Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
Nedjelja Presvetoga Trojstva: Na granicama ljudskog govora o Bogu
Kršćani ne shvaćaju Boga kao samodostatno, monolitno i usamljeno nebesko biće nego je Bog kao izvor života nužno jedinstvo različitosti, dinamike, susreta, Bog koji se objavljuje i ulazi u odnos s ljudima. Bog je život i ljubav u svojoj biti i kao takav može biti izvor života i ljubavi za nas
Mt 28, 16-20: Jedanaestorica pođoše u Galileju na goru kamo im je naredio Isus. Kad ga ugledaše, padoše ničice preda nj. A neki posumnjaše. Isus im pristupi i prozbori: »Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji! Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio! I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta.«
U središtu svetkovine Presvetoga Trojstva, koja se slavi u nedjelju nakon Duhova, je kršćanski nauk o trojedinom Bogu, jedan od središnjih i istovremeno jedan od najosporavanijih nauka kršćanske vjere. Nauk o Trojstvu je nastao s jedne strane kao refleksija iskustava vjere prvih kršćana, s druge strane kao pokušaj da se iskustva i sadržaj vjere prvih kršćana učine razumljivim ostatku tadašnjeg svijeta. Prevođenje iskustava kršćanske vjere u jezik i misaoni svijet grčke antike je olakšalo razumijevanje i naviještanje kršćanske vjere u tada poznatom svijetu, danas je obratan slučaj, nauk o Trojstvu je samim kršćanima jedan od najtežih za ispravno razumijevanje, te istodobno jedna od najtežih tema u susretu s drugim monoteističkim religijama.
Za mnoge kršćane unatoč svakodnevnoj simboličkoj prisutnosti – u znaku križa, obredu krštenja i nekim kršćanskim molitvama (Slava Ocu) – nauk o Trojstvu ne igra neku važnu ulogu za njihovu vjeru i svakodnevni život, a riječ je o temeljnom kršćanskom iskustvu Boga. Kršćane vjera u jednoga Boga povezuje sa židovima i muslimanima, ali ih razdvaja način na koji vjeruju u tog jednog Boga: kršćani vjeruju u jednoga Boga koji se objavljuje na tri različita načina, kao Otac, Sin i Duh Sveti. Židovi i muslimani predbacuju kršćanima triteizam i skretanje s puta Abrahamovog i Mojsijevog monoteizma.[i] U tim predbacivanjima ima i posve krivog tumačenja nauka o Trojstvu. Tako u Kuranu ima mjesta na kojima se Trojstvo predstavlja kao trojstvo Boga, Isusa i Marije (K. 5,116-117). Moguće da su ovakva pogrešna tumačenja nauka o Trojstvu u Kuranu nastala u susretu islama s kršćanskim zajednicama na Bliskom istoku (poput monofizita) koje su bile pod jakim utjecajem pretkršćanskih staroegipatskih predodžbi o trijadama bogova, te sklone pretjeranoj marijanskoj pobožnosti koja je nalikovala na obožavanje djevice Marije kao božanstva. Može se reći kako Kuran s pravom odbacuje iskrivljeni nauk o Trojstvu prisutan kod nekih manjih kršćanskih zajednica na Bliskom istoku, no i dan danas nažalost postoje tumači Kurana koji pogrešno izlažu kršćanski nauk o Trojstvu i pripisuju svim kršćanima širk (politeističko idolopoklonstvo, najgori grijeh u islamu) triteizma.
Velika prepreka ispravnom razumijevanju Trojstva u židovskoj i islamskoj teologiji su pojmovi grčkog podrijetla u nauku o Trojstvu, poput pojma “prosopon“ (grč. πρόσωπον – „osoba“, „lice“, „maska“). U staroj Grčkoj pojam „prosopon” prvotno se odnosio na maske koje su glumci nosili na pozornici. Različite maske predstavljale su različite “osobe” u drami. S obzirom da maska (prosopon) služi izražavanju određenih karakteristika (određenih načina ponašanja ili određenih misli i emocija), govor o različitim božanskim „osobama“ želi reći da Bog ima različite karakteristike i da se ljudima kroz povijest objavljuje na različite načine[ii], a ne da je Bog „osoba“ ili skup „osoba“ u modernom smislu osobe kao biološke individue.[iii] Zanimljivo kako se u pokušaju približavanja misteriju Boga koristi riječ iz kazališta, umjetnosti; Bogu se možda najviše možemo približiti jezikom mistike i umjetnosti, specijaliziranom za izricanje neizrecivih stvarnosti. Na tom tragu je i biblijski govor, koji uvijek koristi simbole i slike kada pokušava nešto izreći o misteriju Boga: oblak i vatreni stup, gorući grm, golubica, voda života, vrata, kruh, tihi povjetarac, dah, olujni vjetar, vatreni jezici, srce, dobri pastir… Svaka slika i simbol nam pokazuje neku drugu stvarnost ili perspektivu iz koje se približavamo neizrecivoj tajni Boga. Biblijske slike su kamenčići mozaika koji nam daju naslutiti kakav je Bog, istovremeno nas opominju kako je Bog veći od svake predodžbe koju si čovjek može napraviti o njemu i kako Boga ne možemo izreći našim ograničenim jezikom.
