Leonardo Boff: Politička dimenzija vjere danas

Vjera nije tek jedan čin među ostalima. Ona je stav koji uključuje cjelokupno djelovanje, cijelu osobu zajedno s njezinim osjećajima, inteligencijom, voljom i životnim izborima. I ona je temeljno iskustvo susreta s Misterijem kojeg nazivamo živim Bogom i s Uskrslim Isusom. Ovaj susret mijenja život i način gledanja na stvarnost. Kroz vjeru vidimo da je sve ujedinjeno i povezano s Bogom. Bog je Otac/Majka koji je sve stvorio, suputnik je svakome i sve privlači da bi mogli živjeti u duhu bratstva, međusobnoj brizi i brizi za prirodu. Ova socijalna ljubav središnja je poruka nove enciklike pape Franje, Fratelli tutti (Braćo sva!). Vjera je dobra ne samo za vječnost nego i za ovaj svijet.

U tom smislu, vjera uključuje politiku i s velikim početnim P (socijalnu politiku) i s malim p (stranačku politiku). Osoba može uvijek pitati samu sebe: u kojoj je mjeri politika, socijalna ili stranačka, instrument za realizaciju vrednota Kraljevstva Božjega, kao što su socijalna ljubav, bratstvo bez granica, osobna i društvena pravda, solidarnost i tolerancija? U kojoj mjeri politika stvara uvjete u kojima će ljudi radije biti otvoreni za suradnju, prije nego za uništavanje, bez međusobnog zajedništva i zajedništva s Bogom? Prema posljednjoj enciklici pape Franje, Fratelli tutti, najbolja politika je ona koja uključuje srce, brigu i služenje, koliko god bi to moglo biti iznenađujuće.

 

Vjera je život na dva kotača

Vjera nije samo osobno iskustvo susreta s Bogom i Kristom u Duhu. Ona je prevedena u konkretni život. Taj život nalikuje na bicikl s dva kotača na koji je oslonjena: kotač religije i kotač politike.

Religijski kotač se temelji na meditaciji, molitvi, liturgiji, studiranju i čitanju Biblije, hodočašćima, sakramentima, ili na riječi i na bogoštovlju.

Mnogi reduciraju religiju samo na ovaj kotač, posebno katolički televizijski programi (autor ovdje misli na Brazil, op. prev.) Kršćanstvo se jednostavno svodi na pobožnost, mise, svece, krunice i obiteljsku etiku. Skoro nikada se ne govori o socijalnoj pravdi, o drami milijuna nezaposlenih, o plaču i jecajima potlačenih na Zemlji. Na ovaj način oni pokušavaju izbjeći stvarnost s njezinim patnjama. Ovaj tip kršćanstva ima poteškoću u razumijevanju zašto je Isus bio utamničen, zlostavljan, suđen i osuđen na smrt na križu. Ovaj tip kršćanstva je konformistički, kao da je Isus bio umro u dubokoj starosti okružen svojim sljedbenicima.

Još je gori vjerski stil kojeg proklamiraju neopentekostalne crkve preko njihovih tv i medijskih programa. Tamo se nikada ne može čuti poruka o Kraljevstvu ljubavi, pravde, bratstva i opraštanja. Ne može se čuti ono što je bio Isusov fundamentalni stav: „Blaženi siromašni, njihovo je Kraljevstvo Božje… Jao tebi, bogatašu, zato što si imao lagodan život!“ (Lk 6,20.24). Na tim mjestima postoji tip čitanja Starog zavjeta (rijetko iz proročkih knjiga) gdje se naglašava materijalno bogatstvo. Oni ne naviještaju evanđelje Božjeg kraljevstva nego materijalnog prosperiteta.

Većina je ljudi siromašna i logično je da trebaju osnovno materijalno uporište. Postoji stvarna glad koja donosi mučeništvo milijunima vjernika. Ali „ne živi čovjek samo o kruhu“ kaže Učitelj. Ljudska bića imaju drugu primarnu glad:  glad za priznanjem zanijekanih ženskih prava, prava poniženih, crnaca i LGBT zajednica. Postoji glad za ljepotom i transcendencijom, glad za živim Bogom koji je Bog nježnosti i ljubavi za najodbačenije. Sve ovo, što je bitna poruka historijskog Isusa, ne čuje se iz usta pastorâ. Većina njih su vukovi u ovčjoj odjeći zato što iskorištavaju vjeru potlačenih za njihovu osobnu korist. Čak i gore, oni su politički konzervativni, nazadni, obične pristalice. Podržavaju političare dvojbenog ponašanja, spletkaroše. To se događa danas u Brazilu, u Vladinoj agendi, imenuju se takvi pojedinci na visoke pozicije. Oni ne poštuju Ustav koji poziva na sekularnu državu. Aktualni predsjednik, koji je prije bio katolik, iskoristio je pogodnost neopentekostalnih crkava kao bazu za klevetničku, nazadnu, autoritarnu, fašističku vladu.

