Massimo Recalcati: Da li ti nedostajem?

Prema Jacquesu Lacanu svako ljudsko biće određuje vlastitu želju polazeći od pitanja s kojim se suočava svako dijete od prvih trenutaka postojanja: „Možeš li me izgubiti?“ Ovakvo stanje prije svega implicira djetetovo pitanje usmjereno na želju svojih roditelja: Što sam ja za vas? To je pitanje koje uključuje invokaciju, zaziv, jednako kao i molitvu: Možete li me zabraviti kao da sam neki paket, predmet, bilo koja stvar, možete li me se odreći, možete li živjeti ako me isključite iz svoga života, znači li vam išta to što ja postojim? Kao što se vidi, u prvom je planu želja da se bude željen od drugoga. To je teza koju Lacan preuzima od Hegela: čovjekova želja je da bude željen od Drugoga.

U tjeskobnom pitanju djeteta: „Možeš li me izgubiti?“, vidimo da se prvenstveno radi o dijalektičkoj naravi ljudske želje. Bez prisutnosti drugoga, život se ne humanizira, ostaje razgoljen, postaje život lišen smisla, život odvojen od života. „Možeš li me izgubiti?“, dakle, zazivanje je, molitva je koju dijete-čovjek izvorno upućuje vlastitom Drugom. Molitva počinje krikom koji prati život djeteta kada dolazi na svijet. Krik je ustvari grčeviti izričaj koji je satkan od ljudske želje. Krik je prvo dramatično utjelovljenje želje.

U biblijskoj Knjizi o Jobu život je prije vođen ovom matricom, negoli gluhim iskustvom patnje. U prvom je planu krik kao radikalno životno zazivanje bespomoćnog čovjeka. Ali ako dobro razmislimo, već u samoj svojoj srži riječ sadrži krik. Govoriti, zapravo, uvijek znači obraćati se nekome, otvoriti se tajni odgovora Drugog. To se događa Jobu, ali jednako i svakom ljudskom biću. Naša je riječ ovisna o odgovoru Drugoga.

Ovo je taj bliski odnos unutar kojeg postoji veza između riječi i molitve. Riječ kao molitva podrazumijeva postojanje onoga tko će čuti molitvu, Drugoga koji sluša i koji svojim odgovorom povratno potvrđuje značenje same naše riječi. To je jedna od mogućih definicija ljudskog života. Nije čovjek samo, kako je objašnjavao Aristotel, društvena životinja (teza koju je Freud posve doveo u pitanje pokazujući izvornu agresivnost ljudskih bića), nego je čovjek prije svega životinja koja moli, životinja koja se preko molitve obraća Drugom pitanjem: „Možeš li me izgubiti?“ U cijeloj biblijskoj tradiciji čovjekova molitva se izmjenjuje s njegovim krikom, koji svoj vrhunac ima u kriku Isusa raspetoga koji se obraća svojemu Ocu u trenutku kad se osjeća krajnje napuštenim: „Oče moj, zašto si me ostavio?“ Možeš li me ti, doista, izgubiti? Budući da je ljudska želja ukorijenjena u molitvi krika, ona se ne može tako jednostavno brkati s potrebom. Ljudska pak potreba nastoji riješiti stanje unutarnje napetosti koja dolazi preko konzumacije predmeta (kruh umiruje čovjeku potrebu za hranom, voda za žeđu), dok se međutim želja ne usmjerava ni na jedan predmet, jer ne postoji na svijetu predmet koji bi jednom zauvijek mogao zadovoljiti puninu ljudske želje.

Ipak, ljudska želja može pronaći svoje zadovoljenje (čak i ako je privremeno) u susretu sa željom Drugoga. U potrebi je jednostrani odnos subjekata prema objektu, dok je želja, kako objašnjava Hegel, uzajamni odnos jednog subjekta prema drugom subjektu. U ovom odnosu između subjekata težnja je želje da kao takva bude prepoznata. Upravo zbog toga ljudska želja pronalazi svoje simboličko ispunjenje jedino kada je željena od druge želje. Ovo je razlog zbog kojega francuski filozof Alexandre Kojève definira našu povijest poviješću svih „naših željenih želja“.

Čovjek doista ne živi samo od kruha, on se, naime, neprestano hrani i znakovima. Kojim znakovima? Onim znakovima koje dijete traži kada postavlja Drugom svoje prvo pitanje: „Možeš li me izgubiti?“ To su dakle znakovi želje Drugoga, znak u Drugome da me ne može izgubiti, da se njegovo postojanje ne može više nastaviti bez mene. Ovdje je jasno da se zahtjev želje ukršta sa zahtjevom ljubavi: ljubav, kao želja, ne zahtijeva jednostavno posjedovanje objekta, kao što bi moglo biti tijelo voljenoga, nego traga za znakom nedostatka. Na pitanje „možeš li me izgubiti?“, zaljubljeni odlučno odgovara: „Ne, ne mogu te izgubiti.“ Na taj način zaljubljeni jedno u drugom grade nesvodivi nedostatak, jedno postaje ono što drugom nedostaje, ono što se ni na koji način ne može izgubiti.

To je smisao i slavne lacanovske formule: „Ljubav je darivanje Drugom onoga čega se nema.“ Nije, naime, teško darovati ono što se ima, posebno ako se ima u izobilju. Davanje ono čega se nema, podrazumijeva posebnu promjenu usmjerenja: subjekt ne daruje nešto, on daruje svoj nedostatak, daje do znanja Drugome da ga taj Drugi ne može izgubiti zato što bi taj gubitak za njega značio kraj svijeta. Bez toga znaka ljubavi koji roditelji pružaju djeci, njihov bi život zapao u mračni ponor. Bez toga znaka ljubavi koji zaljubljeni daju jedno drugom, njihov pojedinačni život nikada ne bi mogao pronaći smiraj.

Upravo zbog ovoga prekid jedne ljubavi ne donosi sa sobom toliko i jedino gubitak ljubljene osobe, nego gubitak cijeloga svijeta tih Dvoje ljudi koji su se voljeli. Moj svijet i moj život bez ljubavi potpuno gube smisao. Nitko me više ne očekuje, jer nikome više ne nedostajem. Nitko me ne dočekuje na vratima, jer više nikome ne predstavljam nedostatak. Na moje pitanje: „Možeš li me izgubiti?“, Drugi je odlučno i bez milosti odgovorio: „Da, mogu te izgubiti!“ Moj silazak sa scene tako ne ostavlja nikakav manjak u Drugome, jer on nastavlja život autonomno bez mene. To se neizbježno događa kada se pojedina ljubav prekine. Kraj time postaje sudbonosan i neizbježan. Ne postoji ljubav bez apsolutnog iskustva slobode koja, kao takva, uvijek uključuje mogućnost raskida ljubavi: Drugi me može izgubiti, a da pritom ne izgubi svoj život, da više ne osjeti da mu ja nedostajem. To je njegovo apsolutno pravo.

Ali krik koji nas prati od početka našeg života neotklonjivo se vraća i odzvanja u nama. Zato su vjerojatno ljudi oduvijek molili. Biblijska tradicija nam to očito pokazuje: molitva omogućuje da postoji barem netko u univerzumu tko me ne može izgubiti, tko bezuvjetno ljubi moj život baš stoga što je moj, kao život svakog njegova stvorenja, dostojnog da bude ljubljeno, apsolutno i neizmjerno nezamjenjivo.

Autor: Massimo Recalcati. Izvor: La Stampa, 20. 6. 2021. Izvorni naslov teksta je: Quel che unisce parola e preghiera. /Prijevod: Jozo Šarčević, polis.ba/