Mala kućna crkva Željka Međimorca

Željko Međimorec vlasnik je Ex librisa, jedne od najvažnijih antikvarnih knjižara u Hrvatskoj. O ovom iznimnog čovjeku i njegovom životnom djelu nedavno je, povodom njegova 60. rođendana, objavljena knjiga tekstova njegovih prijatelja i ljudi koji ga poštuju i osjećaju prema njemu zahvalnost. Naslov knjige je Homo libris. Kralj hrbata (Ex libris, Rijeka, siječanj 2023.). Čitatelji Polisa imat će priliku uvjeriti se kroz nekoliko tekstova kako se radi o nesvakidašnje dobrom čovjeku i neprocjenjivo važnom duhovnom i kulturnom radniku. Započinjemo tekstom Zorana Grozdanova.  

---

Dok smo Karlo, Lovro, Milana i ja posljednjih godinu smišljali zavjereničku akciju okupljanja svih Željku dragih ljudi na jednom mjestu, u kojoj će oni napisati ponešto o tome što im Željko i Ex libris znače u njihovom životu i radu, znao sam da će red doći i na mene. I tih godinu dana, neprestano sam razmišljao iz kojega kuta opisati Željka. Mnogo toga je u ovoj knjizi napisano o ulozi Međimorca u kulturnoj sceni grada, države i regije, o njegovoj dobroti i velikodušnosti kojom dočekuje i ispraća svakoga gosta, o vođenju jednoga malog antikvarijata na teško dostupnoj galeriji na Rivi 4 i pretvaranja tog posla u ozbiljan kulturni pogon koji prkosi svim načelima tržišnoga uspjeha. Mnogo toga je u ovoj knjizi napisano o raznim segmentima Željkove osobnosti, poslovanja, a ipak… mnogo toga je ostao neizgovoreno, što je i normalno, imajući u vidu da se ipak bavimo samozatajnim čovjekom kojemu ljevica ne zna što mu radi desnica.

U ovome kratkom osvrtu koji će nalikovati i na ispovijest, pokušat ću se dotaknuti dijelova Željkove osobnosti koji su omogućili da postane ono što jest – među ostalim, a rekao bih i najmanje važno, najbolji antikvar u državi, što je, po meni, tek samo usputna bilješka u biografiji antikvarijata, čak i nebitna u odnosu na ono što je Željko uspio ostvariti u odnosima s drugim ljudima. Antikvar, naime, u Željkovom smislu, nije trgovac rijetkim i rabljenim knjigama – u njegovom slučaju, on je ribar ljudskih duša, što je i naslov knjige sociologa Đure Šušnjića koju Željko toliko voli. Sve ostalo, antikvarijat, izdavaštvo, predstave, stotine predstavljanja knjiga, koncerata, tribine, okupljanja oko stola, tek je posljedica Željkova temeljnog stava prema životu, poslu i ljudima oko sebe. I to što se s jednim malim antikvarijatom dogodilo u posljednjih 25 godina, isto tako se moglo i ne dogoditi, i Željko bi ostao isti. No, ovo potonje je važno, prevažno za cjelokupni uspjeh pogona koji prkosi svim poznatim principa tržišta.

Pokazat će se u budućnosti, taj Željkov nedostatak želje za kontrolom, a zapravo se radi o povjerenju koje on, gotovo pa naslijepo pokazuje ljudima oko sebe, presudno je utjecao ne samo na mene samoga, nego i na sve one poduhvate, rezultate, uspjehe, o kojima njemu dragi ljudi pišu u ovoj knjizi.

