Jürgen Moltmann: Pismo mladom teologu

Svaki vjernik je teolog

Neki ljudi možda misle da pravi teolozi trebaju studirati teologiju na slavnom Teološkom fakultetu na Yaleu ili na jednom od dva ne manje slavna teološka fakulteta u Tübingenu. Pravi teolozi moraju znati hebrejski, grčki i latinski jezik. Moraju uspješno položiti različite teološke ispite i imati barem doktorat iz teologije. Također, pravi teolog ima svoju katedru, po mogućnosti katedru iz sustavne teologije, budući da je ona kraljica svih teoloških disciplina. Nitko nije iznad profesora teologije – osim samoga Boga. A Bog je vrlo znatiželjan otkriti što to profesor teologije ima reći o njemu te se prema profesoru odnosi s određenom mjerom božanske ironije. No, kako profesori teologije ne bi previše visoko mislili o sebi, prilikom njihova stvaranja dogodilo se nešto vrlo neugodno. Njemačka akademska legenda kaže sljedeće:

Nakon što je Bog stvorio ljudska bića, među njima je stvorio najljepše, najpametnije i najčudesnije biće koje je mogao zamisliti: njemačkog profesora teologije. Anđeli su došli i divili su mu se. No, uvečer istoga dana, došao je đavao i stvorio najružnije, najgluplje i najodbojnije biće koje možete zamisliti – kolegu profesora teologije.

Naravno, sve ovo je ponižavajuće za arogantnog profesora, no kada se sve kaže i učini, i njegov je kolega profesor. Stoga rivalstvo i sukobi ostaju takoreći u obitelji.

S druge strane, studenti iznose još tužniji problem. Profesori – sada govorim o Njemačkoj – poučavaju ono što mogu, predstavljaju se s onim što jesu. Ispred sebe u predavaonicama vide potencijalne doktorande, asistente i buduće profesore koji jednoga dana trebaju nastaviti posao struke. Međutim, studenti u predavaonicama uopće ne žele imati akademsku karijeru. Oni žele biti pastori svojih zajednica. Oni žele znati što će im dobroga donijeti teološke teorije u budućnosti, u njihovim propovijedima, pastoralnom radu te u izgradnji zajednica. No, o tome velika većina profesora nema pojma jer sami nikada nisu bili pastori i – barem u Njemačkoj – najčešće su jako udaljeni od svojih lokalnih crkava. Stoga se na teološkim fakultetima otvara jaz između akademske teorije s jedne strane te pastoralne prakse s druge strane – veliki i odbojni jaz.

Studenti, koji potom dođu u svoje zajednice, ponosno opremljeni tübingenškim ili princetonskim doktoratom iz teologije, postaju stranci i tuđinci normalnim kršćanima. Oni moraju poduzeti bolan skok iznad širokoga jaza između obrazovanih i neobrazovanih te prvo trebaju naučiti da u Kristu, razlika između „Grka i barbara“ ne znači ništa te da su svi „jedno“. Naposljetku, apostoli, muškarci i žene, nisu imali doktorate te, osim vjerojatno Pavla, nitko od njih nikada ne bi prošao ispit iz teologije.

Živo se sjećam svoje prve zajednice. Studirao sam teologiju u Göttingenu, stekao sam doktorat te sam došao u malu seosku crkvu blizu Bremena. Šezdeset farmi, pet stotina duša i tri tisuće krava. Stajao sam tamo za propovjedaonicom, sa svim svojim znanjem, i uglavnom sam se osjećao kao budala

Živo se sjećam svoje prve zajednice. Studirao sam teologiju u Göttingenu, stekao sam doktorat te sam došao u malu seosku crkvu blizu Bremena. Šezdeset farmi, pet stotina duša i tri tisuće krava. Stajao sam tamo za propovjedaonicom, sa svim svojim znanjem, i uglavnom sam se osjećao kao budala. Nasreću, prije toga sam proveo više od tri godine u teškoj „školi života“ te sam živio s farmerima i radnicima u zarobljeničkom logoru u Škotskoj i Engleskoj. Iz tih iskustava sam propovijedao, a ne iz bilježaka s predavanja koje sam imao iz Göttingena. Svojoj zajednici u Wasserhorstu vjerojatno nisam bio dobar učitelj no nešto sam naučio: naučio sam, i počeo razumijevati, „teologiju ljudi“. Svaki kršćanin – muškarac ili žena, stari ili mladi – koji vjeruje i uopće misli o toj vjeri jest teolog. U tim farmerskim obiteljima, naučio sam vrednovati „opću teologiju svih vjernika“. Počeo sam shvaćati što je Luther mislio kada je rekao: „Omnes sumus Theologi“. Svi smo mi teolozi.[1]

Od tada, znam da ako akademski teolozi ne krenu među ljude, učeći opću teologiju ljudi i radeći za njih, oni gube svoju bazu. Njihova teologija postane apstraktna i jalova te nemaju mnogo toga reći studentima koji studiraju na teološkim fakultetima kako bi mogli služiti zajednicama u bazi. To znači da teologija nije samo zadatak za teološke specijaliste na akademskim fakultetima. Ona je zadatak čitavog Božjeg naroda: vjera čitave kršćanske zajednice na zemlji traži razumijevanje.

