www.polis.ba

Massimo Recalcati: Težak je put slobode

Istinski antifašist je onaj tko prije bilo koje druge stvari promatra fašistu kojeg nosi u sebi, ksenofoba kojeg nosi u sebi, rasistu kojeg nosi u sebi. Ako bismo uspjeli uraditi ovaj posao, vidjeti fašistu, ksenofoba, rasistu, kojeg svatko od nas nosi u sebi, iako se proglašavamo antifašistima, napravili bismo veliki korak naprijed prema zdravoj demokraciji

Donosimo veći dio predavanja o putovima slobode, potrebi, ali i opasnosti granica u čovjeku, unutarnjim nagnućima čovjeka prema fašizmu…, poznatog talijanskog psihoanalitičara, lakanovca, Massima Recalcatija. Predavanje je dostupno na ovom linku.


Massimo Recalcati /izvor: cinquecolonne.it/

Započeo bih konstatacijom koja je prilično općenita, a koja kaže da je sloboda poput nekog skliskog predmeta. Sloboda je nesumnjivo ljudska težnja i u isto vrijeme, osim što je težnja, nagnuće, ona je također i predmet tjeskobe. Postoji, dakle, dvostrukost u figuri slobode. U isto bi se vrijeme moglo kazati da je sloboda afirmativna manifestacija individualnosti, ali bi se moralo uzeti u obzir i činjenicu da se, kako se često kaže, granice moje slobode poklapaju sa slobodom drugoga. Mogli bismo još kazati, naprimjer, da je sloboda dimenzija koja se odnosi na aktivni život (slobodan život je aktivan život), ali ona uvijek implicira i dimenziju pasivnosti. Nisam ja izabrao svoje tijelo, obitelj, ni da se rodim upravo u ovom gradu; slobodan sam, ali u jednoj pozadini koja mi prethodi, pasivnoj pozadini. Sloboda je aktivna dimenzija života, ali se uvijek inkardinira na dimenziju pasivnosti. Nitko od nas nije odlučio, slobodno izabrao, biti na svijetu. Zatekli smo se bačenima u svijet. Dakle, u stanju smo primarne (prvotne) pasivnosti na kojoj se može konstituirati sloboda.

Ovi paradoksi na koje ćemo se možda vratiti tijekom ovog izlaganja imaju kao temelj jedan drugi paradoks od kojeg bih želio započeti. Radi se o doista radikalnom paradoksu. On bi se najbolje mogao izraziti riječima velikog filozofa dvadesetog stoljeća, J. P. Sartrea: Sloboda je osuda. To znači da se nitko od nas ne može osloboditi slobode. Drugim riječima, mi smo prinuđeni biti slobodni. Što to znači? Što znači imati iskustvo slobode kao osude? Znači da nitko od nas ne može izbjeći odgovornost izbora koju sloboda podrazumijeva. Čak i ako bismo odlučili na nekoj životnoj prekretnici ne birati, odbaciti izbor, izabrali bismo nebiranje. Naš bi izbor bio onaj ne birati. Ne može se izići izvan te dimenzije slobode, jer dimenzija slobode koincidira s dimenzijom naše egzistencije. U tom smislu Sartre govori da smo osuđeni da budemo slobodni, tj. osuđeni smo uvijek prihvatiti odgovornost za vlastiti izbor, čak i ako bismo, kako sam kazao, odlučili izbjeći izbor. Evo paradoksa: Nitko se od nas ne može osloboditi slobode! Nitko ne može pobjeći od slobode.

Biti slobodan nije izbor kojeg pravimo, nego je stanje egzistencije; egzistencija je osuđena na slobodu. Ovaj paradoks je radikalniji od drugih i trebamo ga imati na umu, jer se trebamo suočiti s prvom dvostrukošću slobode. Kazali smo da je sloboda ljudska težnja; ljudi traže slobodu, žele ju, hoće biti slobodni, a u isto vrijeme, kako smo kazali, sloboda je također i tjeskobna stvarnost. U svakom ljudskom biću bismo mogli, da tako kažemo, razlikovati dvije različite duše. Prva je ona koju je Nietzsche opisao kao „morsku dušu“. Što to znači? U svakom ljudskom biću postoji poticaj prema otvorenom, prema moru. Otvoreno more odlično opisuje sliku slobode. Otvoreno more je mjesto slobode. Jedan moj pacijent je imao prvu krizu panike kada se našao da mora plivati na otvorenom moru. Od tada više ne pliva u moru nego u bazenu. Koja je razlika između mora i bazena? More nema granica, ne vidi se gdje završava, ne vidi se što je u dubini, ne vide se ribe, različite opasne životinje, čudovišta, otrovne alge, svaka fantazija je legitimna… More je mjesto slobode, ali i mjesto prijetnje, opasnosti. Dok se u bazenu sve vidi, ograničen je, pravokutan, definiran. Slično ovom čovjeku, mnogi od nas rade slično, naprežemo se da stavimo more u bazen, mijenjamo more bazenom, prisiljavamo otvorenost mora, širinu mora, bezgraničnost mora unutar kutije bazena, jer je u bazenu sve prozirno, vidi se, sve je jesno, transparentno, definirano, posloženo.

