www.polis.ba

Nisu naši neprijatelji nužno i Božji

Razmatranje uz nedjelju Božje riječi

U pozadini Joninog nevoljkog poziva na obraćenje Ninivljana, leže dvije osnovne datosti: jedna se odnosi na neprijatelje, agresore, odnosno na mogućnost da se i oni obrate, a druga se – kudikamo teža – tiče Izraela: Izrael treba prihvatiti njihovo obraćenje, pomiriti se s tim da im Bog prašta i iskazuje milosrđe

Za prvo misno čitanje treće nedjelje kroz crkvenu godinu, Nedjelje Božje riječi, odabran je odlomak iz Knjige proroka Jone. Radi se, ukratko, o umnogome kompleksnom i jednako zanimljivom odlomku, kako s obzirom na cjelinu Jonine knjige tako i s obzirom na sam njegov sadržaj. Esejističko promišljanje koje slijedi ima za cilj, s onu stranu bilo kakve sveobuhvatnosti, biti od pomoći u razumijevanju ovog teškog, ali za mnoge datosti vjere veoma važnog, ako ne i krucijalnog biblijskog mjesta.

Jonina (ne)poznatost

Jonin životopis, barem u djelomičnom obliku, zacijelo je među kršćanima jedan od najpoznatijih između biblijskih likova. Nemali je broj onih koji ne znaju gotovo ništa iz života proročkih velikana poput Izaije ili Jeremije, no gotovo svi su čuli za Jonu i kita, odnosno za njegov čudesni trodnevni boravak u utrobi morske nemani. Ako se otiđe samo korak dalje pa se pita kako je to i zbog čega Jona završio u ribljoj utrobi, onda se osim odgovora o velikom morskom nevremenu uglavnom ne zna ništa više.

Jonina knjiga je, zacijelo, jedna od najmanjih biblijskih knjiga: svega četiri poglavlja koja, ovisno od veličine slova, stanu na dvije-tri stranice. No, premda je opsegom tako malena i istovremeno jedna od najkomentiranijih biblijskih knjiga, ipak se o njoj još mnogo toga ne zna sa sigurnošću. I Jonina knjiga i prorok Jona, njezin glavni lik, po mnogim su parametrima posve neobični, sasvim nekonvencionalni.

Jona – drukčiji prorok

Niti je Jona napisao Joninu knjigu niti je bio povijesni lik, drugim riječima prorok Jona nije postojao – u ovome su danas, uz manje varijacije, suglasni gotovo svi tumači Jonine knjige, koliko god to nekima izgledalo sablažnjivo. Još je Grgur Nazijanski (4. st. pr. Kr.) sugerirao da je Jona, izmišljeni, a ne stvarni, povijesni lik. Jona, sin Amitajev, o kojem se govori na samom početku knjige zacijelo nije istoimeni lik o kojem se govori u Drugoj knjizi o Kraljevima (2 Kr 14,23-25), još manje sin udovice iz Sarfate Sidonske, kako su smatrali neki židovski autori. Sama je Jonina knjiga zacijelo nastala mnogo poslije događaja opisanih u Drugoj Kraljevima, po svemu sudeći koncem 4. ili početkom 3. stoljeća prije Krista. Lingvističke, leksičke i sintaktičke konstrukcije Jonine knjige – uz druge pokazatelje i/li dokaze – potvrđuju da je nastala u posužanjskom periodu.

Sam lik proroka Jone je za biblijske proroke prilično netipičan. Prije svega, u cijeloj Joninoj knjizi Jonu se nigdje izričito ne naziva prorokom, kao što se ne spominje ni glagol prorokovati: Bog poziva Jonu da ide propovijedati u Ninivu. Ipak, cjelina Joninog djelovanja nedvosmisleno govori da je Jona doista prorok, no po mnogo čemu neobičan, drukčiji prorok. On je prorok koji se ne samo opire Božjim zapovijedima nego doslovno bježi od Boga: ne samo da se u pogledu eventualnog obraćenja Ninivljanja Jona gotovo sasvim razlikuje od Boga u čije ime djeluje, nego su svi drugi likovi u njegovoj knjizi (mornari, Ninivljani) za Boga otvoreniji od njega samoga. Jona je toliko neobičan lik da sam priznaje da poznaje Boga, njegovo milosrđe koje nitko ne može ograničiti, i onda se sam opire širini Božjeg milosrđa.

