Moguć je drugačiji svijet

By: Zoran Grozdanov na 30. pro 2022.

Nakon što smo prije nekoliko godina moj prijatelj Nebojša Zelič i ja uredili i objavili knjigu Vjera u dijalog: sekularno i religijsko u razgovoru, knjigu razgovora između, barem nominalno, vjernika i nevjernika, javnih intelektualaca, o važnim društvenim pitanjima, kritike su dolazile s raznih strana, no jedno im je bilo zajedničko: naime, u razgovorima okupljenima u knjizi svi se slažu, nema pluralizma mišljenja i stavova te zagovaranja drugačijih vrijednosti u odnosu na sugovornika. To se, naime, ne može nazivati dijalogom. Kritike te vrste nisu nas previše pogađale jer smo u uvodu knjige jasno naznačili da se ovdje odvija dijalog između ljudi koji, iako polaze od drugačijih, a ponekad i suprotnih svjetonazorskih, pa možda i moralnih stajališta, imaju zajednička mišljenja o društvenim, ali i političkim pitanjima. Drugim riječima, teme poput nacionalizma, uloge religije u javnom prostoru, socijalne pravednosti itd. nisu se tematizirale polazeći od suprotnih vrijednosnih stavova, već iz suprotnih vrijednosnih polazišta. Jedan sugovornik, primjerice, uvjereni je katolik, dok je drugi uvjereni ateista, ali se obojica slažu da društvo, pa i Crkva, treba u javnom prostoru stavljati veći naglasak na socijalna pitanja, a ne na pitanja privatnoga morala. Obojica se slažu da kult nacije razara društvo, itd.

Zbog čega ovakav uvod koji može zvučati kao reklama za knjigu? Naime, u Rijeci se posljednjih mjeseci dogodilo nešto što bi moglo biti ostvarenje i produžetak ideala koje smo željeli postaviti u knjizi. Naime, s knjigom smo željeli pokazati da „pitanja vjere i nevjere odlaze puno dublje od društvenoga i političkoga prostora i ne određuju političke i društvene stavove vjernika i nevjernika“. Postoji pluralizam i unutar istomišljenika u društvu, ali i u crkvi. Puka činjenica da je netko primjerice vjernik, nužno ne znači da u javnosti zastupa desne političke opcije. Nadalje, ljudi koji se možda uopće ne slažu oko pitanja privatnoga morala, javnoga morala, (religijskih i nereligijskih) svjetonazora mogu, a i trebali bi, zajedno raditi na općemu dobru svih, i to bez da odustanu od trunke svojih svjetonazora ili moralnih stajališta. Dapače, religiozni mogu, a i trebali bi, te svjetonazore upogoniti u ono što se, barem za vjernike, ispostavlja kao najvažnija zapovijed – zapovijed ljubavi, a ona je uvijek usmjerena prema zajednici i dobru drugoga, a nikako prema samome sebi i vlastitome dobru ili pak dobru svoje grupe istomišljenika, koliko god ona bila uvjerena u svoju ispravnost.

Što se to u Rijeci dogodilo, a da ima važnost za ovaj tekst o čarobnim i pomalo izlizanim riječima dijaloga, poštovanja, različitih svjetonazora itd.? Naime, od srpnja 2022. u Hrvatskoj se događa snažan priljev migranata kojima hrvatska policija izdaje sedmodnevnu dozvolu boravka u Hrvatskoj, nakon koje moraju napustiti tu zemlju. Gdje moraju otići? Prema toj dozvoli, svakako ne u zemlje Europskog gospodarskog pojasa, već odakle su i došli, pretežito u Bosnu i Hercegovinu. Naravno, oni se ne žele vraćati te koriste tih sedam dana da dođu u zemlje u koje su naumili doći – Njemačku, Francusku itd. Zbog te njihove želje, formirala su se dva glavna tranzitna pravca, jedan preko Rijeke i drugi preko Zagreba. Kolodvori su se tijekom ljeta punili migrantima koji nastavljaju svoj put, a često traže smještaj u tome gradu, kako bi sutradan krenuli dalje. U Rijeci, odakle je i autor ovoga teksta, tijekom srpnja, kolovoza i rujna te migrantske skupine nisu bile toliko primjetne, ponajprije zbog turističke sezone koja je u grad donijela i mnogo stranih radnika. No, čim je turizam splasnuo, počeli su sve vidljiviji biti muškarci, žene, djeca, koji lutaju gradom, traže smještaj ili se pak okupljaju na željezničkom kolodvoru te spavaju na betonu kako bi dočekali jutro i krenuli na put vlakom prema Istri, a zatim pješice preko granice, u Sloveniju i Italiju.

