Nadbiskup Jean-Paul Vesco: Često mi se događa da kao kršćanin primam i iznova otkrivam Evanđelje preko nekršćana
Crkva svoje tijelo mora mijenjati, ali ga ne može zamijeniti. Njeno tijelo sazdano je od dvadeset stoljeća tradicije i s tim tijelom se treba nositi, ne sanjati o nekom drugom tijelu. Ali ga moramo odlučno transformirati
Marion Muller-Colard i Jean-Paul Vesco druže se razgovarajući o vjeri više od dvadeset godina. Druženje iznad različitih konfesionalnih pripadnosti. Prijateljstvo koje hrani ekumenski dijalog, ekumenski dijalog koji hrani prijateljstvo. Oboje se nalaze u prijelomnoj životnoj etapi, Jean-Paul Vesco imenovan je alžirskim nadbiskupom, a Marion Muller-Colard završava rad u komisiji CIASE [1] u kojoj je sudjelovala kao protestantska teologinja. Prigoda za nastavak njihovog davno započetog razgovora.
Marion Muller-Colard: Nikada te nisam oslovljavala monsinjor, niti oče, pomalo zbog toga što sam protestantica, djelomično zato što si, kad sam te upoznala, bio „samo“ brat dominikanac, a ponajviše zato što te dovoljno poznajem i imam osjećaj da to za tebe ne bi imalo nikakvog smisla… Nedavno si imenovan alžirskim nadbiskupom. Reci mi, kako si doživio to imenovanje?
Jean-Paul Vesco: S ugodnim i podijeljenim osjećajima istovremeno. Naime, nikada nisam pomislio da bih jednog dana mogao napustiti oransku biskupiju. Bio sam privržen savezu simboliziranom u prstenu koji mi je predan na dan mog biskupskog ređenja i draga mi je slika pastira koji doživotno ostaje vezan za jednu biskupiju. Zazirem od prevelike mobilnosti biskupa koja dovodi do toga da na biskupe gledamo kao na visoke funkcionere Crkve, osumnjičene za karijerizam, model koji je prisutan u svijetu, pa tako i u glavama većine ljudi. Biskup ne ide za karijerom, ali teško je izbjeći taj stereotip… i taj rizik! Postoji i jedan drugi način poimanja mobilnosti biskupa koju se može promatrati pod vidom novog apostolskog poslanja u drugu Crkvu i napuštanja onog prethodnog. Oba načina imaju svoje prednosti i nedostatke, ovisno o tome kako ih iznutra živimo. U konačnici, ovaj premještaj doživljavam, u svakom smislu riječi, kao nešto dobro i zdravo. Podsjeća me na to da ako želimo Crkvu u kojoj se svatko osjeća kao kod kuće, nitko se ne smije osjećati previše kod kuće… pa ni biskup!
M.Muller-Colard: Dakle, podložio si se svojem zavjetu poslušnosti? Zavjetu koji mene kao protestanticu istovremeno smeta i intrigira…
J.-P. Vesco: Ne bih rekao da sam se „podložio“ svom zavjetu, ali sam se na njega čvrsto oslonio. Ovo imenovanje me je još jednom vratilo u bit onoga „da“ kojeg sam izrekao u mojim dominikanskim zavjetima. U biti postoji samo jedno „da“. Svaki drugi „da“ zapravo je njegov odjek.
M.Muller-Colard: Pomalo shematski, moglo bi se reći da mi, protestanti, više naglašavamo unutarnji poziv (ono na što se osjećam pozvanom), a vi, katolici, više naglašavate izvanjski poziv?
