Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
Marc Chagall: ‘Bijelo raspeće’ i ‘Žuto raspeće’
Osobu Krista prihvatio je kao židovskoga mučenika koji se žrtvuje za dobro ljudskog roda
Bijelo raspeće
Krist na križu naslikan je u središtu kompozicije. Oko njega su figure koje predstavljaju progon židovskog naroda. Kristove oči su zatvorene, umro je. Talit je zavezan oko njegovih bokova i prekriva mrtvo bijelo tijelo. Oko glave je bijela aureola. Na vrhu križa napisana je Kristova osuda, dok su kratke ljestve prislonjene na desnoj strani. Snop bijele vatre gori uz križ na desnoj strani.
Bijela vatra koja proždire nekoliko svezaka Svetoga Pisma dolazi iz donjega kuta i širi se prema križu. U isto vrijeme čovjek s vrećom na leđima bježi. Iznad je uniformirani vojnik s crnim čizmama koji potpaljuje sinagogu. Drugi čovjek spašava svitke Zakona koji su u ormaru. Dvije ploče s deset zapovijedi postavljene iznad ulaza, a uz njih je naslikana Davidova zvijezda. Vojnici s crvenim oružjem se približavaju mašući zastavama.
Tri muškarca i jedna žena koji se pojavljuju u gornjem dijelu slike, uz križ, očajni su zbog stanja koje ih okružuje. Dvoje ih plače dok rukama prekrivaju lice, a dvoje su raširili ruke i mole. Tri kuće, s lijeve strane, okrenute su naopačke dok ih guta plamen. U središtu su tri osobe, bježe od katastrofe. Pri dnu je nekoliko putnika na barki koji žele pristati na obalu. Grupa ljudi, međutim, spašava Toru. Ispred križa je menora (svijećnjak) koja svjetlom upaljenih svijeća osvjetljava tijelo žrtvovanog Krista. Uz menoru je naslikana majka koja licem i rukom štiti maleno dijete.
Interpretacija i simbolika Chagallovog Bijelog raspeća
Bijelo raspeće Marca Chagalla, više nego mnoga druga djela, predstavlja dramu Židova u Europi krajem 1930-ih. Djelo je dakle nastalo kao posljedica progona Židova u 20. st. u Srednjoj i Istočnoj Europi. Ljudsku patnju prikazuje kroz snažni simbolizam.
U središtu je velika figura Krista raspetoga. On je za Chagalla simbol židovstva. Scene oko Krista podsjećaju na uništenja i progone koje je doživio židovski narod. Talit koji pokriva Kristovo tijelo je ceremonijalni šal kojega muškarci koriste za vrijeme židovskih molitava. Na vrhu križa je napisao na latinskom INRI (Iesus Nazarenus Rex Iudaeorum), što dolazi iz kršćansko-katoličke tradicije, a znači: Isus Nazarećanin kralj Židova. To opisuje njegovu krivnju. Međutim, ispod ovoga natpisa je drugi natpis na hebrejskom.
Marc Chagall i likovna tradicija kršćansko-katoličkog Zapada
Chagall, Židov, odrastao je u Rusiji u pravoslavnom društvenom kontekstu, neprijateljskom prema Židovima. Zbog toga je bio jako navezan za lik rabina koji se brine za siromašne, kao što preporučuju pisma Staroga zavjeta. Osim toga, Chagall je pažljivo čitao i Evanđelja. Osobu Krista prihvatio je kao židovskoga mučenika koji se žrtvuje za dobro ljudskog roda. Poznavao je također tradicionalna kršćansko-katolička likovna djela. Njegova slika Krista sa zatvorenim očima čini se kao da oponaša slike na kojima je Krist predstavljen kao da spava na križu. Ovaj san je samo prividna smrt – Krist će otvoriti oči u uskrsnoj zori.
Krist kao židovski mučenik
Tradicionalna trnova kruna koju Krist nosi oko glave zamijenjena je bijelim platnom. Ljestve bi mogle biti simbol povezanosti između neba i zemlje, odnosno između čovjeka i Boga. Pri dnu, s lijeve strane, u maloj barci su osobe koje predstavljaju židovske izbjeglice. Tora, odnosno Židovski Zakon, spašava se prije bilo čega, zato što je najvažnija. Menora je svijećnjak sa sedam krakova koji podsjećaju na sedam dana stvaranja, kao što je opisano u Knjizi Postanka, ali i na židovski blagdan svjetla – Hanuku.
