Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
Mate Uzinić: Krivo je i oholo polaziti od toga da posjedujemo svu istinu
Zadaća je kršćana, kako nedavno napisa fra Ivan Šarčević, jedan od predavača na Ljetnoj školi teologije u Dubrovniku, „u svome malom i velikom, uvijek pluralnom svijetu od neprijatelja stvarati Božje i svoje prijatelje“
Razgovarao: Tino Krvavica. Bitno.net, 23. lipanj 2021.
Ljetna škola teologije u Dubrovniku i nedavni status nadbiskupa Mate Uzinića povodom Međunarodnog dana borbe protiv homofobije bili su povod razgovora biskupa Uzinića i Tina Krvavice. Mi ovdje prenosimo dio intervjua, a cijeli razgovor možete pročitati na portalu Bitno.net.
– Pojam „dijaloga“ više se puta proveo kroz ovaj intervju, ali i najave i izjave povodom pokretanja Ljetne škole teologije. No trenutno imamo situaciju neminovnog crkvenog “povlačenja” na Zapadu kada je mnogima nerazumljiv njezin Nauk, a o glavnim moralnim i životnim pitanjima dominira diskurs koji katoličku poziciju u većini slučajeva ignorira ili ismijava. Neki smatraju da su Crkvi stoga potrebni teolozi koji taj diskurs mogu izazvati, tj. oni koji se svijetu ne žele “svidjeti” već s njim žele dijalogizirati izgrađenih i jasnih stavova. Je li, gledajući iz tog kuta, pozivanje na teološku školu nekih predavača čiji su stavovi o određenim moralnim i crkvenim pitanjima bliski trenutnom medijskom i kulturnom diskursu, nešto što Crkvu može ojačati ili se stvara opasnost od, kako neki kritičari tvrde, njenog “posvjetovljenja”?
Umjesto da se sablažnjavamo nad tim što u svijetu dominira diskurs koji u većini slučajeva ignorira ili ismijava crkveni nauk o glavnim moralnim i životnim pitanjima, trebali bismo se upitati koliko mi svojim načinom života uspješno prenosimo evanđelje suvremenom čovjeku. Zadaća je Crkve nauk koji joj je povjeren, kao i vrednote koje zastupa, učiniti razumljivim suvremenom čovjeku ili, kako to kaže Koncil, posadašnjiti evanđelje. A to se neće i ne može dogoditi bez dijaloga evanđelja sa suvremenim svijetom. Dijalog nije poistovjećivanje, ali i nije samo govor. Dijalog je i slušanje. Slušanje u sebi uključuje i sposobnost uvijek novog preispitivanja i promišljanja vlastitih stavova. Kriza „povlačenja“ koju spominjete posljedica je nesposobnosti slušanja. I umjesto da se dogodi posadašnjenje evanđelja, događa se zatvaranje u „stare dobre i provjerene metode“ formula koje teško ikome išta govore. Ovo sve češće prati i nostalgija za neevanđeoskim arhaičnim titulama, kićenim haljinama i svime onim što to u sebi uključuje.
U bilo kojem izlaženju iz okvira ustaljenog i sigurnog, odnosno pokušaju da se stupi u dijalog sa suvremenim svijetom i prenese evanđelje današnjem čovjeku, govoreći njegovim jezikom, prepoznajući njegove boli i traženja i odgovarajući na njegova pitanja, prisutna je i opasnost da se to shvati kao povlađivanje, kao želja svidjeti se svijetu. Neki tako i mene doživljavaju. Zapravo je istina sasvim drugačija. Ne samo da to ne radim da se svidim drugima, nego sam svjestan da se to što činim mnogima u Crkvi neće svidjeti. Ipak, duboko vjerujem da na takav način nasljedujem evanđelje kako ga je propovijedao Isus iz Nazareta. Moje su poruke upućene prvenstveno nama katolicima, ali uvijek nastojim da budu otvorene i svima drugima, kao što su i vrata naše zajednice uvijek i trajno otvorena svima. Ako se već trebam nekome “sviđati”, bilo bi mi puno ugodnije sviđati se vjernicima. Ali ne mogu i nipošto to ne želim činiti tako da im povlađujem i da im se dodvoravam. To ne bi bio navještaj evanđelja nego njegova izdaja.