J.-P.Vesco: Unutarnji i vanjski poziv moraju biti usklađeni, ako nisu, to je kriza! U više navrata prolazio sam kroz krizu zvanja. Svoj sam život od djetinjstva shvaćao kao poziv. Od djetinjstva sam osjećao poziv da budem odvjetnik i time sam se bavio prije ulaska u dominikanski red. Na profesionalnom planu sve se odvijalo jako dobro, ali osjećao sam da to što živim ne odgovara mojem pozivu i dovelo me je do duboke i dugotrajne unutarnje krize. Angažirao sam se i u politici, ali opet sam imao osjećaj staklenog stropa koji se razbio u komadiće kad sam ušao u dominikanski red. Pronašao sam luku, konačno je moj vanjski život bio usklađen s mojim unutarnjim životom. Sve se moglo promijeniti, osim ove sigurnosti.
M.Muller-Colard: Psihoanalitičkim rječnikom reklo bi se da te je volja odvraćala od želje… Radilo se o tome da više nemaš “vanjski” život, odnosno, da više ne budeš podijeljen…
J.-P. Vesco: Da, moglo bi se i tako reći… Poziv da postanem svećenik otkrio mi je da ja nisam jedini gospodar ovog usklađivanja. Više puta imao sam priliku osjetiti da me poslanje, zato što dolazi od Boga, a ne samo od moje volje, oslobađa! I to se iznova događa u mom životu, upravo sada. Na poziv koji dolazi od braće ili od Crkve, odgovara se slobodno. Vanjski poziv je svaki puta bio popraćen opipljivim unutarnjim znakom koji provjerava vanjski poziv i ostvaruje ovo usklađivanje o kojem govoriš. Posebno je iskustvo kada to shvatimo. Nemam sigurnosti, ni talenata, ni velikog znanja, ni erudicije… Moja jedina sigurnost je u tome što vjerujem i osjećam da sam poslan. I to me je u više navrata spasilo od postavljanja groznog pitanja: zašto baš ja?
M.Muller-Colard: Potom si rekao „da“, budući da se nije radilo samo o tebi. Rekao si „da“, iako si bio zatečen…
J.-P. Vesco: Kao što rekoh, nisam imao u vidu mogućnost ovog imenovanja, ako ni zbog čega drugog, onda zbog stava kojeg sam zauzeo u raspravi o prihvaćanju razvedenih i ponovno vjenčanih u Crkvu koji je izazvao mnoga pitanja. Zato sam ovo imenovanje doživio kao snažan znak povjerenja.
M.Muller-Colard: Dakle, ono što se moglo shvatiti kao „pogrešan doktrinarni korak“ nije rezultiralo nekakvim „ostavljanjem po strani“?
J.-P. Vesco: Ne vjerujem da se može govoriti o nekakvom „pogrešnom doktrinarnom koraku“. Moje gledište je odgovor, vjerujem teološki utemeljen, na ono što smatram „doktrinarnom apstrakcijom“, izvorom skandala u evanđeoskom smislu riječi, da se preljubnikom smatra svaka osoba koja je ušla u stabilnu i plodnu bračnu vezu, nakon neuspješnog braka jednog od supružnika, i sve to bez sagledavanja uzroka toga neuspjeha i bez obzira na ono dobro i lijepo što se u toj vezi živi. Ovo gledište je na koncu u cijelosti zapisano, retrospektivno, u apostolskoj pobudnici Amoris lætitia (2016.), koja dopušta, u određenim slučajevima, primanje sakramenta pomirenja bez prethodnog prekida iznova zasnovanog bračnog i obiteljskog života. Tijekom ove sinode o obitelji, trenutcima velike napetosti u pontifikatu Pape Franje, suštinsko pitanje koje se postavljalo i o kojem se raspravljalo bilo je pitanje odnosa Crkve prema svijetu. Moglo bi se pomisliti da je ta napetost povezana s promjenom doktrine o obitelji. Međutim, bilo je očito da su svi biskupi imali istu viziju obitelji. Izvor napetosti nije bila različita vizija obitelji, nego pitanje odnosa Crkve prema svijetu, koje se ogleda u obrani nedodirljivog kršćanskog modela obitelji. Kazati da postoji mogućnost života i sreće nakon neuspjeha valjanog sakramentalnog braka, shvaćeno je kao ugrožavanje ovog modela. Moje neslaganje proizlazi iz uvjerenja da ne može postojati proturječnost između doktrinarne istine i milosrđa, jedno bez drugoga ne ide. Doktrinarna istina ne može voditi do neprimjerenog pogleda koji povrjeđuje živote vrijedne istinskog poštovanja i do nanošenja dodatne boli u već ionako bolne situacije.