Povezano s njima može se promatrati grupa katolika nostalgičnih za prošlošću, konzervativaca koji su suprotstavljani papi Franji. U Pan-Amazonskoj sinodi odaslali su očite laži, lažne vijesti i druge sadržaje putem napada preko youtubea. Oni mogu biti konzervativni katolici, ali nikada ne mogu biti tipični Isusovi kršćani zato što u nasljedovanju njega nema mjesta za mržnju, laži i klevete koje oni šire.

Vjera ima drugi kotač, onaj politički koji je njezina praktična strana. Ona je izražena kroz praksu pravednosti, solidarnosti, oslobađanju potlačenih, socijalnoj ljubavi i univerzalnom bratstvu kao što naglašava Papa u Fratelli tutti (br. 6). Kao što se može vidjeti, politika je ovdje sinonim za etiku. Moramo naučiti kako uspostaviti ravnotežu na oba kotača da bismo ispravno mogli ići naprijed.

Među onima koji žive etiku solidarnosti, poštovanja i traganja za istinom, mnogo ih je koji se nazivaju ateistima. Oni se dive Isusovoj osobi zbog njegove duboke humanosti i hrabrosti u osudi socijalnog zla, zbog čega je pretrpio progonstvo i bio razapet. Papa Franjo to dobro artikulira: „Draži su mi ovi etički ateisti nego kršćani koji su ravnodušni na ljudsku patnju i na sveprisutnu nepravdu u svijetu.“ Oni koji traže pravdu i istinu na putu su koji završava u Bogu, jer su ljubav i istina istinske božanske stvarnosti. Takve vrednote su dostojnije nego mnoge molitve, ako su izrečene u odsustvu pravde, istine i ljubavi. Tko je god gluh na ljudsku, patnju nema ništa što bi mogao kazati Bogu i Bog ne čuje njegove molitve.

U judeo-kršćanskim Pismima politički kotač (etički) čini se da je važniji nego onaj institucionalne religije (bogoštovlje, Mt 7,21-22; 9,13; 12,7; 21,28-31; Gal 5,6 te proroci Starog zavjeta). Bez etike vjera je prazna i nedjelotvorna. To je predstava, a ne govor koji računa na Boga. Nedostojno je reći „Gospodine, Gospodine“ i slaviti religijsku aerobiku; važnije je vršiti volju Božju koja je ljubav, milost, pravda i opraštanje. To su sve stvari koje se tiču prakse i zbog toga su etičke (Mt 7,21).  Pod etikom u politici misli se na dimenziju odgovornosti, odlučnosti u izgradnji veza koje će biti uključive prema svim društvenim slojevima. To zahtjeva transparentnost i odbacivanje korupcije. Trenutno, problemi gladi, nezaposlenosti, općeg opadanja uvjeta življenja i isključivanje velike većine su socijalne i političke prirode i zbog toga potpadaju pod etiku. Ovdje vjera mora otkriti moć mobilizacije i transformacije (Fratelli tutti, br. 166).

 

Socijalna politika (P) i stranačka politika (p)

Kao što smo prethodno vidjeli, postoje dva tipa politike: jedan pisan velikim P i drugi tip pisan malim p: socijalna politika (P) i stranačka politika (p).

Socijalna politika (P) je sve što uzima u obzir zajedničko dobro društva; dobro je sudjelovanje ljudi u društvenom životu. Na primjer, socijalna politika mora se brinuti o javnom zdravlju, školi i prijevoznom sustavu, infrastrukturi ulica i održavanju, vodi, kanalizaciji, itd.  Slično socijalna politika obuhvaća borbu za zdravstveni centar u jednom naselju ili za autobusnu liniju na planinu. Možemo u najkraćem kazati da je socijalna politika zajedničko traganje za dobrom svih.

Stranačka politika (p) je borba za moć države, za pobjedu u lokalnoj zajednici, državi ili federalnoj vladi. Političke stranke postoje da bi zadobile moć nad državom. Stranka, kao što joj samo ime kaže, je dio društva, nije dakle cijelo društvo. Svaka stranka je poduprta interesima grupa ili klasa koje guraju projekt u ime cijelog društva. Ako stranke prispiju do države moći moći će onda voditi javnu politiku sukladno svojim partikularnim programima i svojoj viziji problema.

Što se tiče ove stranačke politike, važno je da vjernik uzme u obzir sljedeće stvari:

Koji je program stranke?

Koliko su ljudi uključeni u taj program?

