Na Centralnom bečkom groblju

… spomenuo sam Ti u našem zadnjem razgovoru da bi me zanimale neke informacije o bečkim grobljima, točnije rečeno podaci (po mogućnosti i fotografije) o sljedećim osobama:

1. 1. Anton Puntigam ….
   2. Na istom groblju nalazi se odjel za žrtve Prvog svjetskog rata. … Znam da su ovdje pokapani i bh. vojnici (u pravilu po 4 u jednome grobu) koji su umrli u vojnoj bolnici (lazaretu) u Beču i da su na grobovima stajala i njihova imena. Mala je vjerojatnost da su se ti grobovi sačuvali do danas i da se na njima mogu čitati bh. imena, ali tko zna?
   3. Na istom groblju, u židovskom odjeljenju, nalazi se i mauzolej obitelji Wiener von Welten. U internetu se može naći odlična fotografija tog mauzoleja, ali bi meni trebao specijalno natpis na kome se jasno vide imena Doboj i Banja Luka, konkretno uz ime Alfreda Wiener von Welten.

Ovo mi piše gospodin Jozo Džambo 20. 5. 2024. u 22:30 sati. Zamolio me je također da otiđem na groblje u bečkoj četvrti Grinzing i slikam spomenik književnika Roberta Michela. Tamo još nisam otišao. Jozi su ove pojedinosti potrebne za jedno kratko predavanje koje će održati u Beču 5. listopada ove godine na godišnjoj skupštini bivših visočkih đaka i prijatelja Franjevačke klasične gimnazije Visoko – Podružnice za njemačko govorno područje.

Prekjučer, 31.5. 2024., negdje oko 9:30 sati, sjeo sam na vlak bečke podzemne željeznice, narančasta linija U3, na početnoj postaji Ottakring i vozio se do zadnje postaje Simmering, 20. postaja. Vozio sam se nekih sat vremena. Tu sam presjeo u tramvaj 71 u smjeru Zinnergasse/Kaiserebersdorfer Straße i izašao na trećoj postaji Zentralfriedhof Tor 1. Posljednja vožnja je trajala tek nekoliko minuta. Budući da je to bio dan nakon Tijelova (nacionalni praznik u Austriji), većina škola je uzela petak slobodan, mnogi su iskoristili produženi vikend i otišli iz grada, tako da je bilo  ugodno voziti se podzemnom željeznicom i tramvajem. Vani je sparno, sprema se kiša. U ruksaku sam ponio kišobran, pa se ne brinem hoće li padati ili ne.

Čim sam izašao desno iz tramvaja, pedesetak metara ispred mene su bila ulazna vrata broj 1 Bečkog centralnog groblja. Dok sam se vozio prema groblju, tražio sam na internetu informacije o njemu. Bečko centralno groblje je smješteno u 11. bečkom kotaru, ima oko 330.000 grobnica i oko 3 miliona pokopanih osoba na površini od 2,5  km². Otvoreno je 1874. To je drugo groblje po veličini u Europi, odmah poslije hamburškog Olsdorfa koje se s 391 hektara površine smatra najvećim grobljem na svijetu.

Dok sam ulazio na groblje jedan radni automobil s radnicima uposlenim na groblju je ulazio a drugi izlazio kroz ulazna vrata. Tu su i rampe koje radnici iz automobila otvaraju daljinskim uređajem. Odmah lijevo od ulaza nalazi se mapa groblja. Ispred mape stoje dvoje mladih ljudi. Sačekao sam dok djevojka nije pokazala prstom na jednu Grupu (znak s brojevima), fotografirali su mapu i zaputili se lijevo prema Redu 0. Stao sam ispred mape i pokušao je razumjeti. Jako jednostavno je napravljena. Na mapi su unesene 183 Grupe, s time da neke Grupe idu od slova A do H. Brzo sam pronašao one koje sam trebao obići. Grupe 52, 56E i 91. Slikao sam mapu i zaputio se ravno prema Grupi 56E. Tako mi je izgledalo najpraktičnije.

Zanimljivo je da su na jednom dijelu ovoga groblja, pod nazivom Sonderbereiche (Posebna područja), pokopani vojnici neprijateljskih vojskā: Austro-Ugarske Monarhije – koja je obuhvaćala 13 današnjih država, Židovi, Rusi, Rumunji, Talijani, Srbi, Francuzi, Poljaci. Svi sada mirno leže jedni pored drugih, nitko nikome ne smeta. Zajedno su postali dio vječnosti. Kamo sreće da se i mi živi ugledamo na njih. Ali izgleda da samo ovdje na groblju pronalazimo konačno rješenje. Na ovom dijelu su pokopana i mrtvorođena djeca ili djeca koja su umrla neposredno nakon rođenja. Tu se nalazi i predsjednička kripta.