Evanđelje nije doktrinarna teza, nego priča o susretima. Kršćanski nauk se razvio i živi polazeći od tih priča i tih susreta. Što više Isus u Evanđelju izgleda kao pravi čovjek, to znači što je više oblikovan susretima, tim više vidimo u Isusu pravoga Boga
Zaokret koji donosi Amoris laetitia jeste u tome što život osobe uzima ozbiljno i što se u njemu traži dio istine koji se ne može svesti na neki model, koliko god on bio lijep. Istina je istinita samo ako je živa. Papa Franjo ne relativizira nauk Crkve o obitelji, nego ga temelji na stvarnom životu ljudi. Pastoralna teologija ponekad je shvaćena kao prilagodba fundamentalne teologije osobnim situacijama. Međutim, postoje dva izvora nadahnuća u teologiji: Bog i čovjek! Franjina revolucija sastoji se u tome što se jedno više ne stavlja u potpunu ovisnost o drugom: oba izvora uzajamno se prožimaju, hrane i informiraju. U konačnici, ne radi se o tome da se od krivog nauka prijeđe na ispravni nauk, nego da se od teorije prijeđe na susret. Evanđelje nije doktrinarna teza, nego priča o susretima. Kršćanski nauk se razvio i živi polazeći od tih priča i tih susreta. Što više Isus u Evanđelju izgleda kao pravi čovjek, to znači što je više oblikovan susretima, tim više vidimo u Isusu pravoga Boga. Papa Franjo je na tiskovnoj konferenciji održanoj u zrakoplovu, na povratku iz Iraka, rekao: Vrlo često morate preuzeti rizik kako biste učinili korak bratstva. Znate da ima kritika, govori se da Papa nije hrabar, da je nepromišljen, da poduzima korake u suprotnosti s katoličkim naukom, da je na korak od hereze. To je rizik.Ali to su odluke koje se uvijek donose u molitvi, u dijalogu, nakon savjetovanja. Ovo je promišljanje, a ne hir. To je smjer koji poučava i Drugi vatikanski sabor. Teologija Pape Franje je teologija na djelu koja polazi od stvarnosti, polazi od čovjeka. Ja u tome vidim obraćenje na koje nas on poziva.
M.Muller-Colard: Ali ako polazimo od osobe, dakle od subjektivnosti, gdje je granica? Čuju se zabrinuti glasovi koji se pribojavaju relativizma i totalnog razvodnjavanja Evanđelja koje je po svojoj naravi daleko više tvrda riječ! Razumljiva je ova zabrinutost u kontekstu u kojem pojedinac i njegova osobitost zauzimaju vrlo istaknuto mjesto, uz rizik da se ono zajedničko rasprsne na sve sitnije čestice…
J.-P. Vesco: Obraćenje o kojem je riječ, koje u središte teologije stavlja susret, vjerno je Evanđelju i ne vjerujem da ono otvara prostor relativizmu. Ako kažemo da je čovjek na sliku Božju, onda također možemo misliti i da je Bog, na neki način, na sliku čovjeka. Naravno, ako čovjek sebe uzima za Boga, da, onda više nema granica relativizmu, svemoći.. Ali, obrnuto, ako Boga uopće ne mislimo na sliku čovjeka, onda postoji ideal i kruti model koji ne vodi računa o kompleksnoj stvarnosti.
M.Muller-Colard: Zapravo, tebe više zanima pitanje „U kojem trenutku je poljuljana ljudskost?“, nego „U kojem trenutku je poljuljana Crkva?“ Pretpostavljam da to utječe i na pitanje odnosa prema istini?