Ako je netko svojim načinom govora blizak trenutnom medijskom i kulturnom diskursu, ako je primjerice kao papa Franjo našao način da njegova poruka dopre i izvan granica Crkve, događa li se time posvjetovljenje Crkve? Ne bih rekao. Posvjetovljenje se ne događa zbog dijaloga sa svijetom. Ono se događa zbog prihvaćanja „logike ovoga svijeta“. To se danas događa puno manje na planu izricanja nauka, a puno više na planu konkretnog života i izbora koje mi činimo.
Posvjetovljenje Crkve se, na primjer događa, kad se u Crkvu umjesto Isusove logike služenja uvede ponovo logika vladanja, čemu je jedan od osnovnih znakova i nesposobnost za dijalog. Znak posvjetovljenja Crkve je i kad su kriteriji našeg ponašanja u svakodnevnim izborima motivirani logikom blaženstava svijeta, a ne onima Isusa Krista. Mogli bismo tako nabrajati u nedogled prepoznajući elemente svjetovne logike koji su se uvukli u Crkvu i motiviraju naše izbore umjesto da slijedimo Isusovu logiku koja je, uvijek i ponovno, logika ljubavi koja služi.
Teško je, ako ne i nemoguće, dijalogizirati s onim tko polazi od uvjerenja da posjeduje svu istinu. Takvi stavovi u sebi imaju elemente oholosti. Oni su dobri za dijeljenje lekcija, za monolog, ali ne ostavljaju prostora za dijalog. Ako želimo otvoriti prostor za dijalog i za slušanje drugoga moramo ostaviti po strani aroganciju i apologetiku.
Naravno da se i na planu crkvenog nauka mogu dogoditi posvjetovljenja Crkve. To je opasnost s kojom moramo računati. No ona nije ništa opasnija od opasnosti da se ne osluškuje kultura svijeta i vremena u kojemu živimo i ne percipira važnost kulturnog okruženja i tako propusti prilika za uspješno prenošenje evanđelja. Papa Franjo na jednom mjestu jasno kaže da Riječ Božja nije nešto što se čuva u naftalinu kao stari pokrivač kojega želimo sačuvati od nametnika. Ona je živa, dinamična stvarnost. Isto se može reći i za crkveni nauk koji polazi od Božje riječi i na njoj se nadahnjuje. Sviđa mi se Papina šala na račun skolastičke teologije iz vremena kad je on bio student. Kaže da se među studentima širila šala kako su se sve teološke teze iznosile u skladu sa shemom: 1. Stvari izgledaju ovako. 2. Katolicizam je uvijek u pravu. 3. Dakle… Ako želimo nastaviti svoje poslanje naviještanja evanđelja danas i svima, mislim da je došlo vrijeme da se oslobodimo takve obrambene, apologetske teologije.
– Što je negativno kod apologetike?
Kada sam spomenuo da treba ostaviti po strani aroganciju i apologetiku mislio sam na stav u kojem se postavljamo kao da na sve već imamo gotove odgovore i drugoga slušamo ne da bismo ga razumjeli, nego samo da bismo obranili svoje već definirane pozicije. Takav stav ne uvažava drugoga i ne ostavlja prostora za dijalog. U konačnici ne uvažava ni to da nam Bog i preko drugih progovara, pa i drugih koji nisu u našoj zajednici. Krivo je i oholo polaziti od toga da posjedujemo svu istinu, za razliku od kako to formulira liturgija “vjere koja traga”. Pod pojmom apologeta svijet danas prepoznaje onoga koji ne želi slušati, čuti drugoga, već samo iznijeti svoje stavove.