Ono što unatoč svim razlikama ostaje zajedničko svim monoteističkim religijama je upravo uvjerenje kako unatoč svim ljudskim predodžbama o Bogu, Bog u konačnici ostaje misterij, neizreciv i nespoznatljiv ljudskom umu, kako ljudskim umom ne možemo dokučiti tajnu Boga i da smo na stranputici idolopoklonstva ako vjerujemo kako imamo konačno objašnjenje Boga.[iv] U židovstvu je zabranjeno ne samo prikazivanje Boga u slikama, nego se izbjegava i izgovor objavljenog imena Božjeg, iz uvjerenja kako Boga ne možemo obuhvatiti slikama i izgovorenim riječima. U islamu postoji predaja o 99 imena Allahovih kao izraz veličine Božje koja se ne može iskazati i potpuno obuhvatiti jednim imenom, pri čemu stoto ime Božje ostaje neizgovoreno, kao opomena da Bog ostaje uvijek veći (Allahu akbar!), neizreciv i nerazumljiv za čovjeka.
Isto uvjerenje dijele i kršćani, nauk o Trojstvu s jedne strane predstavlja pokušaj sažimanja iskustava vjere ranih kršćana i pokušaj objedinjavanja različitih biblijskih iskustava Boga, s druge strane svakako nije konačno objašnjenje ili nekakva matematička formula Boga, koji i u kršćanskoj teologiji ostaje veći od svih ljudskih predodžbi o Bogu, pa tako i od samog nauka o Trojstvu. Zbog toga trebamo biti uvijek skromni i ponizni tražitelji kad govorimo o Bogu, kao i kad govorimo o svim velikim pitanjima naše egzistencije koja ne možemo ni kao vrsta, a kamoli kao pojedinci dokraja empirijski iscrpiti i iskusiti.[v] Uvjerenje kako se isključivo iz jedne perspektive može pronaći odgovore na sva pitanja i spoznati cijelu stvarnost vodi na razini pojedinca do beskorisne arogancije koja onemogućava učenje, razvoj i postajanje boljim čovjekom, a na razini kolektiva do totalitarnih sustava koji u oholom nastojanju da isključivo iz vlastitog kuta gledanja obuhvate i objasne cijelu stvarnost vode do nasilja nad svima koji se usude drugačije misliti i djelovati. Ne samo da ne možemo Boga nikad potpuno razumjeti, redovno ne razumijemo ni druge ljude jer u svojoj aroganciji i oholosti ne damo ni Bogu ni ljudima da dođu do riječi, da nam se „objave“, pa onda polemiziramo s iskrivljenim slikama koje imamo o Bogu i jedni o drugima. Nažalost, ljudi prečesto i previše govore u Božje ime i ponašaju se kao da o Bogu znaju sve, a upravo ovo potonje je najveći prijestup u tradiciji monoteističkih religija.[vi] Ono što nam najbolje tradicije monoteističkih religija sugeriraju jest skroman i ponizan govor pun poštovanja i upućenost na druge ljude ne samo kad govorimo o Bogu, nego i kad govorimo o bilo kojem drugom aspektu naše stvarnosti. Svako naše iskustvo Boga i svijeta je ograničeno, mi smo zbog svoje ograničenosti sposobni iskusiti i doživjeti samo neke aspekte Boga i svijeta, a nikad sve, nikad cjelovitost i potpunost Boga i svijeta.[vii] Ono što o Bogu i svijetu znamo je kap vode u oceanu onoga što ne znamo, da parafraziramo poznatu Newtonovu izreku.