J.-P. Vesco: Moglo bi se puno toga reći o odnosu prema istini! Čini mi se da postoji negiranje psihološkog faktora. Psihologija je maknuta iz teologije iako je odlučujući faktor u svim aspektima našeg života pa tako i u našem odnosu prema Bogu i prema istini. Volio bih da u trima monoteističkim religijama postoji istraživanje o povezanosti između teoloških stavova (od najkonzervativnijih do najprogresivnijih) s jedne strane, i psihološkog profila osoba koje ih zastupaju, s druge strane. Zasigurno bismo pronašli korelacije koje bi relativizirale mnoge naše međusobne sukobe kao i one unutar naših zajednica. Budući da sam živio u svijetu triju monoteizama, zapanjile su me psihološke poveznice između najvećih „fundamentalista“ različitih religija. Ne zavaravam se, nisam ni ja izuzet od te psihološke dimenzije, i moj temperament neizbježno utječe na moj odnos prema svijetu, a time i na moj odnos prema istini, uključujući i onu ekleziološku i teološku.
Jean-Paul Vesco s mladima koji studiraju u Alžiru
Ako evangelizacija znači živjeti kao svjedok Evanđelja, u redu. Ali između želje da svijet bude prožet Evanđeljem i „evangelizacije svijeta“ nekakvom osvajačkom evangelizacijom, poput onih koji ga žele islamizirati ili sekularizirati, postoji golema razlika! Iza ovakve osvajačke evangelizacije vidim prije svega strah. Ponajprije strah od drugoga, naravno. Znakovito je da prije svega želimo “evangelizirati” one koji nam smetaju. Što se tiče ostalih, ne brinemo se toliko za spas njihovih duša!
M.Muller-Colard: Je li to stvar temperamenta ili plod životnog puta? Jer ti si redovnik koji je imao, ne samo prije ulaska u red, nego i kroz različite funkcije danas, veliku mogućnost kontakta sa svijetom. U dominikanski red si ušao sa 33 godine, kapitalizirao si iskustvo u svijetu, „izvan“ institucije koje nadmašuje iskustvo mnogih svećenika i biskupa…
J.-P. Vesco: Da, naravno da to ide skupa: psihološki profil povezan s osobnim iskustvom, međuovisnost temperamenta i životnog puta. I da, u pravu si, jako je bitan odnos prema svijetu, zapravo to pitanje je danas za Crkvu najvažnije pitanje! I što se toga tiče, činjenica da sam redovnik mijenja mnogo toga u mojem odnosu prema institucionalnoj Crkvi. Paradoksalno za jednog dominikanca, ali rado kažem da je važna odlika Pape Franje to što je znao ostati isusovac! U povijesti Crkve povratak na izvore Evanđelja često se događao preko povratka na jednostavnost redovničkog života. Ako je Franjo često pogrešno shvaćen, to je zasigurno iz ovih razloga: on nema nikakve potrebe za titulom, ni za distancom da bi uspostavio svoj autoritet. Bilo je bojazni da će jednostavnost njegova života i bratski način ophođenja potkopavati autoritet njegove službe. Naprotiv, ja vjerujem da ga dodatno jačaju! Tako se živi i u većini redovničkih zajednica: postoji načelo autoriteta koje pridonosi organizaciji zajednice, ali postoji jedna prirodna jednostavnost. Nikakva titula i nikakava odgovornost ne dozvoljava nam da zaboravimo na to da smo prije svega braća i sestre. U tijelu zajednice nitko nije isključen. Dok sam bio novak, sjećam se da nas je posjetio General Reda i da sam bio iznenađen jer su mu se sva braća obraćala sa „ti“! Institucionalna Crkva treba se i dalje nadahnjivati modelom redovničkih zajednica i stavljati taj bratski duh u središte svojeg života. Naravno, to je teško spojivo s naslovima „otac“, „monsinjor“, „ekselencija“, „eminencija“, „vaša svetosti“… Titula „brat“ naša je jedina plemićka titula. Time tijelo Crkve ne slabi, nego jača!