Razumijem da neki vjernici traže već definirane, jasne i kategorične odgovore, kao i pastire koji će ih iznositi i “apologetski” braniti. Želimo gotova rješenja i odgovore, ali to je zapravo povratak na zakon i pravila. Kršćanstvo i Krist ne mogu se svesti samo na to. Krist donosi kategoriju slobode, traženja, razumijevanja, razlučivanja i stavljanja dobra čovjeka iznad zakona i pravila. Isto, danas pokušava i papa Franjo, kojemu se, primjerice, najviše zamjera 8. poglavlje postsinodalne pobudnice Amoris Laetitia – jer se tamo ne donose gotovi i jasni odgovori, nego se traži za svaki slučaj razlučivanje, osoban pristup i ponizno traženje dobra tih ljudi.
Na koncu, zar nije preuzeto i misliti da bismo morali imati odgovore na sva pitanja? Tragati da, no tragajući bismo uvijek trebali biti svjesni da sve odgovore ovdje i sada nije imao ni Gospodin kada na križu u smrtnoj agoniji pita: “Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?”
– Kako se financira Ljetna škola teologije?
Oprostite mi, ali svaki put kad netko postavi ovo pitanje na pamet mi padne evanđeoski ulomak iz Betanije i Judina primjedba zbog dragocjene nardove pomasti koja se uzaludno troši na Isusa, a eto moglo se dati siromasima. Ima puno drugih troškova zbog kojih bi se trebala postavljati u Crkvi ovakva pitanja, a nitko ih ne postavlja. Dubrovačka biskupija, jedina biskupija u Hrvatskoj, redovito objavljuje svoja financijska izvješća – uskoro ćemo objaviti dvogodišnje izvješće za prošlo razdoblje – pa neće biti teško provjeriti koliko je prije dvije godine koštala naša Ljetna škola, a moći će se vidjeti i tko ju je podržao svojim donacijama. Poput Renovabisa koji je u Hrvatskoj, ali i u svijetu, napravio i nastavlja činiti puno dobra. Ta katolička humanitarna organizacija procjenjuje da je i ovo jedan od projekata kojega vrijedi podržati. Budući da se ovog ljeta sav program odvija u našim vlastitim prostorima troškovi će biti i manji nego prije dvije godine.
– Na dan Međunarodne borbe protiv homofobije objavili ste status u kojem ste se ispričali zbog “nedostatka obzirnog pastoralnog vodstva” prema homoseksualcima u Hrvatskoj. Imate li možda viziju kako bi taj pastoral trebao izgledati? Jeste li pokušali dosada pokrenuti neki sličan program? Kako biste definirali homofobiju?
Homofobija je mržnja prema osobama s homoseksualnim sklonostima, često popraćena neprihvatljivim verbalnim i fizičkim nasiljem. Nažalost, ponekad se to nasilje događa i pozivajući se na religiozne razloge. Homofobija ne mora uvijek biti otvorena nego može biti i prikrivena. Kad je riječ o homoseksualnim osobama u Crkvi onda je ona često upravo takva da se ne događa neki otvoreni oblik nasilja, ali događa se određeni prezir i s njim poruka, možda i nenamjerna, da za njih u Crkvi nema mjesta, da su zbog svoje grešnosti isključeni iz Crkve. To iskustvo crpim iz osobnih susreta s takvim osobama koje žele biti članovi Crkve.
Moje mišljenje je da je i to posljedica naše nesposobnosti da se na kvalitetan način i bez bilo kakve, prikrivene ili otvorene diskriminacije, suočimo s tom stvarnošću. Pokazuju to i komentari koji su se mogli pročitati nakon moje objave u obranu prave vjere i morala, iako je u biti sve što sam rekao bilo “oprosti” i citat crkvenog dokumenta. Nije li i takav pristup znak prikrivene diskriminacije, umjesto da se ta poruka shvatila kao pastirski iskorak, u duhu evanđelja i primjera Isusa Krista koji je ostavio onih 99 ovaca u pustinji da bi otišao u potragu za onom jednom i to ne, kako primjećuje i papa Franjo u dokumentu upućenom mladima Christus vivit, da bi joj spočitao njezin grijeh i grešnost, nego da bi je zagrlio, stavio na ramena i vratio u sigurnost ovčinjaka?