Lokalni mediji su slabo ili nikako izvještavali o ovim događajima. Tek bi se tu i tamo pojavila vijest, fotografija skupine migranata uz neizbježno pitanje novinara što će grad poduzeti u vezi toga, s jasnom namjerom da se pokaže kako su migranti problem, i to sigurnosni. Jedan istarski lokalni dužnosnik, nekoć i s nacionalnom vidljivosti, potužio se primjerice da ti migranti imaju novaca i da se nada da će njihov dolazak prestati s ulaskom u Schengen. Grad se u početku oglušio na sve te događaje, no građani nisu. Spontano se počela formirati skupina od pet, deset, pa i više građanki i građana Rijeke koji su samoinicijativno kuhali jela u svojim domovima i onda tu hranu nosili migrantima na kolodvor. Također, jedan vrhunski lokalni restoran, koji se već toliko puta iskazao svojim humanitarnim radom, također se priključio tom kuhanju i hranio je te ljude u potrebi. Uz to, građani su im pokušavali pomoći s obućom, odjećom, nekakvim hitnim medicinskim zahvatima, a cijelo to vrijeme imali su „oči na leđima“, plašeći se da ne dođe policija koja je toliko puta izvrijeđala građane, građanke i migrante ili pak potjera migrante s kolodvora.

Uvidjevši rad te skupine građanki i građana, u pomoć migrantima uključuje se i Riječka nadbiskupija. Pomoć migrantima tu počinje biti institucionalna. Nadbiskupija nadalje zagovara pred gradom da joj pomogne organizirati tu pomoć i grad se spremno uključuje. Nabavljaju se kontejneri za dijeljenje odjeće i obuće te s tuševima i sanitarnim čvorom. Nakon nekoliko tjedana, zbog velikih hladnoća, nabavlja se i grijani šator kako se migranti ne bi smrzavali spavajući na betonskom platou kolodvora. Nadbiskupija preuzima koordinaciju volontera, Crveni križ svakoga dana donosi dvjestotinjak obroka, a sve do jednoga volontera čine isti ljudi koji su cijelu priču i pokrenuli te i sami mahom postaju volonterke i volonteri riječkoga Caritasa. Svakodnevno, od 9 do 20 sati volonteri odijevaju, brinu se, čiste i razgovaraju s ljudima kojima je Rijeka tek usputna stanica. I da, ne znam postoje li službeni podaci, no, prema procjenama, u posljednja je tri mjeseca preko riječkoga kolodvora prošlo barem desetak tisuća migranata, ako ne i višestruko više.

Mediji, nadbiskupija, prikazivali su ovu suradnju kao uspješan i rijedak primjer suradnje crkve i civilnog sektora. To ona svakako jest, no nas ovdje zanima nešto drugo. Mnogo pripadnika civilnog sektora koji su pokrenuli pomoć migrantima, a zatim se aktivno uključili i u volontiranje pod kapom Caritasa, mlađi su ljudi koji su se posljednjih godina zdušno (i javno) borili za vrednote (ili pak protiv vrednota) koje su se u našem javnom prostoru promovirale kao vjerske, a uz koje je često stajala i sama crkva. Ratifikacija Istanbulske konvencija, borba protiv kriminalizacije pobačaja, za isti status gay i heteroseksualnih parova pred zakonom … sve su to javna, društvena i politička pitanja, a na suprotnim stranama te „borbe“ stajali su ljudi koji su zajedno radili na pomoći migrantima. Borkinje i borci protiv kriminalizacije pobačaja i za gay prava, navukli su majice Caritasa i pomagali migrantima. Crkvena institucija, svećenici, odazvali su se vapaju tih građanski i građana i zajedno su, rame uz rame, pomagali ljudima u nevolji. Drugim riječima, lokalnim riječkim jezikom, oni koji su stupali u različitim i vrijednosno suprotnim povorkama – Hodu za slobodu i Hodu za život, a vjerojatno su na tim manifestacijama bili i govornici i organizatori – zajednički su se uključili u borbu za ljude u potrebi. Jesu li „pripadnici civilnog sektora“ odustali od svojih vrijednosnih stavova i jesu li, pak, crkva, svećenici, časne sestre, promijenili mišljenje oko svojih moralnih načela pa su se zato združili s njima oko pomoći migrantima? Poznavajući i jedne i druge, nisu. No, napravili su nešto puno važnije – svoj angažman, vjerski ili ne, usmjerili su na dobro ljudi oko sebe, a ne na potvrđivanje vlastitih stavova i kretanje u krugu istomišljenika.