U tom malom antikvarijatu, tada napola ispunjenog knjigama, prvi puta sam se pojavio na nagovor moje pokojne majke Kate koja je svoga sina željela uvući u svijet knjiga. Sjećam se, prvi ulazak u antikvarijat nije mi pobudio nikakvo čuđenje, divljenje svem tom drvu, policama, galeriji, antiknom telefonu koji je stajao na masivnom stolu čovjeka velikoga osmjeha, iza bar isto toliko velikih naočala. Tek što sam ušao, majka me odvela na galeriju te je rezervirala komplet Hermana Hessea, ono lijepo izdanje s bijelim ovitkom, beogradskog Slova ljubve. Majka ga je rezervirala kako bi otišla u banku, uzela čekove i zamolila Željka da joj komplet dozvoli kupiti na rate. Kako je komplet došao u kuću, tako je i pročitan pa je s vremenom ostvario onu staru, izlizanu, ali mladome čovjeku toliko nasušno potrebnu rečenicu u trenucima kada ne zna što treba dalje čitati: „Čitaj, kad kreneš, drugi autori će ti se otvarati, znat ćeš što je sljedeće.“ Postao sam, kao maturant građevinske škole, stalni posjetitelj antikvarijata. Posjetitelj, ne kupac, jer kada bih zapazio knjigu koja bi me zanimala, nisam je mogao kupiti, već bih je gurnuo iza polica, kako je nitko ne bi kupio i kako bi me dočekala na mjestu za koje mislim da ga samo ja znam. Naravno, kasnije sam shvatio i kao prodavač u Ex librisu, da takve subverzije ne prolaze neopaženo u ušima prodavača. Zvuk knjige koja je gurnuta iza polica jako se dobro čuje i ovaj dolje, ispod galerije, dobro zna što se događa, mudro šuti i smješka se.

Neprestano pohođenje maloga hrama i otvaranja mnogih svjetova koji su mi do tada bili nedostupni, početak je priče o osnaživanju jednoga polupismenog, ali znatiželjnog klinca. Sjećam se, bio sam tek posjetitelj antikvarijata, tu i tamo bih popričao sa Željkom o tome što radim, što želim studirati, slušao sam odozgo monologe koje je vodio dnevni inventar antikvarijata, prisilno umirovljeni županijski tužilac Đorđe Roganović, barba Đoko, kada me Željko pred jedno ljeto, bit će da je to bila 1997., pitao bih li mu mogao pričuvati antikvarijat dok on i njegova supruga budu na ljetnom odmoru. I danas se sjećam oduševljenja koje sam osjetio kada me to pitao – on zapravo želi da netko bez ikakvog iskustva u radu u antikvarijatu sam sjedi, dočekuje kupce, otvara i zatvara antikvarijat… i to puna tri tjedna. Naravno, pristao sam, bez ikakve želje za bilo kakvom financijskom nadoknadom jer je sam boravak u tom prostoru bio je dovoljan da mi ispuni moj tadašnji svijet. Ono što se odvijalo tijekom tri tjedna otvorilo mi je prostore razumijevanja Željka i njegova odnosa prema ljudima oko sebe. Naime, tijekom ta tri tjedna, u kojima je ostavio tek punoljetnog klinca da mu čuva sve što ima i sve što je stekao, Željko nije nazvao niti jednom, da provjeri treba li što, koliki je bio utržak, da upozori da zatvorim prozore, zaključam vrata na kraju radnog vremena. Jednom riječju, da se ponaša kao svaki drugi poduzetnik – da kontrolira ono što je njegovo. Pokazat će se u budućnosti, taj Željkov nedostatak želje za kontrolom, a zapravo se radi o povjerenju koje on, gotovo pa naslijepo pokazuje ljudima oko sebe, presudno je utjecao ne samo na mene samoga, nego i na sve one poduhvate, rezultate, uspjehe, o kojima njemu dragi ljudi pišu u ovoj knjizi.

Drugi takav događaj zbio se 2004. godine, kada sam već bio punovremeni zaposlenik antikvarijata, ujedno i student. Ah da, još nešto… naredne 1998. godine upisao sam studij u Zagrebu, uopće ne znajući kako ću ga financirati. Pred sam odlazak, Željko i Milana su me pozvali na ručak i Željko mi je tada uručio ček na 1200 kn kako bih imao nešto novaca ako mi zatreba. Uz to, nazivao je svoje kolege antikvare po Zagrebu da mi pribave ispitnu literaturu, a on se njima oduživao – knjigama, novcem, nisam nikada saznao.

