www.polis.ba

Misija Crkve i vremenite stvarnosti

„Danas misija propovijedanja Evanđelja zahtjeva radikalni angažman za cjelovito oslobođenje čovjeka već ovdje na zemlji. Ako se kršćanska poruka u ljubavi i pravdi ne ostvaruje akcijom za pravdu u svijetu, kršćanska će poruka teško moći postati vjerodostojna današnjem čovjeku.“ Mnogi to ne shvaćaju i ne prihvaćaju

Najednom „probuđeni“ njemački kardinal Walter Brandmüller je u tijeku priprema za sinodu Amazonije dao jednu nevjerojatnu i iznenađujuću izjavu: „U načelu se treba zapitati zašto se biskupska sinoda uopće treba baviti temama, koje nemaju uglavnom nikakve veze (!) s Evanđeljem i Crkvom. … Čovjek se pita (!): kakve veze imaju ekologija, ekonomija i politika s mandatom i otkupiteljskom misijom Crkve?“ Postavlja se pitanje: je li kardinal, te, na žalost, još i neki drugi kardinali, koji su mu se odjednom pridružili, uopće prihvaćaju ono što su kroz Socijalni nauk Crkve naučavali godinama pape počevši od Lava XIII., pa do pape Franje?

Pod „misijom Crkve“ podrazumijeva se cilj prema kojem je usmjereno njezino djelovanje. No, ono ne uključuje samo konačnu (posljednju) stvarnost, koja će se dogoditi s veličanstvenim drugim Kristovim dolaskom i konačnim uskrsnućem, već i vremenite stvarnosti svojstvene današnjem vremenu u kojem se nalazi Crkva, koja putuje prema svojoj konačnoj domovini. Stoga Crkveno učiteljstvo u mnogo prilika govori da „nije misija Crkve samo donositi vijest o Kristu i njegovu  milost, nego također prožeti i usavršiti vremeniti red evanđeoskim duhom(koncilski „Dekret o apostolatu laika“). Tek je, nažalost, u dvadesetom stoljeću, zahvaljujući Koncilu, misija Crkve suočena i sa zemaljskim stvarnostima i postala predmetom posebnog teološkog promišljanja. Na tome je doktrinalnom području život daleko nadmašio teologiju. Mnogi su, međutim, ostali u tom pogledu, čini se, u srednjem vijeku.

Među nizom neopravdanih i tendencioznih kritika izrečenih od nadbiskupa Athanasiusa Schneidera na račun enciklike „Fratelli tutti“ pape Franje nalazi se i tvrdnja iz koje se implicitno vidi da ni taj nadbiskup, koji je glasnogovornik jedne skupine, ne shvaća kako se Crkva treba odnositi prema vremenitim stvarnostima. Ustvari, vidljivo je da je duboko ušančen u predkoncilskom dobu. Navodi:

Enciklika Fratelli Tutti nažalost pogoršava desetljećima (sic) staru krizu slabljenja nadnaravni vidokrug u životu Crkve, s posljedicom pretjeranog (!) prihvaćanja vremenitih stvarnosti, i još gorom tendencijom tumačenja čak i duhovne i teološke stvarnosti na naturalistički i racionalistički način. To znači razvodnjavanje Evanđelja, tj. objavljenih istina, u naturalistički humanizam – zatvarajući nečiji vidokrug o životu Crkve u uski horizont ovosvjetskih stvarnosti. To znači preobraziti istinsko Evanđelje, koje je Evanđelje vječnog života, u novo, krivotvoreno Evanđelje vremenitog i tjelesnog života.“ Schneider, vjerojatno, nije svjestan da svojim razmišljanjem zapravo ujedno izriče, neizravno, i kritiku i prethodnicima pape Franje.

Kristovo otkupiteljsko djelo određuje sadržaj poslanja Crkve. To djelo obuhvaća dva područja djelovanja: s jedne strane, spasenje čovječanstva, a s druge strane, obnovu cijelog vremenitog poretka.