Je li on bio javno raspravljen?

Zadovoljava li on stvarne i hitne probleme ljudi?

Predviđa li učešće populacije kroz pokrete i organizacije?

Jesu li grupe bile slušane od začetka programa kroz njegovu primjenu do kontrole?

Tko su kandidati koji predstavljaju program? Kakva je njihova pozadina? Jesu li uvijek održavali jak kontakt s biračima? Jesu li stvarni suradnici i predstavnici za primjenu pravde i društvene promjene te poštivanja prava?  Ili pak oni nastoje nastaviti postojeće društvene odnose s njihovim kontradikcijama i imanentnim im zlom?

U zadnje vrijeme –  prije uspona konzervativne i fašističke misli u Brazilu i drugim zemljama svijeta – savjestan  i predan kršćanin treba se potruditi osnažiti demokraciju koja je u opasnosti da bude uništena. Od kršćanina se također zahtjeva da se vrati pitanjima zdravstva, osobnim i socijalnim pravima te pravima prirode, uništavane pohlepom Brazilaca i svjetskog kapitalizma, koji je među ostalima odgovoran za ekstremne požare u Amazoniji i Pantanalu.

Ovi jednostavni kriteriji su dostatni za razumjeti jednostavno obličje stranke i kandidata, desnih (ako ovi žele sačuvati nepromijenjenim odnos sa snagama koje služe njihovoj nepromijenjenoj moći); lijevih (ako oni žele bitne promjene da bi nadvladali perverzne strukture koje marginaliziraju većinu), ili centra (one stranke koje balansiraju između lijevih i desnih, uvijek tražeći pogodnosti za sebe i za grupu koju predstavljaju).

Za kršćane je važno analizirati u kojem su opsegu ovi programi u harmoniji s projektom Isusa i Apostolâ, koliko ti programi pomažu oslobođenju potlačenih i marginaliziranih i u kojem stupnju otvaraju prostor za participaciju svih. Stoga je važno naglasiti da je odluka za koju će stranku tko glasati stvar pojedinačne savjesti i da kršćanin zna koji pravac izabrati.

S obzirom na povezanost socijalne isključenosti s logikom neoliberalizma, financiranja ekonomije i tržišta, vjera pokazuje stranačkoj politici da treba otkriti ono što je interes svih, kao što je to naglasila enciklika Fratelli tutti. Ovakva politika pomaže drugom tipu demokracije, ne samo predstavničkoj/delegiranoj demokraciji, već demokratskoj participaciji kroz koju narod i narodne organizacije pomažu raspraviti, odlučivati i usmjeriti agende.

Konačno, važno je utemeljiti socijalno-ekološku demokraciju koja će obuhvaćati građane s poštivanjem svih njihovih prava, a također i prava planete Zemlje, ekosustava i stvorenih bića s kojima smo povezani i o kojima ovisimo. Svi smo braća i sestre, prema encikama pape Franje Laudato si i Tutti fratelli, i u brizi smo za naš zajednički dom.

Stranačka politika je zainteresirana za moć, i da bi bila jaka traži da je uvijek uvećava. Ovo je riskantno zbog toga što dovodi do totalitarizma u politici, politizacije svih pitanja, traženja isključivo političke dimenzije života. Suprotstavljajući se tome moramo kazati da se sve tiče politike, ali da politika nije sve. Ljudsko biće, osoba i društveni život imaju druge dimenzije kao što su strasti, estetika, ugodnost i religija.

 

Zaključak: Opasni Isusov spomen

Kršćani mogu i trebaju participirati u svim nivoima politike, onim s P i onima s p. Njihova aktivnost treba biti nadahnuta u Isusovom duhu, koji uključuje impuls promjene socijalnih i ekoloških odnosa, s hrabrošću u venama koju daje enciklika Fratelli tutti. Zato  nikada ne smijemo zaboraviti da smo nasljednici opasnog i oslobađajućeg Isusovog spomena. Njegova spremnost da se zalaže za kraljevstvo ljubavi, pravde, sinovske blizine s Ocem i posebno njegova supatnje s poniženima  i patnicima odveli su ga do smrti na križu. On je uskrsnuo u ime Bog života i oživio protest protiv stranačke i socijalne politike koja kažnjava najsiromašnije, uklanja proroke i progoni propovjednike veće pravednosti. On osnažuje svakoga tko želi novo bratsko društvo i brižljive odnosa sa svim bićima, voljenim kao ljudska bića, i s Bogom nježnosti i dobrote.

*Leonardno Boff je živući  brazilski filozof i jedan od vodećih katoličkih teologa.

Tekst je preuzet s njegove službene stranice: leonardoboff.org. Prijevod s engleskog: J.Š. (Polis.ba)