M.Muller-Colard: U tvojem pastoralnom pismu kojeg si naslovio „Graditi bratstvo“ i kojeg upućuješ širem krugu, „tvojoj braći i sestrama iz oranske biskupije i drugdje, kršćanima, muslimanima i drugima“, govoreći o kršćanskoj prisutnosti u islamskom svijetu, ne postavljaš samo pitanje „kako“, nego još više „zašto“. Spontano mi pada na pamet riječ „evangelizacija“.
J.-P. Vesco: Moram priznati da glagol „evanglizirati“ izaziva u meni izvjesnu nelagodu, ne samo zato što se može shvatiti na vrlo različite načine i što treba objasniti značenje koje mu pridajemo. Nego i zato što glagol „evangelizirati“ podrazumijeva radnju koja onoga kome se obraćamo pretvara u objekt radnje, a ne u subjekt. To mi je problematično, i ne samo u islamskom kontekstu. Ja sam ista osoba u Alžiru i u Francuskoj. Ako se sutra nađem na ručku s tvojom djecom, neću im odmah reći: pričat ću vam o Isusu, niti ću ih pitati namjeravaju li se vjenčati u Crkvi. Postavljat ću im pitanja jer bi ih volio bolje upoznati, bolje razumjeti njihov odnos prema svijetu… To isto vrijedi i za moje susrete ovdje u Alžiru. Svi mi želimo da svijet bude prožet Evanđeljem, ali upitno je željeti nešto za drugoga, ako ne znamo tko je taj drugi. Mi sami teško podnosimo kada nas vjernici druge religije žele obratiti na svoju istinu. Pa zašto bismo onda sebi dopuštali ono što nam teško pada kada to drugi nama čine? Pritom negodujemo jer osjećamo da smo svedeni na objekt jednosmjernog odnosa koji ima prizvuk lažnog i koji nas svodi na obični spremnik istine koju nam drugi želi prenijeti, što onemogućuje bilo kakvu perspektivu razmjene.
Evangelizacija u smislu življenja Evanđelja postoji samo u dimenziji odnosa, u uzajamnosti, u priznavanju istine onog drugog koja mi izmiče. U ovom pismu koje spominješ, središnja tema bila mi je definicija Crkve kao zajednice ispovjedalaca, a ne prozelita. Ako nismo prozeliti, ne znači da nismo ispovjedaoci i da ne naviještamo Evanđelje. Prozeliti smatraju da oni posjeduju cjelovitu istinu o Bogu. I da je posjedovanje te istine uvjet spasenja. Danas Papa Franjo govori i ponavlja da poslanje Crkve nije u tome. Ja ne mogu biti prozelit jer ne vjerujem da je krštenje uvjet sine qua non spasenja, u smislu pristupa vječnom životu. Ako je za spasenje potreban uvjet, onda ga treba tražiti više na strani ortoprakse, nego ortodoksije. Nisam prozelit zato što sam duboko svjestan „neznanja“ o Bogu: dakle, drugi ima dio istine koji mi izmiče. Da, Isus je put, istina i život… ali ja ne posjedujem tog Krista koji mi neosporno ukazuje „put, istinu i život“ (Iv 14, 6).
Osim toga, o svojoj vjeri ne možemo govoriti na isti način osobama koji žive bez nekakve transcendentalne reference i s ljudima koje je oblikovala vjera vrijedna svakog poštovanja, uključujući i onu njezinu dimenziju koja izmiče našem razumijevanju. Živjeti u bliskom kontaktu s religijom drugoga ne otvara nam pristup u bit njegove vjere koja ostaje misterij. I upravo to nam daje veću sliku o Bogu. Blaženi Pierre Claverie, biskup Orana, ubijen 1. kolovoza 1996., izrekao je ove riječi koje me nadahnjuju: „Ja sam vjernik, vjerujem da Bog postoji, ali ne smatram da tog Boga posjedujem, ni po Isusu Kristu koji mi ga objavljuje, ni po dogmama moje vjere. Boga se ne posjeduje. Istina se ne posjeduje, potrebna mi je i istina drugih“. Završava govoreći da je „upravo takvo njegovo iskustvo s tisućama Alžiraca s kojima živi i s kojima si postavlja ista pitanja koja si svi mi postavljamo“. Nemam boljih riječi kojima bih mogao opisati smisao moje prisutnosti ovdje u Alžiru, niti bolje izreći kakav bi, po meni, trebao biti naš odnos prema svijetu.