Zbog navedenih i drugih neobičnosti postoje raznorazna žanrovska određivanja Jonine knjige: od midraša i alegorije pa sve do satire, parodije, legende ili didaktičke povijesti – što je, čini se, najbliže stvarnosti. Ukratko, Jonina knjiga je drukčija od svih drugih proročkih knjiga, a prorok Jona doista prorok sui generis.

Jona je prorok koji se ne samo opire Božjim zapovijedima nego doslovno bježi od Boga: ne samo da se u pogledu eventualnog obraćenja Ninivljanja Jona gotovo sasvim razlikuje od Boga u čije ime djeluje, nego su svi drugi likovi u njegovoj knjizi (mornari, Ninivljani) za Boga otvoreniji od njega samoga. Jona je toliko neobičan lik da sam priznaje da poznaje Boga, njegovo milosrđe koje nitko ne može ograničiti, i onda se sam opire širini Božjeg milosrđa

Jona konačno u Ninivi

Božja prva zapovijed Joni da ide u Ninivu pokazala se neuspjelom: Jona se oglušio na poziv i pobjegao u Taršiš. No, ni Jonin bijeg nije ništa uspješniji: Bog ga je „našao“ na brodu za Taršiš i što je dalje bilo znaju, kako rekosmo, gotovo svi. U svakom slučaju, opet smo na samom početku. Sada su Bog i njegov prorok na početnim pozicijama i opet Bog preuzima inicijativu. Kažemo na početnim, jer čini se da Jonu, s obzirom na „operaciju Niniva“ nisu ništa promijenile ni čudesna oluja ni još čudesnije izbavljenje iz utrobe morske nemani. Naime, u Joninoj molitvi iz riblje utrobe (Jon 2) nema ni riječi o tome da je on promijenio mišljenje i da će ići u Ninivu (osim nejasnog obećanja da će ispuniti što je zavjetovao u Jon 2,10, što se teško može odnositi na proročko djelovanje u Ninivi).

Bog, dakle, Joni daje još jednu priliku: po drugi put mu zapovijeda da ide u Ninivu i da tamo propovijeda ono što će mu on reći. Shvativši da od Boga ne može pobjeći – ne zna se u čemu je veća ironija: u tome da Božji prorok pokušava pobjeći od Boga ili u tome da se trebalo dogoditi sve ono s olujom i morskom nemani da bi Božji prorok to shvatio – Jona ustaje i odlazi u Ninivu, a Niniva je grad enormno velik – tri dana hoda. Štoviše, u hebrejskom jeziku upotrijebljen je izričaj jači od superlativa, koji se u prijevodima na hrvatski jezik nastoji izraziti opisima silno velik, veoma velik, čak i pretjerano velik, dok Jeruzalemska Biblija donosi „grad velik do Boga“. Radi se, u svakom slučaju, o gradu basnoslovnih dimenzija, a izričaj „tri dana“ mogao bi biti svojevrsni paralelizam Joninim trima danima provedenim u kitovoj utrobi.

Poziv na obraćenje koji to nije

Niniva je grad velik tri dana hoda, a Jona „prođe gradom dan hoda“. Ostaje nejasno, uz različite pokušaje mnogobrojnih tumača, zašto se Jona odlučio na „skraćenu akciju“, odnosno zašto je propovijedao u samo trećini grada. Ipak, tumačenja poput onih da je jedna trećina dovoljna da se vijest tj. poziv na obraćenje sam od sebe proširi na čitav grad čine se prilično površnim: vjerojatnijim se čini da se i na ovaj način izražava Jonin otpor Božjem zadatku; on će učiniti sve, točnije sve što može, da mu proročka misija ne uspije jer se s njom, i dalje, nikako ne slaže.

