Mahala

Ima u Ravnom jedna mahala. Neki vole rijet mahla. Zovu je Salatića mahala. U njoj svi imaju bezime Salata. U Ramnom je malo bezimena koja ne idu na ić. Bojse radi toga ljudi užaju okrenut na „Salatića“, pa i za mahalu.

Salate su rišćani, ili kako možda vi velite, praoslavci. To je kad pišeš ćerilicom i kad su crkve malo drukčije. Oni prije nijesu vele išli u crkvu ko mi katulici. Ostalo je sve isto. Jȁ; voljeli su na slavam ponekad zapucat.

Razlike su više kad su oni Srbi, a mi Rvati. Bilo ije više u partiji, više su bili uz partizane i imali su više boračkije pa nijesu morali toliko radit o zemji.

Znao sam da nešto mora biti radi čega su oni rišćani a mi katulici, ali bojse ja nijesam dobro vidijo jer sam bijo dijete. Pogledam Dušana, Gojka, Svetu ili Peru, imali su svi kosu uzastranu i nosili bijele perlonke i plave gaće, ko i moj ćaća i drugi Rvati. A Borika Svetina i Mara Sedlarka bijele krpe na glavi i tergalke, ko i moja matera i druge Rvatice. Bilo je u Ramnom još i dvije kuće Kralja, isto rišćana, oni su opet malo napobaška u jednoj maloj mahali. U Krâlja.

Ne znam vala ni kad su oni postali Srbi a mi Rvati. Mora da je to bilo u ratu. Nema kad drugo. Čuo sam da su Srbi u ratu pobili naše. U ratu su upalili Ramno, u ratu su dolazile pjaškašice i kupile šta su šćele i nosile u Čvaljinu, u Strujiće, u, u, u… pa jȁ, ne śećam se da su spominjali da je iko među njima bijo od Salata; ne nije, nego iz drugije sela, onije propolja.

Kasu četerestreće provalili u Ramno, došla ta njiova vojska na našu čatrnju i počela premetat po kući, a naša Dufka, Dedina matera, još smo tad bili zajedno, nijesmo se bili podijelili, odma prečice pro Vrtina u Salatića po Milana. Došo on i reko:

– Nemojte da ovijem ljudma išta fali!

I tako je i bilo. Ali u ratu je dosta toga krivudava. Jedan domaćin u Salatića je jedne godine reko mom ćaći kad je išo za Božić u Svete, Milanova sina:

– Ajde ti ajde, ali Milan ti je ćaću oćero u greb.

Bilo je tu svašta, što normalan čoek ne more ni u snu sasnit, ubijô je jedan drugog ko šiljež, ljudi su zatvarani, pokrštavani. I sve je tad zatrovano. Nikad prije toga tako nije bilo.

Pred sami kraj rata, dan prije nego je palo Ramno, naši su pokupili sve Srbe u selu, i Salate i Kralje, i šnjima u voz pa u logor u Mostar. Muške su tu držali, a ženske oćerali dalje vozom. Kažu u Jasenovac. U popisu stradalije u Jasenovcu ima 22 ženska imena rišćanica iz Ramnog. Nikad više za nje niko nije čuo. Salatića mahala tad je ostala skroz pusta, ko i Krâlji.

Domalo, muške su puštali i oni su se vratili u Ramno. Salatića mahala je ponovo pomalo živnula, ali su duboke rane u njoj ostale dugo, da o njima nijesu mogli ni pričat.

Ne śećam se da je iko naš ikad pričo o tom šta je napravljeno Salataćima i Kraljima. Doduše, u knjigam je metano da smo mi prvi započeli i da smo radili što ne bi jedna živina. Mi to nijesmo vjerovali jer su u školi govorili sve naopako. Učili su nas oni što su protiv crkve i Boga, pa ko bi im išta vjerovo.