M.Muller-Colard: Ovo što sad kažeš, nije li to prilika da pojasniš razliku između evangelizacije i prozelitizma?
J.-P. Vesco: Ako evangelizacija znači živjeti kao svjedok Evanđelja, u redu. Ali između želje da svijet bude prožet Evanđeljem i „evangelizacije svijeta“ nekakvom osvajačkom evangelizacijom, poput onih koji ga žele islamizirati ili sekularizirati, postoji golema razlika! Iza ovakve osvajačke evangelizacije vidim prije svega strah. Ponajprije strah od drugoga, naravno. Znakovito je da prije svega želimo “evangelizirati” one koji nam smetaju. Što se tiče ostalih, ne brinemo se toliko za spas njihovih duša!
Paradoksalno je da nas kod drugoga ne smeta toliko ono što je krivo, nego njegov dio istine koju naziremo i koji nam izmiče. Vjerojatno nam ta potreba za čvrstim uvjerenjem daje sigurnost. Ako netko drugi dolazi poljuljati sigurnost na kojoj smo izgradili svoj život, osjećamo da smo u opasnosti. Međutim, upravo ovaj dio istine koji nam izmiče, govori nam ono bitno, govori nam o neizmjernoj veličini Božjoj. Ovo nije nikakav doktrinarni relativizam, naprotiv! Naravno da u doktrini postoji ono što je nedodirljivo, ali postoji i ono što je živo, što ne posjedujem, što mi izmiče: život i vjera osoba koje su vrijedne svakog poštovanja. Trebamo živjeti u toj napetosti. Nisam konzervativan, u smislu da vjerujem kako postoji jedan čvrsti model kojeg treba braniti iz principa i pod svaku cijenu, niti sam progresivan, u smislu da smatram kako promjena i pomak neizbježno ukazuju na pozitivan razvoj. Ja samo želim pristupiti svijetu takvom kakav jest, ne onakvom kakav bi trebao biti ili onakvom kakvim ga ja želim. Poslan sam ovom svijetu takvom kakav jest, od mene se traži da ga ljubim, ovaj svijet, ne neki drugi!
Vratimo se konkretnije na pitanje evangelizacije. Papa Franjo ga jako dobro sažima i kaže iz koje perspektive evangelizaciju treba reinterpretirati: „Nije problem u malobrojnosti, nego u beznačajnosti, u tome da se postane sol koja više nema okus Evanđelja i svjetlo koje više ništa ne obasjava“. Ako doktrina postane mrtvo slovo na papiru, ako izgubi svoju napetost i osluškivanje onoga što je živo, tada postaje beznačajna teorija, gubi okus Evanđelja.
Evangelizirati znači izgrađivati Kraljevstvo. A Kraljevstvo ne gradimo sami i ja se radujem što ovo Kraljevstvo gradim ovdje s kršćanima i nekršćanima. Zbog toga rado kažemo da smo mi u Alžiru Crkva kršćana i nekršćana. Prepoznajem to i u političkom stavu Pape Franje, Argentinca i Južnoamerikanca, za kojeg evangelizacija uključuje isto tako i borbu za socijalnu pravdu. Ako se može govoriti o evangelizaciji, onda je i ovo evangelizacija. A ona započinje vraćanjem Evanđelja u srce Crkve i vraćanjem Crkve u srce svijeta
M.Muller-Colard: U tom smislu bilo bi možda naivno i pretenciozno misliti da smo Evanđelje razumjeli jednom zauvijek, da nema više potrebe da nas ono protresa i izaziva.