Akademska teologija nije ništa drugo no metodološko, stručno i znanstveno prodiranje i osvjetljavanje onoga što kršćani u zajednicama i sami misle ako vjeruju i žive u Kristu. Dobra teologija – sada mislim na Atanazija, Augustina, Luthera, Schleiermachera i Bartha – jednostavna je jer je jasna. Samo je nejasna teologija komplicirana i teška. Osnovne ideje svakog teološkog sustava traže samo jednu stranicu: Istina je da je Karlu Barthu trebalo više od osam tisuća stranica za njegovu Crkvenu dogmatiku i čak je tada ostala nedovršena. No, čak i prijateljske kritike su ispravno primijetile da „istina ne može biti toliko dugačka“.

I Barth je to znao te je napisao kratke uvode i sažetke svoje teologije. Mnoge stranice Crkvene dogmatike teološke su doksologije „beskonačno obilnom Bogu“, kako Ga je Barth volio nazivati; i kao što znamo, teološko slavljenje Boga ne poznaje kraja.

Rekao sam da svatko tko vjeruje i misli o toj vjeri jest teolog. Zbog toga postoji opća teologija svih vjernika kao temelj stručne teologije na teološkim fakultetima. No, da li to znači da kršćanska teologija može biti samo „nauk o vjeri“, da preuzmemo naziv koji je Schleiermacher dao svojoj teologiji? Znači li to da samo oni koji su „vjernici“ ili „nanovo rođeni“ mogu studirati i razumjeti teologiju? Vjera je ključna za teologiju, a iskustvo bivanja „nanovo rođenim u živu nadu“ prekrasno je iskustvo.

No, unatoč svemu tome, teologija nije samo za vjernike jer Bog nije samo Bog vjernika. On je Stvoritelj neba i zemlje. Bog nije partikularističan, kao što je to vjera u Boga. On je univerzalan, poput izlaska sunca i zlima i dobrima. Teologija za vjernike bi bila tek vjerska ideologija kršćanske vjerske zajednice, sektaški mentalitet skupine, ezoterijsko, tajanstveno učenje koju je sposobna razumjeti samo skupina iniciranih. No, to bi bilo u suprotnosti s Bogom javne objave; s Bogom Abrahama, Izaka i Jakova; s Ocem Isusa Krista. Njemački pijetizam je njegovao ideal teologije nanovo rođenih. No, ta teologija nije vodila javnom navještaju evanđelja i misijskome univerzalizmu.

I ateisti mogu biti teolozi

Raspravljajući o granicama teologije za kršćane, upitat ću: „Nije li svaki nevjernik, koji ima razloga za svoj ateizam, također teolog?“ Ateisti, koji imaju nešto protiv Boga i niječu njegovu egzistenciju, obično vrlo dobro znaju što odbacuju – ponekad puno bolje od vjernika, koji manje ili više priznaju Boga. Prije no što sam studirao teologiju, bio sam pun entuzijazma za Friedricha Nietzschea koji je utjecao na moderni ateizam, nihilizam i današnji postmodernizam. No, kada sam pročitao njegovu knjigu Antikrist[2] znao sam da je kršćanstvo sa svojom moralnošću suosjećanja u pravu, a ne Nietzsche sa svojim nemoralom nadčovjeka. Ono što je on osuđivao, za mene je bilo ono najbolje.

Postoji protestni ateizam koji niječe postojanje Boga zbog patnje nedužnih što vapi do neba. Ovaj ateizam je duboko teološki jer je teodicejsko pitanje – Ako Bog postoji, zašto postoji toliko patnje? – temeljno je pitanje za svakoga teologa, od Joba do Isusa koji na križu umire s krikom „Bože moj, zašto si me ostavio?“.