No, 2004… Postojala je, naime, bilježnica, rokovnik, u koji smo zapisivali knjige koje kupci traže, a trenutno nisu dostupne u antikvarijatu. Kada bi jedna od tih knjiga pristigla, nazvali smo kupca, pitali bismo ga je li još uvijek zainteresiran za tu knjigu i ako jest, došao bi i kupio bi je. Ti rokovnici koje je, čini mi se, svaki antikvar imao, bile su mali leksikoni vrijednih, čitanih long-sellera – knjiga koje su preživjele vrijeme svojega objavljivanja i čija se važnost neprestano prepoznaje. Ti rokovnici, opet, blago su za izdavače jer se u njima pronalaze knjige koje grade čitavu jednu kulturu i koje nisu tek usputni hitovi. Taj rokovnik, koliko je meni poznato, prepoznao je tek Seid Serdarević, još u začecima Frakture, kada se odlučio na objavljivanje monumentalnih Josipa i njegove braće Thomasa Manna i Čovjeka bez svojstava Roberta Musila.

U tom se rokovniku naime mogla pronaći zapisana jedna knjiga koju je bilo nemoguće naći po antikvarijatima – Postoji li Bog? tűbingenškog teologa i enfant terriblea Hansa Kűnga. Knjiga je to objavljena 1987. godine u, barem za mene, kultnoj ediciji zagrebačkog Naprijeda, „Religija i mistika“. Još uvijek se sjećam, pedesetak ljudi je čekalo tu knjigu.

Među raznim revolucijama koje je uzrokovao reformator Martin Luther, jedna je od osobite važnosti i dobro opisuje Željkovu ulogu. Luther je svojim naukom o opravdanju samo po vjeri ljudima opterećenima krivnjom i željom za spasenjem, jednostavnim rječnikom, poručio sljedeće: po vjeri, i samo po vjeri, bivaš spašen. Život koji vodiš ne utječe na tvoje spasenje, spasenje se već dogodilo. Tvoj život je izraz slobode kako bi oplemenio ovaj svijet.

Antikvarijat na Rivi 4, u kojemu ste sve kupce znali imenom i prezimenom, kao i po polici kojoj će prvo prići kada uđu u antikvarijat, bio je savršeno mjesto za duge razgovore i osmišljavanje novih projekata. Ljudi, naime, nije bilo, nikoga da ti smeta i pravo je čudo kako je antikvarijat na toj lokaciji preživio. Činjenica da se ova Kűngova knjiga toliko čeka i traži, sjećam se da smo tada razgovarali, nešto nam je govorila i o ukusu čitatelja, o važnosti te knjige, ali i, do čega smo došli pri kraju tih razgovora, o ogromnom nedostatku ozbiljne teološke literature na našim prostorima. Naime, znao sam to kao student teologije. Kada biste pročitali svega nekoliko knjiga objavljenih u nas, primjerice Waltera Kaspera, Ratzingerovog Uvoda u kršćanstvo, Gustava Gutierreza, knjige Gűnthera Bornkamma Isus iz Nazareta, njemačkog protestantskog teologa kojega su 1980-ih objavili sarajevski fratri početkom 1980-ih i čije je raspačavanje otežano zbog zabrane Biskupske konferencije Jugoslavije pa se do nje dolazilo ispod stola teološki otvorenih svećenika, zapravo ne biste imali što čitati. Željko ju je čitao, sjećam se da mi je govorio, jer mu je knjigu u ruku 80-ih dao riječki dominikanac Marijan Jurčević, važna osoba u Željkovu životu.

I rodila nam se ideja – napraviti ediciju najvažnijih katoličkih i protestantskih teologa 20. stoljeća, što se i ostvarilo i traje do dana današnjeg.