J.-P. Vesco: Evanđelje nije u srcu ovoga svijeta samo zato što ga je Crkva tamo stavila! Često mi se događa da kao kršćanin primam i iznova otkrivam Evanđelje preko nekršćana. Puno puta mi je pomogla požrtvovnost jednog Alžirca muslimana koji je za mene bio onaj Dobri Samarijanac iz prispodobe. U takvim trenutcima osjećam da sam se vratio na izvor Evanđelja i da me je k njemu vratio jedan nekršćanin… Evangelizirati znači izgrađivati Kraljevstvo. A Kraljevstvo ne gradimo sami i ja se radujem što ovo Kraljevstvo gradim ovdje s kršćanima i nekršćanima. Zbog toga rado kažemo da smo mi u Alžiru Crkva kršćana i nekršćana. Prepoznajem to i u političkom stavu Pape Franje, Argentinca i Južnoamerikanca, za kojeg evangelizacija uključuje isto tako i borbu za socijalnu pravdu. Ako se može govoriti o evangelizaciji, onda je i ovo evangelizacija. A ona započinje vraćanjem Evanđelja u srce Crkve i vraćanjem Crkve u srce svijeta.
M.Muller-Colard: Znaš li što kažu za Franju? Da je on protestantima najdraži Papa! Zacijelo zbog ovih razloga koje si spominjao, radi kojih ti je on blizak, kao i meni. Dok sam sudjelovala u radu komisije CIASE, bilo mi je teško jer sam si neprestano postavljala pitanje o granicama mojeg doprinosa. Ono što ti govoriš o dijelu istine drugoga, znaš da je to naše zajedničko gledište, dodirna točka našeg prijateljstva! Ova točka kao mjesto susreta znači da u našoj razmjeni mišljenja i našim nesuglasicama, ja ne želim da ti postaneš protestant i ti ne želiš da ja postanem katolkinja. Kao članica komisije CIASE trebala sam poštivati granicu, zadržati poštovanje, ti bi rekao bratstvo… i istovremeno preuzeti ulogu koja nam je povjerena, davati kritički osvrt. Postavljala sam si puno pitanja! Kako poštivati ovu Crkvu, koja je istovremeno drugačija i bliska, u onome što je dio njezinog identiteta i kako je pritom pratiti u reformama koje se nameću u onome što smo identificirali kao nešto sustavno… Dirnuti u jedan dio sustava, poštujući identitet…
J.-P. Vesco: Što se tiče ovog pitanja o granici onoga u što se može “dirati”, rekao bih da Crkva svoje tijelo mora mijenjati, ali ga ne može zamijeniti. Njeno tijelo sazdano je od dvadeset stoljeća tradicije i s tim tijelom se treba nositi, ne sanjati o nekom drugom tijelu. Ali ga moramo odlučno transformirati… Ako za primjer uzmemo golemi problem nesrazmjerne prisutnosti žena u Crkvi, to je pitanje koje se postavlja u tijelu Crkve i njime se moramo baviti. Ali danas reći „da“ svećeničkom ređenju žena, značilo bi preuzeti rizik razdora. Prije razmatranja ovoga pitanja, ima još toliko drugih koraka koje možemo i moramo poduzeti, što se tiče mjesta žena u upravljanju i bogoslužju, njihovom mjestu u komentiranju Božje riječi…
M.Muller-Colard: Možda je sudjelovanje u upravljanju prioritet, u smislu da bi to moglo isto tako pomaknuti granice vezane uz mjesto žena?