Pored uvjerenja o nemogućnosti obuhvaćanja tajne Boga vlastitim umom i spoznajom, drugo veliko uvjerenje monoteističkih religija je da Bog preuzima inicijativu i objavljuje se ljudima. Mi se svojim umnim naporima ne možemo približiti misteriju Boga, ali se Bog zato kroz objavu približava nama. Zajedničko svim monoteističkim religijama je uvjerenje o Božjem sebepriopćenju ljudima kroz različite oblike Božje prisutnosti među ljudima. Ono što razlikuje kršćanstvo od islama i židovstva je kršćansko uvjerenje kako se Bog u Isusu iz Nazareta objavio u ljudskom obličju. Isus Krist je zemaljska slika Boga nevidljivoga, on očituje kako se Bog odnosi prema čovjeku i kako se čovjek odnosi prema Bogu i ljudima. On je utjelovljena Božja Riječ, po njemu, njegovim riječima, životu i praksi imamo pristup Bogu. Kršćanski govor o objavi jednoga Boga u tri osobe temelji se prvenstveno na iskustvu prvih kršćana s uskrslim Kristom.
Govor o trojedinom Bogu izražava temeljno kršćansko iskustvo Boga kao Boga zajedništva, dijaloga i ljubavi. Kršćani ne shvaćaju Boga kao samodostatno, monolitno i usamljeno nebesko biće nego je Bog kao izvor života nužno jedinstvo različitosti, dinamike, susreta, Bog koji se objavljuje i ulazi u odnos s ljudima. Bog je život i ljubav u svojoj biti i kao takav može biti izvor života i ljubavi za nas. Tri „osobe“ Trojstva, Otac, Sin i Duh Sveti nam pokušavaju osvijetliti različite aspekte Božje biti i djelovanja u našem svijetu. Kršćanski teolog Hans Küng tajnu o Bogu u tri osobe objašnjava na sljedeći način. Presveto Trojstvo, kaže on, znači: Bog je kao prauzrok svega iznad mene; On je u Isusu Kristu sa mnom; On je u Duhu Svetome u meni. Bog je stvoritelj svijeta kojega Isusovim riječima zovemo Otac. On nam je postao brat u Isusu, utjelovljenoj Riječi Božjoj. On je uz nas u Duhu Svetom, po kojem trajno djeluje u svijetu. Ovo nije filozofski konstrukt ili matematička formula Boga, nego plod refleksije iskustva vjere prvih kršćana, pri čemu Bog ostaje neizreciv misterij za čovjeka i uvijek veći od svih ljudskih nauka i predodžbi o Bogu. Pored ovog teološkog objašnjenja Hansa Künga, u kršćanskoj tradiciji postoje brojni slikoviti pokušaji objašnjenja misterija Trojstva. Tako se govori o vodi, koja se u prirodi pojavljuje u tri agregatna stanja, kao led, tekućina i para, ali se uvijek radi o jednoj te istoj vodi. Druga usporedba govori o jednoj te istoj riječi, koja je prvobitno misao u mozgu, nakon toga biva izgovorena ustima i jezikom i na koncu biva registrirana u ušima.
Za liturgiju današnje svetkovine je izabran završetak Matejevog evanđelja, koje je nastalo vjerojatno oko 90. godine u Siriji, a koje nam pripovijeda o Isusovom oproštaju od njegovih učenika. Za razliku od drugih evanđelista, Matej ne pripovijeda o drugim Isusovim ukazanjima učenicima, što objašnjava njihovu iznenađenost, a tekst današnjeg evanđelja čini dramatičnijim i sadržajno važnijim. Isus svoje učenike posljednji put susreće kod Genezaretskog jezera, tamo gdje je i pronašao prve učenike. Na taj način Matej zaokružuje svoje evanđelje. Isus se dakle ukazuje učenicima u Galileji i šalje ih svim narodima svijeta širiti Radosnu vijest, te krstiti u ime Oca i Sina i Duha Svetoga (trinitarna formula krštenja, koja najvjerojatnije potječe iz ranokršćanskih zajednica s područja današnje Sirije).[viii] Govor o trojedinom Bogu izražava i uvjerenje kako smo mi kroz krštenje postali dionici Božje ljubavi i zajedništva ljubavi Presvetog Trojstva. To dioništvo ne znači privilegiju po kojoj su kršćani bolji ili Bogu draži od drugih ljudi, nego je prije svega povezano sa zadatkom svjedočenja Božje ljubavi svim narodima svijeta, te s odgovornošću za sreću i spasenje svih ljudi, pri čemu će mjerilo ponašanja i naučavanja biti život i nauk Isusov, a cilj sveopće bratstvo i sestrinstvo ljudi na svijetu po uzoru na zajedništvo ljubavi Presvetog Trojstva. Na taj se način trojedini Bog, čija bit je zajedništvo, dijalog i ljubav, otvara za susret i zajedništvo sa svim ljudima našeg svijeta. Vjera u trojedinog Boga nas obvezuje na ljubav, dijalog, susret i kulturu suživota, ona je mjerilo našeg odnosa prema svijetu i prema ljudima.
