tako nešto za migrante ranjene na rubu Treće zemlje. Gdje se oporavljaju mali migranti od duševnih i tjelesnih boli, a gdje nakon bolnice. Zamišljam, klanja mu se bolničko osoblje a njegova mala crna aureola obasjava odjel dječje kirurgije. Tko zna, možda se nađe netko i odgurne im kamen s granice.

Zna se dogoditi i da im se kamen s granice odgurne, ali samo za žene i djecu, a muževi i dio djece ostanu u Kladuši ili Bojni, hrvatska ih policija razdvoji. Prolaze im dani po privatnim smještajima ili šumama u okolici. U ovom trenutku padre Perica obraća se na različite adrese da ih spoji.

Roberta Nikšić, polis.ba