Koncil u drugom poglavlju dokumenta „Dekret o apostolatu laika“ navodi, iako kratko, sustav koji govori o misiji Crkve i s obzirom na vremenitu stvarnost: „Kristovo djelo otkupljenja samo po sebi ide za spasom ljudi, no u isti mah obuhvaća i izgradnju sveukupnog vremenitog reda.“ Kristovo otkupiteljsko djelo određuje sadržaj poslanja Crkve. To djelo obuhvaća dva područja djelovanja: s jedne strane, spasenje čovječanstva, a s druge strane, obnovu cijelog vremenitog poretka. Prvom području odgovara djelo donošenja Kristove poruke i milosti čovječanstvu, a drugo uključuje prožimanje i usavršavanje poretka vremenitih stvarnosti duhom Evanđelja. Obnova cjelokupnog vremenitog poretka prema kojemu ukazuje djelo Kristovo otkupljenje, bit će realizirano na kraju svijeta. Ovdje se misli na obnovu u duhu Poslanice Efežanima („uglaviti u Kristu sve – na nebesima i na zemlji“).

Dva puta misije Crkve ne odvijaju se paralelno, kao da su neovisni jedan o drugom. Dapače, koncilski dokument naglašava jedinstvo duhovnog i vremenitog poretka, iako ih razlikuje: „Iako se razlikuju, u jedinstvenom Božjem planu tako su povezana da sam Bog hoće sav svijet u Kristu učiniti sebi novim stvorenjem, početno ovdje na zemlji, a potpuno u posljednji dan.“ Pritom postoji jedinstvo poslanja i razlikost djelovanja. „Crkva se rodila zato da šireći posvuda na zemlji kraljevstvo Kristovo na slavu Boga Oca, sve ljude učini dionicima spasonosnog otkupljenja i da se po njima sav svijet doista upravi ka Kristu.“ Što se tiče raznolikog načina djelovanja vjernika u odnosu na vremenitu stvarnost, koncilski tekst naglašava da Crkva ispunjava svoju misiju vođenja cijeloga svijeta do Krista pomoću muškaraca i žena, koji su postali dionici otkupljenja. Prvi protagonisti ove dužnosti su vjernici, a ne Crkva kao institucija. Kad se govori o Crkvi kao instituciji, tada na prvo mjesto dolazi uloga pastira, dok, glede izgradnje vremenitog poretka, pastiri zauzimaju drugo mjesto. Koncil je jasan: „Sva je Crkva danas dužna oko toga da ljudi postanu sposobni ispravno uspostaviti svekoliki vremeniti red i upraviti ga po Kristu k Bogu. Zadaća je pastira da jasno iznesu načela u cilju korištenja svijeta, da pruže moralne i duhovne pomoći, kako bi se u Kristu uspostavio vremeniti red.“ A među djelima apostolata „naročito se ističe socijalna djelatnost kršćana“, za koju Koncil želi da se „protegne na čitavo područje vremenitog“. Mnogi, koji misle, kako kaže Koncil u dokumentu „Radost i nada“, da, zbog toga što nemaju stalno prebivalište na zemlji, „mogu zanemariti svoje zemaljske dužnosti“, zaboravljaju „da ih sama vjera još više obvezuje na njih“.

Dekret o apostolatu laika“ sažima sadržaj misije Crkve u pogledu vremenite stvarnosti: „prožeti i usavršiti vremeniti red evanđeoskim duhom“. Dokument nastavlja s popisom čimbenika koji čine vrementi poredak: „dobra života i obitelji. kultura, ekonomija, umijeća i struke, ustanove, političke zajednice, međunarodni odnosi i slično, kao što je i njihov razvitak i napredak.“ Koncil upozorava: „Kršćanin koji zanemaruje svoje vremenite dužnosti zanemaruje i svoje dužnosti prema bližnjemu i prema samom Bogu te dovodi u pogibelj svoje vječno spasenje.“

Nakon Koncila svijet se više ne shvaća kao samosvojna moć koja stoji u suprotnosti s vjerom, gdje bi se vjerni kršćanin trebao čuvati bavljenja njime, nego dapače može „pomoći u pripremanju putova za Evanđelje“, kako piše u dokumentu „Radost i nada“.

