“Nasilje u nasljeđe”

U Bihaću je otvorena izložba slika banjalučke umjetnice Nine Babić pod nazivom „Nasilje u nasljeđe“. Riječ je o izložbi slika koje govore o problemu rodno zasnovanog nasilja iz kista umjetnice kao zlostavljane osobe.

Ovako povjesničarka umjetnosti Žana Vukičević u katalogu tiskanom povodom izložbe, između ostalog, piše:

„Bavljenje rodno zasnovanim nasiljem kao temom u umjetnosti neminovno uključuje veliko breme moralne odgovornosti autora, iz koje prirodno proističe i potreba za pokušajem aktivističkog djelovanja i iniciranja promjena putem umjetnosti. Treba imati na umu da se unutar ove izrazito delikatne tematike može lako i gotovo neprimjetno skliznuti u patetičnost, prenaglašenosti i narušavanja intime pojedinca. Veoma je teško uspostaviti granice u kojima je bilo koja vrsta vizualnog predstavljanja nasilja ili njegovih žrtava svrsishodna, jer ovo određivanje ‘mjere’ umnogome zavisi i od etičkih načela i svijesti same publike. (…)

Realizam proživljenog iskustva temelj je iz kojeg su ponikla sva djela predstavljena na izložbi pod nazivom „Nasilje u naslijeđe“ banjalučke umjetnice Nine Babić. Ogoljeni, sirovi realizam, neublažen i neumekšan, njeno je osnovno sredstvo, a izazivanje snažne emocionalne reakcije kod publike njena je namjera. Riječ je o izložbi koja pretenduje da prodre duboko u svijest pojedinca, izlažući ga pritom potencijalno neugodnim ili potresnim sadržajem.

Najdirektniji primjer suočavanja publike sa iskustvom zlostavljane osobe. (…) Umjetnica je izdvojila termine: kurvo, droljo, fukso, kujo, rospijo, beštijo, profuknjačo, žbaho, kalašturo, nemajko, koje je zatim izvezala crvenim koncem na bijelom platnu i izložila u kružnim drvenim okvirima za vezenje. Time vez kao tradicionalni ručni rad i najčešći način ispunjavanja ženske dokolice u prošlosti, postaje medijum savremenog umjetničkog izraza i tehnika kojom se materijalizuju riječi sa pogrdnom i uvredljivom konotacijom prema osobi ženskog roda, a koje su se ustalile u jeziku i svakodnevnom govoru kao nasljeđe iz patrijarhalnih društvenih odnosa. Privatne poruke razmijenjene na aplikaciji Viber, transponove su u jezik umjetnosti čime je sproveden proces prevođenja riječi iz online sfere u domen slike i dimenzije. (…)

Drugu cjelinu na izložbi čine ženski portreti u sjedećem položaju, sličnog stava i položaja ruku, naslikani u neodređenom ambijentu gdje se nazire samo komad namještaja na kojem osoba sjedi, dok je uokviruje kružni snop zlatne svjetlosti poput oreola. Platna su obmotana crvenim koncem u predjelu lica prikazane osobe, djelomično ga zaklanjajući. Ovaj nesvakidašnji detalj na slici, kao i cjelokupni ikonografski obrazac koji je primijenjen na svim portretima, doprinosi tjeskobnoj atmosferi i nelagodnom utisku da to nisu tek neki ženski portreti već predstave sa dubokim traumatskim podtekstom. Odluka autora da li će i na koji način predstaviti žrtve nasilja inkorporirana je u suštinu samog djela i njegovu svrhu, a Nina Babić se oslonila na slikarstvo – svoj primarni umjetnički izraz koji njeguje od početka karijere. Prikazala je štićenice sigurne kuće kao svoje lične heroine dodijelivši im ulogu svojevrsnih simbola slobode, u kojima će se posmatrač možda tek prepoznati i biti podstaknut na prekidanje sopstvenog ‘začaranog kruga nasilja’.“

Izložba je u Bihaću u Gradskog galeriji otvorena od 9. do 30. 12. 2021. godine.

polis.ba