Upravo iz te perspektive mogle bi se protumačiti i Jonine riječi. Njegov poziv na obraćenje Ninivljana glasi ovako: „Još četrdeset dana i Niniva će biti razorena“. Da, samo tako, točnije samo toliko. U pet riječi (u hebrejskom tekstu) stalo je svo Jonino propovijedanje. Istina je da se u Božjem drugom pozivu proroku Joni ne kaže sadržaj njegovog propovijedanja u Ninivi – nego samo da ide propovijedati u Ninivu ono što će mu Bog reći – no, teško je i zamisliti da mu je Bog zapovjedio da kaže upravo ovo. Naime, u pozivu na obraćenje nema nikakvog ako, tipičnog i za proročko djelovanje i za pozive na obraćenje, na primjer: ako se Niniva ne obrati za četrdeset dana, bit će razorena. I još: u Joninim škrtim riječima nema zapravo ni riječi obraćenje, odnosno one i nisu poziv na obraćenje, nego izricanje konačnog suda. Ako se njegove riječi shvate doslovno onda one znače da je sud neminovan: on Ninivljanima samo navješćuje propast, i to veoma precizno, priopćuje im njihov kraj koji, prema njegovim riječima, nije ničim uvjetovan, nego zagarantiran.

S druge strane, brojka od četrdeset dana (povezanost s danima potopa ili godinama lutanja pustinjom, usp. 1 Kr 19,8) ipak daje neku nadu da nije sve izgubljeno i da je promjena ipak moguća: u protivnom bi razorenje Ninive (isti glagol se koristi za Sodomu i Gomoru, usp. Post 19,32.25.29; Pnz 29,22; Am 4,11) ili bilo učinjeno bez Joninog interventa ili uslijedilo odmah nakon njega.

Ninivljani se ipak obraćaju

Ninivljani se nekim čudom ipak obraćaju: nekim čudom, jer su a) Ninivljani, pogani, Izraelovi krvni neprijatelji čija je brutalnost u odnosu prema drugim narodima postala poslovična (O Ninivi se, primjera radi, ovako izjašnjava prorok Nahum: „Teško gradu krvničkom, pun je laži, prepun grabeža, s pljačkanjem on ne prestaje! […] Eto plaće za razvrat bludnice, ljupke ljubaznice, vješte čarobnice koja je zavodila narode svojim razvratom i plemena svojim čaranjima.“, Nah 3,1.4); b) Jonin poziv na obraćenje je doista nikakav, uz to da se u tekstu nigdje ne kaže niti da im se predstavio, niti kao prorok niti kao Božji/Jahvin prorok.

Unatoč svemu, stanovnici Ninive se zdušno daju u pokoru i pokajanje: od kralja pa sve do životinja. Naime, neimenovani ninivski kralj, nakon što se i sam obukao u kostrijet i sjeo u pepeo (vanjski znak pokajanja i pokore), izdao je, zajedno sa svojim velikašima, naredbu da se „i ljudi i stoka pokriju kostrijeću, da glasno Boga zazivlju i da se obrati svatko sa svojega zlog puta i nepravde koju je činio“ (Jon 3,8). Jasno da se naredba o zazivanju Boga ne odnosi na stoku, no iz naredbe koja dolazi s najviše instance, od kralja i njegovih velikaša, jasni su priznanje krivice i poziv na obraćenje.

Takva promjena na bolje ne može izmaći Božjem pogledu: zato se i kaže da je Bog vidio što su učinili, da su se obratili od svojega zlog puta (usp. Jon 3,10). Vidio i sažalio se „zbog nesreće kojom im bijaše zaprijetio“ (Jon 3,10), te od nje odustao: još jedanput se starozavjetni Bog pokazuje kao Bog koji se na nesreću brzo sažali – što će u srdžbi malo poslije priznati i sam prorok Jona (Jon 4,2).

Mnogi će vjernici na deklarativnoj razini prilično lako, točnije olako vjerovati i drugima naviještati sliku Boga koji je otac svih ljudi, još će smjelije govoriti o tome da smo svi Božja djeca, no kada se s načelne prijeđe na konkretnu razinu, tada za mnoge „velike“ vjernike nastupaju ozbiljni problemi. Dovoljno je samo i zamisliti naše današnje Ninivljane, one dakle koje su meni/nama zakleti neprijatelji, i usporediti svoje ponašanje s Joninim, da ne kažemo i s Božjim

Naši neprijatelji nisu i Božji neprijatelji

U pozadini Joninog nevoljkog poziva na obraćenje Ninivljana, leže dvije osnovne datosti: jedna se odnosi na neprijatelje, agresore, odnosno na mogućnost da se i oni obrate, a druga se – kudikamo teža – tiče Izraela: Izrael treba prihvatiti njihovo obraćenje, pomiriti se s tim da im Bog prašta i iskazuje milosrđe. Zbog toga autor Jonine knjige toliko inzistira na ovoj drugoj temi koja je, mišljenja smo, važnija od prve. Na koncu, upravo zbog Izraela, a ne zbog pogana, je i pisana ova proročka knjiga.