Da sam to znao, bili bi mi sigurno drukčiji. Jer nesreća se lako lijepi za sliku čeljadeta. Nijesam znao Arsena Salatu kome su nestale sve tri šćeri: Janja (1932), Stana (1934) i Nada (1936). A eto, vele da se Arsen nije bijo protivijo Rvackoj državi. Nijesam znao ni Dušana Kralja kome su tada zavazda nestale četiri šćeri: Radojka (1923), Bosiljka (1925), Dragica (1931) i  Jelena (1929), a ni Mihu Kralja koji je izgubijo ženu Janju (1897), i dvije šćeri: Ljubicu (1920) i Milu (1918). Ali znao sam, rijećemo, Nikolu Salatu, koji je radijo u Bolnici u Dubrovniku. Mnogom je valjo, ono nešto sredit što je mogo. Od prvog braka je samo osto on: žena Cvija (1912), šćer Mara (1937) i sinčić Zdravko (1941), grehoto božija, svi su nestali. I nakon rata je Nikola započeo sve iznova. Da sam to znao, vidijo bi razliku. Bijo bi mi drukčiji, bezbeli.

Treba li se čudit što su neki platili koji su to radili? Pa i osveti nakon svega toga? Tako da su onda fasovali naši. Malo je kuća u kojima majka nije zakukala. Ali i tad malo je ko zborijo da je koji od Salata bijo u tom kolu. Za neke su baš obrnuto kazivali. Maše, eto oćerali mu šćer Maru, odosam godina. Jedna je ostala ispod gunja, Dušanka, dvjegodine mnađa, ni danas o tom ne more govorit. Ali kad su ga iza rata gonili u jednu pećinu kod Prijevora da kaže đe se škripari sakrivaju, vazda je u njoj, kako vele, okreto fenjer na drugu stranu da i sakrije. I jes, sakrijo ije!

Rat je učinijo da oni budu još više Srbi, a mi još više Rvati. Ali, opet smo se slagali, prelazili jedni u drugije, naročito za Božić i za slave, radili njive i umobe, zvali jedni druge kumovima, đeca se družila, muški i žene su među najboljim prijateljima imali barem po jednog druge vjere, bilo je i ljubavi između mnadosti.

Ali, ratovi dobro pokazuju, da su Rvati i Srbi izmišljeni s greškom. Rvati i Srbi se najviše spominju kad je nešto naopako. I oni se tijem najviše fale. Ko da ije vrag stvaro, a ne Bog. Pričaju naši što su u Šveskoj, tamo nijesu ratovali više osto i pedeset godina. I to je svakom u redu. A bir su naši ođe, normalno je da se kolju.

Ma zna svak, nijesu svi ljudi u jednom narodu naopaki. To je manjina. Ali, kad naiđe pogano vrijeme, užđašu na nj ništarije i prifate moć, pa mnogi nastradaju koji im se suprotstave.

Onda je došla devedesetprva. Ramno prvo upaljeno i nekoliko naroda ubjeno. Većina izbjegla. Ostalo malo čeljadi, većinom ženske. Svi se sjatili kod Maše u izbu. Oko njega su već granatam popaljene kuće i u Salatića i u drugijem mahalam, nema veze čije su. Onda su preko Crvenog križa prebačeni u druga mjesta. Kad je splicka brigada ušla krajem petog mjeseca 1992., kod Maše su bili samo on, žena mu Draga Velička i Marica Đurđina, koja je eto, naše vjere.

Kažu da je splicka, kad se pripremala 1992., znala da u Ramnom ima Srbin o kom treba vodit računa da mu što ne bude. Tako su se i ponašali, pa je i televizija viđela od nji.

