www.polis.ba

Treba li nam pobožnost prema habsburškom caru? Iliti o važnosti prihvaćanja sekularnosti danas

Sekularnost je upravo zahtjev biblijske vjere u Boga Stvoritelja, koji priznaje autonomiju svijeta koji je stvorio

Prije nekoliko sam dana na društvenim mrežama pročitao vijest o tome da austrijski i mađarski ambasadori pri Svetoj Stolici donose u rimsku crkvu Santa Maria dell’Anima relikviju blaženog Karla Habsburškog. K tome, prije nekoliko godina jedan je domaći svećenik, u jednoj pastoralnoj strukturi koja mu je bila povjerena na upravljanje, postavio slike upravo toga austrijskog cara i ugarsko-hrvatskog kralja, pokušavši proširiti pobožnost prema spomenutom suverenu beatificiranom 2004. godine.

U svecima koje Crkva kanonizira ili odbija kanonizirati sigurno se najbolje vidi model Crkve koji imamo

Ne ulazimo ovdje u povijesnu ocjenu uloge Habsburgovaca u našoj narodnoj povijesti, već želimo izreći pokoje promišljanje iz teološke perspektive. Teolog Jose M. Castillo 2013. je glede odnosa kanonizacija i tipova crkvenosti zapisao: „Ono što se u povijesti kanonizacija na najočitiji i najsnažniji način manifestira i izlazi na vidjelo jest zapravo ekleziologija. Drugim riječima, u svecima koje Crkva kanonizira ili odbija kanonizirati sigurno se najbolje vidi model Crkve koji imamo… Kada govorimo o svecima koji jesu ili nisu kanonizirani ne govorimo o teološkim teorijama i nagađanjima, nego o načinu života i ponašanja u društvu – načinu koje se u pojedinim slučajevima veliča do te mjere da ga se časti i stavlja kao uzor, dok se u drugim slučajevima marginalizira ili prepušta zaboravu. Po tome se vidi kakvu se Crkvu želi, a kakvu ne želi, i u tome leži najveća teološka važnost kanonizacija.“

Ukoliko je spomenuto Castillovo promišljanje na dobrom tragu, onda nam se u vezi s pobožnošću prema habsburškom caru nameće nekoliko promišljanja o odnosu Crkve i države u zadnja dva stoljeća postojanja Habsburške Monarhije, kasnije prozvane Austro-Ugarskom. Jurisdikcionalizam je u Habsburškoj Monarhiji dosegao vrhunac s jozefinizmom u 18. st. Taj poseban oblik austrijskog prosvjetiteljstva, koji je ime dobio po Josipu II. ali se pojavio već ranije, bio je uvelike obilježen državnim uplitanjem u crkveni život, do te mjere da neki historičari tvrde kako upravo politika prema Crkvi čini bit jozefinizma. Jurisdikcionalizam štiti Crkvu, ali ju strogo kontrolira pretvarajući je u sredstvo vladanja (instrumentum regni). Suveren samostalno reformira crkvene strukture, najčešće ukidajući ih; kralj ima ključnu ulogu u predstavljanju Svetoj Stolici kandidata za episkopat; odluke Svete Stolice u mjesnim crkvama postaju pravovaljane tek nakon privole kralja; utemeljiteljima crkava i samostana, uz brigu za održavanje građevina, priznaju se i određena prava u upravljanju uključujući i utjecaj nad imenovanja poglavara nekih crkvenih struktura. Upliv austrijskog cara i ugarsko-hrvatskog kralja (ali i Mletačke Republike za područje Istre i Dalmacije), determinirali su stoljeća crkvena života na hrvatskome prostoru. Bez obzira što je zadnje razdoblje postojanja Monarhije označeno konkordatom iz 1855. godine, koji je označio kraj jozefinizma iz prethodna stoljeća, slogan protectio trahit subiectionem i dalje vrlo dobro izražava stvarni položaj Crkve u Monarhiji, odnosno u konfesionalnim državama.

