Novruz – perzijska Nova godina

Novruz se poklapa s proljetnim ekvinocijem. Taj datum nije slučajno odabran: dani postaju duži, zimska hladnoća ustupa mjesto suncu, priroda se sprema na buđenje dok proljeće počinje prožimati cijelu prirodu.

Novruz doslovno znači novi dan, ali se praznik ne iscrpljuje u samo jednom danu. Pripreme za njega počinju nekoliko dana ranije različitim oblicima priprave, kao što je khaneh tekani, odnosno generalno čišćenje kuće, da bi sve bilo na mjestu za dolazak Nove godine i brojnih gostiju koji ispunjaju iranske kuće i stanove.

Vrijeme Novruza obuhvaća različite rituale, kao što su chaharshanbeh suri, noć između utorka i srijede koja prethodi Novoj godini. To je zanimljiv trenutak koji komemorira drevne zoroastrijanske kultne ceremonije s vatrom. U predvečerje se na ulicama užižu male lomače preko kojih se preskače recitirajući stih Zardi-emanaz to, Sorkhi- e to az man, što doslovno znači žuto tebi, crveno meni, kako bi u vatri mogli izgorjeti svi negativni elementi prisutni u osobi i da bi crvena boja, simbol zdravlja i energije, istisnula žutu koja simbolizira bolest i slabost.

Pepeo ugašene vatre, koji predstavlja sve boli i nesreće protekle godine, skuplja se i nosi daleko od obitavališta, vjerujući praznovjerno da se te loše stvari neće ponoviti u godini koja počinje.

Iste večeri, djeca prekrivena plahtom da ih se ne možemo prepoznati prakticiraju ghashogh zani: drže u ruci tavu i prave buku udarajući kašikom u nju, kucaju na sva vrata sve dok netko ne otvori i ne daruje ih slatkišima i suhim voćem, pokušavajući kroz šalu pogoditi tko je „smetalo“ ispod plahte.

U ovoj večeri uvijek postoji netko tko prakticira falgush, odnosno običaj de se sakrije na ulici iščekujući prolazak dviju osoba koje razgovaraju među sobom. Riječi koje izgovaraju dvoje prolaznika, kasnije se izvlače iz izvornog konteksta i tumače na način da bi se njima postigao određeni cilj. Time se najčešće bave neudane djevojke u potrazi za mužem, koje traže dobre i loše signale u razgovorima drugih.

U vremenu Novruza, svaka kuća priprema haft sin (sedam „s“): izabire se jedne površina, najčešće neki stolić na koji se postavlja stolnjak ukrašen šljokicama i kuglicama. Na stolnjak se stavljaju predmeti koji počinju slovom s, svaki od njih zaziva pobjedu Dobra nad Zlom. Najčešće su to: sabzeh, klice koje simboliziraju ponovno rađanja i čistoću, sib, jabuka koja simbolizira zdravlje i ljepotu, somaq, crveni začin kao sunce koje nadvladava tamu noći, sir, bijeli luk da bi udaljio bolesti i zle duhove, serkè, ocat kao simbol strpljivosti, senjad, posebno osušeno voće koje simbolizira ljubav, samanù, krema od pšeničnih klica koja simbolizira slatkoću. U nedostatku određenih spomenutih stvari, mogu se u zamjenu uzeti neke druge, kao što su: sekkè,odnosno kovanice kao simboli prosperiteta i bogatstva, ili sonbol, zumbul kao znak proljeća.

Haft sin se kompletira upaljenim svijećama koje simboliziraju zoru, zatim ogledalom koje umnaža predmete na stolu, a znak je čistoće i časti, ali također i stvaranja koje se dogodilo, prema perzijskoj legendi, prvoga dana proljeća. Dva ukrašena jajeta prizivaju plodnost, zdjela s crvenim ribama simbolizira život unutar života. Na stolu se još može naći sveta knjiga kao što je Kuran za muslimane ili Avesta za zoroatrijance, ili pak knjiga poezije, obično pjesnika Hafeza. Kada sat pokaže dolazak novoga dana, članovi obitelji, često u novoj odjeći, okupljaju se oko haft sina, recitiraju molitvu, otvore nasumično stranicu Hafezove knjige pjesama da bi otkrili što im previđa budućnost, potom se razmjenjuju čestitke i počinje ručak za koji se sprema riža i losos iz Kaspijskog mora. Stariji članovi obitelji mlađima dijele darove u novcu zvanom eidi.

Haft sin ostaje ovako pospremljen trinaest dana, sve do trinaestoga u mjesecu farvardin koji se podudara s sizdeh bedar, što doslovno znači proći trinaest. To je dan u kojem svi Iranci odlaze na otvoreno, na izlet. Tradicija zahtjeva da se taj dan provede izvan kuće kako bi se daleko od nje zadržali zli duhovi, u slučaju da bi zli duhovi navratili u kuću, ne bi ondje nikoga zatekli.

Tijekom sizdeh bedar, sabzeh se bacaju u tekuću vodu da bi ona odnijela sa sobom sve teškoće i brige godine koja je prošla. Prije nego se sabzeh baci, vlati trave se uranjaju u vodu i izražavaju se želje u nadi da će se obistiniti u godini koja tek počinje. Ovu priliku obično koriste mlade djevojke da bi izrecitirale stih sal-e digar khooneye shouhar baccé dar baghal, odnosno: „nadam se da ću sljedeće godine moći biti u zaručnikovoj kući s djetetom u naručju.“

Također tijekom trinaest dana između Novruza i Sisdeh bedara postoji običaj da se međusobno posjećuju bliži i dalji susjedi. Najčešće mlađi posjećuju starije. Nije rijetkost da se iskoristi prilika da se poprave narušeni odnosi i zaborave stari nesporazumi.

Autorica: Maria Rosaria Mormone, docentica na univerzitetu u Nantesu. Izvor: La Rivista culturale Prijevod: Polis.ba