Zemaljske stvarnosti postaju predmetom misije Crkve ne kao konačni, već kao posredni cilj. Jedna od najvažnijih zadaća je jačanje uređenja ljudskog društva. Tako u dokumentu „Radost i nada“ piše: „Bog, koji se očinski brine za sve, htio je da svi ljudi tvore jednu obitelj i da se međusobno susreću kao braća.“ Jedinstvo čitavog čovječanstva moglo bi se činiti utopijskim prijedlogom, ako se uzme u obzir cijela ljudska povijest sastavljena od neprestanih sukoba i ratova i uvreda protiv ljudskog dostojanstva. Ipak, Božji plan na kraju će se u potpunosti ostvariti. Bog neće iznevjeriti. On je sam, utjelovljenjem svoga Sina, uspostavio neopozivi temelj za taj plan i pružio nepromjenjivu dinamiku potrebnu za njegovo ispunjenje.

Crkva ne ulijeva duh obiteljskog jedinstva u ljudsko društvo, kao da je izvan njega. „Crkva, nadalje, priznaje što god ima dobroga u suvremenom društvenom dinamizmu: napose razvoj prema jedinstvu … Promicanje jedinstva povezano je s najdubljom misijom Crkve.“ Pomoć koju se Crkva trudi dati ljudskom društvu je ukazivanje „da pravo vidljivo socijalno jedinstvo izvire iz jedinstva duša i srdaca, to jest iz one vjere i ljubavi na kojima je, u Duhu Svetome, njezino jedinstvo nerazrješivo sazdano.“ Nakon Koncila svijet se više ne shvaća kao samosvojna moć koja stoji u suprotnosti s vjerom, gdje bi se vjerni kršćanin trebao čuvati bavljenja njime, nego dapače može „pomoći u pripremanju putova za Evanđelje“, kako piše u dokumentu „Radost i nada“.

Papa Ivan XXIII. je rekao u enciklici „Mater et magistra“: „Iako je dakle svetoj Crkvi prvi zadatak posvećivati duše i činiti ih dionicima nebeskih dobara, ipak brine i na potrebe svagdašnjeg ljudskog života Nakon Koncila, papa Pavao VI. objavljuje apostolsku pobudnicu „Evangelii nuntiandi“ u kojoj kaže: „Stoga Crkva dok propovijeda oslobođenje i dok se pridružuje onima koji za nj rade i trpe, ne prihvaća da se njeno poslanje ograničava samo na religiozno područje i da se ne brine o čovjekovim vremenitim problemima“, ali, ipak, uz jasnu napomenu da „ne pristaje da navještaj o Kraljevstvu zamijeni propovijedanjem ljudskih oslobođenja“. Crkvi naime nije samo do toga da se Evanđelje propovijeda na sve prostranijim područjima svijeta, ili sve većem broju novih populacija, već također „mora težiti da snagom Evanđelja tako reći isprevrne mjerila ljudskog prosuđivanja, ustaljene vrjednote, interese, misaona kretanja, ishodišna nadahnuća i životne obrasce koji su unutar ljudskoga roda u suprotnosti s Božjom Riječi i njegovim naumom spasenja. To upravo čini papa Franjo, ne samo u enciklici „Fratelli tutti“, već i u „Laudato si“.

Papa Ivan Pavao II. u enciklici „Christifideles laici“ upozorava; „Snagom zajedničkog krsnog dostojanstva vjernik laik suodgovoran je, skupa sa zaređenim službenicima, te s redovnicama i redovnicima, za poslanje Crkve. Stoga „u njihovu bivstvovanju ne mogu biti dva usporedna života, s jedne strane, tzv. „duhovni“ život, sa svojim vrednotama i zahtjevima; s druge, tzv. „svjetovni“ život, tj.život u obitelji, na poslu, u društvenim odnosima, u političkom i kulturnom djelovanju.“ Enciklika „Christifideles laici“ u kontinuitetu s Koncilom potvrđuje da misija Crkve za promicanje spasenja svih muškaraca i žena utječe i na vremenski poredak: „Budući da je dobila zadaću da očituje svijetu misterij Boga koji blista u Kristu Isusu, Crkva u isto vrijeme otkriva čovjeka čovjeku, obznanjuje mu smisao njegova njegova postojanja“. Enciklika naglašava važne aspekte tog otkrića „čovjeka čovjeku“ razjašnjavajući središnju ulogu laika: „nepovredivo dostojanstvo ljudske osobe“, „nepovredivost ljudskog života“, „pravo na slobodu savjesti i vjersku slobodu“, „oženjeni parovi i obitelj“, „ljubav prema bližnjemu“, sudjelovanje svih u javnom životu“, „služenje u ekonomsko-društvenom pitanju koje ovisi o organizaciji posla“, „stvaranje i prenošenje kulture“.

