Neznatni su mjera istinske ljudske veličine

U povodu blagdana sv. Franje Asiškog

Svaka religija računa s Božjom veličinom, silom i moći. I to je je sasvim razumljivo i prihvatljivo. Doista, Bog je onaj koji nadilazi naše uvjete postojanja i našu ljudsku ograničenost. Božja veličina se proteže u beskraj prostora i beskonačnost vremena. Božja snaga se pokazuje u njegovoj vlasti nad svijetom i svemirom. Njegova moć je ne samo moć kojom čini ovo ili ono, nego se tiče svega, sve dovodi u postojanje i sve uzdržava. Zanimljivo je da su vjernici  fascinirani uglavnom takvim, moćnim i silnim Bogom. Glavne slike koje nas impresioniraju jesu upravo biblijske ili tradicijske priče o Božjoj moći nad prirodom, recimo razdvajanje mora ili rijeke, suša, potop, ili njegova snaga koja neprijatelje poražava i uništava.

Kad naviješta kraljevstvo Božje, Isus, istina, govori o svemoćnom Bogu stvoritelju svijeta, onom koji svoje stvorenje uzdržava, koji zna za svaku našu potrebu i bez čije volje ne pada nijedna vlas s naše glave, ali ujedno donosi i otvara jednu drukčiju perspektivu. Isus riječju i djelom pokazuje da pred Bogom glavnu i prvenstvenu vrijednost nema silno ni silovito, veliko i moćno, uzvišeno i umišljeno mudro, nego pred Bogom vrijednost ima maleno, neznatno, slabo i ono što je u očima svijeta ludo, kako kaže sveti Pavao. U tome je sažeta i sva povijest Isusova života: od navještaja neznatnoj i nepoznatoj mladoj ženi iz Nazareta, rođenja u krajnje oskudnim uvjetima, objave Boga u malenom i nemoćnom djetetu, preko anonimnog mladog tesara, do učitelja i propovjednika koji ništa nema i ne posjeduje te po svojoj riječi nema gdje glavu nasloniti, pa sve do poniženog, izmučenog, raspetog i ubijenog čovjeka na križu. To su situacije u kojima se – prema evanđeljima i kršćanskoj poruci – Bog pojavljuje i biva do kraja prisutan: u neznatnom, malenom, prezrenom, nemoćnom, do kraja izručenom, mrtvom.

Isus se u svom nastupu obraća ucviljenima, bolesnima, siromašnima, onima koji su zbog svog grijeha istjerani na rub života, onima koji su stranci i progonjeni, onima koji čeznu za Bogom, čak onima koji su na različite načine usred života mrtvi. U očima ljudske sile i moći, u očima oholih vladara tuđih sudbina, svi ovi ljudi i sva takva stvorenja su nevažni i bezvrijedni, ne zaslužuju ni da ih se pogleda i uzme u obzir. Pa ipak Isus kaže da se Bog njima na osobit način priklanja, da ih svim srcem i svom zauzetošću svog božanskog života štiti, da ih blagoslivlja, tješi i iscjeljuje.

Sam Isus u navještaju evanđelja govori o malim stvarima. Između ostalog o sitnom zrnu gorušice, jednom izgubljenom novčiću, jednoj zalutaloj ovci, o jednoj čaši hladne vode, o pticama nebeskim i ljiljanima, o djeci. U svom nastupu se obraća ucviljenima, bolesnima, siromašnima, onima koji su zbog svog grijeha istjerani na rub života, onima koji su stranci i progonjeni, onima koji čeznu za Bogom, čak onima koji su na različite načine usred života mrtvi. U očima ljudske sile i moći, u očima oholih vladara tuđih sudbina, svi ovi ljudi i sva takva stvorenja su nevažni i bezvrijedni, ne zaslužuju ni da ih se pogleda i uzme u obzir. Pa ipak Isus kaže da se Bog njima na osobit način priklanja, da ih svim srcem i svom zauzetošću svog božanskog života štiti, da ih blagoslivlja, tješi i iscjeljuje. Maleni i neznatni su mjera istinske ljudske veličine. Tko od ljudi hoće biti velik – kaže Isus – mora biti najmanji i svima poslužitelj. Veličina počinje tako da se bude malen i služi drugima – ali ne gospodarima i moćnicima – nego upravo najmanjima.

To je evanđeosko srce i središte, sadržaj u kojem evanđelje pulsira, u svom životu jako dobro osjetio i osjećao Franjo Asiški. U tadašnjem svijetu i Crkvi – kao i uvijek – glavnu riječ su imali moćni: kraljevi i carevi, plemići i vitezovi, pape, biskupi, prelati – sve uzvišeniji od uzvišenijeg, i sve preuzvišeniji od preuzvišenijeg, siloviti i veliki, svi bogati i sjajem okruženi. A Franjo pak, nasljedujući Isusa i njegovo evanđelje, bira drukčiji put i drukčije težište: izabire radije biti maleni, čak još više manji, i izabire biti brat, ne gospodar i nadređeni.

Ipak, ne uznositi se oholo iznad drugih, nego ih primjećivati i biti tu za njih, može čovjek koji je svoje srce učinio svetištem poniznog Boga i poniznog Isusa; ne strahovati od drugih, nego se otvoriti njihovu životu, potrebama, mišljenima i vjerovanjima, može samo onaj koji poput Isusa hoće biti brat svakom čovjeku, svakom stvorenju. Biti brat znači stajati pred zajedničkim nebeskim Ocem. Biti uistinu dijete Božje vodi u svijet povjerenja, koje se ne može razjasniti ni objasniti hladnim i logičkim razumom, nego se može samo živjeti, i to cijelog života. Biti brat, biti sestra i prijatelj, biti istinski čuvar svoga brata i sestre, čuvar onih najmanjih i najslabijih, biti Božji glas i utjeha u nevoljama naših bližnjih, može jedino čovjek koji druge doživljava kao dar dobroga i poniznoga Boga. Čini se da je Franjo ustrajno išao tim putom i nas poziva da njime idemo radosna srca i s povjerenjem.

Miro Jelečević, polis.ba