Mrtvi su oni nesposobni za ljubav

Sud ateiste Freuda ne ostavlja nadu: religiozan čovjek se oslanja na Boga kao što uplašeno dijete povjerava svoj bespomoćni život zaštitničkoj moći idealiziranog oca. Ali to povjerenje ne može spasiti čovjeka od njegove smrtne sudbine. Strah od smrti je tjerao ljude, još od pamtivijeka, da se mole bogovima. Sama filozofska ideja o besmrtnosti duše nije ništa drugo, prema Freudu, nego obrambena ideja u odnosu na neizbježno konačnu prirodu našeg postojanja. Međutim, na osnovu odnosa Isusa prema smrti, Freudova prosudba prisiljena je da se ublaži. On, zapravo, ne izbjegava smrt, nego ju susreće u njezinom najtraumatičnijem obliku. Dakle, nikakvo isključivanje, nikakvo nepriznavanje.

Isus dobro zna da ne može prihvatiti epikurejski filozofski silogizam koji bi želio odvojiti smrt od života, slijedeći poznatu tvrdnju za koju smrt nije problem: jer dokle god postoji život, nema smrti, a kad nastupi smrt, nema života. U getsemanskoj noći Isus se susreće s Epikurovom prijevarom: od smrti nema bijega. Nije slučajno što njegovo držanje nimalo ne podsjeća na nepokolebljivo držanje Sokrata pred svojom odlukom da se ubije. Njegovo tijelo drhti, znoji se krvlju, pada na zemlju. Prva molitva koju upućuje Bogu jest molba: ne želi umrijeti, želi nastaviti živjeti, traži od oca da bude pošteđen, da ukloni gorku čašu smrti s njegovih usta. Odbacuje smrt jer je duboko volio i voli život. Dakle, bez prečaca, bez uklanjanja traume smrti.

Čak ni njegovo uskrsnuće ne može ublažiti tu traumu. Za razliku od onoga što je Freud mislio, ono nije infantilno poricanje smrti, već, možda, rezultat prolaska kroz nju. Nije slučajno što sva kršćanska ikonografija predstavlja tijelo uskrslog Isusa s neizbrisivim ranama njegove muke. U evanđeoskom izvještaju Isusov grob je prazan. Anđeli koji su u njemu pitaju uplašene žene koje su došle do njegova groba: „Što tražite Živoga među mrtvima? Nije ovdje, nego uskrsnu!“ (Lk 24,5-6). Ova praznina je veliko otajstvo kršćanskog Uskrsa viđeno očima laika. On više nije ovdje: nužno se žaluje, jer u svakoj žalosti „on“ ili „ona“ više nisu među nama.

Živjeti ne znači samo po sebi biti istinski živ. Isus postavlja problem razlike između mrtvoga i živoga života. On je utjelovljenje života, “živa voda” koja vječno gasi žeđ, život kao generativna snaga. Dakle, ne može se tražiti Isusa među mrtvima. Jer mrtvi su oni koji su odustali od života, to su svećenici – čuvari slova, pohlepni ljudi, nesposobni za ljubav, mrtvi su oni koji se boje života.

Odsutnost dokida našu prisutnost u svijetu; odsutnost koja je bol, ali koja je upravo možda zbog toga jedan radikalni oblik ljubavi, kako piše Roland Barthes u svojoj jedinstvenoj bilježnici napisanoj nakon majčine smrti pod naslovom Tamo gdje nje nema. No, praznina groba ne nameće samo žalost. Ona također otvara mogućnost nečeg nečuvenog. Isusa se ne može pronaći među mrtvima. On, iako mrtav, još uvijek je živ. Što to može značiti? S jedne strane, Isus nije više ovdje, više nije dostupan onima koji su ga voljeli, otišao je. Čak su i ukazanja nakon Uskrsa kratkotrajna, predodređena su da nestanu u odsutnosti. To znači da uskrsli nije ponovno rođeni. Uskrsnuće ne može izbrisati iskustvo gubitka. Zbog toga se Isusa u njegovim ukazanjima u početku ne prepoznaje, nego se on pojavljuje kao stranac. Ali zašto ga tražite u njegovom grobu? Uskrsnuće nikako ne učvršćuje nadljudsku sliku Boga. S druge strane, Isusovo uskrsnuće radikalno je poništavanje strašne moći smrti. Ona zapravo ne može biti zadnja riječ života.