Ljubav se očituje u zajedničkom radu za zajedničko dobro. Bez imalo banaliziranja, on će navesti kako nas problem puknuća vodovodne cijevi u naselju okuplja oko zajedničkog cilja – da se izlijevanje vode spriječi. Tu ne nastupamo primarno ili uopće kao kršćani, vjernici ili nevjernici, već kao oni kojih se tiče zajedničko dobro našega kvarta, naselja, grada i zemlje

Ovaj angažman nam postavlja mnogo pitanja, a iz vjerničke perspektive, postavlja jedno od ključnih. Za koje se vrednote valja boriti na „javnom trgu“ i tko su saveznici i protivnici u toj borbi? Suvremeni hrvatski kontekst vrvi svjetonazorskim i moralnim borbama na javnome prostoru. Pitanja na kojima se odlučuje tko drži do kršćanskih vrijednosti odlučuju se na pitanjima svjetonazorskoga, vjerničkoga morala – od pobačaja, gay prava, „rodnih ideologija“ pa sve do pitanja nacije koja je poprimila religijska obilježja, čemu i vjerski prvaci spremno sekundiraju. Posljednji primjer borbe za vjerske vrednote tiče se skupine muškaraca koji su klečali na glavnome trgu glavnoga grada, sa željom da ljudi vode čedne i moralne živote, posve u skladu s (katoličkim) moralnim učenjem, ali i sa snažnom željom da „duhovno osvoje Hrvatsku“. Taj pokret je snažnu podršku dobio i u liku „autoriteta“ s jednog hrvatskog katoličkog teološkog fakulteta koji je u svojevrsnom moralističkom deliriju izjavio da je molitva i krunica na trgu usmjerena protiv „nositelja kulture smrti“ koji „tjeraju vjernike iz javnoga prostora“, pohvaljujući mužjačku duhovnost koja nije utemeljena na osjećajima nego na „radu, redu i stezi“. Nastavit će naš profesor istim tonom kada izjavljuje, parafraziram i pretumačujem, da je molitva potrebna jer se vjerničke vrednote ne mogu uvesti zakonskim putem.

Ti i slični pokreti, ovakvi i slični „profesori“, duhovno su osvajali Hrvatsku, angažirajući se oko uvođenja zakona koji manjinama uskraćuju prava, dovevši vjernički identitet i njegove vrednote na razinu poruge i tolike razine politizacije da bi svaka društvena reakcija na to osvajanje trebala biti marginalizacija bilo čega vjerničkoga u javnome prostoru. I to opravdano. Pitanja privatnoga (svjetonazorskog), uglavnom spolnoga morala i morala svjetonazorske zajednice postala su ključna kako za javni vjernički angažman, tako i za definiranje što vjera jest u javnome prostoru.

