www.polis.ba

Miroslav Volf za Polis.ba: Danas nam je više nego ikada potrebna dobra teologija

Najvažnije pitanje našega vremena – pitanje koje nam se nameće u svoj svojoj oštrini zbog nevjerojatnog tehnološkog iskoraka koji smo učinili – jest: Kakvog života i kakve budućnosti je dostojan ljudski rod?

Miroslav Volf (Osijek, 1956.) je protestantski teolog. Profesor je teologije na Sveučilištu Yale i direktor je Yale centra za vjeru i kulturu. Poznat je po radu na poljima sistematske teologije, etike, rješavanja konflikata i pomirenja. Studirao je na Evanđeoskom teološkom fakultetu u Osijeku, Fullerovom teološkom seminaru u Pasadeni (Kalifornija) i doktorirao je i habilitirao na Sveučilištu u Tübingenu (Njemačka) kod Jürgena Moltmanna. Njegovu knjigu Exclusion and Embrace (Isključenje i zagrljaj) američki časopis Christianity Today uvrstio je među 100 najboljih vjerskih knjiga 20. stoljeća. Osim te knjige u izdanju riječkog Ex librisa objavljene su Volfove knjige: Zrcalo sjećanja, Allah, Javna vjera, Pod istim krovom. Profesor Volf bio je jedan od predavača na ovogodišnjoj Ljetnoj školi teologije u Dubrovniku. S njim je za Polis.ba tim povodom razgovarao Ivan Tučić.


Profesore Volfu, hvala Vam što ste pristali na intervju za Polis. Vi ste jedan od predavača na ovogodišnjoj Ljetnoj školi teologije u Dubrovniku. Ne čini li Vam se da je Ljetna škola teologije kao ekumenski događaj nešto jedinstveno, ne samo za ovo naše područje, nego i šire?

Dugo sam bio mišljenja da bi bilo važno organizirati nešto kao ljetnu školu teologije na našoj prelijepoj obali. Dubrovnik je, svakako, idealno mjesto za jedan takav pothvat. Posebno sam zadovoljan što škola ima naglašen ekumenski karakter. Svaka od naših zajednica – katolička, pravoslavna i protestantska – treba njegovati svoju vlastitu teologiju, ukorijenjenu u našim bogatim tradicijama; te tradicije su povjereni nam darovi. Jedan od razloga zbog kojeg su nam tradicije povjerene jest da bismo njihova bogatstva mogli dijeliti s drugima. Teološke tradicije gledam kao blagoslov koji je Bog dao Abrahamu. On je bio blagoslovljen, ali je postao i blagoslov za druge, za sve obitelji na Zemlji.

Također se nadam da će se škola proširiti na internacionalnu razinu. Dubrovnik ima potencijala postati mjesto teološkog susreta za cijelu kuglu zemaljsku i da na taj način postane mjesto gdje će se njegovati teologije koje će, svaka na svoj način, častiti Božju objavu u Svetom pismu i istovremeno biti osjetljive za vrijeme i mjesto u kojem živimo.

U mojoj zadnjoj objavljenoj knjizi (Za život svijeta) argumentirao sam da nam je danas više nego ikada potrebna dobra teologija. Najvažnije pitanje našega vremena – pitanje koje nam se nameće u svoj svojoj oštrini zbog nevjerojatnog tehnološkog iskoraka koji smo učinili – jest: Kakvog života i kakve budućnosti je dostojan ljudski rod!? Sve više usvajamo tehnološke vještine da možemo učiniti gotovo sve što poželimo, ali ono što ne znamo jest: Što je od toga mnoštva stvari koje činimo doista vrijedno da bude učinjeno? Da bismo znali odgovor na ovo pitanje, moramo prije odgovoriti na sljedeće: „Što je ono što je vrijedno da bude željeno?“, a to onda opet ovisi o odgovoru na pitanje: „Kakav je život vrijedan življenja?“ Ovo pitanje je u središtu teologije i u središtu Crkve, odnosno u središtu religijskih tradicija (svakako, odgovor koji će pojedina tradicija na njega dati, je različit). Veliki židovski filozof prethodne generacije, Martin Buber napisao je u svojoj knjizi Mojsije da takozvani utemeljitelji religija nisu bili toliko zabrinuti za utemeljenje religije, nego su željeli vidjeti ljudski rod usklađen s božanskom istinom, „ujediniti zemaljski i nebeski put“. To je razlog zbog kojega nam je teologija danas potrebna, a Dubrovnik je odlično mjesto za razvoj takve teologije.

Svoje predavanje naslovili ste „Zahvalnost i postojanje u svijetu kao u domu“. Rekli ste da krepost zahvalnosti omogućuje osjećati se da živimo u svijetu kao u vlastitoj kući. Je li, u tome kontekstu, zahvalnost određena obligacija, jer ona podrazumijeva da nam je nešto darovano na čemu bismo trebali biti zahvalni ili je zahvalnost svijest da nam ono što je darovano treba biti motivacija u stvaranju boljeg svijeta?