Katolička vjera i promicanje općeg dobra proizlaze iz temeljnog uvjerenja u svojstveno ljudsko dostojanstvo, koje Bog daruje svakoj osobi. To sveto dostojanstvo zahtijeva najiskrenije poštovanje, obožavanje i zaštitu.

Papa Ivan Pavao II. navodi: „U vezi s privredno-društvenim životom i radom postavlja se danas sve oštrije takozvano „ekološko“ pitanje. Sigurno je da čovjek od Boga samog ima zadaću „gospodariti“ stvorenim stvarima i „obrađivati vrt“ ovog svijeta; ipak, i tu svoju zadaću čovjek mora izvršiti prema božanskoj slici koju je primio, tj. Razumno i s ljubavlju. … U svojim rukama čovjek drži dar koji – ako je moguće, još poboljšan – mora predati budućim naraštajima kojima je također namijenjen.“

Kršćanin ne može odvojiti svoj život vjere od realnog svijeta u kojem radi i bori se za život. Katolička vjera i promicanje općeg dobra proizlaze iz temeljnog uvjerenja u svojstveno ljudsko dostojanstvo, koje Bog daruje svakoj osobi. To sveto dostojanstvo zahtijeva najiskrenije poštovanje, obožavanje i zaštitu. „Ako se u svakoj prilici mora poštovati dostojanstvo drugoga, to nije zato što mi dostojanstvo izmišljamo ili pretpostavljamo, već zato što ono ima višu vrijednost u odnosu na materijalne stvari i okolnosti.“ Podržavajući dostojanstvo svih, možemo potaknuti našu kolektivnu dobrobit i individualnu dobrobit svake osobe. Papa Franjo je – još kao kardinal Bergoglio – svojim čuvenim govorom prije konklava programatski ukazao na to da je Crkva „pozvana izaći iz sebe i poći na rubove. Ne samo na geografske rubove, nego na granice ljudske egzistencije,“ U „Fratelli Tutti“ papa Franjo koristi se slikom milosrdnog Samarijanca kako bi ljude podsjetio da njihovi postupci mogu imati stvarne i trajne učinke na njihove sestre i braću.

Zaključno: Crkva se ne ograničava samo na priopćavanje božanskog života; napori su usmjereni i na usavršavanje vremenskih stvarnosti – ne kao paralelno djelovanje, već na takav način da komunikacija božanskog života sama po sebi u velikoj mjeri pridonosi takvom usavršavanju. Crkva ne gleda na svijet izvana, već je uronjena u njega – iako također nadilazi svijet. Crkva, kako kaže Koncil, „hoda zajedno s čitavim čovječanstvom i sa svijetom proživljava istu zemaljsku sudbinu; ona je kao kvasac i takoreći duša ljudskog društva“. Misija Crkve suočena sa zemaljskom stvarnošću, utemeljena na osobnim postupcima svakoga, dotiče se tri glavna područja: osobno dostojanstvo svih muškaraca i žena, njihove svakodnevne aktivnosti i društvene posljedice njihovih djela. Također se dotiče materijalnog svijeta, a posebno ekološkog pitanja.

Razvoj svakog od ovih aspekata nudi brojne mogućnosti za specifične programe, koje provode laici, pojedinačno i u suradnji s drugima, kršćanima i nekršćanima. „Premda je pravedeno uređenje društva i države središnja zadaća politike,  Crkva ne smije ostati na margini u borbi za pravednost. Svi kršćani, uključujući i pastire, pozvani su pobrinuti se za izgradnju boljeg svijeta“.Još je 1971. III. Sinoda biskupa u dokumentu „Pravda u svijetu“ zaključila: „Danas misija propovijedanja Evanđelja zahtjeva radikalni angažman za cjelovito oslobođenje čovjeka već ovdje na zemlji. Ako se kršćanska poruka u ljubavi i pravdi ne ostvaruje akcijom za pravdu u svijetu, kršćanska će poruka teško moći postati vjerodostojna današnjem čovjeku.“ Mnogi to ne shvaćaju i ne prihvaćaju.


Krešimir Cerovac, polis.ba