U svom propovijedanju pokazao je da se strah od smrti podudara sa strahom od života, predlažući sebe kao svjedočanstvo živoga života, života koji obiluje životom: “Ja sam uskrsnuće i život” (Iv 11,25). On se pitao što je to živi život, život koji stvara, život sposoban za život. Puko čuvanje vlastitoga života ograničava njegovu transcendentnost, njegovo – kako bi sveti Pavao rekao o milosti – obilje. Živjeti ne znači samo po sebi biti istinski živ. Isus postavlja problem razlike između mrtvoga i živoga života. On je utjelovljenje života, “živa voda” koja vječno gasi žeđ, život kao generativna snaga. Dakle, ne može se tražiti Isusa među mrtvima. Jer mrtvi su oni koji su odustali od života, to su svećenici – čuvari slova, pohlepni ljudi, nesposobni za ljubav, mrtvi su oni koji se boje života. Ne treba tražiti Isusa među mrtvima, jer njegovo ime je ime života koje se ne da pobijediti smrću.

U tom smislu, Isus je uskrsnuće koje se nastavlja događati i nakon njegove smrti. Praznina groba mjesto je odsutnosti koja se – za razliku od onoga što bi Toma želio – ne može povratiti. Uskrsnuće nije oživljavanje mrtvog tijela koje se vraća u život, nego je to život koji smrt nikada ne može potpuno uništiti. Isus to jasno kaže: “Tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će” (Iv 11,25). Noli me tangere, ne diraj me, ne zadržavaj me, kaže uskrsli Gospodin Mariji Magdaleni.

Dok je religijski diskurs utemeljen na uvjerenju, onaj Isusov – duboko antireligijski i antiidolopoklonički – temelji se na skoku u prazninu vjere. Duboka je razlika između Magdalene i Tome: prva vjeruje u ono što ne može dodirnuti, dok drugi traži da dodirne kako bi vjerovao.

Smrt je udaljenost koja se otvara u životu, ali nije nestanak, uništenje, truljenje. Uskrsnuće nije slika besmrtnosti. Isus nije besmrtan kao što su besmrtni poganski bogovi. Isus je čovjek koji je upoznao smrt: mora otići, mora napustiti ovaj svijet. Više ga se ne može opipavati. Zapravo, nitko se ne može više vratiti iz zagrljaja smrti, nitko ne može više vratiti svoj život. Ali ovaj odlazak, ovo vraćanje k ocu, to je također i način da se ostane: “Odlazim i vraćam se k vama” (Iv 14,28).

Vjera u Isusa ne treba fetišizam dodira, nego čuva razmak, tajnu neopipljivog. Ako je za vjerovati potrebno dodirnuti, kao što to zahtijeva nevjerni Toma, vjera – umjesto toga – podrazumijeva susret s nepoznatim koji ostaje nepoznat. Dok je religijski diskurs utemeljen na uvjerenju, onaj Isusov – duboko antireligijski i antiidolopoklonički – temelji se na skoku u prazninu vjere. Duboka je razlika između Magdalene i Tome: prva vjeruje u ono što ne može dodirnuti, dok drugi traži da dodirne kako bi vjerovao. Isus pokazuje da se njegova smrt ne podudara s krajem njegovog ovozemaljskog govora. Sasvim suprotno: praznina groba nalikuje svjetlu mrtve zvijezde koja nastavlja svijetliti i nakon što je nestala.

Autor: Massimo Recalcati. Izvor: La Stampa, nedjelja. 1. listopada 2023. Prijevod: Predrag Mijić, polis.ba