„Ne damo našu slobodu!“ – Pandemija straha

Citat iz naslova preuzet je od jednog od usklika koji smo mogli čuti na sve masovnijim protestima u Hrvatskoj protiv uvođenja sve strožijih mjera u svrhu zauzdavanja pandemije korona virusa. Razlozi za proteste su mnogostruki – od zaista predugačke izloženosti tome virusu, a shodno tome i promjene naših života, ograničavanja naših sloboda, do vrlo nemuštog ponašanja stožera koji predlaže i uvodi mjere, pa sve do sve snažnijeg sentimenta među građanima koji se protive samome cijepljenju, a kamoli ne i mjerama koje ograničavaju slobode. U toj skupini, tj. skupinama što antivaksera, antimaskera i protivnika mjera, posebno se izdvaja retorika koja dolazi od religijskih krugova, vjernika, pa i same crkve i crkava. Iako ne postoje statistički podaci, a čini mi se da bi ih trebalo napraviti, čini se kao da među svim društvenim skupinama, ona religijska je najsnažnija protivnica i cijepljenja i ograničavanja sloboda.

Primjerice, Filozofski fakultet u Zagrebu je vrlo nedavno objavio rezultate svojega istraživanja o nastavnicima i studentima toga fakulteta koji su preboljeli koronu ili su primili cjepivo – rezultati se kreću između 77% za studente i 91% za nastavno osoblje. Podaci, koliko je meni poznato, Sveučilišta u Rijeci su vrlo slični. No, što je s vjerničkom populacijom, vjernicima koji pohađaju mise ili bogoslužja, nastavnim osobljem ili pak studentima katoličkih i drugih teoloških fakulteta? Sudeći prema javnim istupima uvaženih profesora, situacija je potpuno drugačija u odnosu na gore spomenute institucije. Kada na to nadodamo nedavnu izjavu Stalnoga vijeća Hrvatske biskupske konferencije koje niti jednom riječju nije pozvalo na cijepljenje, ali je zato naglasilo da cijepljenje mora biti dobrovoljno, bez prisile i uvjetovanja, što je retorika koja se širi među masama koji prosvjeduju protiv mjera, onda dolazimo do paradoksalne situacije – institucija koja uvijek poziva na podređivanje pojedinačnoga interesa dobrobiti zajednice, ponekad gušeći time i slobode pojedinca, sada se posve uklapa u retoriku s kojom se prava pojedinca i njegove slobode postavljaju iznad dobrobiti zajednice. Ta dobrobit se vrlo lako može dokazati svim statističkim podacima koji pokazuju da je stopa umrlih i onih na respiratorima najveća među neprocijepljenim građanstvom – iz posve zanimljivih razloga, onim u istočnoj Europi kojoj i mi pripadamo prema mentalitetu koji pokazujemo u ovoj pandemijskoj krizi.

Da situacija bude još zanimljivija, na izjavu Stalnoga vijeća HBK među prvima je reagirao fra Mario Knezović, suautor Youtube uratka u kojemu širi posve neznanstvene teorije, uz poveću dozu teorija urote, završavajući taj video riječima: „Ne bojte se. Uz vas smo mi braća svećenici… dijelimo vaše muke i patnje. Vaše pravo na slobodan izbor i slobodu savjesti ćemo braniti“, poentirajući „Tako nam Bog pomogao.“ Cijeli Youtube uradak u kojemu sudjeluju „braća svećenici“ obiluje pobožnim navodima, nazalnim glasovima koji pojačavaju auru pobožnosti, sve s ciljem izlaganja ispravnoga nauka o „teroru“ koji se vrši nad vjernicima, ponavljam, „ograničavanjem njihove slobode savjesti“. Naš fra je, kako smo rekli, bio jedan od prvih koji je reagirao na priopćenje HBK, poprilično zanimljivim zaključkom, kako slijedi:
“Recite svojem poslodavcu da, ako želi biti katolik, da vas nema pravo ucjenjivati ako se niste cijepili i da ne mogu doći u instituciju na posao ili bilo gdje drugdje. Također, recite političarima koji kažu da su demokršćani da ne mogu donositi odluke koje su protivne izjavi HBK, ako se žele zvati katolicima. Ako želite reći da baštinimo kršćansku kulturu. Ako želimo reći da je savjest i glas naših biskupa nešto za nas važno, evo, pozivamo i premijera i sve one koji u Stožeru donose odluke razumijevajući ih jer i oni dobivaju drugačije naputke i nisu do kraja informirani. Ako želite postupati po odluci HBK, onda možemo govoriti da smo oni koji prihvaćaju katolički nauk i kršćanske vrjednote.“

