Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
Nabačaji o nogometu
Razumijevanje koje igrači i navijači dijele jedni s drugima gotovo nadilazi ontološku barijeru koja dijeli ljude jedne od drugih. Nema lijeka protiv osjećaja izjedanja nakon izgubljene utakmice ili osjećaja ekstaze nakon pobjede
Bez obzira kada se nogomet, prvi put, počeo igrati (kineski vojnici su već u trećem tisućljeću. pr. Kr. udarali nogu loptom – tsu-chu), na početku 21. stoljeća nogomet slavodobitno paradira diljem svijeta i trijumfira gotovo u svim društvima na zemlji, a možda i izvan Zemlje. Igraju ga i gledaju milijuni diljem svijeta. Nogomet je danas nadnacionalna i multietnička religija, kulturalno dobro, zamjenski, imaginarni i parasvijet. Nema puno stvari u životu koje zahtijevaju toliko pažnje, koncentracije, napetosti, oduševljenja, očaja i preokreta kao nogometna utakmica. Svaki njegov pojedini dio je čudo. Može se igrati protiv onih koji su slabiji, bolji, stariji, viši, krupniji, ambiciozniji, grublji, motiviraniji, frustriraniji… Privlači najviše medijskog interesa, nudi unosne nagrade i ima najveći globalni utjecaj.
Profesionalni nogometaši su idolizirani, obožavani i čašćeni kao lokalni i nacionalni heroji. Osim slave i divljenja profesionalni nogomet nudi igračima priliku da se obogate dok su još vrlo mladi. Iako ga krase beskonačne mogućnosti daleko je prisutnija neizvjesnost koja se može obistiniti u svakom trenutku u korist drugoga i na štetu nas samih. Nikad se ne može predvidjeti u kojem će trenutku, u kojoj minuti, sekundi, sudačkoj nadoknadi biti postignut pobjedonosni ili utješni gol. Nogomet je i igra s najmanje postignutih golova. Štoviše, ne mora biti postignut ni jedan. Nigdje nema takvih preokreta kao u nogometu. Nijedna drama mu nije ravna. Zato, nogomet ima posebno mjesto u povijesti čovječanstva. On više nije samo igra, on je život. Besmisleno je strastvenom navijaču objašnjavati kako postoje mnogo važnije stvari na svijetu i u životu od nogometa, osobito nakon izgubljene utakmice.
Nogomet je i odlična prilika za filozofiranje. Prema A. Schopenhaueru problem njemačke filozofije je taj „da je ona tražila u oblacima ono što joj je bilo pred (ili pod) nogama”. Istina bi onda prema Schopenhaueru bila ako ne na trgu onda barem na tlu (nogometnom terenu). Međutim, ishod dobre nogometne utakmice nije kako bi se moglo na prvi pogled činiti pred/u nogama nego upravo u glavi. Iz rečenog bi se moglo zaključiti kako bi filozofi morali biti bolji nogometaši, a nogometaši bolji filozofi. Zamislite samo kada vaš tim slabo igra koliko se misaonog napora ulaže u analiziranje propuštene prilike, u mogućnost reorganizacije igrača na terenu, uvođenju svježih snaga, otezanju s izvođenjem lopte, glumljenju ozljede itd. Koliko treba samo inteligencije da se pronađe prazan prostor kako bi se suigraču, pravodobno, dodala lopta. Metafizički gledano nogometna pobjeda je gotovo poput platonovskog carstva ideja. Ne govori li izričaj „ideja je dobra“ o nesavršenoj praktičkoj primjeni. Ta percipirana kategorijalna razlika nalazi svoj izraz u opažanju kako to više nije nogomet, nego umjetnost. I Aristotelova ideja mimeza (oponašanje) može dobro poslužiti u razumijevanju nogometa kao imitiranja elemenata života, a od posebne je važnosti činjenica da tu imitaciju gledatelj može razumjeti i analizirati. Nogomet pokazuje kako ljudi mogu biti u sukobu koji nije osobni. Naime, obje strane mogu biti u pravu u svojim ciljevima.
Nije lako o današnjem nogometu govoriti samo pozitivno s obzirom na ono što se tu i tamo čuje i piše. Najvažnija stvar na svijetu je neosporno zagađena mnogim negativnim i brojnim nuspojavama. Govor o takvim stvarima ne samo da je neugodan, već je i nekompatibilan s igrom i time ozbiljno ugrožava samu bit igre: doping, dogovoreni i namješteni rezultati, podmićivanje, sumnjivi ugovori… samo su neki od primjera. Očekivano, javne kritike su u stalnom porastu. Kritičari optužuju profesionalizaciju današnjeg nogometa za otuđenje i otklon od onoga što je zapravo nogomet bio i što bi trebao biti. Od opuštenog hobija i zabave za sve i svakoga postao je ozbiljna i profitabilna profesija, velika industrijska tvrtka usmjerena na nesportske interese. Uništen je ideal koji je oblikovao nogomet u vrijeme njegova osnivanja. Zapravo, mnoge stvari su pošle po krivu, a neke su i zalutale, što neprestano izjeda osnovni karakter nogometne igre.
