Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
„Nikada nismo imali mir. Njegov dolazak u Irak nalik je golubici koja donosi radosne vijesti“
Ne postoji osoba ili obitelj – među kršćanima, muslimanima, Kurdima – koja nije patila. Imati priliku da budemo zadovoljni, da zajedno radimo, to je ono čemu se nadamo. Konačno je došlo vrijeme kada moramo živjeti zajedno i pripremiti državu za generacije koje dolaze
U Iraku je 57% populacije mlađe od 25 godina. Papa Franjo posjećuje potencijalno bogatu državu, punu životne snage. Ratovi su pokušali potisnuti snove, ali je ipak preživjela nada za svjetliju budućnost. „Nikada neću zaboraviti ratne sirene. Nepokolebljivo smo opredijeljeni za život, ali želimo priliku biti uistinu sretni“, kaže mlada Iračanka, članica Asirske crkve.
Irak je u rukama mladih. Siromaštvo, ratne traume, nezaposlenost, razdvojene obitelji zbog prisilih preseljenja ukazuju na ekstremnu situaciju ovog naroda. Mladi Iračani žele obrazovanje, život usmjeren na posao, profesionalnu formaciju. Nemaju straha, žele se uključiti u društvo. Potrebna im je podrška, šansa da svoje energije usmjere na put mira, zajedničkog života, dijaloga koji će ih odvratiti od ekstremizma.
Dahlia Khay Azeez je četrdesetogodišnjakinja iz Bagdada. Završila je srednju informatičku školu i teološke studije kod redemptorista. Zatim je otišla u Belgiju, gdje je diplomirala na univerzitetu u Leuvenu. Doktorat radi na Papinskom orijentalnom institutu u Rimu, gdje je upisala četvrtu godinu. Sjeća se kada je stigla u Rim da je Institut slavio stotu godišnjicu od osnutka. Tom prigodom ga je posjetio Papa. Dahlia je bila nekoliko koraka od njega i nije ga mogla pozdraviti, niti pričati s njim. Vidjela ga je kad je sadio drvo mira u vrtu univerziteta. Ona je sada u svojemu rodnom gradu, gdje se vratila na nekoliko mjeseci da bi bila uz svoju obitelj, četiri brata, u zabrinjavajućoj neprilici zbog pandemije. I sada, kad Papa dolazi u njezinu domovinu, neće moći sudjelovati na susretima, nije se lako kretati. Ali je za Dahliju dovoljno znati da Papa, prvi put u povijesti Iraka, dolazi da bi donio poruku bratstva, posebno za mlade.
Dahlia: Svi su iznimno sretni zbog ovog pohoda mira. I muslimani su također sretni jer je ovo prvi put da nam dolazi tako važna osoba. Za nas je vrednota gostoprimstva od velikog značenja, ono je sveto za nas. Kao što je Abraham u svojoj kući ugostio tri anđela, tako je i nama gostoprimstvo usađeno u dušu. To je veličanstveno za nas, sretni smo. Nadamo se da će sve proći dobro. Sve će biti jednostavno ali opet lijepo i dobro. Nažalost, zbog Covida 19, ne možemo učiniti sve što bismo željeli. Osobe koje mogu sudjelovati na susretima unaprijed su izabrane od određenih komisija. To je bila nužnost. Svi su se angažirali da bi sve dobro završilo. Pratim na tv-u dokumentarce, prenose emisije o Uru, govori se također o ranijim Papinim putovanjima u druge zemlje, da bi ga se bolje upoznalo. I sada on dolazi nama, uistinu nam dolazi.
U Uru Kaldejskom je previđen međureligijski susret otvoren za svakoga da bi se naglasila vrijednost univerzalnog bratstva.
Dahlia: Vjerujem da bi se moglo uraditi i više da nema virusa, ali moramo biti strpljivi. Ono što bih željela kazati Papi kada iziđe iz aviona u Bagdadu je slijedeće: Prije nego što poljubite ovu zemlju, Vaša svetosti, imajte na umu da je na svaki njezin centimetar pala krv nevine duše. Papa neće hodati samo zemljom koja se zove Irak, nego će hodati po povijesti natopljenoj patnjom. Nikada nismo imali mir. Njegov dolazak u Irak nalik je golubici koja donosi radosne vijesti. Za nas Irak nije samo mjesto važno zbog starine, nego je država koja živi na krvi ljudi. Također, prije nekoliko dana poginule su osobe u Uru. Mnogi mladi su umrli za slobodu. Vjerujem i nadam se da će Papin posjet biti blagoslov i da će nam donijeti bratstvo.