Ako u glavi imamo ovu prvu sliku slobode, otvorenog mora, bez granica, mjesto otkrića, pustolovina… Ako imamo na umu, dakle, ovu prvu sliku slobode, imamo u našoj zapadnoj literaturi ličnost koja više od ostalih utjelovljuje ovu dimenziju mora u ljudskom biću. Mislim na Homerovog Odiseja. Odisej je figura koja više od ostalih utjelovljuje hrabrost, avanturu, želju za slobodom, spoznajni eksperiment. Odisej je figura prekoračenja, prelazi granice, sve granice, također i onu između života i smrti.  Njegova težnja za slobodom je radikalna težnja. Mi volimo Odiseja zato što zamišlja slobodu kao prekoračenje, prelazak granica.

Čak i ako bismo odlučili na nekoj životnoj prekretnici ne birati, odbaciti izbor, izabrali bismo nebiranje. Naš bi izbor bio onaj ne birati. Ne može se izići izvan te dimenzije slobode, jer dimenzija slobode koincidira s dimenzijom naše egzistencije.

Polazeći od Odiseja možemo pogledati i drugu sliku slobode. Od njega polazimo zato što je on i jedna velika figura nostalgije, nostalgije za kućom. Moglo bi se, iako je pogrešno, čitajući Homera, shvatiti Odisejev put kao krug koji se zatvara. Prolazeći kroz Troju, zatim lutajući morem, vraća se na Itaku, susreće Penelopu, prvi put vidi Telemaha… Krug se zatvara, čini se. Ali znamo da stvarnost nije takva. Krug se uopće ne zatvara, jer božica povjerava Odiseju odmah nakon noći ljubavi s Penelopom nemoguću misiju, morat će nastaviti putovati s veslom na leđima u potrazi za narodom koji ne poznaje, ne pozna more, brodove, sol. Nemoguća misija se, dakle, nastavlja. Odisej je upravo utjelovljenje morske dimenzije slobode. To je ono što je očaravajuće. Svatko od nas ima tu strast za slobodom. Ali mi nismo samo to. Mi ne volimo samo more, mi smo također i „stanovnici“ bazena, jer nekad više od mora volimo bazen. Kako se naziva ta težnja da se više preferira bazen od mora, da se više preferira čvrsta zemlja, tlo, krv, korijen, kuća, više od kretanja, bezgraničnog, beskonačnog mora? Za to se u psihoanalizi koristi tehnički termin nagon za sigurnošću (pulsione securitaria).

Postoji ljudska težnja da se zaštiti vlastiti život. Kazali smo da postoji ljudska težnja da se riskira život zbog avanture, spoznaje, neustrašivog duha, koji Odisej utjelovljuje. Ali u isto vrijeme moramo vidjeti da u istom ljudskom biću, kakvi jesmo, postoji težnja za zatvaranjem, težnja koju Nietzsche naziva stranom bolešću, koja pogađa velike mornare. Koja bi to bila strana bolest koja pogađa također i iskusne mornare, ljude radikalno slobodne? Postoji, kako kaže Nietzsche, nostalgija za zemljom, postoji morska bolest koju može izazvati sloboda i koja nas goni da se ukorijenimo u zemlji, da ponovno tražimo svoje korijene, svoju kuću, da preferiramo čvrstu zemlju u odnosu na bezgranično more.

