Lijepo je bilo pričati s fra Stjepanom

Andrićevim se mislima pripisuje i ona da sa svakom bosanskom ženom umire jedna priča, a sa svakim bosanskin fratrom jedna povijest.

Kada sam čuo da je umro  još jedan moj fratar, prošla mi je ta misao: umrla je jedna povijest.

Zapravo s fra Stjepanom umire velika povijest. S njim umire bosanski fratar, i to u svom ontološkom značenju.

Za one koji su ga poznavali i bili s njim topliji Šiško. Umro je Šiško, naš profesor.

Sjećam se i kada sam polagao patrologiju, i svih onih njegovih grčkih i latinskih rečenica (ako se ne možeš sjetiti kako je na grčkom, reci barem na latinskom, a studentove uplašene oči zure iz neke praznine i zanijemljeli jezik trokira momentalno)!

Ali se sjećam i njegovih duhovnih vježbi u samostamu svetog Luke u Jajcu. Prije desetak godina, možda i koju više. Govorio je o građanskoj odvažnosti. Spominjao Musila, a ja jedva čekao opet probati čitati tu bibliju od knjige o čovjeku bez svojstava.

Sjećam se i Šiškine anegdote iz iskustva rata. Ušli su u samostanu. Vojnici. Nasilno. Da bi ih umirio, da bi sačuvao samostan, a i dostojanstvo fratara, uzeo je komandirajućeg na stranu …. da popričaju: da ga zaište da ih primiri. Našli su se u refektoriju samostana. Fra Stjepan ponio rakiju i dvije čašice. Natočio i pružio. Kucnuli se. Drhtala mu je ruka kada je prinosio ustima, priznao je. Ali drhtala je i vođe vojske, govori mi. I drugu je natočio. I dalje im ruke drhte. Natočio treću, veli mi, i ruka mi mirna, a mirna i u njega.

Sjećam se i kada nam je pokazivao samostansku biblioteku kada sam dolazio s bratom i (budućom) nevjestom. Sjećam se impresioniranih očiju drage Krune pred ljepotom građevine samostana koja spava u svojoj kolijevci. A onda ono blago koje smo u samostanu našli, vidjeli, sreli. Na pomisao da tamo neće biti više fra Stjepana, komad duše boli, kao što boli za Bosnom koje više nema, i Kraljeva Sutjeskom koja nije ona.

Sjećam se dobro fra Stjepana, pokojnog Šiške. Zamišljam drhtavu ruku s čašicom. Zamišljam i mirnu ruku s knjigom.

Umro je bosanski fratar s kojim se moglo tako lijepo pričati. Umrla je povijest koja će sada šutjeti.

Samo htjedoh reći da sam imao profesora kojeg ću se sjećati. A onaj tko ga je poznavao, pa i tko nije, samo ako ovo pročita, razumjet će, znat će da i njegova šutnja (meni) govori.

Jednom sam pročitao jednu misao: Od bosanske tvrdoće i mekoće nema tvrđe tvrdoće i mekše mekoće. Kao da o Šiški govori. Autoritativan, pa i strog. A opet, u isto vrijeme, nekako blag i susretljiv. Grubo nježan. Kao Bosna, neuredna a lijepa. Dok ima takvih ljudi, ima i Bosne. Ne vrijedi (više) obratno.

Umro je na svetu Luciju. Kada bismo prevodili s njegovog latinskog, na našim jezicima bilo bi Svjetlana.

Ništa tako razgovjetno i jasno ne progovara tišinom kao što to čini svjetlo(st);

Nitko tako lako ne osvaja postor kao ona;

Nitko i ništa

Tako nježno miluje;

Tako toplo grije;

Tako se bezbolno rađa

I tako tiho i lijepo umire

 

Tako puna života

 

Bog je upravo nju najprije stvorio

 

Šiško je bio putokaz i svjetlo.

Svjetost vječna neka mu svijetli.

---

Piše: Mišo Sirovina

---