Papa je izum cjepiva nazvao posljedicom „milosti Božje i radu mnogih ljudi“ te da je cijepljenje cjepivima „koji su odobrili nadležni autoriteti čin ljubavi“. Naravno, u općem religioznom antivakserskom raspoloženju, „nadležni autoriteti“ poistovjećeni su s nacionalnim stožerom, a ne Svjetskom zdravstvenom organizacijom i znanstvenicima koji stoje iza toga

Pritom, što je također zanimljivo i podložno analizi nekog kompetentnijeg autora, našem fra Mariu i HBK uopće nije važno što je papa Franjo istoga dana, 12. studenoga, javno pozvao katolike na cijepljenje, gdje je oslikao potpuno drugačiju sliku i cjepiva i cijepljenja. Dapače, taj njegov poziv proglašen je po raznim mrežama i tekstovima „njegovim privatnim stavom koji ne obavezuje katolike“. Papa je izum cjepiva nazvao posljedicom „milosti Božje i radu mnogih ljudi“ te da je cijepljenje cjepivima „koji su odobrili nadležni autoriteti čin ljubavi“. Naravno, u općem religioznom antivakserskom raspoloženju, „nadležni autoriteti“ poistovjećeni su s nacionalnim stožerom, a ne Svjetskom zdravstvenom organizacijom i znanstvenicima koji stoje iza toga.

Što se tiče protestantskih zajednica u Hrvatskoj, tu nemamo ni službeno priopćenje, kao niti relevantne podatke na osnovu kojih bismo mogli procijeniti kakvo raspoloženje prema cjepivima vlada među protestantskim vjernicima i njihovim poglavarima. No, iz nekakvog empirijskog iskustva, ovaj autor zaključuje da je situacija još možda i gora nego među katoličkim pukom, budući da je među protestantskim vjernicima, napose onim iz slobodnocrkvene provenijencije (baptistima, pentekostalcima i drugima) posve uvriježen antiintelektualni i antiznanstveni stav, sve se vodeći onom poznatom i izlizanom krilaticom koja je izgubila svako značenje, „vjerujem u Boga, a ne u izume ovoga svijeta“.

No, mimo ovih raznoraznih izjava i stavova, potrebno je zapitati se što počiva iza ovakve pandemije straha koju crkveni vođe šire među svojim vjernicima u Hrvatskoj? Taj strah, naime, širi se vrlo brzo u obliku straha od „pandemijskog totalitarizma“, kako ga je nazvala „ugledna“ profesorica s Katoličkog bogoslovnog fakulteta Ružica Razum; straha od ograničavanja sloboda izbora i savjesti koju provode nacionalne vlade, zajedno sa stožerima i znanstvenom zajednicom. Radi li se tu o inicijalnom strahu pred nečim novim – cjepivom – i strahom od mogućih posljedica uzimanja cjepiva? Čini mi se da ne, jer se taj strah može odagnati edukacijom, informiranjem te takva vrsta straha postepeno treba jenjavati što su više široke mase upoznate sa samim cjepivom i njegovim učincima. Ili se taj strah pak odnosi na potpunu odsutnost povjerenja u društvo, institucije, znanost, strah od samoga svijeta?

Strah koji je motiviran pastoralom i klimom koja je prisutna u Hrvatskoj posljednjih nekoliko godina i kojega je izgleda dočekalo plodno tlo među vjernicima svih vrsta. Naime, apsolutni gubitak povjerenja u društvo i njegove institucije posljedica je kako mentaliteta inicijalnog nepovjerenja koji je očit u svim istočnoeuropskim zemljama, danas po pitanju cijepljenja, tako i sve razvijenijeg vjerskog osjećaja da ovo što se naziva „svijetom“, s njegovim „vremenitim institucijama“ ima za cilj oslabiti li pak uništiti ono vjerničko među ljudima, putem politika i donošenja regula, pravila, zakona koji nisu u skladu s kršćanskim vrednotama. Drugim riječima, društvo i država u kojoj živimo, budući da je većinska vjernička, mora donositi zakone koji su u skladu s kršćanskim vrednotama, a ako to ne čini, izdaje kršćanski puk, njegovu samu egzistenciju i sustav vrednota. Takvih stavova imamo na svim stranama. Od fra Ante Vučkovića o kojemu smo pisali u prethodnoj kolumni, pa do vrlo recentnog primjera profesora Josipa Grpca s riječkog KBF-a koji u katoličkom mjesečniku Kana tumači kako je u novom popisu stanovništva jako važno da se katolici izjasne katolicima, jer se time pokazuje „koliko nas ima“ (moj naglasak), što država pri donošenju zakona neće smjeti zanemariti, iako je zakonodavac „donosio zakone koji nisu uvijek bili u skladu s kršćanskim načelima.“ Nadalje, po profesoru je logično da „svaki zakonodavac ima na umu tko tvori većinu u jednom narodu.“