A Željko? Eh… on je ponešto znao o izdavaštvu, objavljivao je krimiće, ali ništa nije znao o stručnome izdavaštvu koje je u izradi mnogo skuplje od književnosti, gdje treba pronaći izvore financiranja, gdje treba znati tko uopće prevodi i može prevesti iznimno zahtjevne knjige. I tada, sjećam se, samo je rekao „Idemo u to“ i učinio je isto što i nekoliko godina ranije – u potpunosti je otvorio prostor jednome studentu da osmisli i provede jednu takvu zahtjevnu zadaću. Otvorio ga je ne zato što ga nije bilo briga, ta svoj novac je stavio na kocku, svoju egzistenciju, već zato što poklanja povjerenje, a u načinu na koji on poklanja povjerenje, primatelj tog povjerenja osjeća ogromnu odgovornost, čak i dužnost, koliko god ona bila nezahtijevana, da se o tome brine kao da je njegovo vlastito. Uglavnom, da skratim dugu priču, o izdavaštvu zapravo nismo znali ništa. Nismo znali tražiti izdavačka prava, nismo znali da postoje ministarstva koja podržavaju takvu literaturu (na sreću, toga poduhvata smo se sjetili za vrijeme ministrovanja Antuna Vujića koji je uložio ogromne napore da podigne zamrlu izdavačku scenu), razni Goethe instituti, a još smo manje znali tko bi sve to mogao prevoditi. Veliku pomoć su nam u to vrijeme pružili Milan Šarac, dobri čovjek tada važnoga Konzora i Kruno Zakarija iz KruZaka koje smo upoznali tijekom Interlibera godinu ili dvije ranije. A prevoditelji? Pitao sam Željka, sjećam se, tko uopće prevodi teološku literaturu? Nismo pojma imali, pa smo iz polica izvadili desetak knjiga iz filozofije, prevedenih i objavljenih s njemačkoga i posljednjih desetak godina, da vidimo čije se prevoditeljsko ime najviše ponavlja. Bio je to Željko Pavić, još jedan važan kotač u pogonu Ex librisa.

Ova priča nije samo moja, već je recimo i ona Damira Bralića, dizajnera svega što Ex libris radi. Još kao studenta dizajna, Željko ga je uzeo da dizajnira knjige i ostavio mu je potpunu slobodu u kreaciji. Naime, da ponovim, Željko nije Gazda koji govori drugima što da rade, nego im ostavlja širok prostor autonomije, povjerenja i odgovornosti. Onaj koji izvlači najbolje od ljudi. Nije izdavač koji će dizajneru reći kako treba izgledati naslovnica, koji će uredniku govoriti koje knjige objaviti, što čini velika većina izdavača i to ne samo na našim prostorima. Je li to rizik? Jest, golemi, najviše za njega samoga, prije svega njegova je egzistencija na kocki. Damir Bralić već nekoliko desetljeća dizajnira knjige koje prkose svemu što teološkom izdavaštvu nalikuje, posebno na našim prostorima. Kada smo kretali u izdavaštvo, Damir je istražio sva teološka izdanja na našim prostorima i došao je do jednostavnog zaključka, skoro pa ga citiram: „Dizajn teoloških knjiga teški je kič, korice su pune lažne ikonografije koja smješta teologiju mimo svakidašnjice“. I napravio je biblioteku koja je i dizajnom uronjena u svakodnevicu, a time i subverzivna. I Damir je, mislim da mogu to reći u njegovo ime, postao važno dizajnersko ime na našim prostorima ne zato što ga je Željko pozvao da dizajnira knjige, već zato što se Željko prema njemu ponašao onako kako se uvijek ponaša – imaš moje povjerenje, drugim riječima, imaš punu slobodu, i to takvu da osjećaj odgovornosti prati tu količinu slobode. I zbog toga je Damir kasnije postao važno ime u dizajnu.