Ovo nam otvara prostor da možemo vidjeti drugu sliku, ne toliko sliku čovjeka koji kuša opijenost u prijestupu, u nadilaženju ograničenja, granica, ne, nego nam daje sliku čovjeka koji ima potrebu za granicama i ograničenjima, koji ima potrebu osjećati se zaštićenim, osiguranim. To na lijep način opisuje Elias Canetti u sjajnoj knjizi Masa i moć. On opisuje zajedničko iskustvo osoba koje žive u gradu, koje hodajući greškom nabasaju, greškom udare na stranca. Što je ono jezivo što osjećamo kada slučajno nabasamo na stranca? Canetti kaže da ne postoji ništa strašnije za ljudsko biće od jeze od nepoznatog, strah nas je nepoznatog. Prema Odiseju, imamo potrebu za nepoznatim, želimo ga, dok je prema Canettiju dovoljan samo jedan sudar s nepoznatim da bismo naše granice osjetili oskvrnutima. Iskustvo sudara s nepoznatim, kada smo prisiljeni s njim stupiti u kontakt, je nešto što utječe na nas da se povučemo, da branimo svoje granice, da ih zaštitimo, da zaštitimo svoj identitet. Utvrđujemo se u sebe. Nepoznato ne postaje više predmet želje, nego postaje zbilja koja unosi tjeskobu. Evo točke gdje sloboda može postati nešto što unosi tjeskobu.

Fašizam je nešto što svako od nas nosi u sebi, to je dio nas koji ima strah pred slobodom, koji potiče na strah pred slobodom, na učvršćivanje vlastitih granica.

Da bismo ovu točku dobro razumjeli, da bismo razumjeli kada sloboda postaje predmet straha, poslužit ću se, koliko je moguće jasnije, onim psihoanalitičarima koji su nakon Freuda studirali posebno psihologiju masa, fašizma, nacizma, staljinizma (totalitarizama). W. Reich i S. Freud su dvojica velikih psihoanalitičara koji su izučavali upravo zakonitosti psihologije fašističkih masa. Termin fašizma koristimo u širokom smislu, ne u onom smislu kako je bilo u Italiji u određenom povijesnom trenutku. Fašizam je nešto što svako od nas nosi u sebi, to je dio nas koji ima strah pred slobodom, koji potiče na strah pred slobodom, koji potiče na učvršćivanje vlastitih granica. U knjizi W. Reicha, Masovna psihologija fašizma, u kojoj se bavi ovom temom, već na početku on postavlja ključno pitanje za razumijevanje fašističke psihologije. On govori da problem 20. stoljeća nije bio nepostojanje opozicije fašizmu, totalitarnim sustavima, nego je stvarni problem bio što su mase u Europi u to vrijeme bile u mogućnosti da žele fašizam, da žele zatvor. Moguće je željeti politički sistem koji poništava slobodu, koji čini nemogućom demokraciju. Koji je to tip želje koji ljudska bića nagoni da preferiraju lance, a ne slobodu, kako je već govorio Spinoza? Zašto je moguće preferirati ropstvo u odnosu na slobodu? Dobivamo li više time što smo robovi ili što smo slobodni? Zašto su ljudi u prvoj polovici 20. st. izabrali totalitarne režime koji su poništavali slobodu demokracije?

Reich govori da postoji želja za fašizmom, težnja koja nas goni da poričemo slobodu, jer sloboda uvijek donosi vrtoglavicu, pogubljenost, dezorijentiranost, onu morsku dubinu, dimenziju bezgraničnog mora. I u Tori, Starom zavjetu, nalazite ovo, nalazite ga uklesano u izlasku židovskog naroda koji, zahvaljujući Mojsiju, ostavlja egipatsko sužanjstvo i prelazi pustinju. Tu postoji iskustvo slobode, oslobađanje od ropstva. Ali što se događa u pustinji? Izraelski narod prekorava Mojsija zato što ga je doveo usred pustinje. Pitali su se nije li možda bolje bilo dok su bili robovi u Egiptu. Nije li Egipat bolji od pustinje? Ovo je jedna velika tema. Egipat ovdje treba čitati kao jednu unutrašnju stvarnost; svatko unutar sebe ima vlastiti „Egipat“, tj. ideju da u slobodi postoji rizik, vrtoglavica, gubitak, dezorijentiranost, dok u ropstvu postoji sigurnost, garancija…