Budući da je država, barem načelno, liberalno demokratska, a ne kršćanska, ona je primorana donositi zakone koji nisu utemeljen na većinskom moralu, nego na osnovnim pravima i slobodama čovjeka kao građanina, a ne kao katolika

Ono što je nekome logično, drugome, posebno manjinama, ali i načelima parlamentarne demokracije utemeljene na poštovanju sloboda i prava svih, poprilično je ugnjetavajuće i blasfemično. No, što se ovi naizgled nepovezani stavovi, jedan o cijepljenju, drugi o većini, zapravo iniciraju? Godinama se hrvatskim građanima i vjernicima s oltara, društvenih mreža i kolumni pa čak i znanstvenih tekstova, prosipaju objede na društvo i državu koja dovodi u stanje ugroženosti većinski vjernički narod jer se donose zakoni koji nisu utemeljeni u toj ugroženoj većini, nego na nekim načelima koji se protive njezinom „osjećaju“. No, budući da je država, barem načelno, liberalno demokratska, a ne kršćanska, ona je primorana donositi zakone koji nisu utemeljen na većinskom moralu, nego na osnovnim pravima i slobodama čovjeka kao građanina, a ne kao katolika. Na stranu što to ni fra Mario Knezović ni fra Ante Vučković ni prof. Grbac očito nimalo ne razumiju, oni takvim govorom, pisanjem, angažmanom, kod običnih vjernika kojima nisu poznate sve te nijanse funkcioniranja prava i sloboda, pobuđuju osjećaj da je država protiv njih, da su mnoge društvene skupine protiv njih i njihovih „vjerskih osjećanja“, uključujući i članove znanstvene zajednice.

Naš pastoral, kako katolički tako i protestantski, gnostički je razdvojio područje „crkve“ i područje „svijeta“, gdje se ono što dolazi od svijeta promatra kroz prizmu ugrožavanja zatiranja vlastitog vjerskog identiteta. Nažalost, mnogima se čini, a to je izgleda i realnost, da će posljedica pandemije na te zajednice biti takva da će biti svedene na beznačajne sekte kojima neće vjerovati nitko osim stada poslušnih ovaca

Također, moglo bi se postaviti još fundamentalnije pitanje. Otkriva li ovo antivakserstvo među vjernicima oblik pastorala koji se, što je meni iznenađujuće napose kod katolika, temelji na potpunom nepovjerenju prema svijetu, sa svim njegovim postignućima i manama? Još je prije kojih pedesetak godina Hans Küng u svojemu klasiku Postoji li Bog? ponavljao kako je osnovno povjerenje u svijet jedan od preduvjeta zdrave religioznosti, pozivajući se na uvide psihoanalitičara Erika Eriksona. Kod pape Franje, primjerice, takvo osnovno povjerenje primjećujemo u rečenici da je izum cjepiva „Božja milost“. Kako može nešto biti Božja milost ako dolazi iz ruke, uma i znanja nekog znanstvenika koji je možda ateist? Upravo zbog toga osnovnog povjerenja u „svijet“ kao Božjeg djela, gdje se mnogi, premnogi darovi toga svijeta kao znanstven izumi promatraju kao plod kreativnosti ljudi koji su stvoreni na sliku Božju, bili oni ateisti, kršteni, nekršteni. No, naš pastoral, kako katolički tako i protestantski, gnostički je razdvojio područje „crkve“ i područje „svijeta“, gdje se ono što dolazi od svijeta promatra kroz prizmu ugrožavanja zatiranja vlastitog vjerskog identiteta. Nažalost, mnogima se čini, a to je izgleda i realnost, da će posljedica pandemije na te zajednice biti takva da će biti svedene na beznačajne sekte kojima neće vjerovati nitko osim stada poslušnih ovaca.

I za kraj ovog kratkog razmišljanja, ovoga autora muči još nešto. Naime, isti ovi koji će se žestoko borit protiv svojih ograničavanja prava sloboda zbog cijepljenja i mjera (koji uvelike umanjuju ugrožavanje tuđeg života), jednako tako gorljivo će se zalagati za ograničavanje prava i sloboda žena koje žene izvršiti pobačaj jer je on, reći će oni, „ugrožavanje i dokidanje drugoga nevinog ljudskog života“. A necijepljenje i nepridržavanje mjera to isto ne čini?

Zoran Grozdanov, polis.ba