Sve ostalo, rekao bih, prirodni je slijed ove kratke priče – preseljenje u novi prostor, okupljanje zaista impresivnog broja prijatelja i suradnika, besjede oko stola do dugo u noć, nastavak izdavaštva s Viktorom Ivančićem, Borisom Dežulovićem, Heni Erceg, Ivanom Lovrenovićem… koji su u Ex librisu željeli objaviti knjigu upravo zato što je Željko svojim suradnicima dao slobodu. Kada bih jednom riječju pokušao objasniti Željka i sve ono što je s Ex librisom postigao, ta riječ bi bila povjerenje. Zbog povjerenja koje im daje, on čini ljude oko sebe boljima, odgovornijima, samopouzdanijima. Već je Hans Kűng u svojoj knjizi Postoji li Bog? pisao da vjera, pa i ona religiozna proizlazi iz temeljnog povjerenja u svijet i ljude koji nas okružuju. Današnja vjera, i ona religiozna, kao da polazi od prezira i sumnjičavosti prema svemu što nas okružuje, a povjerenje, ako se i poklanja, daje se samo ljudima koji se nalaze u našim uskim krugovima istoga razmišljanja, istoga vjerovanja, iste pripadnosti. Povjerenje zaista mijenja ljude i svijet, a Željko svojim primjerom neprestano izvrće logiku nepovjerenja koja je duboko usađena u naše osobne i društvene odnose.

No, moramo završiti s teologijom, koju Željko toliko voli. Među raznim revolucijama koje je uzrokovao reformator Martin Luther, jedna je od osobite važnosti i dobro opisuje Željkovu ulogu. Luther je svojim naukom o opravdanju samo po vjeri ljudima opterećenima krivnjom i željom za spasenjem, jednostavnim rječnikom, poručio sljedeće: po vjeri, i samo po vjeri, bivaš spašen. Život koji vodiš ne utječe na tvoje spasenje, spasenje se već dogodilo. Tvoj život je izraz slobode kako bi oplemenio ovaj svijet.

Kada bih jednom riječju pokušao objasniti Željka i sve ono što je s Ex librisom postigao, ta riječ bi bila povjerenje. Zbog povjerenja koje im daje, on čini ljude oko sebe boljima, odgovornijima, samopouzdanijima.

Naime, tijekom srednjovjekovlja, a to se dobrim dijelom nastavilo i u novovjekovlju i suvremenom dobu, životi i djelovanje ljudi na ovome svijetu jasno su bili razlikovani između onih svetih i onih svjetovnih. Ono sveto ticalo se rada za Boga, rada za duhovne stvari, a tom svetom području pripadali su svećenici. S druge strane jedan tkalac, trgovac, vlasnik antikvarijata knjiga, bili su posvećeni pribavljanju sredstava za svoj život, nisu imali vremena za molitvu, samoću, proučavanje Biblije (koju do Martina Luthera nisu niti razumjeli) pa su stoga svećenici, redovnici, samostani i crkve smatrani prostorima gdje se odvijaju i ostvaruju one puno važnije stvari za život čovjeka, njegovo spasenje. Ljudi su imali različite pozive, a svećenstvo je, naravno, imalo onaj najuzvišeniji – rad za Boga. A svi ostali? U Božjim očima, njihov svakodnevni rad nije smatran nečim posvećenim, već su monopol nad posvećenim radom imali pripadnici bogougodne kaste. Luther je proglasio jednakost sviju pred Bogom, proglasio je svećenstvo svih vjernika i učinio je nešto još više – u svom svakodnevnom radu antikvara knjiga ti uprisutnjuješ Boga, profanim rječnikom rečeno, u svome svakodnevnom radu ti donosiš dobro na ovaj svijet, oplemenjuješ ga, mijenjaš ljude oko sebe, jednom riječju, svećenik si. Ono profano postalo je sveto, ono sveto, profano. Zbog toga je stari dobri luteran Hegel jednom prilikom mogao uzviknuti: „Sveučilišta su naše crkve, a čitanje dnevnih novina jutarnja pobožnost!“.

Taj Lutherov princip utjelovljen je u Željku, grosistu velikodušnosti i dobrote, kako ga je Heni Erceg nazvala u svome tekstu i čovjeku čiji rad uprisutnjuje upravo onog Lutherovog Boga (okej, to Heni nije napisala) – onoga koji oko sebe širi onu vrstu slobode kojom davatelju te slobode, kao i svima oko sebe, želiš uzvratiti onim najboljim od sebe. I time je stvorio oko sebe zajednicu velikodušnosti i prijateljstva koja nadilazi sve ono što se faktografski da reći o njegovom poslu. Na tom tragu samo primjećujem ono što već mnogi znaju: „Ex libris je naša crkva!“.