Dostojevski na sjajan način opisuje te dvije strane teologije – vjerujuću i sumnjajuću stranu – kod braće Karamazovih, Aljoše i Ivana.[3] Obojica se hrvaju s Bogom sučelice besmislene patnje na svijetu. No, Aljoša vjeruje, a Ivan se buni. Jedan se podvrgava, a drugi protestira. Priča koju Ivan pripovijeda je dovoljno potresna: ruski zemljoposjednik pušta pse na dječaka i dozvoljava im da ga rastrgaju. Majka dječaka prisiljena je to gledati. „Kakav je to sklad u kojemu postoji ovakav pakao?“, zavapi Ivan i zatim kaže: „Postoji li itko na ovom svijetu tko može oprostiti i tko smije oprostiti? Ne sviđa mi se taj sklad. Ne sviđa mi se, zbog moje ljubavi prema svijetu. Radije ću zadržati nepomirenu patnju. Nije da ne priznajem Boga, već mu uz dužno poštovanje vraćam kartu za ovakav svijet. Shvati me, prihvaćam Boga, no ne i svijet koji je On stvorio. Ne mogu ga prihvatiti.“ A njegov brat Aljoša nježno odgovara: „To je pobuna. Ti kažeš: ‘Postoji li itko na ovom svijetu tko može oprostiti i tko smije oprostiti?’ Postoji, i on može sve oprostiti, jer je prolio svoju nevinu krv za svakoga i za sve. Zaboravio si ga. Samo na njemu će se zgrada Kraljevstva Božjeg izgraditi. Njemu možemo zavapiti: ‘Pravedan si Gospodine, jer su svi tvoji putovi objavljeni“.

Sviđalo mi se društvo „necrkvenih“ ateista jer su imali nešto protiv Boga. Kada sam bio s njima, bio sam potpuno slobodan govoriti o Bogu i vjeri, čak slobodniji no u društvu pobožnih. Moje iskustvo tada naučilo me da teologija nije samo za „insajdere“, nego je isto toliko i za „autsajdere“. Stoga teolozi ne trebaju samo upoznati pobožne i religiozne. Oni moraju upoznati i bezbožne

Ovdje protestni ateizam, ondje teologija križa. Dostojevski oslikava samoga sebe u različitoj braći Karamazov. Mislim da se isto odnosi i na teologe. Svjesni smo obje strane u samima sebi – pobune protiv Boga koji dozvoljava toliko besmislene patnje i vjere u raspetoga Krista, koji pati sa žrtvama i oprašta počiniteljima. Osoba koja se nikada nije „borila“ s Bogom poput Joba, ne razumije raspetoga Krista. I obratno, osoba koja ne vjeruje u Boga i njegovu pravednost, skončava tako što se više ne bori protiv nepravednog svijeta.

Istinska vjera u Boga nije naivno, djetinjasto povjerenje. To je neprestano kušana vjera: „Gospode, vjerujem; pomozi mojoj nevjeri“ (Marko 9,24). Duboka vjera raste iz boli i sumnji, muke i pobuna koje dozvoljavamo: „Život nije pravedan, ali Bog je dobar“. Istinska vjera ima snage reći „Bez obzira na to…“ i da čvrsto stoji kada je se napada.

Ljudi koji prepoznaju Boga na licu Raspetoga Krista imaju taj protestni ateizam u sebi – no oni ga nadilaze.

Stoga jako dobro mogu razumjeti ateiste koji se ne mogu osloboditi svojega ateizma ali ni Boga kojega niječu. „Ne sviđaju mi se ateisti“, rekao je katolički pisac Heinrich Böll koji nam je bio toliko važan u postratnoj Njemačkoj. „Uvijek govore o Bogu“. Isto sam doživio dok sam kao student bio pastor u bezbožnom Bremenu. Sviđalo mi se društvo „necrkvenih“ ateista jer su imali nešto protiv Boga. Kada sam bio s njima, bio sam potpuno slobodan govoriti o Bogu i vjeri, čak slobodniji no u društvu pobožnih. Moje iskustvo tada naučilo me da teologija nije samo za „insajdere“, nego je isto toliko i za „autsajdere“. Stoga teolozi ne trebaju samo upoznati pobožne i religiozne. Oni moraju upoznati i bezbožne.

Luther iz svojega iskustva ovo opisuje u drugom predavanju o Psalmima, iz 1519.: „Vivendo, immo moriendo et damnando fit theologus, non intelligendo, legendo aut speculando“ (Životom – štoviše, umiranjem i bivanjem prokletim – postaje se teologom, a ne po znanju, čitanju i spekulaciji).[4]

---

Autor: Jürgen Moltmann, Tübingen

Preuzeto iz Henco van der Westhuizen (ur.), Letters to a Young Theologian, Fortress Press, Minneapolis, 2002., str. 15-20. Prijevod s engleskog: Zoran Grozdanov, polis.ba.

---

[1] Martin Luther, D. Martin Luthers Werke. Kritische Gesamtausgabe. Weimarer Ausgabe 41 (Berlin: Springer-Verlag, 1990), 11.

[2] Friedrich Nietzsche, Antikrist, Izvori, Zagreb, 1999.

[3] Fjodor Dostojevski, Braća Karamazovi, Otokar Keršovani, Rijeka, 1997.

[4] Martin Luther, D. Martin Luthers Werke. Kritische Gesamtausgabe. Weimarer Ausgabe 5 (Berlin: Springer-Verlag, 1990), 163.

---