J.-P. Vesco: Jasno da moramo nešto poduzeti što se tiče načina upravljanja Crkvom. On se bazira na monarhijskom modelu u kojem je zakonodavna, izvršna i pravna vlast koncentrirana u rukama biskupa. To je naše tijelo i nije moguće zamisliti njegovu izmjenu, a da ne diramo u sakrament Reda koji čini njegovu okosnicu. Ova institucionalna organizacija sama po sebi nije problem: unatoč anakronom obliku, ona je snažan cement jedinstva i toga bismo barem trebali biti svjesni kako je ne bi previše sakralizirali upotrebom pretjeranih titula i simbola sa snažno prisutnim plemićkim konotacijama. Ako poziv Crkve nije u tome da bude demokracija, nema nikakve zapreke da unutar nje postoji mjesto za „protumoć“, za izabrane vlasti, za podjelu odgovornosti i veću primjenu načela supsidijarnosti. I ovdje redovnički život nudi modele veće ravnoteže moći i odgovornosti, koji pritom ne potkopavaju simboličku dimenziju službe poglavara ili poglavarice. Dokazani rizik institucionalnog ustrojstva naše Crkve, u odnosu na tvoju Crkvu, jest da strukturalno uvodi preveliku odvojenost između klerika i laika. Ova odvojenost ne utječe samo na upravljanje i neravnotežu između muškaraca i žena, ona isto tako oslabljuje svećenički poziv Crkve kao cjeline, relativizirajući zapravo svećenički poziv svakog krštenika u odnosu na svećeničku službu klerika. Prema tome, moglo bi se reći da je naša Katolička crkva previše klerikalna, a nedovoljno svećenička. Našoj Crkvi treba omogućiti da potpunije zaživi svoj svećenički poziv tako što će sav narod krštenika preuzeti više odgovornosti; u tome je jedan od najvećih izazova sinodalnosti.
M.Muller-Colard: Nije li to puno lakše u jednoj malenoj Crkvi u stranoj zemlji? Vrlo jedinstveni prostor na kojem si ti biskup, krhkost vaše situacije koja primorava na poniznost, nije li to također „protumoć“, zaštita?
J.-P. Vesco: Da, to je pitanje koje si i sâm postavljam: da li sam ja sretni biskup u Alžiru zato što sam to što jesam ili sam ja to što jesam zato što već dvadeset godina Alžir i islamski svijet oblikuju način na koji živim kao svećenik i biskup? Ti prosudi, draga Marion! Kada smo prije dvadeset godina započeli naše razgovore, dok još nisam bio kročio na alžirsko tlo, jesam li bio toliko drugačiji? U svakom slučaju, iskustvo Crkve koja je postupno lišena svake moći i krhka u svojem postojanju, svakako je utjecalo na način na koji živim i promišljam svoju biskupsku službu. Dakako, svjestan sam da mi to omogućuje slobodu mišljenja i govora koju moja braća biskupi u Francuskoj možda ne uživaju na isti način, budući da su zaokupljeni brigama koje su različite od mojih.
M.Muller-Colard: Na koncu bi se moglo reći da je u središtu tvojeg životnog puta i tvoje biskupske službe odnos Crkve prema svijetu…
J.-P. Vesco: Nije to samo moja osobna preokupacija, mislim da je to revolucija Pape Franje. Nije nimalo slučajno da je sinodalnost, zajedno s bratstvom, njegovo značajno i zasigurno posljednje polje rada. Moglo bi se pomisliti da se radi samo o „jednostavnom“ tehničkom pitanju upravljanja Crkvom, ali to je puno više od toga. Radi se o povratku na dimenziju bratstva, kako unutar Crkve, tako i u njenom odnosu prema svijetu. Katarina Sijenska kaže da je Bog bio u njoj i da je ona bila u Bogu, kao što je riba u vodi i voda u ribi. Sanjam o Crkvi koja bi bila, u sebi i u svijetu, kao što je riba u vodi i voda u ribi!
Razgovarala: Marion Muller-Colard. Razgovor je objavljen u časopisu ÉTUDES, 2022/7-8 (srpanj-kolovoz), str. 85-96. S francuskog za Polis prevela: m.s. Vesna Zovkić
[1] Neovisna komisija o spolnim zlostavljanjima u Crkvi (Commission indépendante sur les abus sexuels dans l’Église)