Na putu prema Grupi 56E, gdje je pokopan Anton Puntigam – Isusovac koji je preko 25 godina proveo u Bosni kao odgojitelj i profesor u Travniku i Sarajevu, čitam s lijeve i desne strane imena na nadgrobnim spomenicima. Ne zaustavljam se, nego samo letimično prelazim preko imena i čudim se oblicima i veličini nadgrobnih spomenika. Vidi se da mnoge grobove nitko više ne obilazi, no, ima i friških grobova. Nailazim na imena ljudi koji su možda iz Bosne ili susjednih država.

Prošao sam pored dvoje mladih koji su išli polako i nešto pričali, nisam razumio na kojem jeziku. Nakon nekoliko metara na desnoj strani zapazio sam novi grob na kojem je ćirilicom napisano ime. Mlada osoba. Vjerojatno porijeklom iz Srbije ili iz Bosne. Kad sam došao do prvog velikog kružnog raskrižja, odakle se moglo ići u pet različitih smjerova, okrenuo sam se da se mogu bolje na povratku orijentirati. Dvoje mladih koje sam obišao, stajalo je ispred groba s ćiriličnim imenom. Vjerojatno su prijatelji ili rodbina pokojnoj osobi.

Nastavio sam ravno prema svome cilju. Prije drugog kružnog raskrižja na lijevoj strani došao sam do Grupe 56E. Počeo sam tražiti Antonov grob. Prvo sam išao do nadgrobnih spomenika s jednim imenom. Vjerovao sam da je on imao osobni nadgrobni spomenik. Pošto ga nisam pronašao, počeo sam obilaziti nadgrobne spomenike s više imena. Kako je bilo oblačno, a na groblju dosta zelenila, pokrenuli su se komarci i počeli me gristi. Podsjećali su me na grebničke komarce, pa se nisam previše ni branio. Antonovo ime sam pronašao na nadgrobnom spomeniku s više imena. Uz njegovo ime stoje i imena sedmorice fratara, jedanaestorice isusovaca i jednog grofa. On je zadnji u četvrtom redu popisa imena. Napravio sam nekoliko fotografija. Nadam se da će Jozo biti zadovoljan, govorio sam sam sebi.

Nedaleko od Antonovog groba je grobljanska crkva sv. Karla Boromejskog koja je izgrađena od 1908. – 1910. godine u stilu bečke secesije. Nacrt za ovu crkvu napravili su  frankfurtski arhitekti Karl Jonas Mylius i Alfred Friedrich Bluntschli. Premda sam vidio da kiša visi u zraku, ipak sam se zaputio prema crkvi. Ogromnim prostorom ispred crkve polako je išao prema meni jedan stariji par. Zastao sam pedesetak metara ispred crkve, promatrao sam je, okretao se na sve strane i divio se preciznosti kojom je sve ovdje bilo projektirano.

Kad je dvoje šetača došlo do mene, zapazio sam da su jako stari. Baka je primijetila da se ja okrećem na sve strane pa je pomislila da se ne mogu snaći na groblju. Držala je u rukama mapu groblja. Pitala me je što tražim. Rekao sam joj da sam došao pogledati crkvu i da već znadem gdje trebam ići. Slikajte slobodno mapu, rekla mi je. Već sam slikao na ulazu, odgovorio sam joj. Ipak vi slikajte, inzistirala je. Vidio sam da baka želi napraviti nešto korisno, pa sam slikao još jednom mapu i zahvalio joj. Sada ste sigurni, dodala je. Oni su već otvorili kišobran, mada još nije počelo padati. Pozdravili smo se i oni su nastavili svojim putem.

Nakon nekoliko trenutaka žurno sam se zaputio prema židovskom dijelu groblja gdje se nalazi mauzolej obitelji Wiener von Welten, Grupa 52. U obiteljskoj grobnici je pokopan i Alfred Ritter Wiener von Welten, Eduardov sin. Sliku mauzoleja vidio sam već na internetu, pa sam je prepoznao prije nego što sam pročitao njihova imena. Alfred je jedan dio života proveo u Bosni a u Doboju je u jednom duelu poginuo. Jozi je bilo važno da se vide imena Doboj i Banja Luka, pa sam nastojao slikati ih da budu čitljivi. Tek što sam došao do mauzoleja, kroz njega su protrčale dvije vjeverice i popele se na drvo odmah uz mauzolej. Još ovdje ima života, pomislio sam.