Papa će donijeti duh posljednje enciklike Fratelli tutti…
Dahlia: Nadajmo se. Proživjeli smo tolike ratove i želimo prekinuti taj niz. Mi smo narod koji voli život. Nadamo se da će uvijek biti više osoba koje žele raditi na izgradnji mira.
Na koji se način mladi suočavaju s krizama u društvu, i onom ekonomskom?
Dahlia: Tražimo način kako bismo preživjeli. Opredijeljeni smo za život. Mnogi su uspjeli studirati i završiti studij, ali su kasnije bili prisiljeni baviti se poslovima koji nemaju ništa zajedničko s onim što su završili i za što su se žrtvovali. Rade nešto samo da bi preživjeli. Za nas je život važan. Nadam se da će ovi mladi pronaći svoju priliku, da ćemo imati boljih šansi. Nadam se da će Bog čuti naše molitve.
Kada papa dođe, vidjet će njihova lica, vidjet će osmjehe na njihovim licima. Ne postoji osoba ili obitelj – među kršćanima, muslimanima, Kurdima – koja nije patila. Imati priliku da budemo zadovoljni, da zajedno radimo, to je ono čemu se nadamo. Konačno je došlo vrijeme kada moramo živjeti zajedno i pripremiti državu za generacije koje dolaze.
Zašto je za mnoge ISIS privlačan?
Dahlia: U cijelom svijeta je ista stvar. Ovdje su se neki odlučili na to zbog siromaštva. Iskorišteni su i izmanipulirani zbog psihičkih slabosti. Želimo mir. Imam potrebu kazati da kod nas postoje dvije riječi koje označavaju mir: šlama (mir) i šayna (unutarnja mirnoća). Prva se odnosi na odsutnost rata, druga na unutarnji mir. To je jako važno, jer iz šayna proizlazi šlama. Vjerujem da će mladi misliti o tome prije nego što dođu u kušnju da unište sebe i druge.
Tema koju nosiš na srcu je ona koju definiraš kao „teologija izbjeglica“…
Dahlia: Godine 1991. bila sam izbjeglica. Izbjegli smo iz Bagdada na sjever države, završili smo na granici između Turske i Irana. Bili su mnogi kršćani i Kurdi s nama. Ostali smo uz jedno tursko selo. Bio je to jako težak period za mene. Imala sam deset godina. Pitala sam: gdje je Bog i zašto je sve ovo dopustio? Poslije smo se vratili u Bagdad. Godine 2014, kada je ISIS ušao u Mosul i protjerao kršćane, susretala sam ih u Bagdadu. I oni su također postavljali isto pitanje, ne zato što nisu vjerovali u Boga, nego su htjeli osjetiti njegovu prisutnost, kao što osoba želi prisutnost voljene osobe. To je isto pitanje koje je postavio Isus dok je visio na križu, kada je zavapio: „Bože moj, zašto si me ostavio?“
Proživjela sam četiri rata. Nakon svega mogu kazati da nada postoji uvijek. Ne znam kako to objasniti. Uvijek govorim mojim prijateljima u Rimu: „Osjećam snažnije Božju prisutnost u Iraku.“ Možda nam je Bog stavio vjeru u srca, darovao nam san da će naša domovina biti bolja, da će doživjeti prosperitet. Snaga da idemo naprijed postoji, nadamo se da će se stvoriti prilika da ostvarimo sve što sanjamo.
Što je najlošije i najljepše čega se sjećaš u životu?
Dahlia: Rat je uvijek ružan. Bila sam mlada i bojala sam se ići u školu. Uvijek sam mislila da bi me netko mogao napasti. Jednom je napadnuta naša škola, to me je istraumatiziralo. Dobra je stvar što mi je majka uvijek bila jaka i uvijek nas je slala u školu. Vidjeti svoju domovinu na koljenima, da sve mora početi od nule, to je doista teško. Također 1991, nikada neću zaboraviti zvuk sirena. Tako je jak taj zvuk alarma! Ogroman strah. Kada su mjesta napadana… Nekad kad budu dokumentarci, ja ih ne mogu gledati, ne želim se vraćati u prošlost. Želim gledati u budućnost. Svaki put kada sam studirala i uspjela u studiju, za mene je to bilo veličanstveno. Kažem sebi: „položila sam i ispite“ i sretna sam. Također, biti zajedno s drugima čini me sretnom. Kada vidim osobe koje su u strahu, koje su slabe, koje nemaju hrane, pomognem im i to me čini sretnom.
Autorica: Antonella Palermo. Izvor: vaticannews.va. (Prijevod i obrada: Polis.ba, J.Š.)