Kao psihoanalitičar tridesetak godina gledam mnoge odnose bračnih parova koji žive zajedno dugo vremena, prolazeći kroz različite oblike svađa, nestrpljivosti, podjarmljivanja, većeg ili manjeg nasilja… Mnogi misle da je bolje održati vezu iako ta veza ne hrani život, iako ne vodi dobru, iako je sačinjena od nasilja i ugnjetavanja, nego napraviti rez prema slobodi, jer sloboda nalikuje na svojevrsni rez. (…) Ono što u dubini narod prigovara svome vođi, Mojsiju: Gdje si nas doveo? A doveo ih je prema slobodi. Smatrali su da je bolje da su ostali u Egiptu nego  da su u pustinji. Ovo se događa svaki dan svakom od nas. Unutar nas se događa mnogo češće da preferiramo Egipat umjesto pustinje.

Pitali su se nije li možda bolje bilo dok su bili robovi u Egiptu. Nije li Egipat bolji od pustinje? Ovo je jedna velika tema. Egipat ovdje treba čitati kao jednu unutrašnju stvarnost; svatko unutar sebe ima vlastiti „Egipat“, tj. ideju da u slobodi postoji rizik, vrtoglavica, gubitak, dezorijentiranost, dok u ropstvu postoji sigurnost, garancija…

Kako nazivamo ovu dušu, kako bi rekao Spinoza, tužnu ljudsku dušu koja ne slijedi slobodu po svaku cijenu. Čovjek je spreman pobjeći od slobode, što je i naslov jednog velikog Frommovog djela, Bijeg od slobode. Tako bi se mogao čitati fašizam, nacizam, staljinizam. To su bježanja masâ od slobode. Svaki put kada smo u klimavom povijesnom trenutku, kao što je ovaj nesiguran, krhak, nestabilan, gdje ne postoji sigurnost u pogledu budućnosti, koja je u takvom kontekstu glavna težnja ljudskog bića? Tražiti gospodara, tražiti palicu, tražiti nekoga tko bi na nepogrešiv način vodio naš život. Cijena koju smo vidjeli već u prošlom stoljeću jest odricanje od vlastite slobode, od kritičkog mišljenja, demokratskih prava u zamjenu za zaštitu i sigurnost.

Bilo bi pogrešno misliti da je ova duša, nazovimo je „fašističkom“, barbarska, nepismena duša. To je naprosto ljudska duša. Težnja za zaštitom života, obranom od slobode je jednako ljudska kao i težnja prema slobodi. Zbog toga kažemo – kada slušamo protekcionističke struje ili suverenističke, od onih u SAD-u oko Trumpa, pa preko Brexita do nas u Italiji, u Istočnoj Europi, koje se zalažu za podizanje zidova, učvršćivanje granica, obranu domovine, zatvaranje vrata –  da bi bilo pogrešno ako bismo mislili da je to samo plod nedostatka političke kulture ili političke nepismenosti. Ova pak težnja postoji u svakome od nas, težnja za zaštitom od prijetnji slobode, koja se utjelovljuje u prijetnji od stranca. Poticaj da zaštitimo svoje granice, naprosto pripada čovjekovom biću.

Ako pogledamo djecu, vidjet ćemo da oni s jedne strane vole ono što je nepoznato, a s druge strane su njime prestravljeni. Plaše se mraka, vlastitih snova, slika strašnih bića koja se pojavljuju u snovima, crnog čovjeka, stranca, boje se nečega što im nije blisko. Djeca, dakle, istovremeno traže slobodu, žele ju iskusiti, dok su također i preplašeni prisutnošću stranca. Psihoanalitičar koji radi s djecom stoji pred teškim zahtjevom da objasni djeci da opasni kit, crni čovjek, strašno biće koje se pojavljuje u snovima je dio njih samih. Treba ih naučiti da se s njima sprijatelje, da se sprijatelje sa svojom mračnom stranom, s tom neodređenom i zastrašujućom stranom sebe.  Naučiti sprijateljiti se s mrakom – to je recept psihoanalize da bismo naše granice mogli učiniti fleksibilnima. Ne stvrdnjavati granice, ne militarizirati ih, ne učvršćivati ih, imati prijateljski odnos sa stranim, posebno stranim koje svatko od nas nosi u sebi… Jedna priča F. Kafke o Kineskom zidu to dobro ilustrira, u kojoj se govori o ljudima angažiranim na izgradnji ovog zida. Zašto prave zid? Zato da bi, kaže Kafka, narode sa sjevera zadržali daleko, narode koji imaju strašna lica, koji skoro da nisu ljudska bića, koji su opasni, koji unose kaos, kradu, ubijaju, siluju. U određenom trenutku netko pita zidara, angažiranog na izgradnji na ovoj velikoj konstrukciji, je li on ikada vidio toga jednog čovjeka sa sjevera. Odgovor je bio: Ne! Nitko nije vidio ljude sa sjevera, ali ljudi sa sjevera, upravo zato što su s onu stranu granice, moraju nužno nositi sa sobom element strašnoga, proždrljivog, predatorskog, tj. element prijetnje. Ne radi se dakle o nepismenosti, kao što rekoh, niti o nepostojanju političke kulture.