Sinagoga u plamenu podsjeća na sve spaljene sinagoge. Kristov lik je aluzija na progon židovskog naroda i na smrt milijuna nevinih. Osim toga, Krist ispunjava djelo kojim povezuje židovstvo i kršćanstvo. Umjetnik je zamislio Krista kao jednog ondašnjeg rabina koji je pomagao potrebnima i progonjenima. Chagall Krista ne predstavlja kao židovskoga kralja ili kao sina Božjega, već ga je zamislio kao arhetipskog židovskog mučenika svih epoha.
Pogrom
Na slici je simbolički predstavljeno uništavanje koje su izvršili vojnici specijalizirani za pogrome. Radi se dakle o antisemitskim racijama, koje su izvodili ruski vojnici nad Židovima u razdoblju od 1881. do 1921. I Staljinovi komunisti su također žestoko progonili Židove 1930-ih. I konačno, na kraju Drugog svjetskog rata, izvršeni su pogromi nad onima koji su preživjeli holokaust.
Stil Bijelog raspeća
Chagall je kao umjetnik bio prisutan u Parizu od prvih godina 20. st. Zajedno s drugima mladim umjetnicima dao je doprinos ondašnjoj umjetničkoj sceni koja se razvijala u kontekstu takozvane École de Paris. Chagall je pak težio da razvije svoj osobni likovni izričaj, iako se u njegovim djelima vide utjecaji nadrealizma, fovizma i tema koje potječu iz tradicije njegove rodne Rusije.
***
Žuto raspeće
Krist je prikazan na desnoj strani s tijelom pribijenim na križ, okružen dramatičnim scenama. S desne strne primjećuje se shtetl (manje naselje) u plamenu i nekoliko očajnih ljudskih likova. Ispod, na desnoj strani, nalazi se Židov odjeven u tradicionalnu nošnju njegova naroda, dok jedna žena bježi pred uništenjem držeći dijete čvrsto u naručju. Dok brod tone, jedna riba iskače iz morske vode.
Interpretacija i simbolika
Chagall u Žutom raspeću uzima neke teme koje su već prisutne u Bijelom raspeću iz 1938. Patnja žrtava holokausta predstavljena je kroz patnju Krista raspetoga.
Krist je dakle predstavljen kao židovski mučenik. Kristov lik na ovoj slici ne zauzima središnji prostor. Prostor je naime posvećen velikom svitku Tore zelene boje kojega drži anđeo. Kristu je oko struka omotan modri talit, židovski molitveni šal. Scene razasute po površini slike podsjećaju na progone Židova koji su se događali tih godina u Europi. Čovjek odjeven u crno i žena djetetom podsjećaju na Svetu Obitelj koja bježi u Egipat, tradicionalna tema kršćanskog slikarstva.
Na slici je prikazana scena barke koja se potapa. Vjerojatno se Chagall referira na masakr na Židovima u Strumi iz 1942. Anđeo pridržava svitke Tore i puše u šofar (rog).
Umjetnik i društvo
Djelo se pojavljuje 1942. u New Yorku. Na slici se pojavljuju likovi Židova patnika dok njihova sela gore u plamenu.
Jurgen Moltmann, protestantski teolog, nadahnjivao se Žutim raspećem dok je pisao čuvenu knjigu Raspeti Bog. O slici kaže: Raspeti Krist se pojavljuje u apokaliptičnoj sceni s osobama koje se utapaju, koje bježe iz vlastitih kuća koje guta plamen u njihovoj pozadini.
Pisac Chaim Potok nadahnuo se Chagallovim raspećem za svoj popularni roman My Name is Asher Lev iz 1972. Protagonist romana je mladi židovski umjetnik koji se suočava s kršćanskim vjerovanjem koje prevladava u umjetničkoj tradiciji Zapada. Postaje svjestan koliko bi slika Raspeća mogla biti učinkovita u predstavljanju patnje progonjenih naroda.
– Sva pitanja i odgovori se mogu vidjeti na samim slikama. Svatko ih može gledati na svoj način, interpretirati ono što vidi i kako vidi. U slikama je često skriveno više riječi, tišina i sumnji od onoga što se može izraziti riječima.
– Mistik! Koliko su mi puta u lice bacili ovu riječ, kao što su me nekada prekoravali da sam „literaran“! Ali bez mistike, zar bi na svijetu mogla postojati ijedna slika, ijedna pjesma ili društveni pokret? Ne iščezava li i ne umire svaki individualni i društveni organizam lišen mistike i religijskog osjećanja?
Izvor: analisidellopera.it Polis.ba, J.Š.