Ova slika Boga kao zajedništva ljubavi u Trojstvu i slika poslanja kršćana svim ljudima, čovječanstvu kao jednoj velikoj obitelji, diskreditira svaku isključivu i fanatičnu sliku Boga kakvih je bilo kroz povijest i koje su dovele do strašnih zloupotreba i nepravdi, do izrabljivanja, porobljavanja, nasilnog misioniranja i ubijanja čitavih naroda. Sve te isključive i fanatične slike Boga su stvorili ljudi koji su napustili izvornu tradiciju monoteističkih religija i vjerovali kako imaju konačnu formulu i objašnjenje tajne Boga, i koji su, što je još gore, smatrali kako mogu privoljeti Boga da ostvaruje njihove ambicije i interese. Takav Bog onda više nije pravi Bog, nego idol, marioneta u rukama čovjeka, koja je tim nakaradnija što čovjek i dalje vjeruje kako je ona veća od njega, a ljudi koji vjeruju u takvog boga više nisu vjernici nego idolopoklonici. Pored više puta spomenutog temeljnog uvjerenja monoteističkih religija kako unatoč svim ljudskim predodžbama ne možemo dokučiti tajnu Boga, najbolji protuotrov protiv idolopoklonstva se spominje u današnjem kratkom odlomku Matejevog evanđelja, a radi se o – sumnji. Sumnja nas štiti od arogancije, megalomanije, narcizma i samodopadnosti, sumnja je dar Božji i izraz autentičnog i dosljednog korištenja našeg vlastitog uma. Sumnja održava našu vjeru živom a naš um budnim, jer nas potiče da uvijek iznova preispitujemo ono što mislimo da znamo o Bogu, o svijetu, o sebi i o drugim ljudima.
Stoga nam Nedjelja Presvetog Trojstva treba biti poticaj da preispitamo sve što vjerujemo, mislimo i govorimo o Bogu, te kakve to posljedice ima po nas i po ljude s kojima dijelimo zajednički životni prostor. Neka nam ova svetkovina bude i prilika da postanemo svjesniji vjere u trojedinog Boga, koja nas obvezuje na svjedočenje Božje ljubavi svim ljudima svijeta kroz zajedništvo, mirotvorstvo, dijalog i kulturu suživota. Pri tome se smijemo uvijek iznova ohrabriti posljednjim Isusovima riječima, njegovim obećanjem iz današnjeg evanđelja: „Ja sam s vama sve dane do svršetka svijeta”.
_______________
[i] U reakcijama na odbacivanje kršćanskog nauka o Trojstvu nažalost prevladavaju dva ekstrema: jedan je odustajanje od Trojstva kako bi se olakšalo približavanje drugim monoteističkim religijama, čime se niječu temeljni sadržaji kršćanske vjere i ignoriraju iskustva vjere prvih kršćana; drugi je shvaćanje nauka o Trojstvu kao ekskluzivne kršćanske formule Boga, pri čemu se omalovažavaju ili proglašavaju lažnim ili nepotpunim židovska i muslimanska objava i iskustvo vjere, u kojima se onda traže skriveni „dokazi“ i „tragovi“ Trojstva.
[ii] Hureyre Kam, profesor islamske teologije na univerzitetu u Innsbrucku tumači „osobe“ Trojstva kao različite načine na koje se jedan jedini Bog objavljuje u svijetu i smatra kako se to može usporediti s različitim imenima i atributima Božjim u islamu. No, čak i da se prihvati ta usporedba, opet u islamskoj teologiji nema razloga da se ti atributi Božji ograniče na tri.
[iii] Na sličan način pojmovi Otac, Sin i Duh Sveti ne znače da Bog ima biološko potomstvo slično kao ljudi ili nekog duha koji bi bio usporediv s ljudskim duhom. Primjetno je kako su sve tri „osobe“ svetog Trojstva muškog spola, što ponovno pokazuje ograničenost ljudskog govora o Bogu i njegovu kontekstualnu uvjetovanost. No Bog nije muškog spola, nego u svom postojanju nadilazi svaku ljudsku biološku datost, pa tako i spol. Pojam Otac koji se i danas najčešće koristi za Boga u monoteističkim religijama potječe iz patrijarhalnog konteksta i on se u današnjem promijenjenom kontekstu svakako može dovesti u pitanje, a posebno se mogu dovesti u pitanje razne nategnute doktrinarne i teološke tradicije koje se izvode iz poimanja Boga kao Oca.