Država se rađa da bi se okončao rat sviju protiv svih. Dakle, država se rađa iz straha od smrti kao štit, kao velika zaštita. Potrebne su nam granice kao ljudskim bićima, ali s druge strane je potrebno i da te granice prelazimo. Ako prekinemo ovu dijalektiku, stvaramo bolest, individualnu i kolektivnu bolest.

Moderna država se rađa iz ove pretpostavke. Kada se rađa država prema T. Hobbesu? On smatra da nastanak države polazi od straha od smrti koji svi imamo, odnosno od straha da ćemo biti ubijeni od nekoga drugoga. Država se rađa da bi se okončao rat sviju protiv svih. Dakle, država se rađa iz straha od smrti kao štit, kao velika zaštita. Potrebne su nam granice kao ljudskim bićima, ali s druge strane je potrebno i da te granice prelazimo. Ako prekinemo ovu dijalektiku, stvaramo bolest, individualnu i kolektivnu bolest.

Želio bih sada to pokazati na jednom primjeru koji će ilustrirati da je jednako vrijedno nagnuće prema slobodi, prelasku granice, kao i naša potreba za postojanjem granica koja je u nama, što omogućava nastanak tradicija, kultura, kulturalnih razlika. Primjer koji donosim je neobičan, nema izravnu političku ili povijesnu važnost. Jedan od najvećih filozofa koji je umro prije nekoliko godina je Jean-Luc Nancy, bio je bijelac, Francuz. On je još od mladosti imao velikih problema sa srcem. Doktori su mu govorili da će mu takvo slabo srce izdržati najviše do pedesete godine. On je umro u dobi od preko osamdeset godina. Dijagnoza je, dakle, bila nemilosrdna – srce mu je takvo da može živjeti samo pedeset godina, te mu je predloženo presađivanje srca.

Nancy govori o ovome svom iskustvu presađivanja srca. O strahu od sjevernih naroda, strahu od prijetnje, oskvrnuća granica, težnji za učvršćenjem granica, težnji za militarizacijom. Nancy ne govori o rasizmu, govori o vlastitom srcu, govori o svom iskustvu transplantacije srca. Zašto? Srce je organ, carski organ, kako ga naziva kineska medicina, o kojem ovise svi drugi organi. Srce nikada ne ide na godišnji. Ako to učini, život je gotov. Ono uvijek mora raditi, uvijek je zaposleno. Ako mislimo vlastito srce, tako smatram, kao najintimniji dio nas, naše subjektivnosti i obratimo pažnju na njegove otkucaje, vidjet ćemo da su ti otkucaju posve autonomni, nemamo nad njima nikakve ovlasti. Svi ovisimo o stranim otkucajima unutar našeg srca. (…)

Kod jednog pacijenta je slušanje otkucaja vlastitog srca uzrokovalo napad panike. Kriza panike se događa kada imamo iskustvo gubljenja granica, kada ih više ne možemo pronaći. Sjećamo se za vrijeme Covida prvih velikih scena panike, opsjedanja supermarketa, ljudi sa sjevera Italije kako se nagomilavaju u vlakove da idu na jug, scene panike… Razlog za to bio je u samoj naravi Covida, jer se njegova prisutnost nije mogla lokalizirati, prepoznati. Bio je prisutan posvuda i ni na jednom mjestu, kao neka vrsta malog boga. Kriza panike se javlja kada se neprijatelja ne može lokalizirati, kada se on nalazi posvuda. Drukčije od rata. Rat počinje identifikacijom neprijatelja, lokalizira ga, individualizira ga. U slučaju panike kada se neprijatelj i opasnost ne mogu identificirati, ne mogu se opisati, kao što ne mogu ni otkucaji srca. Otkucaji srca nas stavljaju u stanje nemoći, nemogućnost kontrole. Dakle, iskustvo našega srca je iskustvo stranca, ono je prvo ime za stranca. Taj stranac je unutar nas samih. Kako ulazimo u odnos s ovim strancem sa srcem koje ne odgovara na naše komande?

