Massimo Recalcati: Kajinova baština od nasilja do riječi?

Čovjek nije krotko stvorenje kojem je potrebna ljubav, sposobno je u najboljem slučaju braniti se kada je napadnuto. Nije nesebično biće stvoreno da bi sa sebi sličnima živjelo u miru i solidarnosti, nego je biće koje izvorno – za grčku tragediju to je biće „najuzvišenije“ i „najužasnije“ (deinon)  – u sebi nosi okrutnost i sposobnost za činjenje zla, koje bi moglo čak prestraviti okrutne krvoločne životinje. Čovjekovo neprijateljstvo prema drugim ljudskim bićima nema usporedbe. Ove riječi, koje pogađaju kao osuda i ne ostavljaju prostora za uzmak, nisu moje nego se mogu čitati neposredno kod Židova Freuda, oca psihoanalize.

Radi se o portretu čovjeka koji izgleda beznadno i koji se miri s činjenicom da je društvo uvijek ugroženo od razarajućih sila. To je neugodna kajinovska baština koju svatko od nas nosi u sebi zato što je – kako potvrđuje Freud, u savršenom skladu s biblijskim govorom –, „mržnja starija od ljubavi“. Nije slučajnost da biblijsko pripovijedanje započinje s dva čina duboko prijestupnička. Prvi prijestup su izvršili Adam i Eva, zavedeni od zmije, kada su prekršili zabranu pristupa drvetu spoznaje; drugi je počinio upravo njihov prvorođeni sin, Kajin, koji okrutno i bez milosti („ljudski, previše ljudski“) okončao život svojemu bratu Abelu.

Nikakva pastorala, nikakva dobroćudna ni retorički altruistična predodžba čovjeka. Naprotiv: Homo homini lupus [čovjek je čovjeku vuk]. Prve stranice povijesti čovjeka u biblijskoj priči umrljane su odbacivanjem Zakona i krvlju bratoubojstva. Freud također u svojoj genezi psihičkog ustrojstva ostaje na ovoj istoj liniji: ljudsko biće bačeno je u more života kojim nije moguće upravljati, osjeća se strancem u svijetu koji je nepresušni izvor poremećaja.

Osjećaji stranosti i neprijateljstva potiču mržnju kao obrambeni odgovor. Upravo je zbog toga mržnja izvornija od ljubavi. Kajinova gesta čini ovaj primat mržnje – o kojem se otvoreno teoretizira poslije Freuda – još više zbunjujućim zato što u ovom slučaju žrtva nije stranac, nego bližnji, brat po krvi. Koja je Abelova neoprostiva krivnja? Sastoji se u tome što je starijeg brata zbacio s privilegiranog mjesta: biti jedini sin zemlji, jedini sin koji se ostvaruje kao neka vrsta malog boga, po želji svoje majke. Abelovo rođenje Kajin doživljava kao traumatično uljezništvo koji potkopava njegov jedincati položaj i prisiljava ga na mučnu povezanost s bratom. Odlučujuća stvar bila je Božja prosudba da su Bogu draži Abelovi žrtveni darovi nego njegovi. Frustracija se tako miješa s dubokim osjećajem zavisti. Na taj način brat postaje nepodnošljivi izvor otuđenosti: Kajin mu zadaje smrtni udarac kako bi zaustavio krvarenje vlastitog bića koje je ispražnjeno od svake vrednote.

Ovdje su dva temeljna korijena mržnje: S jedne strane je osjećaj frustriranosti, deklasiranosti, podređenosti, odbačenosti, odstranjenosti, isključenosti. S druge strane je osjećaj zavisti koji se javlja zato što nije moguće tolerirati sreću, radost, ispunjen život onoga komu se zavidi; agresivnost se rasplamsava iz nemogućnosti zadovoljenja želje da se bude kao onaj komu se zavidi. Zbog toga Lacan podsjeća na klasični mit o Narcisu za razumijevanje Kajinovog čina: ubijajući brata kojeg Bog više voli, Kajin manifestira ekstremnu narcisoidnu strast da bude jedino biće, da ukrade Abelovu tajnu, da bude kao on.

Temeljna riječ sveukupnog biblijskog pripovijedanja nije, kao što znamo, mržnja nego ljubav prema bližnjemu. Međutim, ta bi biblijska riječ bila retorika lišena snage ako bi se ljubav shvaćala jednostavno kao brisanje mržnje. Upravo s Kajinom čovjek pravi svoje prve korake u povijesti. Biblijski tekst ne izbjegava ovaj skandal. U nekoliko propovijedi je sveti Ambrozije, milanski biskup, insistirao na stavljanju Kajina i Abela, puno prije Freuda, kao dviju stvarnosti koje su istodobno prisutne u ljudskom biću kao takvom. Kajin i Abel ne predstavljaju dobro i zlo kao vanjske sile, strogo suprotstavljene, nego utjelovljuju dvije unutarnje strasti koje snažno potresaju ljudsko biće. To su oscilacije koje moramo iskusiti u našem individualnom i kolektivnom životu. Najveća greška koju bismo mogli učiniti prema Kajinu, koji je svaki od nas, jest u tome da ga definitivno označimo neoprostivim bratoubojstvom kako bismo se na taj način oslobodili njegove sjene.

Ubojica bi na taj način zaslužio jedino da bude ubijen prema zakonu neminovne odmazde [lex talionis]. Nasuprot tome, biblijski Bog obilježava Kajinovo čelo znakom da bi ga zaštitio od ovog rizika i da bi prekinuo lanac nasilja. Znak je to koji podsjeća na bratovu smrt i koji Kajina ne identificira kao ubojicu. Ako dakle Kajin zaslužuje Božju zaštitu, to je zbog toga što nam je ona svima potrebna. U svojim srcima svi imamo crva smrtne zavisti. Stoga je nužno da Kajina ne poistovjećujemo s njegovim činom kako bismo mu omogućili pristup drugom obliku života. Zbog toga će on biti roditelj i graditelj grada. Premda mržnja dolazi prije ljubavi, ona ne može imati posljednju riječ o smislu ljudskog života. To je ulog u igri oklade koju nazivamo civilizacijom koja se oživotvori svaki put kada se Zakon riječi postavlja na mjesto Zakona nasilja. Temeljna Kajinova zabluda, to jest temeljna zabluda svakog čovjeka jest: izabrati nasilje umjesto riječi, slijediti slijepo vlastiti pravac, ne mariti za istinu drugoga, za bratovu istinu. Najgori oblik neznanja je mišljenje da se posjeduje cijela istina. Tada Zakon riječi doživljava brodolom i ostavlja da se Abelova krv i dalje miješa sa zemljom.

Massimo Recalcati, L’eredità di Caino dalla violenza alla parola, La Stampa, 3. kolovoz 2020. (Prijevod: J.Š., polis.ba)