O škrtosti

U romanu Braća Karamazovi Dostojevski donosi priču o škrtoj starici kojoj je Bog uslišio molitvu da bude izvučena iz pakla na samo jednoj lukovici koju je jednom poklonila nekom prosjaku. No, lukovica nije izdržala, škrčina se sunovratila u vječnu tamu. Naime, lukovica je pukla kad je starica stala nepromišljeno i srdito otresati «nametnike», duše drugih koje su se uhvatile za nju da se i oni spase. Povratak u nesreću nije uzrokovao teret bestežinskih duša, nego egoizam glupe škrtice.

Zapadna kršćanska duhovnost škrtost ubraja među sedam glavnih grijeha iz kojih proizlaze svakovrsna druga zla (G. Cucci). Stavlja je odmah na drugo mjesto, poslije oholosti, a možemo pridodati i taštine, najgorih dviju mana, kojima su skloni i pobožni i duhovni ljudi. Škrtost nije vezana samo za materijalno, da bi se zadovoljenjem ugasila, kao primjerice srdžba, neumjerenost u jelu i piću ili bludnost. Naprotiv, škrtost se povećava uvećavanjem imanja, gomilanjem novca. Škrtost je duhovna mana jer je prati odricanje i askeza. Škrtac je strog prema sebi, kažnjava se do mjere da ne uživa ni u čemu, ni u hrani ni u novcu ni odjeći ni u slobodi. Jest će pljesnivi kruh, makar «ležao» na parama.

U istočnim crkvama ovu se manu naziva srebroljubljem. U toj tradiciji osam je strasti. Srebroljublje je treća, nakon proždrljivosti i bludnosti, «izvana prilazi duši», i ukoliko se «pusti u srce, ona postaje pogubnija od svih», «izgoni se teže od svih, jer postaje korijen svih zala» (Ivan Kasijan). Srebroljublje je nezasitna potreba da se preko novca predstavljamo boljima nego što jesmo, da se kupuje sve, da se stekne apsolutna moć i osigura budućnost. Nije slučajno da hebrejske riječi aman (vjera) i mamona (novac) imaju isti korijen, slično kao u našem – bog i bogatstvo. I nije bezrazložno da uz licemjerje, zatim uz izopačenu vlast nad ljudima, Isus posebno upozorava na pogubnost pouzdanja u bogatstvo.

Poput biblijskog propovjednika Marx je smatrao da novac «pribavlja sve» (Prop 10,19), da sve obrće u svoju suprotnost: ružno u lijepo, zlo u probitak, nemoć i manjkavost u moć i prednost. Novac je «zbiljski duh svih stvari», «opća prostitutka i svodnik svih ljudi i naroda».

Pohlepa za imanjem i pomama za novcem predstavljena je u kruhu u Isusovoj pustinji. Pogađa sve, i bogate i siromašne, i umne i neuke, i religiozne i ateiste. Zato Isus traži hod uskim, a ne širokim putem, radikalno siromaštvo, materijalno i duhovno, darežljivost a ne rasipništvo, te posvemašnje oslanjanje na Boga. Ta i u siromašnome se gnijezdi gramzljivost i šire pohlepne oči na novac i bogatstvo.

Kruh je zbirni simbol za ono najbitnije, za život sam. Mnogima je kruh novac. Novac je konvertibilan sa svime i sve se mjeri u novčanoj vrijednosti. Oslanjajući se na Shakespearea, oštroumne retke o novcu napisao je i kritičar nagomilavanja dobara i izrabljivanja radnika, K. Marx. Poput biblijskog propovjednika Marx je smatrao da novac «pribavlja sve» (Prop 10,19), da sve obrće u svoju suprotnost: ružno u lijepo, zlo u probitak, nemoć i manjkavost u moć i prednost. Novac je «zbiljski duh svih stvari», «opća prostitutka i svodnik svih ljudi i naroda».

Napomenuli smo da je škrtica u Dostojevskijevoj priči bila nepromišljena i glupa. Škrtost, ponavljaju iskusni, što više ojačava, to više osljepljuje za ljepotu svijeta, za milost postojanja, za potrebe bližnjih. I sve više oglušuje. Škrtac čuje samo sebe i one koji se vrte oko njegova ega. Poput taštog i oholog, škrtac je samac u svom mrtvom svijetu, nesposoban za prijateljstvo, i najbliži su mu ili smetnja ili sredstvo. Srebroljubac je blizak oholom i taštom zbog slične tjeskobne preokupacije za sebe. On zaglupljuje, jer suzuje horizonte duha, imaginacije i igrivosti na preozbiljnu zabrinutost za sebe. I ne samo da se duhovno suši, nego se i fizički izobličuje.

Škrtost se povećava uvećavanjem imanja, gomilanjem novca. Škrtost je duhovna mana jer je prati odricanje i askeza. Škrtac je strog prema sebi, kažnjava se do mjere da ne uživa ni u čemu, ni u hrani ni u novcu ni odjeći ni u slobodi. Jest će pljesnivi kruh, makar «ležao» na parama.

Škrtost je, primjećuje filozof U. Galimberti, mana protiv pravednosti. Škrti čovjek uskraćuje dobra koja pripadaju drugima. Papa Franjo naglašava socijalnu dimenziju i privatnog vlasništva (usp. LS 93 i FT 120). Ustaje protiv «idola novca», obogotvorenja tržišta, ponavlja s Ivanom Zlatoustim: «Ne dijeliti vlastita dobra sa siromašnima znači pokrasti ih i oduzeti im život. Dobra koja posjedujemo nisu naša već njihova» (EG 57).

Osim što uzrokuje laž, krađu i svakovrsna druga zla, teške posljedice škrtosti su nesloboda i nemir. Škrtac živi u stiješnjenom zatvoru strepnje za sebe. U «teroru budućnosti» taj skupljač svega i svačega posvuda pravi magacine. Osigurava budućnost koju nikako da počne živjeti. Ne primjećuje darovanost svega i budućnosti. Nezahvalan za dar, usamljen i tjeskoban, ne primjećuje ljepotu dara ni velikodušnost darivatelja, jer mu je jedini pravi dar novac kojega nikada dosta.

Ivan Šarčević, polis.ba /Tekst je objavljen u Jajačkom vjesniku, lipanj 2023./