Za nogometne idealiste nogomet bi trebao biti kao i svaka druga igra “dobrovoljna radnja ili djelatnost, koja se odvija unutar nekih utvrđenih vremenskih ili prostornih granica, prema dobrovoljno prihvaćenim ali i beziznimno obaveznim pravilima, kojoj je cilj u njoj samoj, a prati je osjećaj napetosti i radosti te svijest da je ona ‘nešto drugo’, nego ‘obično život’” (J. Huizinga). Odlučujuće je za igru izlazak iz krutog svijeta i društva koji nam diktiraju često čudne zakone i okretanje svom vlastitom svijetu u kojem druga pravila vrijede kao takva, često ona koja sama odredimo. U većini slučajeva igra je bez neke određene svrhe. Ona oslobađa naš um, budi maštu, zamrzava vrijeme, pokreće nas duševno i fizički trese.
Oplakivanje jednog lijepog starog vremena u kojem je nogomet tobože bio čist neće dovesti do njegove željene renesanse. Razlog, naravno, nije samo u samom nogometu, nego u ukupnoj društvenoj promjeni koja značajno mijenja živote ljudi danas. S druge strane, zašto bi nogomet, u društvu koje se brzo mijenja, ostao onakav kakav je nekad bio? Ni politika, gospodarstvo, pa čak ni umjetnost nisu onakvi kakvi su nekad bili. Već je rečeno kako su klubovi i nacionalne reprezentacije postale velike poslovne korporacije. Fokus više nije samo na sportskim uspjesima i čistoj i poštenoj igri. Strateški i gospodarski ciljevi, kao i ulaganja u izvannogometna poslovna područja su daleko poželjnija. Ciljane osobe više nisu samo obožavatelji/gledatelji, nego prije svega potencijalni investitori i dioničari, prava na TV prijenose, sponzorski i marketinški prihodi, pretjerano visoke naknade za transfere i vrtoglave plaće igrača i trenera, milijarderi i šeici, paranoična želja za tronom, nacionalni ponos, zlatna lopta…
U svakom slučaju nogomet je ambivalentan pojam. Nogometiziranje i govor o nogometu su dvije različite stvari. Pozivajući se na Derridu može se reći kako ništa nije izvan teksta, tj. pred sobom imamo dva različita teksta koji funkcioniraju prema različitim logikama. Stoga je opravdano govoriti o logici nogometa kao igri i nogometu kao kulturnoj pojavi. U nogometu kako kaže J. P. Sartre sve to dodatno još komplicira suparnička ekipa. Kao da nije dovoljna lopta, igrači, travnjak, golovi, suci, navijači… sada su u igri još i protivnici. No, koliko god to banalno zvučalo, ipak se tu radi o nogometnoj filozofiji, trenerskom i taktičkom nadmudrivanju, dosadnim i bespotrebnim prigovorima koji uništavaju čar nogometne igre, jer je sve podređeno jednom jedinom imperativu: pobjedi. Upravo u takvoj napetosti živaca odvija se nogomet. S jedne strane protivnička momčad je nužan uvjet za igru, a s druge strane stalna prepreka prema cilju: postizanju gola.
Premda su roditelji, učitelji, treneri i ostali odgojni akteri neumoljivo i opetovano ponavljali klišej: „sport/nogomet izgrađuje karakter” ispostavilo se kako se bavljenje sportom/nogometom često protivi dobrom karakteru i kako su potrebna konkretnija objašnjenja dobrog karaktera. Umjesto razvijanja međuljudskih odnosa poput timskog rada i empatije potrebno je maksimalno iskoristiti slabosti svojih protivnika i pobijediti ih. Naša iskustva, kako se pokazalo kroz nogomet i u nogometu, nisu samo naša iskustva. Istome teži i drugi. Nogomet je primjer kako se kontekst može uvući u svaku pukotinu naše duše i postati okovan neraskidivim lancima. Sportašev i nogometašev moral uvelike ovisi o vrijednostima i uvjerenjima koja ih kontekstualiziraju. Ukratko, nogometni telos, usko tumačen, jest pobjeđivanje, a ne nadmetanje.
U diskursu o prav(e)d(nost)i, nogomet je (ne)pravedan. Kao da pravednost ne pripada algoritmima igre. Je li diskurs o prav(e)d(nost)i i u nogometu ideologija, kao što uostalom sugerira i svaki društveno politički diskurs koji zavarava kako se položaj u društvu dodjeljuje prema principima pravednosti. Pravednost je pravo jačega, kako davno sofist Trazimah reče Sokratu. Stoga ne čudi da je ideja pravednosti, možda još ponajviše u nogometu, u drugom planu. Iako je donedavno vrijedilo pravilo ono što sudac nije vidio nije se ni dogodilo sada VAR sve vidi i snima.