[iv] Tragove ovog uvjerenja kako je Bog veći od naših predodžbi nalazimo i u dalekoistočnim religijama, u kojima se božansko uopće ne može nikako izreći i izraziti jer ono nadilazi čak i naš govor o postojanju i ne-postojanju, bitku i ne-bitku.
[v] Ove se misli ne odnose samo na vjernike, nego i na (nove) ateiste, koji inzistiraju na tome da Bog nije empirijski provjerljiv i znanstveno dokaziv pa stoga i ne postoji, iza čega stoji nedokaziva pretpostavka da postojati može samo ono što je provjerljivo empirijskim metodama. Novi ateizam barem u dvije stvari ima pozitivan doprinos: s jedne strane, u podsjećanju kako Bog koji se objavljuje u monoteističkim religijama doista nije provjerljiv i dokaziv, ne da se dokraja spoznati i obuhvatiti ljudskim misaonim kategorijama, s druge strane, u odbacivanju primitivnog govora o Bogu kakav nalazimo u nekim fundamentalističkim i evangelikalnim krugovima, kao i njihovih pseudoznanstvenih „dokaza“ za Boga uz istovremeno odbijanje znanstvenih spoznaja o svijetu. Problem je što kod nekih pristalica novog ateizma postoji tendencija da se najprimitivnije slike Boga i neprijateljstvo prema znanosti kakve njeguje manjina kršćana predstave kao mainstream kršćanstva. Iako se novi ateisti pozivaju na znanost, nivo njihovih rasprava i argumenata nažalost nije na nivou kritike religije iz prethodnih stoljeća. Ni ateizam ni teizam u konačnici ne nastaju iz empirijski provjerljivih izvora, nego iz osobnih iskustava svijeta i života, koja su uvijek ograničena. U najboljem slučaju bi i ateisti i vjernici trebali biti otvoreni za konačni ishod, uz istodobnu sumnju i kritičko preispitivanje svega što misle o sebi, jedni o drugima i o važnim pitanjima naše egzistencije.
[vi] Onaj tko misli da zna sve o Bogu, taj o Bogu ništa nije razumio. Vjeru živom čini težnja da se Boga što bolje upozna. Onaj tko misli da sve zna o Bogu, njegova je vjera mrtva. Vjera nije gotov proizvod, nego dinamičan proces otkrivanja uvijek novoga, pun kriza i nadahnuća, novootkrivenih puteva i stranputica, čuda i kriza, mirnih oaza i nemirnih oluja, momenata praznine i Božje odsutnosti i momenata u kojima blisko i intenzivno osjećamo Božju blizinu. Suprotnost vjeri je idolopoklonstvo, uvjerenje kako imamo čarobnu matematičku formulu kojom možemo konačno razumjeti i definirati Boga.
[vii] U južnoazijskoj prispodobi o slijepcima i slonu pripovijeda se o šestorici slijepaca koji su sreli slona i koji su ga dodirnuli na različitim mjestima u pokušaju da shvate što je slon i kako slon izgleda. Prvi mu dodiruje nogu i kaže da je slon poput palminog stabla, drugi mu dodiruje bok i kaže da je slon poput grubog zida. Treći mu opipava rep i kaže da je slon poput komada užeta. Četvrti je slijepac uhvatio slona za uho i zaključio da je slon najsličniji lepezi. Peti slijepac nakon dodira slonove surle izjavljuje da je slon poput velike zmije. Svaki je, došavši u dodir s drugim dijelom slona, uvjeren da je njegovo vlastito objašnjenje točno te da su drugi u krivu. Nitko od njih nije shvatio da svi doživljavaju samo jedan dio slona i da nijedno od njihovih objašnjenja nije potpuno. Ovu bismo prispodobu trebali imati na pameti kad se upuštamo u znanstvene, teološke i filozofske sukobe o stvarima koje zbog svoje ograničenosti nismo u stanju – ni empirijski ni spekulativno – sagledati i spoznati u cjelini.
[viii] Današnje evanđelje predstavlja izmjenu, odnosno dopunu 10. poglavlja Matejevog evanđelja u kojem Isus šalje učenike samo Židovima i izričito im kaže da ne idu poganima i Samaritancima, dok ih sada šalje svim narodima svijeta.
Dr. Marijan Oršolić