Željko Mardešić: S procesom sekularizacije ne događa se propast ni Crkve ni kršćanstva, već se urušava zastarjeli položaj i poimanje vjere iz prošlosti

Hrvatski sociolog religije Željko Mardešić ustvrdio je da Crkva u suvremenim liberalnim demokracijama uživa veći stupanj slobode negoli u konfesionalnim državama iz prošlosti. Naime, Crkva sada sama i bez uplitanja države imenuje biskupe i uređuje svoje ustrojstvo. Kršćani mogu slobodnije djelovati u društvu, a Crkvi sekularizacija pomaže da bude vjernija sebi i bliža svojim evanđeoskim izvorima, s obzirom na to da joj oduzima društvenu i političku moć, ali jača ono što čini njezinu istinsku snagu – duhovni i religiozni utjecaj. Odvajanjem od države Crkva je dobila više nego što je prethodno imala: istinsku slobodu djelovanja u neovisnosti o državi. Dakle, kako piše Mardešić, s procesom sekularizacije ne događa se propast ni Crkve ni kršćanstva, već se urušava zastarjeli položaj i poimanje vjere iz prošlosti.

Čini nam se da one koji pred izazovima sekularizirana vremena s nostalgijom danas gledaju na predgrađansko razdoblje, u kojem je državna struktura garantirala „prava Crkve“, valja podsjetiti na iskustvo crkvene povijesti. Naličje državne protekcije uvijek je bila potčinjenost Crkve državi. Od 8. st., sa savezom pape Stjepana II. i Franaka, svaka vlast koja je Crkvi nudila zaštitu tražila je da se plati cijena kroz potčinjavanje crkvene državnoj vlasti.

U web svijetu, čiji je utjecaj na javno mnijenje danas veći od tiskanih medija, posebice kod mlađih korisnika, može se uočiti jačanje neotradicionalizma

Pred suvremenim izazovima često se bježi u razdoblja u kojima je država (odnosno kralj), umjesto osobnog izbora pojedinca, službeno davala kršćansko obilježje zajednici, tvoreći ono što poznajemo kao europsku christianitas. U web svijetu, čiji je utjecaj na javno mnijenje danas veći od tiskanih medija, posebice kod mlađih korisnika, može se uočiti jačanje neotradicionalizma. U takvome kontekstu objavljuju se tekstovi koji s nostalgijom gledaju na predkoncilske modele odnosa Crkve i države, pronalazeći u konfesionalnoj državi antipod suvremenom položaju Crkve.

Riječ je o pogledima na ulogu države koji se temelje na datostima nestalim propašću ancien régime-a i naletom liberalizma. Kod takvih riječ je o implicitnom uvjerenju da je država ta koja bi trebala garantirati zaustavljanje sekularizacije ili, s druge strane, o očekivanju da procesom prenošenja vjere upravljaju državne strukture. Riječ je o zabludama koje ukazuju na nepoznavanje suvremenih okolnosti, zbog čega se s nostalgijom gleda na stare, predgrađanske društvene modele. U konačnici, radi se o strahu pred slobodnim pojedincem, građaninom i vjernikom. Suprotno tome, uvjereni smo da Crkva treba ulaziti prvenstveno u dijalog s osobama, u njihovoj slobodi i individualnosti, radije negoli razgovarati s institucijama i strukturama.

Strah od sekularnosti i odbijanje sekularnosti vrlo su često uzrokovani neuspjesima ulaženja u dijalog sa suvremenim društvom. U mnogo slučajeva neuspjeh proizlazi iz činjenice da se kršćanstvo u hrvatskom kontekstu posreduje vrlo često u jednom (konzervativnom) izričaju, poistovjećujući takav s pravovjernošću.

Umjesto napora u traženju odgovora kako što bolje odgovoriti na izazove prenošenja vjere u sekularnom kontekstu, dio vjernika niječe samu sekularnost

Marko Medved (rođen 1974. u Rijeci) doktorirao je na Fakultetu crkvene povijesti Papinskog sveučilišta Gregoriana u Rimu. Izvanredni je profesor na Teologiji u Rijeci – Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu gdje predaje crkvenu povijest. Glavni i odgovorni je urednik “Riječkog teološkog časopisa” (Foto: Damir Škomrlj)

Za poteškoće i izazove naviještanja vjere u suvremenu razdoblju, kao i za položaj Crkve i vjernika u sekularnom društvu, okrivljuje se koncilski nauk, a za vlastito nesnalaženje unutar sekularnog konteksta krivca pronalazi u Drugom vatikanskom saboru. Umjesto napora u traženju odgovora kako što bolje odgovoriti na izazove prenošenja vjere u sekularnom kontekstu, dio vjernika niječe samu sekularnost. Suprotno tome, sekularnost je upravo zahtjev biblijske vjere u Boga Stvoritelja, koji priznaje autonomiju svijeta koji je stvorio.

Marko Medved, polis.ba