Kasam ja za koji dan došo s jednom grupom Ramnjana, Maše je ležo bolestan u izbi. Na njem su bile samo velike Munchove oči i nekoliko prsta koji su držali nakvu deketinu pod bradom. Kad bi ko ušo, oči bi se u pozdrav zaklopile i jedva otvorile. Do kreveta je na ćemliji siđela Velička, a do nje Marica Đurđina. Pitali imi kako im je bilo prije, za tije osam mjeseci. Velička je rekla da nijesu bože nikoga dirali nit išta. Iz Maše je jeknulo:

– Ooooo!?

Velička je popravila krpu na glavi i nije nijedne.

Maše je ubrzo umro. Naši su ga zakopali pod kišom granata i izmolili se po katulički. Naši mu puštali šćer Kovu iz Mokošice da dođe na sprovod pa vojska oko toga digla dreku i maltretirala je. Većini, ko da im umrlo kućno čeljade.

Od domaće čeljadi se oformila HVO satnija, pa su oni po selu pomalo obnavljali kuće. Izlili su na kućam više osto ploča. Samo u Salatića mahali nije izlivena ni jedna. To je jedina mahala u Ramnom koja i danas žđaje prazna.

Neki dan sam drugi put prošo kroza nju nakon 1992. Ušo sam odozdal, od Igrišta. Obično bi prije išo odozgar, od Zamukušine. Mahala je u centru sela, pri brdu, i kasi u njoj ko da si na tribinama, sve vidiš i čuješ šta se radi po Igrištu, jȁ Čitovnici. Dosta ije to koštalo kad bi mi po cijele noći lombrali baš unđe.

Camporova kuća je prva s desne strane. Male prostorije, od poda do nekadašnje šiše, prorasle gorom. Kako je kuća ispod puta, odman se ulazilo na gornji boj. Đe je śen, ufatila se mahovina. Ođe se Campor uvlačijo kad je zorom dolazi sa sijela. Ko kad je vazda ostajo dozadnjeg.

Malo dalje kraj nje, Gojkova kuća. Sin mu Ilija prekrijo jednu manju kuću, u njoj je ognjište i nakva magaza, odma kase uđe, na dnu avlije. Jedina pokrivena u Salata. Po avliji ima još cigle i matrijala za radit. Vrata zatvorena zaprečaljkom, nema brave. Kroz glamnu kuću, do koje se penju skalini, vidi se vedro nebo iznad Mukušine, brda koje je opasalo Ramno.

Na drugoj strani ceste od Campora je Milanova kuća. Jedina s lijeve strane puta. Avlinska vrata razvaljena, zarđala, a avlija skroz zarasla. Ne more se vala ni pomolit u nju. Možda zato što su ostale cimentirane, a njegova je dobrim dijelom pokadrmnjena.

E vala je mrcinjak jedan, šta vo malo ne očisti, mislim da ću mu rijet dok to gledam.

Onda dođe Mašina kuća. U avliju se ulazi ispod tarace, kraj garaže. U prolazu rasparana veća stvrdnuta kasa, umjetnog gnjojiva, i nakve pantokule. Avlija je čišća, ali je dijelom zarasla. Na taraci sam 92. snimio Maricu Đurđinu s otvorenim pogledom na polje, sad je zaraslo.  Ostaci polomnjene kupe po skalinima. Nekad je ova avlija bila zajedno s Vojkinom, pa su je pregradili kasu se podijelili.

U Vojkinije ulazim ispod volta u izbu. S obje strane u njoj slijepi pendžeri, đe se prije što ostavljalo. Unutrašnje pregrade obješene o nebo. I njegova, kao i skoro sve druge kuće u mahali, građene su od šesno okresana kamena. I sad im se zidovi bijele ko snijeg.

Nekako stalno zborimo o zlu, ali bilo je vremena kad se ođe lijepo živjelo. Bilo je dosta čeljadi, radilo se, veselilo i uživalo. Od mnađije, s kojim sam se družio, bili su ođe Dušanovi Milo i Milena, pa dvije šćeri u Neđe Mašina, one su mnađe, jedna je Draga, druga, ne śećam se… u Gojka Ilija, Bosa i moj vršnjak Milo, u Pere Campor i Marija, u Svete Milan i Cvija… Danas u ovijem avlijam ni traga od nji. Rasuti od Dubrovnika, preko Trebinja, do Beograda, pa i dalje.