Britansko-američki teolog Luke Bretherton nedavno je napisao golemu knjigu Christ and the Common Life (Krist i zajednički život) postavljajući pitanje koje je vrlo aktualno i u Hrvatskoj – na koji način graditi suživot ljudi koji imaju međusobno različite, pa čak i suprotstavljene vizije života i morala? U svom opsežnom argumentu, stvar se svela na sljedeće: ideološki ratovi se vode oko apstraktnih problema koji su toliko počeli određivati živote pobornika jedne, druge ili treće ideologije da u svakodnevnom životu, oko „običnih“ problema, koji te živote uvelike određuju, međusobno ne žele surađivati. Pod apstraktnim problemima autor navodi i rodna pitanja, kao i pitanje pobačaja, koje on, kao moralni teolog nimalo ne obezvrjeđuje, već postavlja jednostavno pitanje: zašto se svađamo oko toga dok nema nikakve rasprave, svađe, a kamoli suradnje oko, primjerice, pitanja koliko će zelen biti naš kvart ili kako ćemo pomoći starijima i siromašnima? I nadalje, što je još veći problem, budući da su se ljudi toliko podijelili oko apstraktnih ideoloških pitanja, oko problema zazelenjivanja kvarta više ne žele niti razgovarati jer, eto, nemaju ništa zajedničko s ljudima koji pripadaju „kulturi smrti“ ili pak „klerofašističkoj organizaciji“.

Bretherton tu nudi rješenje koje se počelo na mala vrata uvoditi u akademski teološki svijet, a nadamo se da će se vremenom proširiti i na društvene probleme. To rješenje naziva se ljubav. Naime, usred ideoloških ratova koje ili započinju ili im se spremno priključuju vjernici, trudeći se da „ugroženost“ svojega identiteta izbjegnu dominacijom tog identiteta na javnom prostoru, postavljajući u srž angažmana moralna pitanja (vjerničke ili pak populistički shvaćene nacionalne) zajednice, zaboravljaju da se najveći angažman zapovjeđen u normativnom tekstu za sve kršćane – Bibliji – odnosi na ljubav prema bližnjemu, a ne na ljubav prema svojemu identitetu i vrednotama. A ljubav, znate i sami, zahtijeva slobodu drugoga, pa i do granica netrpeljivosti prema vrednotama kojih se taj drugi drži i prema kojima živi. Da, netrpeljivosti, a upravo kod uviđanja (i radikalne) drugačijosti onoga drugoga, počinje ljubav.

U takvim zajedničkim poduhvatima na povećanju dobrobiti svih, gradi se kultura povjerenja koja će, kada i dođe do robusnih moralnih pitanja, spriječiti polarizaciju i uvidjet će se da je rad na općem dobru važniji od problema koji se tiču tek neznatne manjine. I drugačije će se pristupati tim problemima

Ljubav nije igralište za istomisleće i istoživeće. No, da ne bi ostao na apstraktnoj ljubavi, Britanac spušta mogućnost rješavanja polarizacijskih pitanja na razinu svakodnevice. Ljubav se očituje u zajedničkom radu za zajedničko dobro. Bez imalo banaliziranja, on će navesti kako nas problem puknuća vodovodne cijevi u naselju okuplja oko zajedničkog cilja – da se izlijevanje vode spriječi. Tu ne nastupamo primarno ili uopće kao kršćani, vjernici ili nevjernici, već kao oni kojih se tiče zajedničko dobro našega kvarta, naselja, grada i zemlje. U takvim zajedničkim poduhvatima na povećanju dobrobiti svih, gradi se kultura povjerenja koja će, kada i dođe do robusnih moralnih pitanja, spriječiti polarizaciju i uvidjet će se da je rad na općem dobru važniji od problema koji se tiču tek neznatne manjine. I drugačije će se pristupati tim problemima, sa značajnom dozom povjerenja prema sudrugu s kojim smo krpali cijev ispred našeg ulaza. I naposljetku, uvidjet će da ti problemi ne mogu krojiti javne politike u pluralnom društvu.

U Rijeci se posljednjih mjeseci dogodilo čudo, a kao i sa svim pravim čudima, ono se dogodilo onkraj pažnje javnosti i spektakla. I kao sa svim čudima, dogodilo se u onom malenom, krhkom i neznatnom – u toploj riječi, zagrljaju, afganistanskom jelu koje je jedna volonterka u golemim količinama skuhala za Badnjak te međusobnim podrškama volontera koji smatraju da se važna pitanja rješavaju u trudu, naporu i angažmanu za zajedničko dobro, ponajprije prema onima koji su u potrebi. Sada je zadatak da se to čudo pretvori u uobičajenu pojavu.

Zoran Grozdanov, polis.ba