Sada je potrebno vratiti se Nanciyu. On je odlučio transplantirati srce, podvrgnuti se vrlo kompleksnoj operaciji s medicinskog stanovišta. Preporučujem njegov knjižicu L’intruso (Uljez). Dakle, uljez je srce koje mu je darovano. On se pita čije je to srce i na to nema odgovora. Može biti srce nekog homoseksualca, crnca, Poljaka, neke žene, nekog drugoga. Mogućnost da bjelački filozof preživi je dana u mogućnosti da ugosti u svome tijelu, u njegovom središtu, srce nekog drugoga. Bez srca drugoga njegov život bi se završio. Čemu nas poučava medicina, ako to uzmemo kao metaforu? Poučava nas da bi srce stranca, koje omogućuje filozofu da nastavi život, bilo prihvaćeno, nužno je sniziti imunološku obranu. Ako se to ne učini, može se upasti u, ono što medicina naziva, krizu odbacivanja. Novo srce bi moglo biti odbačeno. Dakle, uvjet da bi život mogao preživjeti potrebno je sniziti obrambene imunološke reakcije da bi se moglo prihvatiti novo srce. Ovo je jedna velika metafora, možemo kazati metafora demokracije, jer ona funkcionira točno ovako. Imamo potrebu primiti onoga tko je različit od nas.

Biti u demokraciji znači da sam dužan odreći se ideje da je moj jezik jedini jezik, dužan sam suočiti se s pluralnošću jezikâ, s mnoštvom jezika. Moj jezik, moje mišljenje, moj glas, nisu jedini jezik, jedino mišljenje, jedini glas. Temeljno iskustvo demokracije je iskustvo gubitka samo jednog jezika, jednog mišljenja, jednoga glasa. To nije jednostavno.

Temeljno iskustvo slobode u demokraciji je iskustvo žalosti, jer se ona konstituira oko žalosti, kolektivne žalosti. Biti u demokraciji znači da sam dužan odreći se ideje da je moj jezik jedini jezik, dužan sam suočiti se s pluralnošću jezikâ, s mnoštvom jezika. Moj jezik, moje mišljenje, moj glas, nisu jedini jezik, jedino mišljenje, jedini glas. Temeljno iskustvo demokracije je iskustvo gubitka samo jednog jezika, jednog mišljenja, jednoga glasa. To nije jednostavno. Naša zemlja (Italija) po mom mišljenju je nezrela u odnosu na demokraciju, radikalno nezrela. Mi često ne uzimamo u obzir ono što netko kaže, nego gledamo tko to kaže. To je jedan patološki simptom naše zajednice. Barem ja tako mislim. Svaki puta prije nego što prosuđujemo ono što netko govori, prosuđuje se osobnost onoga tko to govori. To je radikalna promašenost koja čini demokraciju nezrelom. Trebam prosuđivati ono što netko kaže, supstanciju onoga što kaže, bez obzira na to tko to kaže. (…)

Dopustite mi da ispričam jedan događaj. Imao sam jednog malog pacijenta kojeg sam nazvao mali Kant, vrlo bistro dijete od 10 godina, kojega su doveli njegovi roditelji. Nije spavao noću, imao je različite vrste noćnih mora i bio je preplavljen kontinuiranom anksioznošću.  Nakon roditelja, pitao sam malog Kanta što je ono zbog čega se osjeća tako slabo; snovi su mu bili strujni udari, zemljotresi, brodolomi, cunamiji, iznenadne poplave. To su bili snovi katastrofâ. Bilo je potrebno malo vremena, dva tri susreta, kako redovito bude s djecom, da se shvati da su sve te katastrofalne slike bili portreti njegovih roditelja, koji nisu činili ništa tijekom dana osim što su se pred njim na različite načine svađali i vršili nasilje različitih vrsta. Mali Kant je bio izložen tom pustošenju, toj devastaciji. Pomogao sam mu da im kaže kako on za njih ima jednu važnu poruku. Poziva roditelje i kaže im ozbiljno: Zašto se ne rastavite? Vrlo lucidno, suho! Roditelji su se zgledali i  unisono mu odgovorili: Ako se mi rastavimo, što će biti od tebe? Mali Kant im odgovara: Čekate, dakle, da ja umrem da se vi rastavite!? Lucidno, zar ne?  Vrlo lucidno! (…)

Ako bismo uspjeli uraditi ovoj posao, vidjeti fašistu, ksenofoba, rasistu, kojeg svatko od nas nosi u sebi, iako se proglašavamo antifašistima, napravili bismo veliki korak naprijed prema zdravoj demokraciji.