Počela je padati sitna kiša. Pokoja kap. Nisam odmah htio vaditi kišobran iz ruksaka, ali sam se hitro zaputio prema Grupi 91 gdje su pokopane žrtve Prvoga svjetskog rata. Moja zadaća je bila pronaći imena vojnika iz BiH. Prvo sam otišao do velebnog ratnog spomenika austrijskog kipara Antona Hanaka – Schmerzensmutter (Bolna majka). Ispred spomenika je stajala jedna mama s djetetom u kolicima i pričala s prijateljicom. Pokazivale su na spomenik i usput fotografirale. Počela je padati jača sitna kiša. Izvadio sam kišobran iz ruksaka i otvorio ga. Dvije dame su i dalje pričale. Podalje sam stajao i čekao da otiđu kako bih mogao slikati spomenik bez njih. Kad su me zamijetile, produžile su dalje pričajući. Spomenik sam slikao s obje strane. Na leđima spomenika je prikazana monumentalna skulptura Bolne majke. Majka kao da se izdiže iz zagrljaja zemlje, raširenih ruku bdije nad svojom djecom, otima ih zaboravu: nije ih rodila da budu heroji nego da žive.

Prvo sam razmotrio situaciju. Ispred mene je bilo polje označeno brojem 91. Na njemu je pokopano više od 23.000 vojnika. Njihova imena se nalaze na kvadratnim betonskim pločama promjera oko 30 cm. Neke su potpuno potonule u zemlju a mnoge zarasle u travu, neke dopola pokrivene, nijedna nije bila potpuno otkrivena. Kiša je padala još jače. Počeo sam razmicati travu i zemlju s ploča kako bih uspio nešto pročitati. Neka imena su potpuno nečitka ili jako oštećena. Žurio sam pa sam se počeo i znojiti. Bilo je sparno. Nogama sam razmicao travu i prašinu koja se razmazivala po pločama i ulazila u slova, što je otežavalo čitanje imena. Sve je jače padalo. Nisam htio odustati, želio sam pronaći barem jedno ime. Kad sam već sebi sam rekao: dosta!, razmaknem nogom travu s jedne ploče i ugledam ime Luka. Hura, uspio sam! Razmaknuo sam lijepo sve s ploče i mogao sam pročitati Luka Juskic. Uz njegovo ime su još tri imena. Iznad njegovog imena piše Franz Huber, a ispod Peter Peterguano i Martin Petzl. Ne znam je li Luka Juskić ili Juškić i je li iz BiH. Time će se Jozo pozabavit.

Prestao sam s traženjem imena i zaputio se prema izlazu. Odlučio sam da ću se još jednom vratiti. Pored mene je prošla poveća grupa biciklista, imali su kišnu opremu na sebi. Primijetio sam da su mi nogavice hlača bile mokre. I dalje sam gledao imena na spomenicima i razmišljao o ljudima koji su u tuđini ostavili svoje kosti. Postali su zatravnjeni i izbrisani junaci. Kad sam došao do jednih vrata groblja, bio sam uvjeren da su to ona vrata na koja sam i ušao, pa sam kroz njih izašao. Preko puta nije bilo tramvajske postaje 71. Okrenuo sam se ponovno prema groblju i pokušao se još jednom orijentirati. Jedan radnik je stajao pored radnog automobila u kišnoj kabanici na ulazu u groblje. Vidio je da sam dezorijentiran, pa me upitao što tražim. Rekao sam mu da tražim Tor 1. Pokazao mi je pravac. Zahvalio sam mu i uputio se vanjskim dijelom groblja prema ulazu ispred kojega je prolazio tramvaj 71. Bilo je prilično daleko. Išao sam polako i nastavio razmišljati o svemu što sam vidio na groblju.

Kad sam došao do tramvajske postaje 71, zatvorio sam kišobran, voda s kišobrana se slila po mojim svijetlim hlačama. Na obući su ostale mnoge travke i nešto blata. Izgledalo je kao da sam došao iz rova borbene linije iz Prvog svjetskog rata.

Kad sam sjeo na vlak, pregledao sam slike i poslao ih Jozi. Razmišljao sam o disproporciji ovoga groblja. Tko se ovdje ukopa, uistinu je zaboravljen. Izuzev ako nije poznat pisac, političar, znanstvenik, umjetnik, komponist, arheolog, liječnik, itd., a ovdje ih ima i previše.

Na povratku podzemnom željeznicom od Simmeringa do Ottakringa poslao sam Jozi sliku grebničkog groblja koje je slikano dronom i napisao mu: Centralno groblje u Beču ima 25.000 m² i 3 miliona pokopanih. A gle moga grebničkoga. Ko bombona, možeš ga staviti u džepić. Jozo mi odgovara: Hvala! Što se tiče veličine groblja, imaj na umu da Beč nekada davno nije bio veći od Grebnica danas. Tko zna, možda će Grebnice jednoga dana postati milijunska čaršija, a Beč obična konjušnica. Zdravi bili pa vidjeli!
Srdačan pozdrav,
Jozo

---

Predrag Mijić, polis.ba

---