Jona, dakle, predstavlja potlačen i ugnjetavan narod, narod koji je od svojih ugnjetača, Ninivljana, točnije Asiraca, pretrpio uistinu mnogo: osvajanje Sjevernog kraljevstva i odvođenje u asirsko sužanjstvo – da navedemo samo ono najreprezentativnije. Takav narod, kako je na mnogo mjesta u Bibliji potvrđeno, navikao je gajiti mržnju prema svojim brutalnim neprijateljima i očekivati da im se Bog, u njihovo ime, osveti: da ih na najstrašnije načine kazni za zločine učinjene njegovom, Božjem izabranom narodu. No, pisac Jonine knjige, na sebi svojstven način, kaže da se to neće dogoditi. Naprotiv. Traži od svojih sunarodnjaka i suvjernika da shvate da njihovi neprijatelji nisu automatizmom i Božji neprijatelji, da i njima Bog – s onu stranu svih njihovih neospornih zlodjela – pruža mogućnost za promjenu na bolje, za obraćenjem.

Točno je da je Niniva simbol ugnjetača i neprijatelja, no također je točno da među Ninivljanima „ima više od sto i dvadeset tisuća ljudi koji ne znaju razlikovati desno i lijevo“ (Jon 4,11), odnosno nevinih, za grijeh i krivnju nesposobnih. Zar bi bilo pravedno da Bog, želeći pravedno kazniti Izraelove neprijatelje, nepravedno kazni tolike nevine? Bog je uvijek na strani takvih, malenih, bili oni Izraelci ili Ninivljani.

Širina Božjeg čovjekoljublja i neiscrpljivost njegovog milosrđa

Štoviše, Bog ljubi i ugnjetače, on je onaj koji daje da njegovo sunce izlazi i nad dobrima i nad zlima (usp. Mt 5,45). Jasno, valja to stalno ponavljati, da Bog nije na strani zla, onih koji čine nepravdu i nasilje drugima, naprotiv, takva mu se (zlo)djela gade i o tome svjedoči cijeli Stari zavjet, u pojedinostima ili u cjelini, a o novozavjetnoj slici Boga da i ne govorimo. No, jednako tako vjerska je istina da Bog ljubi sve ljude, jer su svi njegovi, sve je on stvorio. Baš sve. Vjerovati u takvoga Boga nije teško samo Joni, nego svim istinskim vjernicima, svima koji ozbiljno njeguju dar vjere. Točnije, mnogi će vjernici na deklarativnoj razini prilično lako, točnije olako vjerovati i drugima naviještati sliku Boga koji je otac svih ljudi, još će smjelije govoriti o tome da smo svi Božja djeca, no kada se s načelne prijeđe na konkretnu razinu, tada za mnoge „velike“ vjernike nastupaju ozbiljni problemi. Dovoljno je samo i zamisliti naše današnje Ninivljane, one dakle koje su meni/nama zakleti neprijatelji, i usporediti svoje ponašanje s Joninim, da ne kažemo i s Božjim.

Završit ćemo citirajući bibličara Božu Lujića koji, između ostaloga, zaključuje da „Božju ljubav nitko ne smije iz uskogrudnih razloga privatizirati zadržavajući je samo za sebe“, odnosno da bi „svako uvlačenje Boga u osobne ili nacionalne interese, a protiv drugih […] značilo iskrivljivanje slike o Bogu“, drugim riječima: „čovjek nikada i nigdje ne bi smio određivati Božji način djelovanja u svijetu, a, s druge strane, ostaje Božji način djelovanja uzorkom čovjeku u njegovu djelovanju“ (Božo Lujić, Starozavjetni proroci, 434).


Stipo Kljajić