Zašto sam navodio gornji primjer? Zato što bi uporište demokracije bilo ono da se poštuju svi jezici, i oni koji nam se ne sviđaju. Vrlo je komotno respektirati naše jezike. Zato je jedna od najljepših definicija slobode u demokraciji ona koju nam je predložio veliki filozof W. Benjamin, koji je kazao da se demokracija temelji na nužnosti prevođenja. Obvezani smo prevoditi jezike drugih, ne nametati im naš. To je iskustvo nešto poput iskustva na Duhove. Trebamo ostaviti slobodu svima drugima da govore svojim jezicima i u isto se vrijeme potruditi prevesti jezik drugoga, respektirajući njegovu drugost. Naša je zemlja u ovom pogledu prilično nezrela.

Za kraj se vraćam Nanciyevoj metafori. Patologiju u pogledu granica imamo onda kada ih hoćemo zatvoriti, učvrstiti. Veliki psihoanalitičar Bion kaže: Granice su zdrave, i granice koje imamo unutar sebe između različitih strana koje sačinjavanju naš unutarnji parlament. Mentalna bolest nastupa kada se te granice istope, kada netko ne zna tko je, kada ne može napraviti razliku između sebe i drugoga, između unutarnjeg i vanjskog. Nastupa shizofrenično rastrojstvo, ludost. Ako nema granica, u konfuziji smo, u kaosu, babilonskoj kuli. Također i kada se granice učvršćuju, kada postaju previše rigidne, tada gube fundamentalnu funkciju granica, a to je razgraničenje identiteta. Naše granice razgraničavaju našu zajednicu. Ali granica mora biti porozna, mora podrazumijevati prijelaz, pokret jednog prema drugom, mora dopustiti srcu Poljaka, Židova, homoseksualca da bude presađeno u središte života jednog filozofa. Ako se ovo presađivanje ne dogodi, život umire. Dimenzija poroznosti granice dopušta da se život može nastaviti.

Posljednje što želim kazati, a što me se jako dojmilo, možete pronaći kod P. P. Pasolinija, a on je to na svoj način pronašao u Prvoj poslanici Korinćanima svetoga Pavla. Govori da smo mi (misli na Zapad) preuzvisili slobodu posebno kroz dvije velike riječi, koje nalazimo i kod Sv. Pavla, a to su: vjera i nada. Što on opaža? Ove dvije riječi, vjera i nada, ako se uzmu same, mogu postati monstruozne. Cijelo dvadeseto stoljeće, prema Pasoliniju, i njegova velika drama zaokupljeno je ovim dvjema riječima. Vjerovalo se u pravedno društvo, u čistu rasu, nadalo se ponovnoj obnovi života, nadalo se nekom utopijskom društvu, drugačijem društvu. Ove dvije riječi uzete same za sebe, su monstruozne ukoliko nisu povezane s trećom riječju, koju nalazimo u 1 Kor, a to je kršćanska riječ ljubavi. Ljubav čini da riječi vjere i nade nisu monstruozne. Ljubav je točno ona mogućnost da se sprijateljimo sa strancem, i sa strancem kojeg nosimo u sebi.

Zaključujem s formulom koja me se jako dojmila, formulom jednog drugog velikog filozofa 20. stoljeća, Deleuzea, koji se pitao tko je pravi antifašista. Istinski antifašist je onaj tko prije bilo koje druge stvari promatra fašistu kojeg nosi u sebi, ksenofoba kojeg nosi u sebi, rasistu kojeg nosi u sebi. Ako bismo uspjeli uraditi ovaj posao, vidjeti fašistu, ksenofoba, rasistu, kojeg svatko od nas nosi u sebi, iako se proglašavamo antifašistima, napravili bismo veliki korak naprijed prema zdravoj demokraciji.


Prijevod: J. Š., polis.ba