Ja sam kršćanin i kršćanski teolog i moje je predavanje bilo napisano i izloženo iz toga ugla. Jedna od ključnih istina kršćanske vjere jest da je Bog stvoritelj svijeta i to ne samo svijeta koji je dobar, nego „veoma dobar“, kako čitamo u Knjizi Postanku. Taj darovani svijet, svoju kuću smo onečistili, učinili smo je gotovo nenastanjivom; modernost je na poseban način opredmetila svijet, pretvorila ga je u svijet pukih stvari. Ali još uvijek, njegova temeljna dobrota ostaje. Jedan način govora o primordijalnoj dobroti stvorenja jest da kažemo da je dar sve što nas okružuje. Prikladan odgovor na dar je zahvalnost. Biti zahvalan znači s radošću prepoznati dobrotu darovanoga i dobrotu darovatelja; to je slavljenje onoga što jest. Zahvalnost je oblik rezonancije sa svijetom, ideja koju je nedavno razvio sociolog Harmut Rosa. Svijet je bez rezonancije gluh, ne govori nam ništa, kao i stvari kod kuće.

Detalj rasprave s Ljetne škole teologije. Foto: Polis.ba

S jedne se strane čini da zahvalnost i napredak ne mogu ići zajedno. Ako sam zahvalan za ono što je dobro, onda nema potrebe da to bude unaprijeđeno. Ali s druge strane, upravo zato što je dobro, priziva unaprjeđenje. Jednaku dinamiku vidimo i u ljubavi. Kada nešto volim, smatram to vrijednim zbog toga što jest i vidim njegovo dobro čak i onda kada ono izdaje samo sebe. I samo zato što nešto smatram vrijednim, tražit ću da mu pomognem da se vrati samome sebi, da postane još bolje, da čak postane najbolja verzija sebe samoga.

Ako uzmemo da sve što jesmo i imamo jest Božji dar, da nam je sve darovano. Kako ljudima kojima su životne okolnosti učinile da proživljavaju dramu „Velikog petka“, recimo onima kojima je učinjeno zlo, nepravda, ili onima koji su tragično izgubili voljene osobe, govoriti o zahvalnosti?

Ne mislim da oni među nama koji misle da je sve stvoreno Božji dar moraju stoga biti zahvalni za sve. Bog nije izvor zla. Ali možemo i trebamo biti zahvalni u svemu. Ako ni zbog čega drugoga, onda zbog Božjeg postojanja. To je za mene temeljni stav pozitivnosti, aktivna potvrda prvenstva dobra, što je srce kršćanske vjere. To sam naučio od svoga oca. Kao 18-godišnji domobran sudjelovao je 1945. godine na maršu smrti i bio je na prisilnom radu u Slavonskom i Bosanskom Brodu. Bio je gnjevan na svoje otmičare, gnjevan na Boga – posebno kada je na maršu smrti prolazio kroz grad u koji je kao mali dječak s ocem išao na hodočašće. Ali ga je Bog pronašao upravo u središtu njegova pakla. Otvorio se Bogu ljubavi unatoč užasu koji je doživio. Okolnosti u kojima je živio nisu se promijenile, ali je on postao novi čovjek čime je se za njega sve promijenilo. To mu je bilo odlučujuće da postane ne samo aktivan kršćanin, nego i evanđelist te kasnije pastor. Ja sam rođen kada je on bio student teologije. Stoga mi se čini da je najbolji način govoriti o zahvalnosti onima koji su mnogo izgubili, a takvih je veliki broj, pričati im ovakve priče koje ih mogu nadahnuti.

U kontekstu rečenoga, možete li nam reći nešto o ulozi religija u javnom društvu. Vi o tome dosta pišete i govorite. Mogu li religijske zajednice u javnom prostoru, u „političkoj areni“ biti zahvalne za one koji su drugačijeg svjetonazora i zajedno s njima graditi bolja društva? Ako to mogu ili ne mogu, možemo li onda govoriti o dobrim i lošim religijama?

Živimo u pluralnim društvima i postoje brojne osobe dobre volje i s dubokim ljudskim vrednotama koje ne dijele moju vjeru ali s kojima, bez obzira na to, trebam surađivati – i mislim ovdje na ljudske vrednote izmjerene mjerilom Isusa Krista, koji je za mene utjelovljeni Bog koji je došao ponijeti grijeh svijeta i biti najveći moralni uzor. U odnosu s drugim religijama, uvijek sam zainteresiran u istini tražiti dijalog. Postoje, naravno, velika neslaganja među religijama i među religijskim i nereligijskim filozofijama. To ne možemo jednostavno ignorirati. Ali također postoje velika slaganja i djelomična preklapanja vrednota među religijama. Ne možemo također ni to smetnuti s uma. Ponekad se vjerujući ljudi usredotočuju samo na razlike, što otežava suradnju. Smatram osobito važnima tri pravila političkog angažmana.

Prvo:  Koncentrirajte se na dobro gdje god se ono nalazi i na dogovor ili konvergenciju oko dobra. Težnja za dobrom važnija je od suzbijanja zla.

Drugo: Poštujte svačiju vjersku slobodu. Isus je razapet dijelom i zato što njegovi suvremenici nisu poštovali vjersku slobodu njega i njegovih sljedbenika. Kao kršćanin, vjerujem da svako ljudsko biće treba biti u mogućnosti osobno se odrediti oko osnovnog smjera svoga života i u skladu s tim nastojati oblikovati svoje okruženje.

Treće: Savez između religije i politike je uvijek loša stvar, loša i za politiku i za religiju i za sve ljude koji su uključeni. Protivim se „političkoj religiji“, bila ona islamska, kršćanska ili neke druge vrste. Zastupam političko svjedočenje kršćana ili kršćanske zajednice inspirirano učenjem Novog zavjeta i, šire, dugom tradicijom moralnog nauka Crkve.


Razgovarao: Ivan Tučić, polis.ba /prijevod s engleskog: J.Š./