Profesionalni nogomet je nemilosrdan, jer su nogometaši suočeni, već od malena, s uspjehom pod svaku cijenu. Ne odlučuju više ni o čemu sami. Dužnosnici saveza, novinari, treneri, menadžeri… predstavljaju njihovu volju. Zato ne čudi da su geste poštenja u nogometu postale rijetke ili prijete da će se izroditi u šuplji ritual. Potreba pravednosti u raznim društvenim područja sugerira kako je i nogomet brlog izraženog društvenog i financijskog utjecaja. Sukladno tome, u svim tim područjima postoji oportunitetni moral. Iako su svi za poštenje nisu svi spremni platiti jednaku cijenu za njegovo ostvarenje. Pravednost kao etički princip zahtijeva slobodu i rezultirajuću potrebu za djelovanjem bez prejudiciranog rezultata. U tom smislu je vrlo inspirativan Camus koji kaže da sve što je naučio o moralu naučio je iz nogometa. Naravno, život se ne objašnjava nogometom, ali je on snažna afirmacija telosa ljudskog života. On zaziva najbolji dio u nama, budi hrabrost, maštu, slobodu, sklad, vitalnost, izdržljivost, odanost, požrtvovnost, predanost…
U smislu dekonstruktivizma á la Derrida i etika nogometa se dade dekonstruirati. Nogometna pravila zahtijevaju u slučaju grubog nasrtaja, bez obzira radi li se o fizičkom ili verbalnom prekršaju, smirenost (ataraksiju). Čak i ako se ne izvrši kazna koju zahtijevaju nogometna pravila, mogućnost samoopravdanja je nemoguća i nepoželjna, štoviše kažnjiva. Bezbroj fizičkih i verbalnih provokacija ostaje nekažnjeno, jer nogometni ethos zahtijeva spartansko podnošenje takvih napada sa stoičkim mirom. Pravednost u slučaju sudačkog previda ili arogancije posustaje. Kulturalni, etnički i socijalni standardi su nivelirani u korist univerzalističkog skupa pravila.
Prema pravilima igre i Zidaneovo udaranje glavom Materazzija (u finalu Svjetskog nogometnog prvenstva 2006.), kažnjivo je ponašanje, a ne prethodno verbalno zlostavljanje, budući da nogometna pravila zahtijevaju timsko i sportsko ponašanje čemu se imaju podrediti individualne traume i ponos. U takvom kontekstu u kojem se vrijednost mjeri isključivo pobjedom ili vojničkim moralom, etičko je ponašanje instrumentalizirano. Iz etičkog i nacionalnog kuta Zidaneovo ponašanje nije potrebno naglašavati. Cijena je bila previsoka. Francuska je izgubila tron najboljih. Trebalo je i tu posljednju igru dužnosti podrediti vrijednostima momčadi. Kako je to Bill Shankly rekao: „u nogometu se radi više od života“. I Zidaneova majka je rekla da postoje veće stvari od nogometa.
Jedna od pozitivnijih stvari u nogometu jest element povezivanja. Nogomet sa svojom globalnom rasprostranjenošću i univerzalnim pravilima kreira zajednički jezik. Zahvaljujući zajedničkim pravilima zajednički jezik postaje pretpostavka zajedničke igre. Tim i navijači postaju nezamislivo bliski jedni drugima. Oni su jedno. Razumijevanje koje igrači i navijači dijele jedni s drugima gotovo nadilazi ontološku barijeru koja dijeli ljude jedne od drugih. Nema lijeka protiv osjećaja izjedanja nakon izgubljene utakmice ili osjećaja ekstaze nakon pobjede. Emocionalne krajnosti su zajamčene. Zato nogomet igra važnu ulogu i u izgradnji identiteta. Kolikog god pojedinačnie nogometne manifestacije bile niske i podle, nogomet u svom funkcionalnom načinu može temeljito stvoriti osjećaj ludog zajedništva i približiti razumijevanje vlastitog i nacionalnog identiteta. Zamislite da vaša država osvoji Svjetsko nogometno prvenstvo. Kao poseban subsistem, nogomet je ogledalo društva u kojem se održavaju različiti društveni razvoji.
U tom nogometnom međusvijetu svatko može, ako je voljan, uživati u senzulanom i fizičkom zadovoljstvu i maštovitoj radosti; želji da igra, gleda ili navija. A tko odbija tu dijalektičku igru metamorfoza svakodnevnog svijeta i svijeta fantazije ili je čak remeti i kvari ruši pozitivni horizont značenja ne samo nogometa nego i same nogometne igre. Zato je J. Huizinga i mogao zapisati sljedeće: „Čini se da kategoriju igre možemo smatrati za najosnovniji duhovni element života.“ Jedna od takvih igri je i nogomet, bez obzira koliko njegov ideal bio narušen često nepotrebnim izvanjskim utjecajima. U očima mnogih nogomet je prljav i pohlepan posao. Doista, jest. Ali ako ga igrate ili gledate vidjet ćete da je gotovo nemoguće odustati od njega. Nogomet je nedvosmislena potvrda vrijednosti ljudskog života. Nema srednjeg puta u vezi zajedničkog događaja.
Franjo Mijatović, polis.ba