Većina bi i isad voljela obnovit da imaju đe doć, ali nije to lako. Nekad je i ona u kojoj živeš veliki teret, a neki imaju još i roditeljske kuće ili stanove, školuju đecu, lošeg su zdravja ili imaju imovinskih prepreka.

Dragan u Krâlja jedini je od Srba obnovio skroz kuću. Kažu da je upao u paket što je Republika Srpcka davala ključ uruke. Ilija je dobio malo matrijala od zajednice povratnika preko odbornika SNSD-a, a priključke vode i struje mu je riješila općina Ramno. I mali bi mu, kaže, volijo da je obnove. U Neđe, reko sam, ženska đeca, poudala se i otišla, ali čuo sam dabi i on volijo što obnovit, kad bi kako mogo. A nijesu vala imali ni ozbiljnu podršku vlasti.

Zborijo sam s većinom od nji. Ne vole Ramno manje od mene ili bilo koga ko je obnovijo kuću. Zbog toga što nemaju đe počinut kad dođu, šćeli bi to još više. Popravili su grobove i unđe se kopaju.

Ne ovisi samo o njima. I do većine je. Da vlasti ośećaju njihovu nevolju, tražili bi načina da im pomognu, da i poguraju. Sad su gradili stanove za ove što rade u Ramnom. Možda su mogli obnoviti koju Salatića kuću, pa da u njoj stoje i da se čuva slika mjesta. A oni su brez pitanja zacaparili Salatića zemju pa na njoj napravili dom zdravja. Koliko sam čuo, još je nijesu ni platili.

Čojek mora neđe pripadat. A koji se tu rodijo, ne more se toga otres, taka je zemja ođe jaka. Ko more protiv toga?

Mašin sin Neđo, i danas je kod Trebinja u barakam za, kako vele, privremeni smještaj. A nije puno drukčiji oćaće koji do zadnjeg damara nije dao na Ramno. Nije on to radijo, kako neke naše budale misle, zato što smo mi to svojom veličinom zasluživali, nego jer je Maše tad ośećo da je na njemu, da treba pomoć slabijijem. Da treba pomoć čojeku u nevolji. Mašina jednako pije vode u Ramnom i na kraj svijeta. A jeli ta većina u Ramnom danas toga svjesna?

A drugo, ništa Salatani nijesu krivi za 1991. kolik pod noktom. Niti su išta mogli napravit osim navuć zlo na se od svojije budala. Znali su da će oni, Salatići, ispas krivi za ono što drugi Ramnjanima rade.

Ko išta razumije, Salatića mahala jednako leži na duši i jednijem i drugijem.

Ivo Lučić, polis.ba

---

Ivo Lučić (Ravno, BiH, 1960), novinar, istraživač i aktivist. U središtu njegova zanimanja je znanstveno novinarstvo, istraživanje te zaštita prirode i javnog dobra. Osnovnu i srednju školu završio je u Dubrovniku, a diplomirao na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu (1986). Doktorirao je na Studiju karstologije Sveučilišta Nova Gorica u Sloveniji (2009). Znanstveni interesi su mu percepcija prirode i okoliša, osobito krša, te popularizacija znanosti. Autor je i koautor, te urednik nekoliko knjiga o kršu, ratnim stradanjima i ulozi medija u suvremenom društvu, kao i pisac brojnih popularnih, stručnih i znanstvenih članaka. Pokretač je i koordinator projekta istraživanja, popularizacije i zaštite pećine Vjetrenice (1999–2009), u okviru kojeg je Vjetrenica potvrđena kao mjesto s najvećom podzemnom biološkom raznolikosti, te je kandidirana na Popis svjetske baštine.

---