Kad je u pitanju „obzirno pastoralno vodstvo“ ne smatram da neophodno treba postojati neki specifični program. Više je riječ o tome da treba postojati stav, očinski i bratski, koji će homoseksualnim osobama pomoći da se ne osjete isključenima i odbačenima. I osobito njihovim obiteljima da se znaju kršćanski i s ljubavlju s tim nositi ne odbacujući svoje vlastite članove nego trudeći se i dalje im ostati obitelj. Dakle, važno je da naš odnos prema njima, uključujući i iznošenje katoličkog nauka kojemu nismo gospodari nego sluge, budu „obzirni“, kršćanski. Vjerujem da smo i u ovom slučaju, kao i u slučaju rastavljenih i ponovo vjenčanih, pozvani pratiti, razlučivati i integrirati, a ne osuđivati i odbacivati, vodeći računa čak i o tome da euharistija, kako kaže papa Franjo, nije nagrada za savršene, nego lijek i hrana za slabe. Zadaća je kršćana, kako nedavno napisa fra Ivan Šarčević, jedan od predavača na Ljetnoj školi teologije u Dubrovniku, „u svome malom i velikom, uvijek pluralnom svijetu od neprijatelja stvarati Božje i svoje prijatelje“. A mi kao da se nekad trudimo činiti obrnuto.
Neki s ovim pitanjem povezuju i pitanje homoseksualnih osoba koje su u Crkvi zauzele određene položaje i stvorile određene lobije. Iako znam da među nama ima osoba s homoseksualnim sklonostima – što po sebi ne bi trebao biti problem ako se živi čistoća na koju smo svi pozvani – ne znam koliko je to o lobijima istina. Nadam se da nije.
– Posljednjih mjeseci svjedoci smo brojnih negativnih komentara na društvenim mrežama, mahom laika, na neke vaše istupe i postupke – od spomenutog statusa i teološke škole do odnosa prema euharistiji. S druge strane, jedan ste od rijetkih domaćih prelata koji bez straha progovara o aktualnim temama, a vaš pastoralni pristup i djelovanje u Dubrovačkoj biskupiji bili su razlog brojnih pohvala. Kako se nosite s tim kritikama?
Dobro je da postoje kritike, ali me žalosti što u tim kritikama koje se upućuju, ne samo meni nego još više papi Franji, primjećujem odmak od Drugog vatikanskog koncila i povratak Crkvi koja je zatvorena za dijalog sa suvremenim svijetom. Nije to odmak samo od interpretacije pojedinih koncilskih tekstova, nego od njih samih, primjerice od koncilskog dokumenta o ekumenizmu. Nikome nije i ne smije biti zabranjeno kritizirati bilo koga jer bi takvo što bilo štetno za Crkvu, ali moramo svi nastojati da naša kritika bude uljuđena i pristojna, da bude motivirana ljubavlju, a ne bude izričaj mržnje. Nažalost, i među katolicima ima dosta trolova kojima je cilj unositi nemir. Žalosno je kad netko svoje osobne stranice koristi za pobožne uzdahe i molitve, a u isto vrijeme osobno ili pod pseudonimom u komentarima izljeva mržnju i psovke. Puno je tu licemjerja. I istinski mi je žao zbog toga. To što se ne slažemo u svemu nije i ne smije biti povod za verbalni rat i svađu, nego mora postati povod za dijalog. U tome vidim vrijednost Ljetne teološke škole u Dubrovniku koja želi pružiti priliku sudionicima slušati različita mišljenja, nadograđivati ih vlastitim doprinosom i u dijalogu rasti i napredovati.
Intervju je na portalu Bitno.net objavljen pod naslovom Mate Uzinić: ‘Neki me doživljavaju kao onoga koji se želi svidjeti svijetu, zapravo je istina sasvim drugačija’.